Jajce - Grad u kojem su se bajke pisale same

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Sarajevo je državna prijestolnica, a Međugorje je čudom ili „čudom“ postalo to što je postalo i ta dva mjesta imaju uvjerljivo najveći broj turističkih posjeta u našoj državi. Da sam ja stranac (a i da nisam) i da imam jedan dan da ga provedem gdje poželim u BiH, izabrao bih Jajce.

Ne znam koja općina u BiH ima najviše nacionalnih spomenika po glavi stanovnika, ali mi, onako otprilike, djeluje da bi to moglo biti upravo Jajce (ima ih čak 22!). Znam da mu ozbiljno konkuriraju Stolac i Kreševo i jednom ću sjesti i izračunati, ali mi valja sačekati dok završi trakavica od popisa stanovništva.

Ali nije ni važno, najviše ili ne, Jajce bez sumnje ima što pokazati, kako onima koji žele „u trku“ obići zanimljiva mjesta i stvari, tako i onima koji traže mnogo više od onog što nudi prosječno zanimljiva bh čaršija.

I nije samo gradsko područje zanimljivo nego i mnoga druga mjesta u okolini. Trebalo bi, međutim, par dana da se sve to obiđe, a ja, lijen kakvim me je Bog dao, „kupim“ samo poneku sitnicu koja mi je usput. A usput mi je, recimo, Vinac. Zanimljiv je, naprimjer, po tome što je pod osmanlijsku vlast pao šezdesetak godina prije Jajca (1498.) pa je između dvije utvrde isto toliko godina postojala granica. Zidine Vinca ili Vinčaca i danas su tu, vide se s ceste, a viša od donje gradske kule je munara koju su prije petnaestak godina mještani podigli na temeljima Sulejmanije džamije koja se tu nalazila nekad davno, u osmansko doba.

U Vincu bih, pošto mi stećaka nikad dosta, pogledao i tamošnju srednjovjekovnu nekropolu. I pogledat ću, ali me na ulazu čeka čuvarica stećaka, šarena zmijurina. Ne traži dozvolu niti naplaćuje kartu, samo stoji i čeka, pa je fotografiram i u ograđeni prostor ulazim okolo, preko bodljikave žice. Ništa posebno: tridesetak stećaka razmjerno loše obrade, bez natpisa i ukrasa, razbacani su u visokoj travi u kojoj, nadam se, nema čuvaricinih pomoćnica. Hm, nadležni su čuvaricu mogli rasporediti i na neko atraktivnije mjesto.

Čuvarica nekropole

Prije nego što putnik sa donjovakufske strane uđe u Jajce, pogled mu mora pasti na visoke tvorničke dimnjake iz kojih dan-noć dimi li dimi. Malo to kvari ukupni dojam, ali se dimna slika zaboravi čim se dođe na most kojim se preko Vrbasa ulazi u grad. Kad bi policajci naplaćivali kazne za sporu vožnju preko mosta, a desi se da se poneki auto i zaustavi, baš bi se namlatili para bez puno truda. A kako ne usporiti ili ne stati kad se u oko ulije vodopad?! Moraš biti Švabo ili Englez, discipliniran, sav po pravilu službe, a ako si naš, hm...

Opisivati je uzalud: jednostavno su se nekad davno, davno, u doba kad pisci još uvijek nisu trebali pisati bajke nego su se one pisale same, Vrbas i Pliva sreli, zagrlili i - ostali tako do dana današnjeg. Pliva se, iako prava dama, ne plaši skoka sa tridesetak metara, a ne plaši se jer je Vrbas čeka raširenih ruku. Što ti je džentlmen! I nije ga pregazilo vrijeme, iako on već stoljećima tako grli svoju ljepoticu...

Slap, slap, slap...

Kad god sam tijekom proteklih dvadesetak godina došao u Jajce, uvijek su oko vodopada trajali nekakvi radovi, uvijek nešto razrovano, gomile materijala ovdje i ondje, ne može se prići i vidjeti kako treba... Izgleda da je svemu došao kraj pa se sad može birati odakle (sve) vidjeti spomenuti zagrljaj – s mosta, sa suprotne strane, na samom rubu slapa ili ispod njega, sa kružnog platoa uređenog posljednjih godina. Ja, naravno, biram odsvakud, ali prvo ide kava u jednom od kafića čija je ponutrica uklopljena u sedrenu stijenu. U unutrašnjosti kafića staklena stjenka, a iza nje prava stijena.

