Grude - Duboka prošlost duboko pod zemljom

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Ljubuški, Široki, Posušje, pogotovo Međugorje, hajde sve, ali za Grude jedva da sam čuo do vremena kad je u našoj zemlji izbio (zasad) posljednji rat. Otad do danas prošao sam tim krajem nekoliko puta, nikad se ne zadržavajući predugo; izgledalo mi je da tu ni nema ničeg posebno zanimljivog, a kako su mediji, oni sarajevski, plašili svijet Grudama, čovjek bi pomislio da bi ga tu mogli nabiti na kolac ili ispeći na ražnju.

Stvarnost je, međutim, često ni nalik onom što se čuje i pročita. Tako nekako stvari stoje i sa grudskim područjem: mirni opuštajući krajolici, polja zasađena smiljem i duhanom, nove tvornice, narod marljiv…

Prva točka mi je župna crkva, i to, odmah ću reći, jedna od najljepših u našoj zemlji. I mjesto joj je savršeno: prostrana zaravan s koje se vidi čitav gradić, ali i kilometrima uokolo. Posvećena je svetoj Katarini, a građena je punih 16 godina, od 1923. do 1939. godine. Iako je jedna od novijih na grudskom području, po stilu gradnje bi se reklo da je građena ko zna kad – pet vitkih lukova i tri ista takva tornja, a s bočnih strana još po šest minijaturnih plitkih tornjića. Dvadesetak metara dalje je stara župna kuća, također zanimljiva građevina, nekoliko desetljeća starija od crkve, što na prvi pogled jest malo čudno, ali to prestaje biti kad se zna podatak da je župa Grude jedna od najmlađih na ovom području.

Kuću mi pokazuje mještanin Stipe Ćorluka. Stvorio se niotkud, i to s crkvenim ključem, pa mogu i unutra. Dok smo još vani, priča mi da je prije petnaestak godina crkva svana temeljito renovirana, i to tako da joj je vraćen nekadašnji izgled. Razlozi su bili tehničke, a ne estetske prirode, kišnica se zadržavala u nekim udubljenjima na krovu i pravila štetu, ali što god je, vrijedilo je. Iznad ulaza spomen-ploča fra Gabri Grubišiću, graditelju „ovog velebnog Božjeg hrama“. Crkvu je dovršio 1939., a naredne godine – umro. Unutra sve pršti od bjeline, kamen, kamen, kamen, ali ljepoti najviše doprinose opet vitki, sada stupovi, po četiri s obje strane. Njima je crkva „pregrađena“ u tri dijela – središnji i dvije pobočne lađe. Eh, da, čuo sam da su Grude jedna od župa u kojima su fratri posvađani s biskupom, to je raspra koja traje već dugo, ali pošto izbjegavam politiku, a šta je to ako ne politika, tu temu ću radije preskočiti, nije mi baš za putopisa.

Velika crkva iznad malog grada

U samom gradiću, dolje u ravni ispod crkve, ni nema nečeg što bi mi bilo posebno zanimljivo, ali u okolini itekako ima. Malo je razbacano na razne strane, ali tako to obično biva. Prvo odredište su sela Sovići i Gorica, iznad i oko kojih se nalazi nekoliko vrlo važnih gradina i drugih arheoloških lokaliteta. Na jednom, iznad Gorice, nalazilo se pretpovijesno svetište čak iz 7. stoljeća prije nove ere, u oko njega su otkriveni vrlo vrijedni i brojni nalazi oružja i nakita, u Lovrića docu kod Sovića je nađen pretpovijesni kremeni nožić, a kremene alatke u obližnjoj Pejića torini. Gorica je i najvažnije nalazište iz doba vladavine Rimljana: tu su u ostacima rimskog naselja i jednoj kasnoantičkoj grobnici na svod pronađeni brojni primjerci novca, fibule, lampice, zlatni prsten, zlatnik Valentinianusa II. (375.-392.) te brojni drugi nalazi. Na Pitu, lokalitetu za koji zna svaki bh arheolog, pronađeno je stotinu čuda - da, malo čudno ime, a stručnjaci kažu da dolazi od latinskog oppidum, tj utvrda – a na Podvornicama kod Gornjih Sovića najznačajaniji spomenik iz rimskog razdoblja, reljef djevojke Lupe, koji je uradio neki majstor Maximus. Ni on ni Lupa ni slutili nisu da će završiti u Muzeju Hercegovine u Mostaru. I tijekom srednjovjekovlja je bilo živo pa su na Trostrukoj gradini, uz nalaze iz pretpovijesti, otkriveni i tragovi ranoslavenskog naselja, a na Krivom docu i Pratarskim zidinama, također blizu Sovića, ostaci srednjovjekovnih kamenih kuća.

