Inđija – Mjesto gdje su nekad svi bili sretni

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Na pola puta između Beograda i Novog Sada nalazi se Inđija. Da nije one crtice na d, mogao bi čovjek načas zamisliti da je na drugom kontinentu. Fruška gora je, međutim, posebna – ko je i makar samo jednom prošao tim krajem, začas će je prepoznati taman da su ga tu negdje doveli zavezanih očiju.

Obilazak počinjem od Maradika, gdje doživljavam malo razočarenje: etno-kuća, stara stoljeće i pol, zaključana je. Previdio sam upozorenje da se treba najaviti, računajući da je neko uvijek tu. Na kraju: unutra se ne može, a susjedi koji kopaju temelje za neku buduću građevinu kažu da su ranim jutrom vlasnici nekud otišli. Ograda je, valjda zbog radova, uklonjena pa makar mogu zaviriti u dvorište, u kojem se, međutim, izuzev neobičnih zelenih vrata i prozora te nešto starih stvari zbijenih u gomilice, i nema bog zna što vidjeti. Starim stvarima je, naime, ukrašeno zadnje dvorište, a do njega se ne može.

U selu nema drugog posebno zanimljivog izuzev crkvi. Na moju žalost, i pravoslavna crkva svetog Save, sagrađena još krajem 18. stoljeća, zakapijana je. Inače tipična sremska, s baroknim zvonikom, a malo ljepšom od prosjeka čine je lezene i potkrovni vijenac. Žao mi je što, kad sam već u Maradiku, ne mogu unutra, volio sam vidjeti ikonostas Jakova Orfelina, prvog slikara koji je u ove krajeve, u drugoj polovici 18. stoljeća, donio bečke umjetničke poglede.

Bolje ne prolazim ni s reformatorskom kršćanskom crkvom, podignutom 1848. godine. Natpis na crnoj tabli na mađarskom, srspskom, njemačkom i engleskom jeziku. Možda je kapija zaključana jer su u toku neki unutarnji radovi, o čemu govori nered ispred ulaza.

Ono malo iskolnog naroda znatiželjno gleda za mnom. Svraćam u pekaru, a čim na gotovo izravan upit odgovorim da sam iz Bosne, prodavačica Tatjana Škorić priča mi kako u mom kraju ima rodbine i uskoro će, čim ljeto grane, do njih.

Ostala je još katolička crkva svete Ane u Ulici cara Dušana, prema kojoj idem uvjeren da je i ona zaključana, a ako i nije, onda mora da je prazna, s obzirom na to da je, vidi se izdaleka, fasada još svježa. Moj pesimizam se ispostavlja promašenim – jest, crkva je nova, nedavno napravljena na temeljima stare, ali je unutra sve uredno i uređeno kao da postoji godinama i desetljećima. Da je nova, vidi se, uz ostalo, i po vitrajima na prozorima – na jednom Gospa Međugorska, na drugom papa Ivan Pavao II., svetim proglašen prije nepune tri godine.

Etno-kuća u Maradiku

Preko brda ću, nekim zakučastim putevima, susrećući usput stada ovaca, ka gradskom području, ali ću prije toga trknuti u Slankamen, i Novi i Stari. Ovo trknuti je vrlo uvjetno rečeno, budući da od Maradika do Starog Slankamena ima 23 kilometra: Maradik na Fruškoj Gori, Stari Slankamen uz Dunav. Stari je zanimljiviji, ali zastajem i u Novom, Újszalánkeménu, kako ga zovu Mađari, samo da u objektiv stavim i ovdašnje crkve.

Na pročelju katoličke crkve svetog Mihaila Arkanđela dvije gotovo istovjetne spomen-ploče: jednom se (1962.) obilježava stota, a drugom (2012.) stotinu pedeseta obljetnica crkve i župe. Dabogda da jednom bude postavljena i treća – dok su po popisu iz 1991. godine Hrvati činili više od 65 posto stanovništva, sad ih je svega 22 posto. O uzrocima što je to tako, ovdje je suvišno pričati. Crkva zaključana, kao i njena pravoslavna drúga, sagrađena pedesetak godina nakon katoličke, i to – malo čudno za ove krajeve – u moravskom stilu.

