Istraživanje: Treći strah kod djece u BiH je strah od poplava

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Djeca u Republici Srpskoj sve više se boje poplave - taj strah je odmah iza "univerzalnih strahova" od zmije i mraka pokazuju rezultati istraživanja objavljeni u publikaciji "Psihosocijalna podrška djeci i porodicama nakon prirodnih katastrofa" u kojoj je navedeno kako je to posljedica neposredne izloženosti stresovima visokog intenziteta tijekom prošlogodišnjih poplava.

Istraživanje je provedeno kroz radionice na 1.067 crtanih i pisanih radova djece uzrasta od osam do 14 godina iz 53 škole u Srpskoj.

Djeca su navodila da strahuju od toga da će im voda ući, ili ponovo ući u kuću, da će im se kuća srušiti zbog klizišta, kao i da će im voda odnijeti neku blisku osobu, a pojedina djeca imaju i noćne u vezi s poplavama, prenijela je Srna.

Ovi strahovi su zasnovani na realnim događajima - bilo da su ih djeca osobno doživjela ili su im bila svjedoci, bilo da su gledali putem medija, tako da i mališani koji nisu bili izravno ugroženi poplavom navode strah od poplave kao veliki strah.

Predsjednica Društva psihologa Republike Srpske Dijana Đurić rekla je Srni kako je stres dio života, pa je normalno da se neko vrijeme osjećaju posljedice u vidu opće napetosti, problema sa spavanjem, stalnog razmišljanja o događaju, kao i uznemirenosti u situacijama koje podsjećaju na to iskustvo.

Navodi kako od predispozicija osobnosti ovisi kakve će posljedice ostaviti to iskustvo jer ista situacija može izazvati različite reakcije.

"Ukoliko su roditelji ili druge značajne osobe u stanju djeci pružiti osjećaj sigurnosti i normalizirati situaciju, djeca će ih lakše prebroditi. Ali, ukoliko odrasli nisu u mogućnosti to pružiti, pokazuju strah, panično ponašanje i nisu u stanju brinuti o djeci, djeca će se osjetiti nesigurnom i nezaštićenom, što može ostaviti trajnije posljedice", upozorava Đurić.

U situacijama prirodne katastrofe, kao što je poplava, važno je blagovremeno reagirati i preventivno spriječiti nastanak psiholoških problema tako što će se djeca usmjeriti na konstruktivne načine suočavanja sa stresom.

Đurić objašnjava kako su u radionicama djeca poticana da prepoznaju strahove, da ih izraze i s njima se suoče i to se pokazalo kao efikasan način podrške djeci iz poplavljenih područja jer je subjektivno osjećanje stresa smanjeno nakon sudjelovanja u radionicama.

Ipak, kod djece koja su prije radionica imala posebno izražen stres nije došlo do njegovog smanjivanja, pa psiholozi smatraju da postoji određen broj djece za koju bi trebalo dodatno organizirati psihološku podršku u vidu individualnog rada.

Đurić navodi kako je najbitnije razviti svijest o potrebi očuvanja mentalnog zdravlja, kao i prevladavanja predrasuda o potrebi psihološke pomoći, jer se svi ljudi mogu naći u kriznim situacijama.

"To nije znak mentalne bolesti ili poremećaja, nego mentalnog zdravlja, težnje za razvojem vlastite ličnosti i unapređenjem kvaliteta života, na što svaki pojedinac ima pravo", zaključuje Đurić.