Da bi doznalo ne nešto nego mnogo o povijesti ovih krajeva, nije nužno verati se po brdima i čukama, sve je to vidljivo i usred Gorice, u ravni oko crkve, bolje rečeno crkava, a otkud i zašto množina, već ćemo vidjeti. Naime, nova crkva napravljena je prije nešto manje od pola stoljeća, 1968. godine. Na pročelju, naslonjeni na zvonik, mozaici dvoje svetitelja. Unutra ne ulazim jer se, nakon što pozvonim na vrata župnog stana, ništa ne dešava, a crkva je zaključana. Ni nemam neke posebne želje vidjeti je iznutra, ali bih itekako volio ući u drugu, smještenu malo niže, sagrađenu 1856. godine, i to na temeljima drevne crkvice svetog Stjepana Prvomučenika, srušene nekad u doba vladavine nadasve miroljubivih i tolerantnih Osmanlija. Sva je od kamena, sa zvonikom „na preslicu“, i povelika, pa će mi ostati nejasno zašto je uopće građena nova crkva. E, oko te, stare crkve na sve strane zidine, koje se s jedne strane spajaju sa grobljem, a gornjim rubom, desetke metara od stare crkve, prelaze cestu i okolne objekte.

Gorica – sve crkva na crkvi

Šta se sve tu nije smiješalo! Dijelovi zidina potječu od neke crkve koju su arheolozi datirali u vrijeme od 9. do 11. stoljeća, a ispod zemlje su nađeni i ulomci starohrvatskog tropleta. Nikakvo čudo, Hrvatska je tu, svega koji kilometar dalje, a granica je – to se oduvijek spominjalo – određena ispaljivanjem topovskog đuleta sa imotske tvrđave, bez ikakvog obaziranja na to ko gdje živi i na činjenicu da je mentalitet Gruđana i Imoćana gotovo u dlaku isti, ali su, eto, spletom povijesnih okolnosti, ostali u dvije različite države. Dio zidina do stare crkve pripada, pak, kasnoantičkoj bazilici, građenoj nekad u razdoblju od 4. do 6. stoljeća. Sve crkva na crkvi! Drugi dio zidina, iznad sadašnje mrtvačnice i ceste, zidali su Rimljani i tu se, kažu knjige, nalazio rimski metalurški pogon. Tu negdje je nađen i prekrasan rimski mozaik, a mještani su, ne jednom, orući njivu, znali naći rimski spomenik s natpisom i svakojake druge nalaze. Dio zidina danas je pod staklom, a arheološka istraživanja nisu ni izbliza završena pa se samo može pretpostaviti koliko toga zanimljivog će se još naći.

U jednom dijelu između zidina, blizu mrtvačnice, podignut je spomenik Goričanima i Sovićanima izginulim u svim ovdašnjim ratovima, a malo dalje je i okrugli spomenik sa imenima franjevaca, valjda onih koji su ovdje bili na službi. Sadašnje groblje služilo je kao takvo stoljećima unazad, jer su na njemu nađeni i brojni rimski grobovi, kao i oni iz drugih povijesnih razdoblja. U moru spomenika jedan izdvojen, odmah se vidi da nije nadgrobnjak: ima formu stećka sljemenjaka, na čijoj je bočnoj strani djevojka koja drži štit u obliku hrvatskog grba. Na široj strani podugačak tekst iz kojeg razaznajem da je to spomenik Mati Bobanu, nekadašnjem predsjedniku Hrvatske republike Herceg-Bosne. Metar-dva dalje se nalazi i Bobanov grob: kasnije vidim da je rođen tu, u Sovićima. Sigurno će biti onih koji će mi zamjeriti, ali kad se sjetim da su Grude bile proglašene za glavni grad Herceg-Bosne… Ma jok, prešutjet ću!

