Kako djeca optuženih za ratne zločine doživljavaju presude iz Haaga?

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Sinovi i kćerke ljudi optuženih za ratne zločine na Balkanu otkrivaju kako su im haške optužnice promijenile život – i zašto ostaju lojalni svojim očevima.

Piše: Tanja Matić – Beograd, Novi Sad, Sarajevo i Berlin

Tog proljetnog dana, tada dvadesetšestogodišnja Biljana je žurila u stan svojih roditelja da im donese radosne vijesti. Nekoliko dana ranije saznala je da je u drugom stanju, a odmah potom se krišom udala za svog momka.

Međutim, i njen otac Mićo Stanišić imao je priopćiti obitelji jednu važnu vijest. Istog jutra, u ožujku 2005. godine, Tribunal u Haagu je objavio da je protiv Stanišića podignuta optužnica za zločine protiv čovječnosti počinjene u vrijeme kada se nalazio na poziciji ratnog ministra policije bosanskih Srba.

"To je bio najtraumatičniji dan u mom životu", kaže Biljana. Tu večer Biljana je provela kod kuće, uplakana, dok se njen otac pripremao za prvu noć u zatvorskoj ćeliji u Nizozemskoj, gdje je trebao odgovarati za progon, ubojstva i mučenje bošnjačkog i hrvatskog stanovništva u Bosni i Hercegovni od strane srpskih snaga tijekom 1992. godine. Prema navodima podignute optužnice, bio je odgovoran za to što nije spriječio ratne zločine koji su otjerali u smrt više od 1.700 ljudi.

Slično Biljani, djeca iz još desetina obitelji širom Balkana našla su se u prilici da gledaju kako tribunal optužuje njihove očeve za zvjerstva počinjena tijekom ratova devedesetih godina, kada je ubijeno više od 130.000 ljudi, a milijuni su prisiljeni da napuste svoje domove dok se Jugoslavija raspadala.

Kako te teške optužbe utiču na živote sinova i kćeri optuženih i na njihovo viđenje vlastitih očeva? Balkanska istraživačka mreža (BIRN) je zatražila intervjue od odrasle djece više od dvadeset optuženih – Srba, Hrvata i Bošnjaka. Od svih pozvanih, na intervju je pristalo ukupno pet obitelji – tri srpske i dvije bošnjačke.

Srbi tvrde da je sud pristrasan i da postupa na štetu optuženih Srba; Bošnjaci tvrde da je sud nepravedno optuživao pripadnike njihove zajednice samo da bi pobio takve optužbe. Biljana i njena mlađa sestra Bojana nisu pratile suđenje ocu pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju – jer je on tako zahtijevao.

"Rekao nam je da se moramo potruditi da u životu postignemo najviše što možemo i zabranio nam je da njegov slučaj koristimo kao opravdanje za osobne neuspjehe". Ali Biljana i njena majka su gledale prijenos suđenja iz Haaga kada je 27. ožujka prošle godine donijeta presuda u predmetu protiv Stanišića.

Biljana kaže da je dobro podnijela čitanje odluke suda, jer je znala da presuda nije konačna i da će se njen otac žaliti. Majka se onesvijestila, uprkos tome što je iskusna psihoterapeutkinja i što važi za najčvršću članicu obitelji. Bojana, koja je tada imala 19 godina, nije gledala čitanje presude. Kasnije je saznala od sestre da im je otac osuđen na 22 godine zatvora. Prvo što je pomislila bilo je to da je očeva presuda duga gotovo koliko i čitav njen život.

Za razliku od Stanišića i drugih optuženika koji su se poslije podizanja optužnica sami predali, neki od osumnjičenih za ratne zločine dali su se u bjekstvo. Jedan od njih je Goran Hadžić, bivši politički lider bosanskih Srba, optužen kao osoba odgovorna za ubojstva, mučenje i deportaciju Hrvata.

Za vrijeme jednog obiteljskog ručka u srpnju 2004. godine, Hadžić je ustao od stola da bi odgovorio na telefonski poziv. Kada se vratio za stol, rekao je da je protiv njega podignuta optužnica pred tribunalom, pozdravio se sa svima i za manje od sat nestao bez traga, sjeća se njegov sin Srećko.

Dok sjede na balkonu obiteljske kuće u Novom Sadu, Srećko i njegova pričljiva majka Živka prisjećaju se godina koje je Hadžić proveo u bjekstvu. Pričaju priče o ljudima iz tajne policije koji su prerušeni u konobare služili goste na svadbi Srećkove sestre, o upadima naoružanih policajaca u rana jutra, o upozorenjima da neće dobiti posao dokle god je Hadžić u bjekstvu. U ožujku 2010. godine, Europska unija im je zabranila ulazak u zemlje EU.

Srećko i njegova majka kažu da nisu znali gdje se Hadžić skrivao. Kao posljednji od 161 optuženika tribunala koji je priveden, konačno je uhvaćen na Fruškoj gori, tridesetak kilometara od obiteljske kuće. Tužitelji su godinu i pol dana radili na slučaju Hadžića, koji se tereti za zločine protiv čovječnosti i druge ratne zločine po 14 točaka optužnice. Pripisuje mu se odgovornost za smrt više od 300 ljudi.

