Jeste li se ikada zapitali zašto se Rusi nikad ne smiju?

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Oko Svjetskog nogometnog prvenstva pojavili su se članci o tome da su ruski radnici morali ići na tečajeve o pravilnom smiješenju stranim navijačima koji stižu u posjet njihovoj zemlji, pišu Samuel Putnam i Masha A. Gartstein za Business Insider.

U nastavku prenosimo dijelove njihovog članka.

"Jedna od autorica ovog članka, Maša, ruska je imigrantica. Brzo će vam reći da se nasumično smiješenje neznancima u javnosti u Rusiji često smatra znakom duševne bolesti ili intelektualne zaostalosti.

Naravno, u SAD-u i mnogim drugim zemljama smiješenje je uobičajena međusobna gesta dobronamjernosti.

Zapravo je istina da postoji razlika u smijanju. Naše psihološko istraživanje pokazalo je osjetnu razliku u tome koliko često se smiju ljudi u SAD-u u usporedbi s Rusima. Amerikanci bi iz toga lako mogli zaključiti da su Rusi percipirani kao neljubazni i bezosjećajni ljudi, no to uopće nije slučaj. Štoviše, vrijedi razmotriti zašto određene geste, poput smiješenja, postaju ključni dio društvene razmjene u pojedinim kulturama za razliku od drugih."

"Smatramo da postoje dva moguća objašnjenja razlika u smiješenju. Prvo se tiče načina komunikacije među ljudima u različitim kulturama. Različite kulture imaju različita 'pravila prikaza', odnosno norme koje određuju kako bi se pojedinci trebali izražavati. Pravila prikaza često su vođena nečime što se zove 'društvena udaljenost', koja se odnosi na očekivanu razinu privatnosti u određenoj kulturi, prenosi Index.

Studija je pokazala da je društvena udaljenost u Rusiji u prosjeku niža od one u SAD-u, što znači da u Rusiji ljudi općenito očekuju da im stranci pristupe uz više međusobnog razumijevanja. Postoji manji pritisak za izražavanjem pozitivnih emocija poput smiješenja koje ukazuje na otvorenost i naklonost jer postoji pretpostavka da su ljudi već na istoj valnoj duljini. Amerikanci imaju potrebu za trunkom privatnosti čak i u javnosti te zbog toga stranci rjeđe pristupaju jedni drugima. Ako se to i dogodi, može prouzročiti osjećaj tjeskobe.''

"Drugo, ovaj fenomen može se promatrati kroz prizmu međukulturalnih razlika u osobnosti ili temperamentu. Znamo da u različitim kulturama postoje različiti načini doživljaja, izražavanja i reguliranja emocija.

Primjerice, mi smo u našem istraživanju pokušali doznati kako djeca u različitim kulturama razvijaju različite temperamente. U seriji istraživanja koje je provela Helena Slobodskaja, psihologinja s Državnog sveučilišta u Novosibirsku, dokazano je da ruska dojenčad i djeca češće izražavaju negativne emocije, poput frustracije ili bijesa, nego američka. Ruske majke također su istaknule da njihova djeca pokazuju niže razine izražavanja pozitivnih emocija, poput smiješenja ili smijeha. Sve ovo nam ukazuje na to da svaka kultura ima svoj vlastiti doživljaj smijeha. U Rusiji djeca kao izraz sreće ponekad samo pomiču mišiće lica. S druge strane, u SAD-u djeca smiješenje doživljavaju kao važnu društvenu gestu - koja ne mora nužno odražavati njihovo pravo emocionalno stanje, nego samo signalizirati priznanje ili uvažavanje drugoga. A to je i moguće objašnjenje zašto američka djeca koja se više smiješe u pravilu imaju veću samokontrolu.

U SAD-u je sretno dijete percipirano kao 'dobro' dijete. S druge strane, ruski odgajatelji ne vide poveznicu između djeteta koje se puno smiješi i njegovih (ili njezinih) manira i ponašanja", ističu autori za Business Insider.