Iz Sovića i Gorice ću na suprotni kraj grudskog područja, do Drinovaca, a usput želim vidjeti jezero Krenica. Podaleko je, ima dvadesetak kilometara, ali ako je sve onako kako o njemu pišu, vrijedi. A piše da je uz jezero izgrađen sportski centar, a uz obalu napravljena plaža. Očekujem vrevu i gužvu, pun parking, preplanule djevojke i mladiće, možda sjednem u kakvu baštu, volim kad se stolice zaglave u pijesak… I onda se nasmijem sam sebi, jer na Krenici ne da nema parkinga ni kafića nego nema ni žive duše. Ako je nekad i bilo plaže, sad je više nema, a ne vidim ni gdje su ta sportska igrališta. Na civilizaciju podsjeća jedino turistička tabla na kojoj je ukratko opisana legenda o Gavanovom blagu i nastanku jezera. I to je sve…

Jezero Krenica - nigdje žive duše…

Usput zastajem snimiti Solarnu fotonaponsku elektranu, kako piše na ploči pored ulaza, ustvari desetine ogromnih ploča koje skupljaju sunčevu energiju i valjda je pretvaraju u električnu. Sve savršeno uredno, toliko nenalik na onu našu dobro poznatu aljkavost da pomalo ostajem zabezeknut – nekako više izgleda kao slika iz kakve zapadnoeuropske države nego iz malog sela Krenica kod Gruda.

Drinovci su već neka druga priča – zanimljivih stvari na sve strane. Onima koji mare za književnost, a valjda i svima koji su ikad čuli za Drinovce, prva i neizbježna asocijacija je to da su u tom selu rođena dvojica pjesnika, braća Antun Branko i Stanislav. Seoska škola zove se, naravno, po njima, ispred zgrade, povelike trokatnice, dva poprsja – isti k'o braća, a pored toga od svakog po nešto – od Antuna Branka „Opomena“, od Stanislava citat o suvremenoj književnosti.

Na ulazu u selo stoji tabla koja kaže da je tu i njihova rodna kuća. U prvi mah razgledam okolo, vjerujući da ću je negdje ugledati, da ima još jedna oznaka, i zamišljam: bezbeli mora biti da je to stara kamena kuća, ipak su obojica rođeni prije više od stoljeća. Selo je u strani, barem središte, cesta vodi uzbrdo. Odlazim do kraja, ali nigdje stare kamene kuće, pa se vraćam, pitam… I nađem se u čudu kad saznam da je rodna kuća ona pored koje sam već par puta prošao, čak je i fotografirao, jer je usred sela, preko puta ambulante, ispod crkve i škole. Ustvari je tu nekad bila rodna kuća Šimića, sad je to moderna višekatnica. U njoj caffe „AB“, na firmi kafića knjiga i pero… Pa, iskreno, i nije bilo baš teško shvatiti, ali, eto, ne povezah dok mi ne rekoše. Pričam s Antom Šimićem, praunukom Maksima, trećeg brata dvojice pjesnika, i to na ulazu u kafić, iznad kojeg stoji spomen-ploča, postavljena 1964. godine od kolega pisaca iz Hrvatske i BiH, a to je i godina od koje se, sve do danas, održava književna manifestacija „Šimićevi susreti“. U prostranom i ukusno uređenom kafiću prilično gostiju, a po zidovima umotvorine Šimića, uglavnom pjesme mlađeg od njih. Ne znam ima li u našoj zemlji još neki kafić sa čijih zidova blješti poezija.

