Ispovijest gluhe osobe: Gluha sam, ali nisam nesposobna!

Tekst članka se nastavlja ispod banera

''Gluhe osobe su građani drugog reda, prepušteni smo sami sebi. Mnogi gluhi su nezaposleni, ne mogu zaposliti i ne mogu osnovati obitelj. O diskriminaciji šute zbog stida, više vole trpjeti radi mira u kući'', navodeći za primjer vlastito iskustvo rekla je Branka Jurić inače volonterka u Udruženju 'Lotos' i Udruženju gluhih i nagluhih u Zenici.

Gluha je, ali kako i sama kaže, nije nesposobna. Studentica je Islamskog pedagoškog fakulteta, smjer predškolski odgoj i obrazovanje i kako kaže, na fakultetu nema problema. Hrabra, neustrašiva, sposobna, ali nezaposlena, Branka je za 16dana.ba podijelila svoju priču.

''Moj radni dan zna se – ustajanje, kava, ispratim kćerku u školu, spremam se, idem u Udruženje 'Lotos'. Inače sam volonterka, a u Udruženju trenutno planiramo napraviti ambulantu samo za gluhe osobe, da sve bude na jednom mjestu, i da podučavamo jednu ili dvije medicinske sestre znakovnom jeziku i po mogućnosti da pored ambulante bude jedna prostorija u kojoj ćemo gluhu djecu učiti znakovnom jeziku. Također, želimo zaposliti jednu gluhu osobu za održavanje i čišćenje prostorija'', priča Branka koja je zbog svog invaliditeta često bila žrtva diskriminacije i zlostavljanja.

Branka je ispričala kako u Zenici od 1992. godine nijedna gluha osoba ne radi, te da je i ona nakon 25 godina rada kao tehnička crtačica dobila otkaz kao tehnološki višak.

''Udala sam za gluhog čovjeka i nakon nekoliko godina sam se rastala jer su mi pokojna svekrva i muž dali do znanja da im ne trebam ja kao snaha i kao supruga, već kao njegova prevoditeljica. Htjela sam dijete, a svekrva mi je govorila da je to obaveza. Kada nakon nekoliko pokušaja nisam mogla zatrudnjeti i nakon što mi je doktor rekao da je sa mnom sve uredu, ispostavilo se da moj bivši suprug mora na operaciju kako bismo bili u mogućnosti imati dijete. Svekrva mi je tada rekla da sam 'namjestila' nalaze i da sam ja jalova. Ipak, muž je pristao na operaciju i nakon nekog vremena dobili smo Martinu, djevojčicu koja savršeno čuje. Tada su počeli problemi, jer suprug nije pronalazio način da razgovara s Martinom, tražio je od mene da joj prevodim. Rekao mi je: 'Oženio sam te da mi budeš prevoditeljica'' i nikada nije pitao treba li nešto našoj kćerki. Rekla sam mu da ću se razvesti, a on mi je predbacivao zbog operacije, nije želio ići u bračno savjetovalište i uporno je govorio: 'Ja sam muško, ima da me slušaš!' I tijekom brakorazvodne parnice je govorio da se ja trebam njemu ispričati'' priča Branka za 16dana.ba.

Branka se nakon razvoda s kćerkom preselila u stan pokojne majke. Međutim, ni to nije rješenje jer je vlasnica stana njena sestra. Naime, Branka se o majci starala tijekom duge bolesti, ali je stan pripao Brankinoj sestri jer nasljedno pravo u Bosni i Hercegovini često isključuje gluhe i nagluhe osobe.

Iako je u životu pretrpjela brojna psihološka maltretiranja, Branka je sretna jer živi sa svojom kćerkom, jer studira i jer želi jednoga dana promijeniti položaj gluhih, ali i svih drugih osoba s invaliditetom u našoj zemlji.