Eh, ali nije Jajce samo vodopad, valja mi uživati u stotinu čuda! Ne dao bog nikome, ali, naravno, da ne dođe! Zidine starog Jajca vide se sa svih strana i mame bez imalo ustručavanja, ali ipak polazim od Muzeja Drugog zasjedanja AVNOJ-a. U toj zgradi je 29. studenog 1943. godine stvorena Jugoslavija, tu je kralju Petru pokazan crveni karton, a Tito je postao maršal. (Kažu da je Jajce, a ne Drvar, trebalo biti Titovo, a zašto su odustali, eh, ko bi sad to znao! :-) U predvorju velika Titova slika, a u zgradi ništa posebno, mada je sada stanje dobro kakvo je bilo prije nekoliko godina. Ispred zgrade Moša Pijade (evo vidim, počeo sam praviti rimovane putopise!), sav nekakav snishodljiv; očito je davno shvatio da više nema ni Jugoslavije ni maršala Tita pa ljubazno pristaje na fotografiranje. Pružam mu obje ruke; ipak je u pitanju stariji čovjek, umro je još prije gotovo šezdeset godina.

Partizanski spomenik, poprilično skroman s obzirom na ulogu Jajca u Drugom svjetskom ratu, smješten je izvan gradskih zidina. Čudno je da je podignut tek 1972. godine, valjda jer je okolo bilo dovoljno drugih mjesta koja su podsjećala na to povijesno razdoblje. A onda kroz Travničku kapiju pa u grad! Napiti se vode na Hafizadića česmi, baciti pogled na Omerbegovića kuću, pa polako uza stepenice, ka glavnom dijelu utvrde. Usput spomenuti podatak da se Hafizadića česma do 1948. godine nalazila na drugoj strani ulice, stotinjak metara dalje, pa je iz nekih razloga demontirana i prenesena na sadašnje mjesto. Možda to ne bih spomenuo, ali je voda s česme toliko hladna i ugodna da joj se, eto, moram nekako odužiti.

Nogu pred nogu, a oči lete na sve strane, jer je tu smiješano stotinu arhitektonskih stilova, od klasične bosanske kuće pa do čvrste austrougarske gradnje. U jednoj od takvih smješten je i Turistički ured, zajedno sa Agencijom za kulturno-povijesnu i prirodnu baštinu i razvoj turističkih potencijala. Bit će da su te kuće u nizu, ako se dobro snalazim, zgrada stare osnovne škole i zgrada financija, obje izgrađene malo nakon uspostave austrougarske vlasti, a osim Turističkog ureda i Agencije, danas je tu i Zavičajni muzej sa etnografskom i geološko-petrografskom zbirkom. Do njih je Šarenica ili Saračeva kuća, sagrađena 1899. godine, najpoznatija po tome što je tu utemeljen nedavno blagopreminuli TANJUG (Telegrafska agencija nove Jugoslavije), a u njoj je žuljeve nabijao i veliki Antun Augustinčić.

Odatle ću do crkve svete Marije, odnosno njenih ostataka. Prije se tu nalazila romanička crkva, podignuta nekad u 12. ili 13. stoljeću, a onda je sagrađena nova, u gotičkom stilu. U njoj su se nekad nalazile moći (neki kažu i tijelo) svetog Luke Evanđelista, a tu je 1461. godine od papinskih poslanika krunisan i posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević. Unutrašnjost se može pogledati samo kroz ružne žičane rešetke zaglavljene na vrata, a ono što se vidi, godinama nije dirano: ostaci grobnica srednjovjekovnih uglednika i razbacani komadi kamene plastike. Nakon što su Osmanlije osvojili Jajce, crkva je, kao i mnoge druge, pretvorena u džamiju, a moćni toranj svetog Luke, sa osnovom izrađenom u gotičkom, a gornjim dijelom u romaničkom stilu, ostao je usprav zahvaljujući tome što je pregrađen i pretvoren u munaru. Oko toga kome objekt pripada posvađali su se malo prije kraja 19. stoljeća jajački muslimani i katolici. Crkva-džamija je, naime, izgorjela još 1832. godine i od nje su ostale samo gole zidine, pa su jedni htjeli obnoviti džamiju, a drugi crkvu. Austrougarska vlast nije izašla u susret ni jednim ni drugim pa je zidina ostala zidina koju i danas jedni nazivaju crkvom, a drugi džamijom.