AB&S Šimić

Drinovci nisu samo braća Šimić. Tu je, u obližnjim Vrcanima, života bilo još u pretpovijesno doba, dok su Rimljani glavno uporište imali na Gradini. Biskup Bogdanović 1742. godine u Drinovcima bilježi 36 katoličkih kuća, dok ih je, recimo, u današnjem općinskom sjedištu Grudama tada bilo za trećinu manje, 24. Više su imali samo Tihaljina (26), Ružići (39) i Gorica (42). Gradnja crkve, posvećene svetom Mihovilu, započela je 1874. godine, a nastavljena tijekom narednih dvadeset godina. Kad je završena, kažu neki, bila je po veličini druga u BiH, odmah nakon sarajevske katedrale. Prije nekoliko desetljeća je preuređena i dobila je današnji izgled. Velika, skladna, sa dvije pobočne lađe, i još se savršeno uklapa u ambijent. Konstrukcijski slična onoj u Grudama, ali jednostavnija, svakodnevnija, sa četverostranim stupovima koji je, kao i grudsku, dijele na troje. Ima zanimljivo izrađen drveni strop, iza oltara orgulje, vitraji moćni. U jednoj od lađa velika ploča s imenima darovatelja „oslikanih prozora“ pa se redaju imena biskupijskih svećenika, franjevaca, isusovaca i salezijanaca. Pri podu je pa se pitam, a neću saznati, je li to možda i grobnica pobrojanih. Tu je i lik koji se u crkvama ne viđa baš često – đavao – i to pod nogama sveca koji mu oštro koplje zabija pravo u grlo. Đavlina je crn, sav osim zelenih očiju i jarkocrvenog jezika. I prije sam, i to po sebi, znao da đavoli imaju zelene oči, samo ne znam jesu li zelene i kod đavolica?!

Pored crkve jednostavan oltar, valjda kad je kakva veća proslava, a ispod, do ceste, velika mramorna spomen-ploča biskupu fra Paški Buconjiću (1834.-1910.), „preporoditelju Hrvata Hercegovine“, „podiže hrvatski narod 1940“. Iznad ploče reljefni fra Paško, inače graditelj drinovačke crkve i rođeni Drinovčanin. S jedne strane ploče križ, s druge hrvatski grb, i tome se, s obzirom na činjenicu da u Drinovcima i na čitavom grudskom području više od 99 postotaka stanovništva čine Hrvati-katolici, nema šta dodati.

Penjući se ka vrhu sela, bilježim zanimljiv prizor: dvojica biciklista naprijed, iza njih kombi talijanskih registarskih pločica, a na njemu papir na kojem piše Trieste-Međugorje. I slika međugorske Gospe. Ispod dodano: 530 km, 24 h. Biciklisti mi u prolazu odzdravljaju pa odoše uzbrdicom.

Iznad sela groblje, a ispred ulaza spomenik, stilizirani križ, visok nekoliko metara. Na pločama hrvatskog grba ispod križa imena Drinovčana poginulih tijekom posljednjeg i prethodnih ratova, a u groblju puno zanimljivih spomenika. Pažnju mi privlači jedan pomalo nalik turbetu, s krovom - kao da će mrtvi pokisnuti, pa ih treba zaštititi - samo što nema ograde i na pročelju mu stoji križ.

E, sad je na redu avantura, samo što ja to, kao i obično, ne znam dok mi se ne desi. Spuštam se, naime, do Sajinovca i male, ali prelijepe vještačke akumulacije. Odozgo, s ceste, o plavetnilo vode odbija se i u zraku cijelo vrijeme lebdi čitav spektar boja, nešto što može stvoriti samo priroda. Na ulazu je rampa, ali dignuta, ispod betonska brana visoka nekoliko metara, iznad jedan kontejner, pored neki postament, kao da se tu trebao naći neki spomenik, ali, ko zna zbog čega, nije postavljen. Okolo sve u neredu, prilično smeća – malo je reći: šteta, grjehota i sramota. Nigdje žive duše, a vidim nasip po kojem je izrasla visoka trava pa se spočetka i ne vide ogromni vagaši. Jezerce je podugačko pa ću autom preko nasipa, računam – mora negdje izaći. Nasip je dug par stotina metara, a od auta širi svega po dvadesetak centimetara s obje strane. Vozi, Miško! Međutim… Na kraju nasipa rupa, a s obje strane provalija! Okrenuti se ne mogu, ostaje samo plakati ili izvaditi mobitel i tražiti pomoć. Da je bar neko tu da me usmjerava, navodi, ali nema nikoga. Ima i treće: „stisnuti“ i polako u rikverc. Da, trebalo je puno živaca i desetak minuta patnje da se vratim na početnu točku. Inače se to, ako ćemo realno, zove lijenost - mogao sam, vala, i prošetati. Samo da je pameti…

