Ispovijest: Pokušao sam se ubiti zbog etikete da sam gay

Tekst članka se nastavlja ispod banera

''Da drugačiji sam i zlostavljaju me. Zlostavljanje je počelo jako rano već od osnovne škole u prvom razredu. Svi misle da je to skoro pa nemoguće, ali to mi se dogodilo. I od tada nikada nije prestalo, a to je sve počelo samo zato sto sam drugačiji od drugih i nisam kao oni. Ali u konačnici nisam ništa manje, niti više drugačiji'', kaže šesnaestogodišnji P.Z., koji je zbog svog ponašanja i izgleda etiketiran kao gay, iako nikada nije istupio javno govoriti o svojojseksualnoj orijentaciji.

Nasilje u školskim klupama je u porastu, najviše ispaštaju djeca koja imaju drukčije želje i poglede na svijet.Namjerno ili nenamjerno, djeca se etiketiraju, a etiketa ostavlja velike posljedice na njihov život. Takav je slučaj i s ovim mostarskim srednjoškolcem.

''Najgore i najučestalije faze zlostavljanja koje sam prolazio su psihičko i fizičko maltretiranje. I nisam nikada mogao shvatiti zašto je toliki problem što nisam kao drugi. Odgojen da budem pošteno, pristojno, pa i vjerom osviješteno dijete koje želi samo mir i da sve bude ok, a ne da živim kao osoba koja će uništavati tuđe živote, tući se, pijančiti, bježati s nastave, drogirati se, pušiti, krasti i sve ostale loše stvari ovoga svijeta koje nas čine lošima i ništa boljima od čistoga zla, koje je ovaj svijet i doveo do propasti'', počinje svoju ispovijest naš sugovornik, navodeći kako su ga kolege u klupama uvijek diskriminirale i ostavljale po strani zbog izgleda i ponašanja.

''Njihova tračanja o meni, podvaljivanja i govorenje tako zlokobnih i bezosjećajnih riječi koje su izlazile iz njihovih usta su bile jako teške, a pogotovo za dijete koje je 90 posto toga držalo i skrivalo u sebi. Nakon nekog vremena, izgubim vjeru u ljude. Svoje osjećaje moram zadržavati za sebe jer se jednostavno bojimsamoga sebe i osjećaja koji progovara iz mene nakon što se nekome povjerim o svojim zlostavljanjima. Još ako pogrešno procijenim i kažem pogrešnoj osobi,opet se trebam nositi s posljedicama koje su, realno tada za dijete jednostavno previše'', kaže nam ovaj šesnaestogodišnjak.

Srećom, naš sugovornik je pronašao način kako se nositi sa svojim zlostavljanjima i problemima, ali da ga je to iz temelja promijenilo, zasigurno jeste. Jer kako kaže, tko zna kako zna kakav bi sada bio da nije bilo zlostavljanja.

''Kada sam ja kroz ''to'' prolazio naravno i dan danas prolazim kroz grozne stvari, osjećam se jako loše, ali ne kao prije jer se prije nisam znao nikako nositi s tim. Sada se u neku ruku znam nositi s nasiljem, ali opet još uvijek to nasilje ostavlja grozan osjećaj'', rekao je.

Kaže kako je, dok je bio još mlađi, zlostavljanje teško podnosio, te kako se znao čestozapitati, zašto uopće postoji, koja mu je svrha, zašto mu se sve događa gdje to vodi i ima li on zapravo svoj smisao.

''Ali osoba na kraju koja ne zna kako više da se nosi sa svim tim, kao ja, pokušava počiniti samoubojstvo.To je zadnji i najgori stadij psihe koja pati i jedini izlaz vidi kroz smrt. Svi znamo da sa njom završava sve na ovome svijetu. Srećom sve se to nekako preokrenulo, iako se i dalje kada doživim neku diskriminaciju ili zlostavljanje osjećam loše i povrijeđeno.Naučio sam se nositi s tim, srećom.Upoznao sam sebe, zapravo znam sebe i tko saminitko drugi, koliko god oni bili sa mnom i poznavali me, opet neće znati u potpunosti moje pravo ja'', kaže nam naš sugovornik, govoreći kako teška razdoblja pokušava prevazići tražeći utjehu u nečem što ga čini sretnim.

''Pokušavam se smiriti i biti svjestan da me oni ne znaju,i da zapravo ne vide pravoga mene. Oni imaju neku iskrivljenu sliku zbog većine ljudi i nekih priča, ja vjerujem da znaju pravoga mene ne bi se nikada ovako ponašali prema meni.A možda nasilnim ponašanjem i oni sebe čine mirnijim, jer tko zna što se njima u životu događa ili kakvi su oni, pa tako pokušavaju sakriti svoje probleme. Bar se trudim misliti tako'', kaže nam naš sugovornik.

Nasilje kaže, je teško prijaviti, pogotovo kada si mlad, jer nitko te ne doživljava onako kako bi trebao.

''Par puta sam pokušao i prijaviti nasilje, ali nije pomoglo, čak je i odmoglo.Jer općenito za to nasilje nitko ne vodi brige i računa, zbog toga i druga djeca i mladi pa čak i neke starije osobe, u našoj školi i nastavnici doživljavaju diskriminaciju, nasilje nažalost nema granica.Još gore je što ga nitko ne želi zaustaviti, a protiv nasilja se treba učiniti nešto jer svijet ne razumije što čini nasiljem svojim bližnjima i ljudima oko sebe. Zato sam se uvijek borio da nađem mir, a to uspijevam kada sam ono što jesam i svojim mirom se borim protiv nasilja'', kaže nam sugovornik, otkrivajući kako je imao sreću pa je našao i neke osobe koji su mu bili pravi iskreni prijatelji i da nije bilo njih sve bi, kaže, vjerojatno bilo drugačije.

''Prihvatili su me takvoga kakav ja zapravo jesam i to mi je pomoglo i dalo snagu'', rekao je.

*Tekst nastao u suradnji sa Sarajevskim otvorenim centrom, u sklopu MATRA programa Veleposlanstva Kraljevine Nizozemske.