Herceg Novi - kratko i jasno - prekrasno

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Čiji je Herceg Novi? Crnogorci će na to samo odmahnuti rukom - pa zna se u kojoj državi se nalazi! Srbi se, međutim, neće složiti s tim - oni čine apsolutnu većinu stanovništva, dok Crnogorci nisu ni relativna većina doslovno ni u jednom od naseljenih mjesta na području općine. U Sarajevu će se, pak, samo nasmijati: grad je osnovao bosanski kralj Tvrtko I. Kotromanić, a ime je dobio po hercegu Stjepanu Vukčiću Kosači, koji je 1466. i umro u Novom! Mlečani, Austrijanci, Turci, čak i Španjolci, svi su grad smatrali svojim i prolijevali krvcu za njega?! Pa čiji je? E ne znam, danas je moj!

Od graničnog prijelaza Debeli brijeg, na kojem su kućice s carinicima i policajcima postavljene naopako, na suprotnu stranu, pa sve do grada, nema ničega što bi privuklo pozornost. Nedjelja je, grad se još budi, slobodnih parkirnih mjesta na sve strane pa obilazak počinjem na terasi Gradske kavane. To je najljepše mjesto za predah u čitavom gradu, i prije sam svraćao upravo tu, a valjda ću opet nekad. Pogled dohvaća stvarno daleko, a u viđenom nema nijednog detalja koji bi iskakao iz nečega što se, kratko i jasno, može staviti u jednu jedinu riječ – prekrasno!

Redom ću, ali se najprije idem pozdraviti s Njunjom. Budući da je bio jedini, Njunjo je i najpoznatiji novski dimnjačar. Ne znam kad je umro, ali je, čim su mu sugrađani postavili bistu, u legendu ušao još za života. Mnogi će pomisliti da bista nije izrađena u prirodnoj veličini, ali jest - Njunjo je bio malo viši od metar i žilet. Dok mu pričam šta se sve izdešavalo otkad smo se posljednji put vidjeli, izgleda mi da miče onom svojom simpatičnom zečjom usnom. Ne dodirujem mu dugme, mogao bih samo retroaktivno, ali znam da dimnjačarska dugmad takve želje ne ispunjavaju.

Njunjo

U razmjerno malom gradu s toliko mnogo bogomolja nemam odakle krenuti već od jedne od njih. Točnije od dvije, jer su pravoslavne crkve Svetog Spasa i svetog Đorđa napravljene na svega nekoliko metara razmaka. Prva je veća, sagrađena 1713. godine, a druga nešto manja i podignuta krajem 17. stoljeća na ostacima džamije iz vremena kad su ovim krajevima vladali Osmanlije. To barem u nekoj mjeri objašnjava ono spočetka, otkud dvije crkve jedna do druge. Obje imaju predivne ikonostase, a onaj u crkvi Svetog Spasa rad je grčkih umjetnika, postavljen prije nešto više od stotinu godina.

Inače se crkve nalaze na Toploj, na ulazu u grad, pa bih ih možda i preskočio, ali nema smisla iz dva razloga: prvo, blizu njih se nalazi stara episkopska rezidencija, mada ona danas nije ni nalik nekadašnjem zdanju, a drugo, još važnije: u maloj zgradi blizu crkvi veliki Njegoš je – učio slova! Malo nevjerojatno, je l' de, moglo bi se očekivati da je neko takav rođen naučen, ali, eto, nije! Ispred crkvi i Njegoševa bista, rad kipara Riste Đurovića, a u blizini još jedna, grofa Save Vladislavića (1668.-1738.). Savu sam upoznao proljetos, u njegovom rodnom kraju, u Gacku, gdje ima istu ovakvu bistu. Inače je bio trgovac, ali i avanturist, a kockanje sa životom donijelo mu je visoke položaje na dvoru ruskog cara Petra Velikog. Digao je ruke od trgovine i dao se u diplomaciju, zastupajući interese carske Rusije u Carigradu, Rimu, pa čak i u dalekom Pekingu, a odigrao je i najveću ulogu u stvaranju Kjahtinskog ugovora, kojim su za više od stotinu godina nakon toga regulirani odnosi između Rusije i Kine. Umro u Petrogradu. E, kakve veze imaju Sava i Herceg Novi, to nisam uspio dokučiti.