Sajinovac iz (polu)ptičje perspektive

Na stranu suprotnu jezeru voda otječe kroz uski duboki kanal i negdje pod zemljom utječe u Tihaljinu. Ako se odvod vode ne regulira kako treba, nastradaju poljoprivrednici, jer im poplavi usjeve ili im ne dozvoli pravodobno obaviti sjetvu. To mi priča jedan od mještana u nekom od zaselaka prema Peć Mlinima, gdje Tihaljina izvire, a ja ću upravo tamo, jer pisati o grudskom području, a ne posjetiti to mjesto, bilo bi besmisleno. Ona rijeka-jezero je, kaže Vrljika, a oni je, ondje gdje otječe kroz kanal, zovu Matica. I još mi kaže da je pravi naziv Sajinovca Šainovac, navodno je to nekad bio posjed nekih muslimana Šaina, ali oni vole da se zove Sajinovac. Dobro…

Spuštam se ka Peć Mlinima, a istoimena hidroelektrana vidi se već izdaleka. Do nje se, negdje iz sredine brda Petnika, spušta cjevčuga ogromnog promjera kojom, doznat ću kasnije, otječe voda s plodnih oranica s druge strane brda, kako bi se polja mogla obrađivati, slično kao i sa branom i odvodom u Sajinovcu. Kanal prokopan na „dobrovoljnoj radnoj akciji“ čim je završen Drugi svjetski rat. Općina Grude klepa goleme novce od hidroelektrane, nema danas ništa 'nako. Odlazim pravo na portu, a čuvar me upućuje kako ću do izvora Tihaljine. U čitavom kompleksu trenutno rade on i još dvojca na održavanju. Iza porte, prema izvoru, nekoliko vodopada te manjih i većih kanala, usput zidine mlinova i stupa, šteta što nijedan nije obnovljen makar i samo toliko da posjetitelj vidi kako je to nekad izgledalo, a bilo bi fino i da se tu negdje može osvježiti, popiti piće i ručati. Tabla postavljena malo dalje informira o tome da je gotovo okomita stijena mjesto za avanturiste koji se vole opasati užadima i zaprtiti klinovima pa milimetar po milimetar uza stijenu. Stijena se zove Cvitanjska i visoka je kojih 150 metara. Na tabli i imena pojedinih pravaca za penjanje, a svi, izgleda mi, nose naziv po nekom od hajduka: Mijat Tomić, Ivan Bušić-Roša, Andrijica Šimić. Kažem izgleda, jer ne znam jesu li hajduci bili i Šimica Karamatić te Ivan Oreč, po kojima su također nazvani pravci. Ako jesu, onda penjalištu treba dodati pridjev Hajdučko.

Do same pećine s izvorom Tihaljine vodi „staza“ u zraku, mostić s drvenim „podom“ i ogradom. Ne jednom mjestu je konstrukcija propala, ali se može preskočiti. Sama pećina s izvorom – čudo neviđeno, ali ne kao u istoimenom crnogorskom filmu; ovdje su visine „pogođene“, sve ima svoju funkciju, a čudo je sazdano od ljepote. Ništa čudno što su ljudi i u davna vremena voljeli izvore i lijepu prirodu pa je tu negdje nađeno i pretpovijesno brončano koplje, na obližnjoj Crkvini (Bašinim njivama) ostaci kasnoantičke bazilike, a srednjovjekovne nekropole sa stećcima leže u Ledincima i na Nezdravici, sve u blizini Tihaljine.