Na brdu, desetak minuta vožnje od Starog Slankamena, nalazi se 12 metara visok spomenik na znamenitu Slankamenačku bitku. Volio bih znati koliko je onih koji ovo čitaju prvo pomislilo na Mađare, Austrijance, Nijemce, Srbe ili Hrvate? Svi bi promašili – bitka je bila, moglo bi se reći, hjutingtonovska, između „Svetog Rimskog carstva“ i Osmanlija. Odigrala se 1691. godine, a dvije vojske vodili su Ljudevit Badenski i Fazli Mustafa Ćuprilić. Izginulo oko 30.000, među njima i Ćuprilić, ali i - dakako, na pobjedničkoj strani - Adam Zrinjski, posljednji potomak te slavne obitelji.

Donji dio spomenika, podignutog 1892. godine, ima oblik mamutskog ciborija – to je ona posudica u kojoj se u katoličkim crkvama drže hostije. Na ciborij je dometnut obelisk, a sve je projektirao Zagrepčanin Hektor pl. Eckhel. Sa dvije strane malenog sarkofaga u „korijenu“ spomenika natpisi na njemačkom, gotovo izbrisani vremenom i nebrigom, s treće strane su vidljivi tek zarezi u kamenu, a sa četvrte stih Zmaj Jove Jovanovića: I hvala i slava junacima vrlim, padom uzdignutim smrću neumrlim. Taj dio je nekad obnavljan, ali je boja ponovno počela spadati sa slova. Iako je pristup sarkofagu ograničen lancima, našlo se onih koji su se malo protegnuli pa se potpisali. Bit će da su to reinkarnirani sudionici bitke pa im se prohtjelo zabilježiti svoja cijenjena imena.

Preko puta putokaz za ostatke rimskog grada Acuminicuma. Makadam, ali svega 3,5 km, stoji ne metalnoj tabli. Ako ovo čita neko ko kani do Acuminicuma, evo mu moj stav: to s putokazom je nečija vrlo neslana šala! (Pa zar je stvarno i u Slankamenu problem posoliti šalu?! :) Put je, naime, tako loš, da bi se i traktor preznojio od stenjanja! Ja to shvaćam tek kad vidim začuđeni pogled nekog „lokalca“, što bi rekli naši mediji: čudi se zašto sam krenuo tim putem kad se odozdo, iz naselja, ostaci grada odlično vide. Može se, kaže, i ovim putem, ali…

Caka i jest u tom „ali“, to znamo po onoj djevojci iz narodne izreke što joj to „ali“ sreću kvari. Do Starog Slankamena kratko zastajem samo pored svijetlosmeđih zgrada u kojima se nalazi „atelje vina“ „Šapat“ – citiram to da neko ne bi pomislio da se riječima igram bez mjere. Atelje vina?! Na drugom mjestu stoji da je to „butik vinarija“. E, pa, pojma ja nemam o jeziku, sve mi se pobrkalo, bio sam uvjeren da su atelje i butik nešto što nema puno veze s vinom…

Rupe se bile nečija kuća

Stari Slankamen je u proteklom ratu, iako vođenom daleko odavde, prošao slično kao i njegov novi brat. Rezultati su, uz ostalo, vidljivi u praznim kućama i na zaključanoj katoličkoj crkvi Blažene Djevice Marije, sa čijeg pročelja fasada uveliko otpada. Crkva se inače spominje još 1400. godine. Do Dunava je kojih pedesetak metara, a na obali idila: mlada mama čuva četvero djece, od kojih je dvoje starijih, ima im možda i po deset godina, zabacilo udice u rijeku. Dunav blag i miran kao kakvo vještačko jezero.