Nastavljam do zgrade Kluba književnika. Kuća Ive Andrića, stoji na desnom stupu ulaza. Tu je Ivo odmarao, radio i dumao, a sigurno se tu družio i sa Zulfikarom Zukom Džumhurom, koji je posljednjih dvadesetak godina života proveo upravo ovdje, u Novom. Inače se unutra nalazi restoran, ali je zimi zatvoren, a izgleda i neka muzejska zbirka. Ivina bista, djelo kipara Nikole Jankovića, gleda me iz dvorišta, mada mi nobelovac nekako nije nalik sebi, al' to je vjerojatno do mene.

(Okupilo se nekad neko poveliko društvo kod Zuke u Novom. Ostat će dugo pa se napripremalo svakakvog pića, ali je dogovor da svi piju isto dok ga ne nestane, onda pređu na drugo, dok i tog ne nestane…
Elem, svi su par dana pili lozu dok je nije nestalo. Prešli na vino pa i njega nestalo. Imali i neke šljive, udri i po njoj, i nje nestalo. Otvori Zuko kredenac i vidi – nema više ni kapi bilo kakvog alkohola!
- Na što ćemo danas preći? – pita neko iz mamurnog društva.
- Danas ćemo – ozbiljno će Zuko – preći na islam!)

Malo dalje je zgrada Općine, a u blizini park. U parku još jedna bista, već peta danas, a tek sam krenuo. (Sasvim usput: donekle razumijem što nema biste Gotfrieda von Banfielda, najuspješnijeg austrougarskog mornaričkog zrakoplovnog pilota u Prvom svjetskom ratu, rođenog Novljanina, ali nikako ne razumijem zašto nigdje nema Zuke?!) Ova pripada narodnom heroju Nikoli Đurkoviću, s kojim se sretoh nedavno u Risnu, a djelo je ruku domaćeg kipara Luke Tomanovića. Ne znam čiji je top nedaleko od biste, ali je skroz potonuo u zemlju i slabo će, ako zatreba, moći pucati, ima da ga hrđa u slast pojede.

Malo dalje još dva postamenta, ali ne za biste, bilo bi previše, nego su to i kao neki graničnici ka ulazu u prastaro katoličko groblje s kapelom. Ipak, na postamentima i natpisi, na njemačkom; nema čiji Herceg Novi nije bio, a kao i čitavo crnogorsko primorje, Austrija je u tome nezaobilazna. Uglavnom, što god da se nalazilo na postamentima, a na jednom piše Garnison Castelnuovo, toga više nema.

Oluja u oficirskom groblju

Prošle noći bilo je oluje pa su mnoge saksije u malom groblju isprevrtane, a palmove grane razbacane na sve strane. Komadi nadgrobnjaka austrijskih i/li mletačkih oficira i gospode nisu razbacani već poredani uz one čitave ili uz ograde grobova; polomili ih povijest i stoljeća, poredali dobri ljudi koji razumiju šta je groblje, makar u njemu bog zna otkad niko nije pokopan i makar ne vidim nijedan grob s natpisom na našem jeziku, a ima ih i u podu kapele. Među dobre ljude bez sumnje spada i Antonija, sredovječna časna sestra koju susrećem u katoličkoj crkvi svetog Antuna Padovanskog, sasvim blizu groblja. Jedna je od časnih sestara milosrdnica čiji se samostan nalazi uz crkvu. Puna duha i elana, vedra i nasmijana, donijela je cvijeće kako bi ukrasila oltar. Ne bi pred objektiv, nije, kaže, obučena u skladu s pravilima, ali me poziva na misu u crkvu svetog Jeronima. Inače su i crkva i samostan svetog Antuna sagrađeni 1710. godine, a stariji stanovnici grada sjećaju se da je samostan sve nekad do nakon Drugog svjetskog rata imao vlastitu osnovnu školu, koju su pohađali ne samo katolička, već i ostala djeca.

