Kako je James Bond proputovao cijeli svijet, a da nije pokupio prehladu niti spolnu bolest?

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Doktorat iz epidemiologije može biti po život opasna aktivnost, što je mladi nizozemski znanstvenik Wouter Graumans osjetio na svojoj koži (na svojim crijevima, da budemo precizni), kada je tijekom terenskog rada u Burkini Faso fasovao težak slučaj bakterijskog trovanja hranom dok je je tamo proučavao egzotične zarazne bolesti.

Proljev kao inspiracija za epidemiološku analizu filmova

Možda je klinička slika njegove bolesti (od koje se ipak naposlijetku oporavio) uključivala i neki oblik delirija, jer ga je to neugodno iskustvo navelo da se zapita: kako je James Bond, najpoznatiji britanski tajni agent, uspio proputovati cijeli svijet, a da (osim traumatoloških stvari poput ranjavanja, modrica i drugih fizičkih ozljeda) nije pokupio niti najobičniju prehladu. Da ne spominjemo spolne bolesti, jel'te…

Graumans je tako odlučio, uz rad na svojem doktoratu u Medicinskom centru Sveučilišta Radboud u Nizozemskoj, „u fušu“ provesti i epidemiološku analizu svih filmova o Bondu snimljenih između 1962. i 2021. Svoje je suučesnike u ovom zločinu pronašao u Engleskoj, na londonskom Fakultetu za higijenu i tropsku medicinu: epidemiologa Teuna Bousemu i stručnjaka za malariju Willa Stonea, prenosi bug.hr.

Rezultat njihove suradnje je vrlo zabavan, duhovit i lucidan znanstveni članak u časopisu Travel Medicine and Infectious Disease. Rad detaljno raščlanjuje i analizira izloženost čuvenog Agenta 007 rizicima za obolijevanje i uzročnicima zaraznih bolesti tijekom njegovih globalnih putovanja, pri čemu su u obzir uzeli praktički sve: od patogenih virusa i bakterija koji se prenose hranom i vodom, preko krpelja, grinja i tropskih parazita, sve do mamurluka uslijed dehidracije od nebrojenih martinija („shaken, not stirred“) i promiskuitetnog seksa bez zaštite.

Pere li Bond ruke nakon piletine?

Provođenje istraživanja podrazumijevalo je analitičko, ponekad i višekratno gledanje svih do sada snimljenih filmova o Jamesu Bondu, točnije njih 25, što predstavlja uloženo vrijeme od oko 3.113 minute po autoru. Kako su sâmi istraživači izjavili, to je bilo vrijeme "koje je moglo biti (ali nije) utrošeno na važnije socijalne interakcije ili oblike relaksacije koji se u uobičajenim akademskim krugovima smatraju prihvatljivijima“. Ukratko, u ime znanosti su žrtvovali svoje slobodno vrijeme, inače vjerojatno bogato ispunjeno socijalnim interakcijama i kontaktima, kako bi proveli jedno ovako studiozno istraživanje.

Tijekom minuciozne analize prikupljenog (filmskog) materijala ukupno su izbrojali 86 međunarodnih putovanja u 46 različitih zemalja, a svoju epidemiološku analizu temeljili su na preporukama Centra za kontrolu bolesti za svaku od tih zemalja. Bondov put u svemir u filmu „Moonraker“, gdje je napao svemirsku stanicu Huga Draxa, autori studije su ipak isključili iz analize, pravdajući to činjenicom da "zdravstvene preporuke o putovanju za tu regiju trenutno nisu dostupne."

Uzročnici bolesti koji se prenose oralnim putem (hranom i vodom) očiti su čimbenik rizika za globalne putnike (kao što je uostalom i sâm Graumans iskusio na svojoj koži… odnosno crijevima, kako smo već naglasili u želji da budemo znanstveno precizni). Na primjer, u „Live And Let Die“ Bond se na otoku suočava s raspomamljenom hordom gladnih krokodila, ali im uspijeva odvratiti pozornost bacajući im komade sirove piletine. Na stranu ta ingeniozna dosjetljivost čuvenog agenta, ali… je li 007 poslije toga oprao ruke? Zasigurno nije, jer je bio zaokupljen dizanjem u zrak laboratorija za drogu i upuštajući se u odvažnu potjeru gliserom.