Crkva svete Marije s tornjem svetog Luke i Medvjed kula

Malo iznad crkvodžamije je Burića kuća, bolje reći ono što je od nje ostalo nakon ratnih razaranja. Izgrađena je prije više od četvrt tisućljeća, a upravo u njoj je 1943. godine bio smješten Vrhovni štab NOV na čelu s Josipom Brozom Titom. S njim je, ostalo je zapisano, bio i Aleksandar Ranković. Nekad je to bila, vidi se sa starih fotografija, raskošno uređena bosanska kuća, stati pa je se ne nagledati, a sad... Nula bodova!

Nije Burića kuća jedina koja kvari dojam, naprotiv, u najužoj jezgri još je mnogo objekata koji su u ruševnom stanju, ali novca za obnovu sveganema , naravno, ni izbliza koliko bi trebalo. To je shvatljivo, ali nije to da i oko slapa i oko utvrde ima mjesta, rupa, u koje je nabacano smeće, kao i onih koje za nevolju služe kao neka vrsta javnih toaleta.

Usput se, dok dođem na plato ispred ulaza u katakombe i Medvjed kule, osvrćem jedno osamnaest puta, jer je svaki pogled iz svakog kuta druga slika, a svaka je na svoj način zanimljivija od prethodne. U Medvjed kulu može se samo poviriti koroz rešetke na ulazu; godinama se najavljuje njena sanacija, štoviše, možda je i urađena, ali se unutra ne može. Uvijek se kaže da je u lošem stanju, a ja nikako da skontam kako kula čiji su zidovi gdjegdje debeli i nevjerojatnih šest metara ne može izdržati nalete onih koji bi rado da vide i njenu unutrašnjost.

Zato se, srećom, u katakombe može. Jest da je srednjovjekovlje najvažniji dio jajačke povijesti, ma koliko su se i Osmanlije i partizani utrkivali kako bi mu ugrozili primat, ali nimalo zanemarivo nije ni razdoblje rimske uprave. Naprotiv, čitav jajački kraj je u to doba imao veliki vojni i gospodarski značaj, o čemu govori podatak da je kod Papaz kapije pronađena i manja kasnoantička nekropola, a ostaci rimskih naselja ili utvrda na Crkvini kod Divičana, u Podmilačju i nad Komotinskom rijekom. Na nekoliko mjesta su pronađeni rimski spomenici (Kuprešani, Peratovci, Nadvode kod Carevog Polja), rimski hram sa bogatim nalazima u Harmanima, a ostaci rimskog naselja s tragovima metalurške proizvodnje na Metaljci kod Carevog Polja. Ipak, sve to na stranu, ali ono što se krije u pećini ispod zemlje daleko je najvažnije. Tu je u stijenu uklesan reljef Mitrasa, indoiranskog božanstva Sunca i svjetlosti, vrlo štovanog među rimskim vojnicima, a vrlo vrijedni nalazi iz katakombi najbolje govore koliko važno je bilo to mjesto i uopće i u raširenom mitraističkom kultu. Eto, bog Sunca i svjetla, a ispod zemlje! Vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić u katakombama je sagradio crkvu, krajem 1943. godine tu je boravio Tito, a danas polumračnim hodnicima jezde znatiželjnici sa svih strana svijeta. Mnogi, nažalost, ne mogu pobjeći od potrebe da i sami postanu dio povijesti pa stotine imena visi sa uglačanih i začađenih zidova. Nek‘ im je Mitra na pomoći...

Ulaz u tvrđu

Grad je inače i podigao vojvoda Hrvoje (od 1391. do 1404. godine), a Madžari ga dograđivali sve dok nije pao pod osmanlijsku vlast, 1528. godine. Ulaz u najuži dio tvrđe krasi gotički portal sa kraljevskim znakom ispod kojeg se svako malo neko fotografira, pa kud ću, šta ću, i ja se namjestih. Sjećam se da su prije par godina i tu izvođeni radovi – gornji dio portala bio je oštećen pa ga je valjalo popraviti. Sada je taj gornji dio bjelji, ali će vrijeme učiniti svoje pa se za koju godinu ništa neće primijetiti. U utvrdi mi cijelo vrijeme društvo pravi jedna maca – ne traži ništa, stalno je spremna i za maženje, a i kad treba napraviti koju fotografiju. Zajedno se penjemo i u austrougarsku kulu usred središnjeg dijela – prije je bila zakapijana, a mene zanima šta je unutra? Hm, ništa, samo gole daske i zidovi. Na jednom od vanjskih zidova i jedva čitak naziv postrojbe koja ga je gradila koji prije nikad nisam primijetio.

