Hum – najmanji grad na svijetu

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Ne jednom sam čuo i/li pročitao da je Vatikan najmanji grad na svijetu; pobrkaju ljudi, valjda zbog toga što je to najmanji grad-država. Vatikan među svojih 800 stanovnika ima više kardinala nego što Hum u Istri ima stanovnika, a trenutno ih ima – 27. U odnosu na popis iz 2001., kad ih je bilo svega 17, to je značajan porast, kakav ne bilježe ni Zagreb ili Beograd ??, a dodatni plus predstavlja činjenica da to nije rezultat doseljavanja već je sve proizvod vlastitog... hm... hajde, recimo, priraštaja ??

Vjerojatno će se neko zapitati: a po čemu je onda Hum grad?! Da, kriterij za to nije svugdje isti, negdje je zakonodavac naprosto popisao da je to broj stanovnika, ali postoje i mnoge države u kojima se gledaju drugi parametri, prije svega oni povijesni. Uostalom, grad gradom ne čine zgrade već ponajprije duh nekog naselja. U slučaju Huma, tu je i njegov gradski izgled, a i činjenica da se i dandanas – i to na poseban način, ali o tome ćemo kasnije - zadržao običaj „biranja župana na leto dan“.

Legenda kaže da je Hum nastao nakon što su „divovi“ sagradili istarske gradove na brežuljcima, Motovun, Grožnjan, Roč, Bale i druge. Ostalo im, veli dalje legenda, viška kamena, pa podigli i Hum.

Gradić se nalazi u srcu Istre, 14 kilometara od Buzeta, a između Roča i Huma pruža se cesta zvana Aleja glagoljaša. Nije to samo, kako bi mnogi pomislio, ledina po kojoj su razbacana slova glagoljične azbuke – ima i toga, ali i čitavih riječi i parola. Kameni stojećci postavljeni su na 11 mjesta, a meni je, iako je ispisan latinicom, najzanimljiviji „Zid hrvatskih protestanata i heretika“: imena su im, od Franeta Barbe do Juraja Križanića, ispisana na svojevrsnom kamenom oltaru, a na pojedinim komadima kamena urezani su dijelovi njihovih zapisa, uglavnom citata iz sačuvanih pisama.

Zid hrvatskih protestanata i heretika

Ispod ulaza u grad je prostrani parking i tu svi staju; u grad se, naime, ne može autom, jer niti auto može kroz gradska vrata niti bi se imao kuda voziti - obje ulice su neravne i popločane za vožnju isuviše krupnim komadima kamena. Sve da je i drugačije, kad bi auto i ušao u grad, i da je unutra asfalt, ne bi imao kuda, jer se dužina obiju ulica mjeri tek dvoznamenkastim brojem metara, i to manjim. Uz parking je i putokaz sa svim bitnim točkama, a kako grad, uz te dvije ulice, ima svega dva prenoćišta, dvije crkve i nekoliko ugostiteljskih objekata, nema šanse da se u njemu iko ikad izgubio. Na tabli zadjenutoj u kamenjaru iznad parkinga stoji: Hum, najmanji grad na svijetu.

Nekad se u Hum, makar, rekoh, ima samo dvije ulice, ulazilo kroz čak troja gradska vrata. Do danas su ostala sačuvana samo jedna, a ona bez imalo sumnje spadaju među najljepša, ne samo u Istri nego i na mnogo širem prostoru. Sagrađena su nekad u 11. ili 12. stoljeću, a sadašnji izgled dobila su 1562. godine. Do prije 35 godina još su se nekako držale stare drvene vratnice, ali su nadležni shvatili da su dale sve od sebe pa su ih zamijenili novim, bakrenim, izrađenim u pulskom „Uljaniku“ prema nacrtu Želimira Janeša, Meštrovićevog učenika, jednog od najpoznatijih hrvatskih kipara i medaljera. Vrata su dvokrilna, a u bakru je izljeveno 12 medaljona za isto toliko mjeseci u godini. E, to me već pogađa, toliko da bih na vratima ostao čitavu vječnost – moja (zasad) posljednja knjiga pjesama zove se Od koložega do snežnika. Ni slutio nisam da ću svoje mjesece pronaći u Humu! Na svakom od medaljona je motiv vezan za jedan od mjeseci, uglavnom simbol posla koji se u određeno doba godine obavlja na selu, kao što su nekad u Bosni mjeseci ucrtavani u živopisne raboše. Tako siječanjski medaljon prikazuje starca uz ognjište, zima je, loži vatru i odmaraj; lipanjski prikazuje kosca, srpanjski žeteoce, listopadski jesensko oranje i tako redom.

