BIRN priča
Građenje mostova preko uzburkanih voda
Tekst članka se nastavlja ispod banera
Priče o dvije generacije olimpijskih vaterpolista svjedoče o promjenama koje su se događale u sportu i društvu u zemljama bivše Jugoslavije. Za francuskog pisca Stendala, koji je u veljači 1831. godine posjetio Rijeku, tada u granicama Austrijskog carstva, 'njena toplina i položaj su divni'.
Ali, to je i 'posljednja tačka civilizacije'. Za Zdravka – Ćiru Kovačića, ova hrvatska luka je jednostavno - grad koji voli. Jedan od dvojice živih članova generacije koja je jugoslovenskom vaterpolu podarila prvo olimpijsko odličje, Kovačić je svjedok koliko se sport na Balkanu mijenjao, prilagođavajući se političkom kontekstu. Priča o vaterpola u regiji, u kome je neuporedivo popularniji nego u drugim djelovima svijeta, govori i o širim društvenim promjenama.
Po rođenju Hrvat, Kovačić je opredjeljenju kosmopolit. 'Naš dragi šjor Ćiro' – reći će za njega sugrađani, izrazom koji odražava dugu povijest talijanskog uticaja na grad. Kovačić je jedan od najstarijih živih osvajača olimpijskih medalja sa Balkana. Riječima oživljava brojne ljude, predjele, događaje... Mnogo ih je stalo na stranicama životnog dnevnika, koji ispisuje osamdeset i devet godina.
Uprkos svim promjenama tijekom prethodnih šest desetljeća, odnos između Kovačića i njegovog nekadašnjeg reprezentativnog druga Dragoslava Šiljka ostao je snažan, što ni daljina nije mogla urušiti.
Šiljak je sredinom šesdesetih godina XX stoljeća prešao u Sjedinjene Države i postao uvaženi inženjer elektrotehnike. Izgradio je akademsku karijeru i sudjelovao u projektiranju rakete Saturn V za potrebe svemirskog programa Apolo, kao jedini znanstvenik iz neke komunističke zemlje uključen u program.
Rođen u Beogradu prije osamdeset i jednu godinu, Srbin, živi u kalifornijskoj Saratogi. I danas se rado sjeća izuzetne generacije vaterpolista kojoj je pripadao. Njihovo poznanstvo datira s početka pedesetih godina prošlog stoljeća. Obojica su se našla na popisu izbornika Bože Grkinića za Olimpijske igre u Helsinkiju 1952. Kovačić je bio iskusan golman, vođa tima. Šiljak, još tinejdžer, bio je najmlađi u reprezentaciji. Uz to, jedini iz Srbije, u timu sastavljenom gotovo isključivo od Hrvata.
Sport je bio snažan faktor društvene integracije u Jugoslaviji nakon Drugog svetskog rata, koji je u ovoj regiji bio naročito komplikovan jer je imao karakter komunističke revolucije, ali i brutalnog srpsko-hrvatskog obračuna i građanskog sukoba između ljudi iste etničke pripadnosti.
U vaterpolu dva tima pokušavaju da postignu pogodak tako što će ubaciti loptu u protivnički gol. Tim se sastoji od šest igrača i golmana. Samo golmanu je dozvoljeno da hvata loptu sa obje ruke. Utakmica je podijeljena na četiri četvrtine koje traju po osam minuta.
Igrači sve vrijeme savladavaju veliki otpor vode i potrebni su ogromna izdržljivost i snaga da bi se igralo na najvišem nivou. Prema listi koja je objavljena na siteu Bleacher Report 2011. godine, vaterpolo je rangiran kao najteži sport na svijetu — teži od, recimo, australijskog ragbija i boksa.
Dugu tradiciju uspjeha u vaterpolu na olimpijskim natjecanjima socijalistička Jugoslavija je započela osvajanjem srebrene medalje na Igrama u Helsinkiju 1952. godine. Kasnije, kolekciji je priključila još tri zlata i tri srebra. Na olimpijskim turnirima nikada se nije plasirala niže od petog mjesta.