Dok se ja ne mogu nadiviti viđenom, čujem glasove, a uskoro će se ispostaviti da pripadaju Ivanu Opačku, mještaninu, i gomilici djece. Dječaci se ne zadržavaju nego, skačući kao koze sa stijene na stijenu - očito im nije prvi put i dobro znaju kuda treba – odlaze ka izvoru, dok mala Iva, najmlađa od svih, tužno gleda za njima. Trudim se zapamtiti „put“ pa, uz Ivanovu dozvolu, uzimam Ivu u naručje i zamalo se pridružujemo dječacima. Sad smo svi koze i veremo se po prilično strmim stijenama. Tihaljina ne kulja, kako negdje pročitah, nego se mirno izlijeva iz rupe u stijeni i polako se spušta na svakodnevni posao okretanja turbina i pravljenja električne struje. Prizor je, dakle, fascinantan, kao i kompletan doživljaj, osim kad moja mala prijateljica u povratku, prepuštena na pažnju jednom od rođaka, upadne u vodu pa se malkice rasplače. E, ako sam dobro razumio, od Tihaljine kasnije nastaje Trebižat, ona rijeka što je jedna jedina, a imena ima nekoliko.

Iva i ja

Znam da je u blizini, negdje iznad izvora Tihaljine, i Ravlića pećina, koju neki, prema istoimenom harambaši, zovu i Kostrešova. Vidi a taj Kostreš, iako hajduk, nema svoje „staze“ na penjalištu?! Od Ivana saznajem da sam prošao pored nje dok sam se spuštao ka izvoru; čak sam s obližnje krivine fotografirao hidroelektranu i prekrasnu dolinu, ali ulaz u pećinu nisam opazio. U blizini je, zalijepljena uza stijenu, minijaturna kamena kapelica s rešetkom i križem na „krovu“: u podnožju stoji da su je, u znak zahvalnosti svetom Mihovilu – on ih je valjda sve vrijeme brižno čuvao – podigli radnici zaposleni na izgradnji hidroelektrane.

Ravlića pećina nije obična pećina, kao deseci i stotine drugih razbacanih širom Hercegovine. Radi se o jednom od najvažnijih arheoloških lokaliteta u našoj zemlji, budući da je ljudima koji su na ovom području živjeli u neka pradavna doba pećina bila kuća, i to desetljećima i stoljećima. U toj „kući“ registrirane su četiri faze kulturnog razvoja s odgovarajućim podfazama, a unutra su otkriveni i tragovi hvarsko-lisičićke kulture iz doba mlađeg neolitika.

Ulazim sam, bez ikakve opreme; svjetlim mobitelom, korak po korak naprijed (i u neko doba shvaćam da sam, umjesto na stijenu, stao blato nasred pećine). Penjem se na suprotni kraj ogromne kružne dvorane, iz koje dalje vode manji hodnici. Kad se krene u hodnike, ona krpa svjetla sa ulaza potpuno nestaje. Mrak, mrak, črni mrak, rekao bi onaj blesavi Drele. Ne smeta mi, naravno, imam iskustva s podzemljem, što kroz činjenicu da sam nekad bio rudar, što kroz bavljenje speleologijom, što kroz bavljenje novinarstvom, a to podzemlje je puno opasnije od ovog u Ravlića pećini. Na jednom mjestu polukružno naredana gomila kamenja, bit će nekakvo pretpovijesno ognjište. Kasnije u mraku opažam i druge, nešto manje.

Kad god uđem u pećinu, živo me zanima i kakva joj je akustika. Dovoljno je izustiti jedno aaaaa! da bi se moglo ocijeniti. Aaaaa! Uhuhu, vraća mi se aaaaaaaaaaa!, još puno duže i svih strana, s poda i sa stropa, iz svakog kutka. Deset na jednoga, kao u Ćopićevoj „Pjesmi mrtvih proletera“. Ponavljam eksperiment, sad ću još malo glasnije. Sad ih je ne deset nego pedeset, stotinu, bezbroj… Akustika, dakle, bolja nego i u jednoj crkvi ili koncertnoj dvorani.

Pa kad je već tako, sjest ću i zapaliti, a na pola cigarete zapjevati jednu… Koju? Pa jedna koja baš ide na tako akustičnom mjestu: Imam jednu željuuuuuuu / da ti tvoja medna ustaaaa…