Nisu samo medaljoni posebnost humskih vrata, već i ručke na njima, izrađene u obliku povelikih volovskih rogova, a tu je i natpis „Tom malom gradiću u pohode dođi, na kamenu tvrdu toplina vri“, te još jedan, na arhaičnom narječju ovog kraja, kojim je, moglo bi se i tako reći, reguliran režim otvaranja i zatvaranja vrata. Ja u grad uđoh bez kontrole.

Režim rada gradskih vrata

Iza vrata je prolaz ili palača, ovdje znan kao Polača. Na zidu tri kamena spomenika ispisana glagoljicom i, makar ih je samo toliko, svi će ovdje reći da je u Polači smješten lapidarij.

Čim se izađe iz Polače i napravi jedan nalijevo krug, već sam u samom centru grada ??, odakle pogled puca na baroknu crkvu Uznesenja Blažene Djevice Marije, sagrađenu 1802. godine na mjestu starije romaničke crkve iz 1609. godine. Uz nju je i četvorostrani toranj, koji je ujedno služio i kao dio utvrde, dakako, posebno važan u segmentu osmatranja.

Uz glavni, u crkvi su i četiri pomoćna oltara, a sve je bogato ukrašeno. Po godini uklesanoj na oltarnu pregradu i rimskim i arapskim brojevima, 1740., očito je da su neki dijelovi iz stare našli mjesto u novoj crkvi. Iako je službeno posvećena Uznesenju Blažene Djevice Marije, neki je zovu i crkvom svetih Petra i Pavla; predmnijevam da su to ona dvojica što me gledaju iza glavnog oltara.

Prije crkve, na desnoj strani ulice, nalazi se gradska lođa i to su dvije najveće građevine u gradu. U lođi danas radi Wine bar & shop „Raboš“. Šta je raboš? Ima ih raznih u raznim krajevima, pa je onaj u Bosni, recimo, mnogo drugačiji od ovdašnjeg, a imao je i drugu namjenu. Dok je raboš u Bosni predstavljao „drveni kalendar“ sa urezanim crkvenim godovinama i mjesečevim mijenama, a često je korišten i za bilježenje dugova, u Humu je ponajviše služio (i još uvijek služi) za glasovanje pri izboru župana. Na kamenom stolu u predvorju lođe, odnosno vinskog bara i prodavaonice, izložena su dva primjerka raboša. Ovdje se, naime, obavlja izbor župana, a običaj star više od 400 godina obnovljen je 1977. Zanimljivo, iako običaj podrazumijeva demokratski pristup, budući da se župan bira prostom većinom glasova, on sadrži i, gledano današnjim mjerilima, jedan nedemokratski detalj: glasovati mogu samo muškarci, dakako oni punoljetni. Mjesec sam pogodio, župan se bira u lipnju, i sad mi je malo krivo što se nisam raspitao i za datum, a izbori su, čujem, za koji dan. Nekad su važne odluke, osim ovdje, donošene i u Polači, kao i uz još jedan kameni stol koji vidjeh pod lipama izvan zidina, blizu gradskih vrata.

Kameni stol pod lipama, gdje su donošene važne odluke

Hum je u osnovi ovakav, s ovim rasporedom građevina i ulica, već oko 1000 godina. Sav je opasan zidinama, unutar kojih se malo što mijenja. Manja utvrda na ovom mjestu postojala je i prije 11. stoljeća, ali je tada, uslijed političkih promjena u franačkom carstvu, odlučeno da bude zamijenjena gradom. Sačuvan je dokument, darovnica iz 1102. godine, kojom grof Ulrich II. daruje Hum akvilejskom patrijarhu i otad počinje povijest grada.