Autori primjećuju kako je poznato da sirova piletina ponekad nosi bakterije kao što su Campylobacter, Salmonella, Clostridium ili enteropatogena Escherichia coli, što su sve uzročnici koji mogu uzrokovati u najmanju ruku (crijevo, ako ćemo biti precizni) teški proljev, a ponekad čak i smrtonosnu sepsu.

Hidracija, dehidracija, Martini i slana voda

Ili recimo - što je s poznatom sklonošću 007 prema martinijima koje Bond - kako znamo - preferira mućkane, a ne miješane? Prema autorima, rijetko kada smo vidjeli Bonda da pije nešto bezalkoholno, no čini se da taj super-agent nikada ne osjeća mamurluk. No, ipak je iskapio i drugih pića osim čuvenih martinija: u filmu „From Russia With Love“ pije sok od naranče, u „Dr. No“ ispija (otrovanu) kavu, a u „Casino Royale“ čak i slanu vodu, s namjerom da izazove povraćanje nakon što je njegovo piće (martini „Vesper“) otrovano usred presudnog poker-turnira.

Osim stalnog rizika od trovanja, Bond također riskira dehidraciju, toplinski ili sunčani udar, budući da se bavi vrlo napornom tjelesnom aktivnošću, često u vrlo vrućim okruženjima, a posve je vidljivo da ne koristi (štoviše, vjerojatno izbjegava) zaštitu od sunca.

Rizik od dehidracije još više povećava u filmu „The Spy Who Loved Me“, u kojem praktički svo vrijeme provodi odjeven u klasično crno trodijelno odijelo, što je odjevni predmet koji je u zdravstvenom pogledu potpuno neprimjeren okolnostima koje povećavaju vjerojatnost nastanka dehidracije i toplinskog udara.

Seks s Bondom kao rizični čimbenik nasilne smrti

I na kraju (ali ne i najmanje važno!), tu je i pitanje seksa. James Bond je oduvijek bio i ostao neodoljiv ženama - Graumans i sur. su u 25 filmova precizno detektirali 59 Bondovih "sudjelovanja u intimnim aktivnostima", što je zavidni prosjek od 2,4 spolna odnosa po filmu. No pritom baš i nije osobito angažiran po pitanju prakticiranja sigurnog seksa. I ne samo što doslovce nijednom (barem koliko je moguće utvrditi iz priloženog filmskog materijala) ne koristi prezervativ, nego je i vrlo ležeran u pogledu utvrđivanja spolnog zdravlja svojih partnerica.

Na primjer, u filmu „Thunderball“ završava u krevetu za manje od 20 minuta nakon susreta s do tada njemu nepoznatom ženom, što ostavlja premalo vremena za razmjenu uzajamnih informacija o prethodnim seksualnim kontaktima ili preferencijama za kontracepciju.

Štoviše, hladna statistička analiza ukazuje na to da je seks daleko rizičniji za žene koje ga s Bondom upražnjavaju (ispražnjavaju?), nego za sâmog Agenta 007. Šokantno visok postotak (27,1 %) Bondovih seksualnih partnerica umire ubrzo nakon što su spavale s njim - i to ne od spolno prenosivih bolesti (sexually transmitted diseases, STD) za koje bi promiskuitetni Bond eventualno mogao biti prenositelj.

Umjesto od STD-a, sklone su umrijeti nasilnom smrću, poput jadne Jill Masterson u „Goldfingeru“ koju Bond u jednoj od najpamtljivijih scena cijele 007-franšize pronalazi kako leži licem u postelji koje su nedavno dijelili, tijela odjevenog tek u oskudni bikini i prekrivenog premazom zlatne boje, što ukazuje na „ugušenje putem kože“ kao neposredni uzrok smrti (*).