Šetnja gradskim bedemima posebna je priča, bio čovjek tu prvi ili pedeseti put. Sve se vidi, sve je na dlanu, a dobar foto-aparat lako primiče svaku građevinu i svaki detalj. Detalja je bezbroj, eno ih u foto-galeriji, pa ko voli, nek' izvoli, a ja ću spomenuti samo pravoslavnu crkvu Presvete Bogorodice: podaleko je za obilazak, a gotovo da se nema šta ni obići. Nije zanimljiva što je stara, izgrađena je tek 1930.-35. godine, nego što je od nje ostao samo toranj. Crkva je, naime, minirana tijekom posljednjeg rata, a kako je toranj ostao čitav, to sami Bog zna. Uglavnom, to je još jedan od nacionalnih spomenika u Jajcu koji nije obnovljen, kako stvari stoje, ni neće skoro. Toranj bez crkve se, pak, i ne može se vidjeti baš često.

Sa utvrde se spuštam do Dizdareve (Ženske) džamije. Otključana je pa provirujem kako bih prvi put vidio njenu ponutricu. Zidovi su joj bili ukrašeni orijentalnim i narodnim motivima koje je, nekad oko 1870. godine, izveo sarajevski nakaš Mustafa Faginović. Izgradio ju je 1812./13. godine Sulejman-beg Kulenović, a u nju su se nekad išle moliti samo žene. Pojma nemam kakvo je stanje danas - kad sam ja provirio, bila je prazna. Inače je zanimljiva po tome što nema munare, a još više zbog toga što ima unutarnju kupolu, iako je ona svana prekrivena krovom od jelove kaplame.

Od Dizdareve ću poprijeko, ka Sinan-begovoj džamiji. I ona je proglašena nacionalnim spomenikom kulture. Ne znam kako je to kod drugih, ali je meni svaka džamija s drvenom munarom samim tim prelijepa, a još kad ide iz krova, a krov je od kaplame, eh, pa zar može ljepše?! E, ovo je upravo jedna takva pa obilazim i fotografiram je sa svih mogućih strana, unaprijed u sebi (a možda i naglas?) gunđajući i rogoboreći što će u foto-galeriju moći samo jedna. Mnogo je starija od Dizdareve (sagrađena je 1689. godine), zadužbina je Sinan-bega Džabića, ali je u samom Jajcu poznatija kao Okića džamija, jer su imamsku dužnost u njoj desetljećima obavljali imami iz roda Okića. Uz džamiju je česma, nekom neukom kao meni malkice nalik na onu Hafizadića, iz čaršije (ili je to samo zbog natpisa na arapskom, pitam se?), a da sam uk umjesto neuk, možda mi ne bi izgledala ni nalik.

Spuštam se ka Kršlakovoj staroj kući, u kojoj je danas smještena Gradska galerija. I ona je pokrivena kaplamom, zidovi su joj od kamena, pa djeluje kao da je iznikla, a ne sagrađena, a njeni zidovi, i okolni, potporni i drugi, žile su tog stabla . Ne ulazim, drugi ću put, radije uživam u spoznaji da svako uzbrdo ima svoje nizbrdo.

Nakon što se spustim u ravan, nastavljam ka središtu čaršije, najpoznatijoj jajačkoj džamiji, koja se ime dobila po sultaniji Esmi. Esma je bila supruga bosanskog namjesnika Mehmed paše Muhsinovića (bosanski vezir od 1760. do 1763. i od 1770. do 1772. godine), a veliku potkupolnu džamiju je dala izgraditi 1749./50. godine, i to tako što je prodala svoj nakit. Koliko ga je imala kad se zna predaja da je tim novcem sagradila i dva mosta na Vrbasu, pa kad bi se to pretvorilo u eura... Elem, ne treba ni reći da je i ova, kao i većina drugih džamija i crkvi na jajačkom području, u posljednjem ratu srušena pa iznova građena. Mnogo vrijednih i zanimljivih stvari koje su se nalazile u njoj i oko nje ipak je zauvijek nestalo.