U blizini je i izvorište slane vode „Slanača“; koristili su je svi, od Rimljana do Osmanlija, ali je tek austrougarska vlast 1834. godine kaptirala nekoliko izvora. Dotad je slana voda otjecala u Dunav (eto zašto je more slano :)), a odavno već je cijevima sprovedena do Specijalne bolnice za neurološka oboljenja i posttraumatska stanja na drugom kraju sela. Svana se nema šta puno vidjeti: kula, odnosno vodotoranj, i izbetonirana rupa u koju otječe višak slane vode. Zanimljivo: još 1325. godine u jednom pismu pape Ivana XXII. kaločkom nadbiskupu u Slankamenu se spominje javna bolnica: iako se u pismu ne navode detalji, bit će da je „Slanača“ i tad na neki način bila od koristi.

- Izgleda da nisam nimalo fotogeničan - čujem iza leđa dok snimam drvenu baštu restorana „Čarda“, poznatijeg pod imenom „Kod Mike alasa“.

Zove se Andrija Majaroš i, dok me poziva na 'ladno pivo, priča mi kako „ne zna šta je“. Zna da mu je neki predak, vjerojatno djed, bio Mađar, a baba Poljakinja: „skinuo“ je djed s nekog broda kojeg su vukli Dunavom. Vožnja bila spora pa se imalo vremena i za takve stvari. Dok mi sa sjetom priča o tome kako su nekad ovdje „svi bili sretni“, valjda vidi da malo-malo pa bacim pogled ka velikim pravilnim rupama u brdu blizu njegove kuće.

- Kad sam ja bio dete, tu su živeli ljudi, čitave porodice. Davno je toga nestalo, to pamtimo samo mi stariji.

U rupama su sad neke stare stvari i bale slame. Razmišljam o tome kako su svi mogli biti sretni ako su neki živjeli u zemljanim rupama, a Andrija mi priča kako je posljednji izdanak Majaroša: umrijet će, a neće doznati ko su i šta su.

Taj kraj sela je poprilično zapušten, ne samo crkva i većina kuća već i rodna kuća narodnog prosvjetitelja dr. Đorđa Natoševića (1821.-1886.). Koji sat kasnije u Inđiji ću vidjeti njegovu bistu ispred zgrade srednje škole nazvane po njemu; žalibože što je u općinskom sjedištu poštovan ako se dopustilo da se njegova rodna kuća doslovno ruši: krov propao u unutrašnjost, kraj joj se broji najviše u mjesecima, a možda i samo u danima.

Acuminicum, onaj što sam do njega bio krenuo makadamom, ponosno se kočoperi iznad posljednjih seoskih kuća. Osnovali suga nekad tijekom 1. stoljeća prije Krista pripadnici ilirsko-keltskog plemena Skordisci. Do ostataka grada može se pješačkom stazom, ali se bolje vidi iz naselja, praktički sa svakog mjesta. Odozgo se, pak, lijepo vidi ušće Tise u Dunav.

Ono što nikako ne treba gledati iz daljine već otići obići jest pravoslavna crkva svetog Nikole. Ne bih se smio kladiti, ali mislim da u Vojvodini druge ovakve nema. Nije ni čudo kad se zna da je sazidana još 1468. godine. Naravno da je prepravljana, ne jednom, ali je opet posebna, i više od toga. Narodna predaja gradnju crkve pripisuje Vuku Grgureviću, sinu slijepog Grgura Brankovića, u narodu zvanom Zmaj Ognjeni Vuk. Tukao se sa svima i ratovao protiv svih. Provalio Osmanlijama u Srebrenicu, a jednom, 1480. godine, sa svojom vojskom stigao čak do šeher Sarajeva. I pobjeđivao je pa je proglašen srpskim despotom. Nakon tolikih bitaka, ipak je umro prirodnom smrću, 1485. godine.

