Kako je Ljubuški pojeo najveći rimski lokalitet u BiH

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Ima ljudi kojima bog dadne sve, ali im oduzme pamet. Znao sam to i dosad, ali nisam znao da se kletva može odnositi i na područja, a ne samo na ljude. Znam da je grubo rečeno, ali ne znam kako drugačije u najkraćem opisati neke stvari u ljubuškom kraju: toliko je toga lijepog da bi trebalo dana i dana da se sve posjeti, vidi, doživi, ali je na pravi način iskorišten i „na udaru“ samo manji dio toga.

Ako se krene redom, kronološki, samo za obilazak pretpovijesnih gradina i drugih lokaliteta trebalo bi izdvojiti jedan solidan godišnji odmor. Ima ih, naime, na desetine, od onih na kojima je nađen iliro-grčki novac, preko Sitomira kod Radišića i Obala, gdje se u kakvoj međi i sad može potrefiti na kameni žrvanj, pa do Cvitan-grada kod Crvenog Grma, uza samu granicu sa Hrvatskom, ili do Otoka, gdje je nađena čitava gomila nakita iz 7. stoljeća prije nove ere.

Dobro, većinu tih lokaliteta moglo bi se i naći, ako ima neko toliko uporan. Ali naći Gračine, jedan od najznačajnijih rimskih lokaliteta u našoj zemlji nije teško već nemoguće. Ne postoji ozbiljnija publikacija o antičkom dobu na ovim prostorima da u njoj nema Gračina. Na tom lokalitetu se nalazio rimski vojni logor u kojem su arheolozi otkopali zgradu principija iliti zapovjedništva s hipokaustom, mozaicima i freskama, kao i paviljon za vojnike sa čitavim nizom prostorija. Zid oko logora bio je dug oko 140, a širok oko 110 metara. Logor je osnovan oko 44. godine p.n.e., a napušten početkom 3. stoljeća.

Ljubuški viđen sa srednjovjekovnog grada

U svim tim publikacijama fino piše da se nalazi blizu samostana, iznad Trebižata, i po svemu ne bi trebao biti nikakav problem naći ga. Ima čak i jedan putokaz na glavnoj cesti. Pokušavam od samostana, ne ide, kud god krenem, ograde, a tako je i od ceste ispod područja gdje bi se ostaci logora trebali nalaziti. Isto je i sa bočnih strana pa u neko doba vidim da kružim k'o kiša oko Kragujevca, a rezultat je i dalje nula bodova. Od objašnjenja ljudi od kojih pokušavam saznati kako naći logor mala fajda: svi znaju da je to tu negdje, ali niko ništa konkretno. Napokon mi jedan čiko – a vidim da će biti fajde po osmijehu koji mu se stvori na licu dok mu objašnjavam što želim – otvara oči. Kaže otprilike ovako: Sve je to tako što vi pričate, ali uzalud gubite vrijeme – tamo gdje su se nekad nalazile te zidine ljudi su, nekad u poratnim godinama, dovezli bagere, poravnali to kamenje i napravili kuće. Ostalo je još nešto malo zidina pa ako koga nađete oko onih kuća – pokazuje mi – možda vam i pokaže nešto, ali morate proći kroz nečije dvorište...

Ne vjerujem vlastitim ušima, ali... Ali da ne duljim: tako su Hrvati, stari europski narod, ponosan na svoja kulturna stremljenja, narod kojem i sâm pripadam, stavili točku na priču o jednom od najznačajnijih antičkih lokaliteta u BiH. Iskopaj, zatemelji, dovezi beton, utopi armaturu i – nema više Gračina!

Naravno da Gračine nisu jedino mjesto s antičkim ostacima, i toga na ljubuškom području ima na sve strane, pa su tako ostaci rimskih zgrada ili spomenika nađeni i u Vitini, na Crkvini kod Mostarskih Vrata, na Grebinama kod Vitaljine, na Baščinama, Torinama i Beluši kod Hardomilja, u Grabu, na Blinji kod Teskere i na još desetak mjesta, a ostave rimskog novca raznih rimskih vladara u Grabovniku, u Bijači, u Vitini, Klobuku, na Gradini kod Donjih Radišića, na Crkvini kod Mostarskih Vrata i drugim lokalitetima. Na Crkvini kod Studenaca nađena je brončana statueta žene, vjerojatno podrijetlom iz Etrurije, izrađena nekad između 6. i 5. stoljeća prije nove ere, a u Donjem Proboju, uz ostatke rimskog naselja i nekropole, te brojne pojedinačne priloge, uključujući i veliki depo novca, te dvije staklene posudice, i ostaci rimskog vodovoda te fragment miljokaza. U Dračevici kod Donjih Radišića je, također uz bogatu ostavu novca, oruđa, alata i nakita, sačuvan i rimski kameni bunar, a na Filovači kod Mostarskih Vrata nalazi se rimski natpis uklesan u živu stijenu. Ako, međutim, stanovnici i vlast za sve rimsko mare kao za Gračine, pola od ovog što nabrojah ostalo je još samo u Arheološkom leksikonu BiH.