Da se ne bih vratio odakle sam i došao, okrećem na suprotnu stranu, prema Banjalučkoj kapiji. Ona je sa onim svojim „zupcima“ iznad luka nekako ljepša od Travničke, a djeluje i da je bolje očuvana. Do Hadadan džamije ću. Stara je gotovo četiri stoljeća, mada njena sadašnja izvedba datira od prije osamdeset godina, a nalazi se u nekadašnjoj kovačkoj mahali pa otud (hadad = kovač u perzijskom) i njen naziv. Narodna vlast ju je nakon Drugog svjetskog rata pretvorila u skladište, a džamijom je ponovno postala prije petnaestak godina, kada joj je dodana i lijepa drvena munara.

Hadadan džamija i katolička crkva

Potom ću uskim sokakom (kao da ima i širokih sokaka) nizbrdo, do katoličke crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije. Jedna je jedina u gradu (ako ne računamo već spomenutu crkvodžamiju i onu Hrvojevu, u katakombama), ogromna, a uz nju je i franjevački samostan. Ispred nje topovska đulad nekog ogromnog kalibra, kakva leže i pod lipama u parku ispod tvrđave, i sarkofazi, dobro očuvani, gotovo identični onima u Saloni. Sve je to prije dvadesetak godina također pretvoreno u prah i pepeo, ali se lagano obnavlja, s time da neke stvari, posebno iz muzejske zbirke, nikad više neće vidjeti Jajca – neke su uništene, a neke su, dobro uhodanim švercerskim stazama, našle put do bjelosvjetskih kolekcionara. Ponešto se ipak našlo pa se muzejske zbirke ponovno slažu. Obilazim one koje me najviše zanimaju, arheološku, koja seže od Rima pa do osmanlijskog doba, te etnografsku, ali sve je to ništa u odnosu na najvrjedniji eksponat – ostatke posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića.

Kralj i njegovi podanici

Narod je jedan stećak u Zastinju, blizu grada, oduvijek zvao Kraljev grob. I sve bi ostalo na narodnoj predaji da u Jajcu 1888. godine nije osvanuo arheolog Ćiro Truhelka. Stećak je odmaknut, grob otkopan, a u njemu nađen kostur sa odsječenom glavom. Sve se uklapalo u dio predaje koji je govorio o tome kako se (u obližnjem Ključu) kralj predao jačoj osmanlijskoj sili u zamjenu za život, ali je, eto, malo potom skraćen za glavu. Da i ja skratim: kad su bježali iz Jajca, fratri su kraljev kostur spakovali i poslali u Split. Tamo su ga stručnjaci konzervirali i, nekoliko godina nakon rata, vratili fratrima. I evo ga, okružen djecom iz neke posavske osnovne škole; zadesila se tu i s nevjericom gledaju prvog kralja s kojim su se sreli otkad su došli na svijet. Kralj im strpljivo pozira, čeljusne kosti sklopljene su gotovo u osmijeh; leži, doduše, ali ipak je on kralj, a oni djeca. A i kud bi na ovako vruć dan, bolje mu je u hladovini sarkofaga. Ja mu salutiram, sav ozbiljan, ipak je on moj kralj, a ja njegov podanik, okrećem se na petam i odlazim.

Toliko toga bi se još imalo vidjeti i spomenuti ovdje, od spomenika najvećem jajačkom i jednom od najvećih bh pjesnika, Nikoli Šopu, preko sahat-kule, novije Kršlakove kuće, barutane te musafirhane, podignute još početkom 19. stoljeća, pa sve do katoličkog groblja Hrast, nedaleko od samostana, na kojem ima spomenika starih gotovo tri stoljeća. U široj okolini nalaze se ostaci još nekoliko srednjovjekovnih gradova, a tu je i Podmilačje sa svim svojim znamenitostima.

Vodenice na Plivi

Ja se ipak odlučujem za Plivsko jezero i tamošnje vodenice, i to starim putom, trasom nekadašnje željezničke pruge. Nekad sam, ne jednom, za trajanja „Šopovih dana na Plivi“, šetnjom u svitanje sa suprotne strane, od hotela „Plivsko jezero“, znao liječiti mamurluk. Vruće je pa preko brvna i mostića oko vodenica, a i po okolnim livadama i gajevima, mile stotine ljudi. Peku se janjci, psi se rashlađuju u plivskim rukavcima, u kojima ne fali ni piva, lubenica i ostalih zrzavata potrebnih za izlet. Foto-aparati i kamere mobitela nemilice sijevaju, valja napraviti fotografije za Facebook. Jest atmosfera malkice dernečka, ali, nešto kontam: Ma kud mi se žuri? Nikud! Neka me tu, u debeloj hladovini, do sljedećeg putopisa!