Izložba

Pored crkve mala izložba prastarih nadgrobnjaka; jest ih malo mahovina uzela pod svoje, ali se ukrasi dobro razaznaju, a može se pročitati i poneka riječ. Visoko, ispod prozora u dnu baroknog zvonika, ćirilični natpis; ni kad se zumira, ne može se pročitati. Vrata teška željezna, a iznad njih niša ili, moglo bi se i tako reći, „slijepi“, zazidani prozor. Vidi se da toranj nije uvijek bio barokni, jednostavno se ne uklapa u trup građevine u obliku trikonhosa ili, narodski, trolista. Bit će da je umjesto tornja nekad stajala kupola, samo ona bi se savršeno uklapala u ovakav stil. Svaki kamen u svim zidovima se vidi, a izuzetak je opet toranj obojan u bijelo. U dolu ispod crkve mozaik – partizan s puškom. Na spomen-ploči imena poginulih partizana.

U Inđiji auto parkiram ispred zgrade Kulturnog centra. Narednih dana u kazalištu je na programu „Ljubavnik velikog stila“. Odmah tu blizu je i pješačka zona, nazvana po vojvodi Stepi; mislim da nije kraća od beogradske Knez Mihajlove, ali se, izuzev mnogih prekrasnih pročelja, slabo šta ima vidjeti. Kao da Inđiji nedostaje umjetnika ili gradski oci ne mare za takve stvari.

Ponešto ipak ima: recimo ugostiteljski objekt „Kod krivog stojka“; pišem malim, jer se ni ne radi o nekom Stojku, ulični sat s grbom grada i zemljopisnim koordinatama, već spomenuta bista dr. Đorđa Natoševića, mladi koji dijele Vučićeve i SNS-ove brošure, te gradska kavana „Žal za mladost“ – ostarjeli, izgleda, oni što su je napravili pa ne radi, a kroz polupane prozore vidi se krš.

Katolička crkva svetog Petra Apostola, sagrađena 1872. godine u barokno-klasicističkom stilu, jedva se drži uspravno; zaključana je i dobro je što je tako, jer je opasno proći oko nje - žbuka otpada na sve strane, a najviše je ima upravo ispred ulaza, toliko da izgleda da u crkvu odavno niko nije ušao. Vrata gotovo protrula, a iz zidova se hrabro probija ćerpić. Gradili su je plemići Pejačevići, ali je njih i njihove slave i bogatstva odavno nestalo. Na zidu zgrade tik do crkve nekoliko četvornih metara velika slika: kopljanik na konju u naletu, iza leđa mu rimska arena. Preko mjere je izblijedjela da bi se moglo razaznati o čemu se radi.

Na kraju pješačke zone spomenik Podunavskom partizanskom odredu, a pored njega tabla s podacima o postrojbi. Autor je kipar Vladislav Petrović.

„Moja volja“ grofa Marka Pejačevića

Posljednja inđijska postaja zove se Jarkovac, a tamo ću kako bih vidio ljetnikovac grofa Marka Pejačevića. Iskreno, privukao me naziv ljetnikovca – Moja volja, tako se zove. Na kraju je sela, na obali Jarkovačkog jezera, bolje mjesto je naprosto nemoguće izabrati.

Izgrađen prije nešto više od stoljeća, i danas, iako prilično derutan, naprosto zrači ljepotom. U „Mojoj volji“, barem tako kažu table, smješteni su Dom zdravlja, Mjesna kancelarija i Osnovna škola. Ako je neko pomislio da neka od tih institucija nosi ime po Pejačevićima, makar bi to bio red, prevario se; nema ih ni na mapi, kao da ovdje nikad nisu nogom kročili, a ne da su napravili impozantnu građevinu. Dom zdravlja je nazvan po dr. Miloradu Miki Pavloviću, a škola po narodnom heroju Dušanu Jerkoviću.

Tako je to u inđijskom kraju, a đir završavam fotografijom djece ispred „Moje volje“: Čiko, čiko, je l' će stvarno naša slika biti na internetu?!