Opraštam se s Antonijom i već sam pored dvorane „Park“. Ispred nekadašnjeg hotela „Boka“ uživam u također nekadašnjem botaničkom vrtu, u kojem se i sad nalazi osamdesetak biljnih vrsta, a među njima i neke egzotične – novski pomorci su ih donosili s raznih strana svijeta. Snimam bistu crnogorskog vojvode i književnika Marka Miljanova, čovjeka koji je čitati i pisati naučio u pedesetoj, ali je iza sebe ipak ostavio nekoliko značajnih djela. Bista je djelo beogradskog kipara Nebojše Mitrića. Prošetat ću gradom, a onda nizbrdo, do tvrđave Forte Mare, potražiti, ispostavit će se neuspješno, dio zida koji potječe još iz srednjovjekovlja. Naravno da je to tek djelić svega, budući da su utvrdu doziđivali i Osmanlije, i Mlečani i, ponajviše, Austrijanci. Imalo bi se ponešto vidjeti i na ostacima tvrđave Citadela, uza samo more, teško oštećene u posljednjem velikom zemljotresu, ali neka, bit će još prigoda. Stepenica je ionako puno, okolo čitavi pregršti mimoza i drugog ukrasnog bilja te nekoliko kućica u cvijeću, a Forte Mare naprosto niče iz mora, tako izgleda kad se gleda s gornje strane. Između zidina gmižu automobili pa malo moram i misliti, a ne samo zvirljati okolo; zato zastajem u hodničićima i prolazima, na stepeništima i parkićima, auti dotle ne mogu dobaciti. Na glavnoj kuli crnogorska zastava, a dojam donekle kvare razmjerno nove zgrade svijetlih fasada zalijepljene uza zidine utvrde.

Malo iznad je još jedna katolička crkva čudnog historijata: i ona je, kao već spomenuta pravoslavna crkva svetog Đorđa, napravljena na ostacima džamije, i to 1688. godine, nakon što su u Novi stigli fratri kapucini. Mijenjala je zaštitnike, a od 1976. godine je posvećena svetom Leopoldu Bogdanu Mandiću.

Kad se kaže svetac, većina ljudi pomisli na neku ličnost iz nekih davnih vremena koja ne da niko ne pamti nego su bila toliko davno da je pitanje jesu li stvarno postojala, i vremena, i sveci. Sveti Leopold Bogdan Mandić je nešto drugo: ne samo da je hodao Herceg Novim nego je tu i rođen, 1866. godine, mada su mu roditelji doselili iz Zakučca kod Omiša. I sam je bio kapucin, a službeno je drugi svetac u Hrvata, veoma poznat i cijenjen kao ispovjednik. Njegovih slika i kipova vidjeh u mnogim crkvama po Bosni, Hercegovini i Hrvatskoj. Studirao je u Udinama, u Italiji, a najveći dio života proveo u Padovi, gdje je 1942. godine i umro te sahranjen. Čitavog života se, dok mnogi nisu ni čuli za danas popularni ekumenizam, zalagao za ujedinjenje kršćana, a neko vrijeme je, jer nije htio uzeti talijansko državljanstvo, proveo i u koncentracijskom logoru za strance.

Njegov lik se nalazi i na pročelju njegove crkve u Herceg Novom, a u prirodnoj veličini je ruski slikar Ananije Verbicki napravio oltarnu sliku, dok je kipar Đorđe Angelovski napravio isti takav kip. Moglo bi se još mnogo o Svecu, ali ću reći samo još ovo: rastom je bio niži od Njunje, gotovo patuljak, ali je, eto, Njunjo postao gradska legenda, a mali Bogdan Mandić ni manje ni više nego – pravi svetac! Ispada da ćeš u Novom, što god si niži, proći bolje :-)

Mali Bogdan Mandić je postao sveti Leopold

I dalje ću uza stube, a ne mogu ne zastati pored zgrade oko koje je naredano na desetine ogromnih sidra, brodskih topova i sličnih stvari vezanih za pomorstvo. Na jednom zidu spomen-ploča „herojima pomorskih bitaka na Jadranskom moru“ i to, uz naš jezik, ma kako ga zvali, i na ruskom te engleskom. Ispod toga toranj „na preslicu“ još neke od crkvi, a s lijeve strane malog trga zgrada Muzičke škole u kojoj je, kaže mi druga spomen-ploča, od 1925. do 1941. godine djelovala učiteljska škola – preparandija, potom od 1945. do 1948. godine samo učiteljska škola. Na središnjem dijelu trga opet crkva, opet katolička, i opet nastala na temeljima džamije.