U jednom baru u bosanskom gradiću Visokom, Adnan, državni službenik star tridesetak godina, kaže da je izgubio najboljeg prijatelja kada mu je 2010. umro otac. Adnan se sjeća da su dosta vremena provodili zajedno, igrali košarku, razgovarali. Njegov otac Rasim Delić bio je načelnik Generalštaba Armije Bosne i Hercegovine. Osuđen je 2008. na trogodišnju zatvorsku kaznu zbog toga što nije spriječio i kaznio odgovorne za ubijanje hrvatskih civila u Bosni.

Delić je umro kod kuće, dok je čekao na odluku o žalbi koju je uložio na donesenu presudu, pa je prvostupanjska presuda tako automatski postala pravosnažna. Adnan, koji je po zanimanju odvjetnik, uvjeren je da bi njegov otac bio oslobođen.

Semir, mladi pisac iz Sarajeva, vjeruje da je njegov otac Sefer Halilović optužen iz istih razloga. "Onima koji su potpisali optužnicu u Haagu vjerojatno je u određenom trenutku bio potreban još jedan Bošnjak visokog ranga", kaže on. "Siguran sam da je u pitanju bilo ispunjavanje etničkih kvota".

Sefer Halilović je bio osnivač i prvi zapovjednik Armije Bosne i Hercegovine. Žena mu je poginula u eksploziji bombe 1993. godine, pa su Semir i njegova sestra nastavili živjeti u vojarni, kao tinejdžeri bez majke. Godine 2001., Halilović je optužen za osam godina ranije počinjene zločine protiv hrvatskih civila u dva bosanska sela. Sljedeće četiri godine, kaže Semir, njegov život se svodio na beskrajno čekanje.

Semir je gajio sumnje da sudije stranci jednostavno ne mogu razumjeti rat koji se ovdje vodio i da tužitelje i ne zanima otkrivanje istine, već samo žele dobiti slučaj. Ipak, sud je njegovog oca oslobodio optužbi 2005. godine i potom odbacio žalbu protiv oslobađajuće presude.

Milan Koljanin, viši istraživač na Institutu za suvremenu povijest u Beogradu, proveo je godine izučavajući ratne zločine iz jedne starije povijesne epohe – zločine počinjene u Srbiji za vrijeme Drugog svjetskog rata. Već deset godina on pomaže Beati Niemann, kćerki šefa beogradskog Gestapoa, da sazna više o svom ocu.

Koljanin smatra da se Drugi svjetski rat i sukobi iz devedesetih godina ne mogu direktno porediti u pogledu razmjera i proizvedenih posljedica, ali nema sumnje da Beate Niemann i djeca haških optuženika dijele slično iskustvo. Živjeli su sa očevima kojima je suđeno zbog počinjenih ratnih zločina.

Jednog toplog dana u Berlinu, na terasi Povijesnog muzeja Njemačke, Beate Niemann je na trenutke na ivici suza dok govori o životu koji je živjela kao kćerka osuđenog ratnog zločinca Bruna Sattlera.

Dok je devedesetih godina tragala za dokumentima za koje se nadala da će joj pomoći da rehabilitira svog oca, otkrila je da je on bio umiješan u mnoge teške zločine, uključujući i izdavanje naredbe za korištenje autobusa sa instalacijom za puštanje otrovnog plina, u kojem je ubijeno između 700 i 800 Jevreja što su bili zatvoreni u koncentracionom logoru Staro sajmište u Beogradu.

I danas, u svojoj 72. godini, ona nastavlja istraživati šta je njen otac radio za vrijeme Drugog svjetskog rata. Vladimir Petrović, istraživač koji je izbliza pratio rad Haškog tribunala, kaže da ga ne iznenađuje to što su djeca iz Srbije odabrala da ne postavljaju pitanje o odgovornosti roditelja za ratne zločine. On naglašava da su vlasti u Srbiji dugo prikazivale tribunal u negativnom svjetlu – 'prvo kao antisrpsku inkviziciju, a potom kao nužno zlo' koje se mora prihvatiti kao cijena povratka u međunarodnu zajednicu.

Jovana Mihajlović-Trbovc, istraživač u Institutu za mir, neprofitnoj organizaciji u Sloveniji, kaže da istraživanja pokazuju da Srbi, Hrvati i Bošnjaci pokazuju sklonost da vide sebe kao najveće žrtve ratova devedesetih, zbog čega je svakoj od ovih strana teško prihvatiti da su njihove snage činile ratne zločine. Djeci onih koji su optuženi za ratne zločine još je teže prihvatiti takvu ideju, s obzirom na bliske odnose sa optuženima, kaže ona.

Za razliku od neke druge djece intervjuirane za ovu priču, Maja, stomatologinja iz Beograda, direktno je pitala svog oca da li je kriv za ono za šta je optužen. Njen otac Radivoje Miletić, general u armiji bosanskih Srba, optužen je za zločine povezane sa zloglasnim masovnim ubijanjem tisuća muslimanskih muškaraca i mladića u Srebrenici 1995. godine, što je tribunal okarakterizirao kao čin genocida.

Miletić je proglašen krivim za ubojstva, progon i nečovječno postupanje. Žalio se na donesenu presudu. Maja se sjeća da se poslije čitanja presude više puta obraćala odvjetnicima riječima: "Kažite mi da je stvarno kriv! Dajte mi neki dokaz da je znao šta se događa!" Kada su odvjetnici odgovorili da nema dokaza protiv njenog oca, ona je, kako kaže, 'eksplodirala'.
"Htjela sam da ih pobijem, sve troje. Ako ne postoje dokazi, kako je onda dobio 19 godina?", pitala sam.