Poslije raspada stare Jugoslavije, Hrvatska je osvojila jednu zlatnu i jednu srebrenu, a Srbija dvije brončane medalje. Pored toga, Srbija i Crna Gora su se okitile jednim srebrenim i jednim brončanim odličjem u vrijeme kada su se natjecale kao jedna država. Sa svojih 15 medalja Mađarska je jedina zemlja koja ima više medalja nego Jugoslavija i sve zemlje koje su iz nje nastale – ukupno 13, navedeno je u tekstu kojeg je napisao Branko Krivokapić u okviru BIRN mreže.
Čak i u ono vrijeme, ispod mirne površine mogle su se osjetiti etničke tenzije. U prvim danima koje je proveo kao jedini Srbin u reprezentaciji, kaže Šiljak, bilo je nekih 'nacionalističkih izazova'. Devet Hrvata, jedan Srbin i jedan Crnogorac činili su tadašnju jugoslovensku reprezentaciju, koja je u srpnju 1952. godine stigla u Helsinki, da bi sudjelovala na XV Olimpijskim igrama.
A u vodi bazena u Helsinkiju jugoslovenska reprezentacija se sa šest pobjeda i dva remija domogla srebra – prve olimpijske vaterpolo medalje. Uz veslanje i nogomet, vaterpolo je bio jedan od tri sporta u kojima je Jugoslavija osvojila medalje u Helsinkiju.
Bio je to posljednji zajednički nastup Kovačića i Šiljka na Olimpijskim igrama. Četiri godine kasnije, u Melburnu, Kovačić je predvodio reprezentaciju do novog srebra, da bi 1957. okončao karijeru. Šiljak, koji je Igre u Australiji propustio zbog ozljede, nastupao je u Rimu 1960. godine. Potom se posvetio znanosti.
Veze među članovima generacije bile su jake. Od 1983. godine, na inicijativu Kovačića, svakog ljeta okupljali su se u društvu obitelji. Posljednji put sastali su se u austrijskom Klagenfurtu 1990., sa planom da naredno viđenje bude u Beogradu. Nije im bilo suđeno.
Iz Hrvatske i Srbije su i najtrofejniji europski klubovi – Mladost Zagreb i Partizan Beograd.
Šta vaterpolo čini popularnim na ovim prostorima? Uspjeh otvara put uspjehu. Kada je Jugoslavija jednom počela da osvaja titule i medalje, ljudi koji žive u regiji željeli su još i još. Biti među najboljima na svijetu godi nacionalnom ponosu, bez obzira na to koliko je sport raširen u svijetu.
Nakon finala Europskog prvenstva u vaterpolu koji je odigran u Sloveniji, ništa nije bilo kao prije. Sastale su se ekipe Hrvatske, te tada zajednica Srbije i Crne Gore. Navijači su tražili samo povod kako bi došlo do nereda. Utakmica je završena rezultatom 9:8 u korist Srbije i Crne Gore, dok je prije zadnje četvrtine Hrvatska vodila 7:4.
Po završetku utakmice publika je planula, te su se navijači okomili na igrače obje reprezentacije. Igrači su gađani kamenjem, bocama, stolicama .... jedan kamen je pogodio Nikolu Kuljaču, tada golmana reprezentacije SiCG. Zakašnjelom reakcijom, policija je upotrebom sile i suzavca nekako primirila huligane. Epilog – četrnaest uhićenih izgrednika, a medalje su krišom podijeljene u hotelu.
Nekoliko godina poslije tri srpska kluba su se pridružila obnovljenoj Jadranskoj ligi, sa još sedam hrvatskih, tri crnogorske i jednom slovenačkom ekipom. Prvi put nakon dvadeset i tri godine timovi iz Srbije i Hrvatske igraju zajedničko prvenstvo.