Prvu katoličku crkvu u Novom počeli su graditi Dubrovčani 1473. godine, a trebala je biti njihov dar hercegu Vlatku. Deset godina kasnije grad su zauzeli Osmanlije. I ostali tu 204 godine, tijekom kojih su sagradili nekoliko džamija. Grad je oslobodio mletački providur Jeronim Corner, a uz Mlečane su se u borbama posebno istaknuli stanovnici obližnjeg Perasta. Elem, od nekadašnje džamije vide se samo temelji između sadašnje crkve i fizički odvojenog zvonika, a zvonik je, pak, jedino što je preostalo od stare, prvobitne crkve.

Izgled je mijenjala više puta, a današnji je dobila tek nakon zemljotresa 1979. godine. Posvećena je svetom Jeronimu, vjerojatno kao uspomena na osloboditeljevo ime, a ponutricom dominira slika Gospe od Karmela, zaštitnice ulaza u Boku Kotorsku, prenesena iz stare crkve, na kojoj su u krupnom planu, ispod Gospinih nogu, prikazani i zaštitnik crkve, prethodna zaštitnica sveta Klara, kao i sveti Filip Neri te sveti Antun. Sliku je, kako je navedeno u donjem desnom kutu, nakon zauzeća Novog dao postaviti upravo Jeronim vitez Corner. U crkvenoj riznici se inače čuva veliki broj umjetničkih djela, među kojima su i brojne barokne slike Perašćanina Tripe Kokolje.

Naravno, ni u ovoj crkvi ne nedostaje svetog Leopolda: tu su, uz ostalo, njegov reljef, barjak s njegovim likom te posmrtna maska, načinjena 1966. godine prigodom otvaranja groba i prepoznavanja njegovog tijela.

Crkvu ću detaljno razgledati nešto kasnije, kad dođem na misu. Na to me svojom dobrinom „nagovorila“ sestra Antonija. Ona tu vodi pjevački zbor, kojem se u neko doba i sam priključujem. Atmosfera puna blagosti i mira, vjernika pedesetak, uglavnom stariji svijet, a ispred mene mlada crnkinja koja ne zna nijedne naše riječi pa cijelo vrijeme prati misu iz molitvenika tiskanog na nekom meni sasvim nepoznatom jeziku.

Nakon mise se dvadesetak minuta družim s vjernicima i župnikom don Nikom, pa se, pored biste Marka Cara, rada kipara Petra Palavićija, Umjetničkog centra, Galerije „Freska“, (praznog) Trga knjige i Radija Herceg Novi, penjem do Trga Hercega Stjepana, koji narod uglavnom zove Belavista. Usput svraćam jedino u caffe „Galerija“ u kojem se, uz kavicu, mogu vidjeti nešto novija likovna djela, bliža suvremenom nego klasičnom izrazu, i to ne samo u sadržaju nego i u formi, ali bez apstraktnog, razumljiva i laiku kao što sam ja.

Na Belavisti se nalazi središnja pravoslavna crkva u gradu, posvećena svetom Mihailu Arhanđelu. Stižem taman na pridiku koju sjedobradi simpatični pop govori s rijetko viđenim žarom. Nakon liturgije sjeda s još dvojicom u baštu obližnjeg kafića; mnogi mu prilaze, pozdravljaju ga, a neki mu ljube ruku. Predstavljam se i pitam ga mogu li napraviti par fotografija, jer na ulaznim vratima stoji da je zabranjeno, a stalo mi je; nikakav problem, kaže. Crkvenjak mi, međutim, čim vidi foto-aparat, prilazi:
- Samo da znate, gospodine, ne smijete ovdje slikati!
- Ali pop je rekao da mogu! – pokazujem na baštu.
- Ma ništa od toga, zabranjeno! A odakle ste?
- Iz Bosne, Kreševo, ako ste čuli…
- Pa, zemljače, što odma' ne kažeš, ja sam Mostarac! Slikaj koliko god 'oćeš!

