Josip Markešić: Odlikaš koji s ramske planine pješači kilometar do autobusa za školu

Tekst članka se nastavlja ispod banera

U zadnja tri tjedna sva naša pozornost pokušavala se usmjeriti na dvije stvari: debeli minusi i „krunjenje“ Donalda Trumpa.

Donald je još uvijek daleko, tamo preko „velike bare“, ali su nam ti minusi bili toliko blizu. Zbog njih je cijela regija bila okupirana pričom o hladnoći, snježnim olujama, zaleđenim cestama, visini snijega na planinama, opasnim lavinama, odgađanju nastave…

Piše: Ramski vjesnik/Z. Stojanović

Čini mi se da nam nije bilo toliko hladno dok nisu počeli minuse toliko spominjati. Nekom se pojavila nestašica peleta pa su mediji bili puni „peletske krize“. No, pitamo li se kako žive ljudi koji obitavaju na visini od 1100 metara i više? Sigurno nismo.

Nije nam pao na pamet nitko takav dok smo se grijali negdje uz užarenu peć, vreli radijator kojemu ta vrelina nije dala da ga svlada hladnoća i popucaju cijevi. Ipak, mi smo se uputili baš u te dane na Proslapsku planinu u općini Prozor-Rama da bismo svojim objektivom zabilježili tu snježnu idilu. A tamo naiđošmo na nešto sasvim neočekivano.

Dok smo se vozili popularnom dvojkom prema Proslapskoj planini unatoč zvuku motora čula se škripa snijega pod kotačima tog okorjelog „Švabe“. Što smo se više penjali to je snijeg bivao sve veći. Cesta je uredno očišćena, a nakupine snijega koje je ralica gurala pred sobom napravile su pravu bob stazu tako da se dvojka mogla vidjeti samo napola.

Stižemo na odredište, a tamo nas čeka nasmijano Josipovo lice. Iako je sunčano, hladno je, a Josip je obučne sasvim ležerno i nije mu zima. On je na to sigurno navikao. Pa on je ovdje svaki dan.

Josip Markešić je učenik trećeg razreda ekonomske struke Srednje škole Prozor. Nismo mogli, a da ga odmah ne upitamo kako mu je kao učeniku odavde putovati do Prozora.

„Ma nije to ništa i nisam ja sam koji tako radi iz ovih krajeva. Ustajem prije 6 sati, spremam se i idem jedan kilometar pješice do prvog autobusa kojim se vozim do Orašca., a onda drugim busom do Prozora. Poslije nastave oko 15 sati već sam ponovno kod kuće. Općina Prozor-Rama je za sve učenike osigurala besplatan prijevoz na cijelom području općine pa nam to puno znači.“ Odgovori Josip na naše postavljeno pitanje.

Čini mi se da se nismo ni osvrnuli oko sebe kada on odjednom pred nas dođe sa svojim ljubimce. Pred nama se stvori ogroman i uglađen zekan kojega Josip tako brižljivo miluje kao da je to nešto posebno dragocjeno. Za njega sigurno i jest.

„Volim konje, to mi je posebna strast. Sada idem u srednu školu. Volio bih studirati strojarstvo ili građevinu poslije srednje. Moj san je poslije završenog fakulteta imati posao u Rami, živjeti ovdje na Proslapskoj planini i imati malo obiteljsko gospodarstvo ili malu farmu konja.“ s neobičnim žarom priča Josip svoje životne planove. U njegovim očima se čitala mladalačka iskrenost i ljubav spram konja i vjere u riječi koje izgovara.

Nakon pozdravljanja sa ostalom kućnom čeljadi Josip nas povede u zanimljivu šetnju. Inače, Josip živi u obitelji s roditeljima Antom i Brankom, sestrom i bratom. Otac Ante je razvojačeni branitelj i s majkom Brankom brine se o malom obiteljskom gospdarstvu. Sestra Josipa je učenica drugoog razreda medicinske škole u Mostaru, a brat Marin je 5 razred u područnoj školi na Orašcu. Tu su još baka i djed i stric.

Krenuli smo prema Osojnici i njenim vrhovima kroz snijeg od najmanje pola metra. Josipov brat Marin je prtio iako je najmanji. Želio se dokazati kao pravi domaćin. Pomalo kao da je htio biti veći i jači od brata Josipa.

Dok smo hodali kroz duboki snijeg neprestano je škljocao fotoaparat, a Josip je pripovijedao o svom svakodnevnom životu ovdje. „Nije mi nikada dosadno, jer kada dođem iz škole pomažem roditeljima, a kada nema posla malo i kada nemam treninga prošetam i tako se odmaram i opuštam. Inače, treniram nogomet i igram za HNK „Ramu“. „

Nastavljamo hodati prema snježnim vrhovima diveći se Božjim djelima i igrama sa snježnim idiličnim potezima. Josip nam pokazuje svaku stazu, svako odmorište na tom puteljku kojim su nekada volovi vukli sane pune sijena ili drva. U svakoj njegovoj riječi osjetio se užitak. Njegov pas Miki je vjerno prati svaki naš korak. Često je pojurio ispred nas pa se vraćao, a ponekad bi odlutao daleko u šumu prateći rijetke tragove neke divljači.

„Svakome se čini da mi ovdje nemamo vremena nizašto. Imamo sve uvjete koji su potrebni čovjeku za život. Mislim da je važno da čovjek u životu zna pravilno iskoristiti svoje vrijeme i biti zadovoljan s onim što ima. Naravno, treba se truditi i da mu bude bolje, ali ne da pati od toga.“ Josipove su riječi ostavile nas zadivljenima. Tako mlad, a tako zrelo razmišljanje.

Kada smo izašli na vrh Osojnice zanijemili smo. Sve oko nas je bila rajska bjelina. Činilo nam se da je cijeli svijet ispod nas. Dok smo mi uživali u pogledu na krajolik Marin je kao pravi muškarac suzdržavao suze koje su dolazile zbog hladnoće i promrzlosti nogu što se smočiše u snijegu dok je prtio. To njegovo trpljenje činilo ga je pravim čovjekom ovog područja; jakim i odvažnim.

Kada smo se poslije uživanja u fotografiranju i tišini koju može samo priroda dati, spustili smo se nazad. Noge su bile već skoro do struka zarobljene od zaleđenog snijega. Ipak, to nije moglo nadjačati naše ushićenje.

Josip nije mogao odoliti, a da nam ne pokaže i staru ramsku kuću u kojoj je ognjište još u funkciji.

U ovim krajevima još se drže lijepe i pozitivne tradicije. Kada dođe gost ili putnik namjernik pozove ga se u kuću, počasti kavom, rakijom, suhim mesom i sirom „iz mišine“. Ovdje se diše punim plućima, ovdje je duša puna ramske pozitive i vjere u život.

Na povratku naše misli su bile samo o tome kako je područje idealno za seoski turizam i planinarenje. Vjerovati je baš u mlade ljude kao što je Josip da će nakon obrazovanja uspjeti naći načina i zadržati se ovdje te raditi na ruralnom razvoju i seoskom turizmu.