Stručnjaci kažu da se prvobitna utvrda nalazila na mjestu gdje danas stoji crkva, a to mjesto je najviša točka u gradu, pa nema razloga posumnjati u njihov stav. Uglavnom su se oko utvrde redale kuće, vjerojatno najprije za vojnike koji su je osiguravali, a onda i za druge koji su zbog službe morali povremeno ili stalno boraviti u gradu. Tako su nastale one dvije ulice i tri prilično pravilna niza zgrada. Nakon uspostave mletačke vlasti, 1412. godine, zidine su obnovljene i ojačane, a pridodane su im i dvije kule. Iz tog razdoblja potječe i lođa te nekoliko drugih objekata koji su imali javnu namjenu. Grad se ipak ni tada nije širio izvan zidina, jer opasnost nikad nije prestajala, a jednom je, tijekom Uskočkog rata (1612.-1618.) opljačkan i spaljen. Danas grad čini i nešto kuća izvan zidina, među kojima ima i novih – rekoh već da broj stanovnika raste, a među zidine, jer je potreba za komforom sve veća, ipak svi nikako ne bi mogli stati.

Ipak, prostor izvan grada imao je svoju namjenu: osim obradivog zemljišta, kojeg unutra valjda nema ni četvornog metra, tamo se, s druge strane parkinga, nalazi i mjesno groblje, a na njemu i crkvica svetog Jeronima. O njoj sam pročitao svašta nešto, a može se sažeti u dvije riječi: moram unutra! Ali kako kad je zaključana, a u Humu ne vidim turistički ured ili išta slično?! E, pa nekad treba imati i sreće!

Sreća se pojavljuje u obliku srdačne gospođe Vesne Škrinjar, koju snimam na ulici, sasvim usput, ni ne sluteći koliko će mi pomoći. Hum je malo mjesto i da nema nešto turista, za sat vremena bi valjda sve stanovnike koji nisu u kućama sreo barem po dvaput. Vesnu drugi put susrećem u nadaleko poznatoj „Humskoj konobi“, u kojoj se služi prava biska, rakija od imele, koja se po Istri, a i dalje, raširila upravo iz Huma. Sad se s Vesnom već kao znam, sreli smo se prije sat vremena, pa me, dok joj pričam o putopisima i „Bljesku“, nudi pićem. Odahnut ću, naravno, i iskoristiti prigodu doznati možda još ponešto zanimljivo o Humu. Tako saznajem da u selu trenutno ima petoro djece, a dvoje koja idu u školu, osnovnu, u susjedni Roč, upravo su Vesnina. Preostalih troje još nisu dorasla za đačke klupe. I taman se spremam krenuti, kad će Vesna:
- A jeste li bili u crkvi svetog Jeronima, na groblju?
- Nisam – rezignirano širim ruke – samo ispred nje, zaključana je...
- E, a znate li kod koga je ključ? Kod mene!

I evo je, za minutu - donosi ključ! Inače s posjetiteljima na groblje ode neko od mještana, ipak je crkvica nešto posebno vrijedno, ali sam ja, eto, nečim zavrijedio povjerenje. E hvala ti, Vesna, gdje čula i gdje ne čula!

Freske u crkvici svetog Jeronima

Jednobrodna crkvica sazidana je u romaničkom stilu, i to nekad u 12. stoljeću. Naknadno joj je u 16. stoljeću ispred ulaza dodana lopica, a ako je i bilo čega posebnog u vanjskom izgledu, nestalo je pri obnovi obavljenoj 1904. godine. Ako je crkvica svana čista klasika, nalik brojnim drugim građenim u to doba, ponutrica joj je posebna priča. Freske s kraja 12. ili s početka 13. stoljeća, očitog bizantskog utjecaja, prostiru se po svim zidovima, a na više mjesta su vidljivi i glagoljski natpisi. Najmoćnije i najbolje sačuvane su freske na trijumfalnom luku polukružne apside, gdje je, uz kulisu nekog grada, vjerojatno Aquileje, naslikana scena Navještenja, mada su u dobrom stanju i prikazi Skidanja s križa i Polaganja u grob, naslikane na sjevernom zidu. Oltar je možda, barem meni tako djeluje, dodan naknadno. Nekad je neko umalo uništio i freske i natpise; vidi se to na dijelu južnog zida, koji je „renoviran“, i to tako da je ostao potpuno bijel. Sreća pa majstori ipak nisu dovršili posao do kraja.

U povratku snimam još štošta, među ostalim i grafite, i one tipa „Život damo, a Istru ne damo“, a i one koje stoljeće starije, ispisane glagoljicom. Pa ću vratiti ključ Vesni, popiti jednu bisku, i nazad, Alejom glagoljaša, još jednom pročitati statuse što su ih heretici i njima slični jedan drugom pisali na svom kamenom facebooku. Evo jedan za kraj: Pošlji mi jedne knjige da ih se nagledam prije moje smrti. Zar nije za lajka?! ??