Crkvenjak se zove Svetislav Serdar, iz Ćelovine je, tamo gdje se nalazi mostarski zatvor; došao tijekom rata i ostao. Priča mi o povijesti crkve, zasipajući me detaljima i pokazujući najbolji kut za snimanje pojedinih motiva. Crkva je sagrađena početkom 19. stoljeća, a mramorni ikonostas stotinjak godina kasnije. Zanimljiva gradnja: kao da su arhitekti pomiješali nekoliko stilova, a ipak djeluje vrlo skladno. Dodatno lijepom čini je nekoliko stoljetnih palmi, izraslih taman do visine crkve, a poseban pečat joj daju lijepa rozeta i bogato izrezbarena luneta iznad ulaznih vrata s likom sveca zaštitnika. Visoko na zidu zastava sa četiri C. Uporna šareno odjevena Ciganka prosjakinja ne da mi mira; toliko je dosadna da joj ne dajem ni centa, za razliku od druge, s djetetom, tihe i neupadljive, koja prosi žalovitim pogledom, a zahvaljuje gotovo dječjim osmijehom.

Pravoslavna crkva svetog Mihaila Arhanđela na Belavisti

Malo iza crkve bista Alekse Šantića, ne znam više koja po redu u ovom gradu. Djelo je Dubrovčanina Marjana Kockovića. Pjesnik u šutnji promatra dešavanja na Belavisti, uživajući u šušuru koji previše ne odvlači pažnju. Ne bi se reklo da je pri inspiraciji, prije da će sići s postamenta, sjesti u baštu nekog od kafića, ukraj, neprimjetno, pa naručiti jednu dužu i slađu. Zagledati se u česmu Karača, tu, na trgu, i snatriti o prolaznosti.

Na čamcu nasukanom na suhom, ukraj trga, pozira mi jedna slatka maca, a potom zamjenjujemo uloge pa se ja penjem na čamac, a ona se laća foto-aparata. Sad bih mogao još uzbrdo, do gornje, osmanlijske Kanli iliti, u prijevodu, Krvave kule, podignute tijekom 17. stoljeća, na kojoj se nalazi i jedna od najljepših ljetnih pozornica na čitavom primorju. Tu je negdje blizu, sjećam se, i bista Sime Matavulja, ali sam već pomalo umoran pa neću, iako sam kanio, ni do Tvrđave Španjola, podignute još 1539. godine i nazvane tako jer su je, po nekim, gradili Španjolci, makar je to gotovo nemoguće, budući da je njihova vladavina trajala svega godinu dana.

Bolje sad malo poravno, dosta je penjanja, pa ću proći pored zgrade Arhiva i onda zastati u mitskom prolazu ispod Sahat kule. „Tvrtko I. kralj Srbljem i Bosni i Primorju i zapadnim stranama udari temelje ovom gradu mjeseca maja godine 1382.“ Ima još teksta na ćiriličnoj ploči postavljenoj u povodu 500. obljetnice osnutka grada, 1982. godine, na zidu uskog prolaza, ali da sad ne bih otvarao raspravu o tome je li Tvrtko grad nazvao Sveti Stjepan ili Sveti Stefan, pametnije mi je stati. U niši jednog od zidova Gospa, ne znam da li ona od Karmela, na nju mi sliči, ali je povisoko pa ne mogu biti siguran, a na drugom zidu partizanska spomen-ploča o oslobođenju Herceg Novog 1944. godine. „Građani Herceg Novoga uklesaše ovim svoje priznanje velikom Titu i herojskoj brigadi“, stoji na ploči. Brigada je bila X. hercegovačka proleterska. Šta bi Herceg Novi bez Hercegovaca!

Stepenište ispod Sahat kule nosi ime po kralju Tvrtku. Sunce obasjava trg ispod kule. Kavanske bašte gotovo prazne, ljudi malo. Dvije mace umislile da golub kojeg prate ne primijeti ni njih ni njihove namjere. Da, to moram spomenuti: Sahat kula, ovdje znana i kao Tora, ima sličan historijat kao i one naše, bosanske i hercegovačke; dao ju je izgraditi sultan Mahmut 1667. godine. Ipak, nije nimalo nalik našim - s onim izbočenim dijelom u gornjem rubu djeluje kao da je napravljena od lego kocki.