Moždani paraziti iz bijele mačke

No, ostavimo se načas špijunskog seksa i njegovih smrtnih ishoda: 007 se vrlo često suočava i s potencijalnim zdravstvenim rizicima zbog brojnih opasnih mikroorganizama koji obitavaju neke od egzotičnih lokacija što ih Bond posjećuje tijekom svojih opasnih misija. Na primjer, u filmu „You Only Live Twice“, Bond u japanskim planinama satima pješači kroz visoku travu. Autori istraživanja pozdravljaju 007-ov izbor da pritom nosi duge hlače (za razliku od njegove suputnice, koja je odjevena samo u bikini). Jer, ovakvi travnjaci redovito su zaraženi kukcima koji se hrane krvlju: krpeljima koji mogu prenijeti smrtonosne uzročnike bolesti poput Flavivirusa koji uzrokuje upalu mozga (krpeljni encefalitis), kao i grinjama, koje su nositelji bakterije Orientia tsutusgamushi, uzročnika posebne vrste tifusa (bush typhus).

S obzirom da su krpeljni encefalitis i tifus neugodne, a potencijalno i prilično smrtonosne bolesti, autori ističu kako je Bond vjerojatno imao neposrednu zdravstvenu korist od oskudne odjevenosti svoje partnerice. "S obzirom da prenositelji bolesti imaju izbor između domaćina kojima će piti krv, kupaći kostim pruža daleko veću priliku krpeljima i grinjama za uspješno hranjenje krvlju."

Možda najdiskutabilniji dio epidemiološke analize Bondovih filmova je pomalo nategnuta hipoteza Graumansa i suradnika o toksoplazmozi od koje je po njima 007 vjerojatno bolovao. Jednostanična Toxoplasma gondii je krvni parazit (kao što je i plazmodij koji uzrokuje malariju), kojega prenose mačke. Osobe koje obole od moždanog oblika toksoplazmoze (neurotoxoplasmosis) nerijetko kao dio kliničke slike pokazuju različite oblike nelogičnog ponašanja, baš kao što miševi zaraženi toksoplazmom gube strah od mačaka i doslovce im trče ususret.

S obzirom da se Bond u svojih 25 filmova upušta u sve vrste nelogičnog i nepromišljenog ponašanja, autori ove epidemiološke studije sugeriraju da se možda zarazio toksoplazmom. Kako, pitate se? Pa od mačke, naravno; od one bijele čupave perzijske mačke Ernsta Stavra Blofelda, koja se štoviše pojavljuje u dva filma („From Russia With Love“ i „Spectre“), što povećava statističku vjerojatnost kontakta između nje i Bonda, s posljedičnom infekcijom. Ta mogućnost je doduše prilično nategnuta, ali nije li to bit svakoga dobrog filma o Bondu?

Epidemiološki nemar MI-6

Nećemo čak ni previše raspravljati o Bondovom previše ležernom stavu prema sigurnosnim mjerama prilikom ronjenja i ignoriranju rizika od dekompresijske bolesti. "Općenito, u ovom istraživanju smo pokazali da je Bond u profesionalnom pogledu vrlo loše pripremljen i utreniran za susret s epidemiološkim i drugim zdravstvenim rizicima povezanim s putovanjima u regije visokog zdravstvenog rizika, te je posebno izložen visokim rizicima obolijevanja od zaraznih bolesti, uključivo spolnih.", zaključuju autori.

Autori posebno prozivaju britansku obavještajnu službu MI-6 za krajnji nemar u pogledu zdravstvene sigurnosti svojih agenata. "S obzirom na središnju ulogu koju agenti sa statusom 'dvostrukog 0' imaju u međunarodnim protuterorističkim aktivnostima, iskreno se nadamo da će MI6 ozbiljno shvatiti svoju odgovornost. Jer, usprkos naslovu jednog od Bondovih filmova, ipak živimo samo jednom."

Istraživanje naslovljeno „No time to die: An in-depth analysis of James Bond's exposure to infectious agents“ upravo je objavljeno u izdanju znanstvenog časopisa „Putna medicina i zarazne bolesti“ za studeni/prosinac 2021., a već je nominirano za Ig Nobelovu nagradu za 2022. godinu.