U okolini je mnogo zanimljivih mjesta. Igalo, recimo, ali nekako mnijem da o tom mjestašcu svi znaju sve. Manastir Zanjice, iz 15. stoljeća? Ili obići predromaničke crkve u Bijeloj, Kutima i Sušćepanu? Moglo bi se na sto strana, pa i na otok Lastavica ili Mamula, nazvan tako po austrijskom generalu Lazaru Mamuli koji je podigao tamošnju utvrdu. Ipak, zimsko je doba, Mamula nema stanovnika, jedino unajmiti kakvu barku. Ili na utvrdu Arza, na istoimenom rtu? U Zavičajni muzej „Mirko Komnenović“ bih vrlo rado, to bi bio pravi raj za moje oči, vidjeti sve te ilirske ritualne posude, amfore, rimske stele i ostalo, ali nedjeljom izvan sezone ne radi. Moglo bi se, moglo bi…

Na kraju biram dva odredišta koja su u javnosti manje prisutna. Prvi je manastir Savina, svega dva kilometra od grada. Usput se, na ulazu u Savinsku Dubravu, može vidjeti i spomenik palim borcima kipara Luke Tomanovića sa spomen-kosturnicom koji nosi zanimljivo ime – Bezmetković! Ispod manastirskog kompleksa, na prostranom parkingu, obelisk strijeljanim u Boki Kotorskoj tijekom Velikog rata, imena dvadesetak. U dvorištu još dvije biste: Njegoš zagledan negdje u daljinu, bit će da smišlja novi stih, i Vuk Stefanović Karadžić, namrgođen, možda ustrašen i od same pomisli da bi djevojčica koja se propinje i sriče slova njegovog imena mogla dohvatiti njegove brončane crne brke. Autori bisti su kipari Srđan Kovačević i već spomenuti Đorđe Angelovski, prvi domaći čovjek, a drugi naturalizirani Novljanin. Pored ulaza i spomen-ploča na boravak Njegovog Veličanstva Aleksandra I. Karađorđevića Ujedinitelja: posjetio je Savinu, sudjelovao u liturgiji, otputovao u Marseille i tamo „postao prva žrtva evropskog nacifašizma“. Tako stoji na ploči, makar sam siguran da se mnogi neće složiti s napisanim.

Stare freske u maloj crkvi Uspenja Bogorodičinog na Savini

U sklopu manastira su tri crkve, od kojih su dvije, znane kao velika i mala, posvećene Uspenju Bogorodičinom. Ikonostas Simeona Lazovića Bjelopoljca u velikoj crkvi, velebnom baroknom zdanju, djelu korčulanskog graditelja Nikole Foretića (otud i sličnost crkve s onim na dubrovačkom i korčulanskom području) moćan, a seže gotovo do stropa. Rađen je i građen čitave 22 godine, od 1777. do 1799. Bjelinu zidova „kradu“ tek vrijedne i vrlo stare ikone, bez one tako česte kič-postavke. Oko crkve grobovi, neki stari i stoljećima, ali su - ponajprije zahvaljujući kvaliteti kamena, mada ne bi bilo fer preskočiti ni umijeće ovdašnjih klesara – sačuvani u svakom detalju, neki prava mala umjetnička remek-djela. Tu je, među ostalim, i grob s brončanom glavom već spomenutog pjesnika Marka Cara, kao i grobovi nekoliko bokokotorskih episkopa, od kojih otprije ponešto znam o Šibenčaninu Gerasimu Petranoviću, poznatom i u književnom svijetu, te Drnišaninu Dositeju Joviću. Rođeni u Austriji, umrli i sahranjeni u Austro-Ugarskoj.

Grobovi su brižljivo poredani i oko male crkve Uspenja Bogorodičinog, za koju predaja tvrdi da ju je dao sagraditi herceg Stjepan. Crkvica na prvi pogled djeluje kao jedna od bezbroj takvih po Hercegovini, Dalmaciji i Crnoj Gori, ali kad se uđe unutra, to je sasvim druga priča: sa zidova i stropova gledaju me freske stare stoljećima, gdjegdje izblijedjele, a gdjegdje pootpadale, ali toliko moćne da mi zastaje dah pa svijet izvan crkvice načas prestaje postojati. Urađene su u gotičkom stilu, a djelo su kotorsko-dubrovačkog slikara Lovre Dobričevića, autora i mnogih drugih slika i fresaka po ovom djelu jadranskog primorja. Dojam je tako jak i temeljit da izlazim pomalo glavinjajući.

Ispod crkvi vinograd, a u blizini i treća manastirska crkva, posvećena svetom Savi. Predaja kaže da ju se spomenuti svetitelj sagradio nekad krajem 13. stoljeća, mada povjesničari umjetnosti tvrde da je, kao i mala crkva Uspenja Bogorodičinog, nastala dvjestotinjak godina kasnije.

Za kraj ostavljam još manje poznato, a vrlo zanimljivo mjesto. Novljani ga zovu Lazaret. Nalazi se na obližnjim Meljinama, a radi se o čitavom kompleksu zgrada koji je u vrijeme gradnje, u 18. stoljeću, predstavljao glavni sanitarno-zdravstveni punkt čitave Boke Kotorske. Riječ lazaret uglavnom asocira na bolnički objekt, ali je u ovom slučaju glavna funkcija zdanja ustvari bila karantena: pomorci, ali i ostali putnici, morali su tu, nakon dolaska, proboraviti neko vrijeme kako bi se vidjelo da nisu zaraženi. Iznad ulaza je uklesana godina 1729., što je i vrijeme gradnje barem jednog dijela kompleksa, a zna se da su tijekom 18. stoljeća zabilježene najstrašnije epidemije kuge, koje su i kod nas, po Bosni, a i po Hercegovini, pomorile tisuće ljudi. Mlečani su, eto, pokušali suzbiti opaku zarazu, a novski lazaret je jedan od dva na istočnoj obali Jadrana (uz onaj splitski) koji je mogao izdati dokumenta da je neko zdrav i da je nečija roba ispravna, nezaražena.

Nakon Mlečana je ovo područje zauzela Austrija. Kuga je u međuvremenu suzbijena pa Austrijanci čitavom kompleksu određuju vojnu namjenu, usput ga dograđujući, što će se nastaviti i za vrijeme Jugoslavije. Tek u posljednje vrijeme Lazaret je imao ulogu dječjeg odmarališta i ljetovališta, a sad…

Na ulazu u Lazaret

Neko je shvatio kako je šteta da takvo jedno mjesto koriste djeca pa je odlučeno da se lazaret pretvori u hotelski kompleks. Iako dolazim nedjeljom, sve vrvi od radnika. Dizalice zuje, miješalice prave nove kubike betona, na sve strane skele. Investitori su, vidim na velikoj tabli pored ulaza, Rusi, ulaganje iznosi pozamašnih 70 milijuna eura, a hotele će, uz bezbroj popratnih sadržaja, krasiti čitavih pet zvjezdica.

Dobra stvar u svemu je to što se radovi izvode u suradnji s Upravom za zaštitu kulturnih dobara Crne Gore pa će kompleks u osnovi zadržati nekadašnje konture. Zato je masivni kip u središnjem dijelu zamotan u nekoliko slojeva najlona, a radnici, uglavnom stranci, pojma nemaju ko se nalazi ispod najlona. Bit će sačuvana i katolička crkva svetog Roka, sada sva u skelama, podignuta 1730. godine, a restaurirana, vidi se iz latinskog natpisa iznad ulaza, krajem 19. stoljeća.

Sveti Rok je kroz povijest poznat kao zaštitnik od kuge i kolere. I sam je, kažu, obolio od kuge pa je prognan iz Piacenze, grada u kojem je tada djelovao. Kud će, šta će, nego u šumu, gdje se hranio biljem, ali mu je – to je vječiti motiv na slikama koje ga prikazuju – jedan pas svakodnevno donosio komad kruha. Na kraju se izliječio, kao i kad ga je kuga pohodila drugi put, pa ga nevoljnici zazivaju već šest stoljeća.

I makar kuge odavno nema, onih pravih kuga, modernih, ni nalik nekadašnjoj, ali opet smrtno opasnih, danas ima na sve strane. Pa ću ja, prije nego što krenem kući, napraviti slalom između skela i pomoliti se Svecu, a onda polako i desnom stranom…