Na srednjovjekovni grad se penjem usred dana. Vruće je pa je činjenica da postoji makadamska cesta do podnožja zidina veliko olakšanje. Putokaza uglavnom nema, pogotovo kad se iz grada dođe do kuća ispod utvrde sa priličnim brojem uličica pa se baš i nije lako snaći, iako se utvrda vidi iz svakog dijela grada pa cijelo vrijeme predstavlja i dobar osnovni orijentir. Iz grada podsjeća na nekakvu maketu složenu od sivih lego-kocki.

Kamen na prvoj zgradi do koje stižem toliko je pravilno tesan da poizdalje izgleda kao da su u pitanju blokovi, oni od kojih se sada zidaju kuće. Okolo razbacani veliki komadi otesanog kamena, a na nekim brojevi ispisani crvenom bojom, rimski povlaka arapski, što nagovještava da je ponešto na gradu obnovljeno i da obnova nije završena. Nova faza valjda tek treba uslijediti, a kad će... Kakva nam je država na planu obnove i zaštite starina, otprilike onda kad Đekna umre. Malo dalje su i ruševine nekadašnje gradske džamije Nesuh-age Vučjakovića, na što ukazuju oblici ulaza i prozora, natprozornika i nadvratnika, te još pokoji detalj. I u ostacima džamije razbacano kamenje, mada nešto baš i nisam uvjeren da će se i njena obnova nekad naći na popisu prioriteta. Do ulaza u samu utvrdu treba proći pored ostataka još nekoliko srušenih zgrada, a onda uzbrdicom, po kojoj sjajucka jedno milijun sitnih komada kristala kalcita, a jedan ogroman stoji pokraj staze.

Grad se, pod imenom Lubussa, prvi put spominje 1444. godine, a narodna tradicija govori da je ime dobio po Ljubuši, ženi hercega Stjepana Vukčić. Herceg je očito bio neki romantičan tip, čim je čitav jedan grad nazvao po svojoj dragoj, a dok mi to prolazi kroz glavu, pitam se kako bih ja nazvao grad, da ga imam k'o što ga nemam... Znam, al' neću o tome?:) Osam godina kasnije herceg nije imao vremena za romantiku, jer njegov, odnosno Ljubušin grad napada niko drugi do njegov sin Vladislav. Te, 1452. godine, u grad je trebao doći i bosanski kralj Tomaš, ali nije, upravo zbog rata oca i sina Vukčića. U podgrađu se, inače, još tada nalazio franjevački samostan kojeg, dakako, nestaje malo nakon što je osmanlijska vojska okupirala Hercegovinu.

Ulaz, cisterna i štošta drugo obnovljeno je, ostatak zidina je na čekanju

Na ulazu u samu tvrđavu obnovljeno je nekoliko objekata, a iznad ulaza tabla s koje se posjetitelje crvenim slovima upozorava na opasnost od obrušavanja. Na jednoj od obnovljenih građevina pored ulaza stavljena su i lijepa drvena vrata, prava srednjovjekovna, nalik onim na kraljevskoj kapeli na Bobovcu, ali umjesto nekoga ko bi naplatio ulaznice, unutra samo gomila smeća. Obnovljena je i željeznom ogradom sa šiljcima ograđena i cisterna, jer grad, kao i većina drugih, nije imao žive vode, a i bočni zidovi prema današnjem Ljubuškom, što je bilo i najpreče, jer je ispod provalija.

Šta je od čitavog gradskog kompleksa iz srednjovjekovlja, a šta su dogradili Osmanlije, nije baš lako precizno ustanoviti. Sve je od kamena, a kamen svugdje isti. Osmanlije su ga zauzeli 1463. godine, ali je knez Vladislav, valjda isti onaj što je grad pokušao oteti od vlastitog oca, iste godine izveo protuudar i vratio ga pod kontrolu svoje vojske. Nije to tako dugo ostalo, Osmanlije su ga ponovno zauzeli nekad između 1468. i 1477. godine.

Grad su tijekom 17. stoljeća popravljali i dograđivali i majstori iz Dubrovnika, a nakon što je izgubio vojni značaj, polako je počeo propadati. I tako sve do danas. I sad, međutim, djeluje impozantno, i iz današnje čaršije, a i gledan iznutra, budući da su neke od kula i zidova koje okružuju grad visoke i po desetak metara. Sa utvrde se današnji Ljubuški vidi k'o na dlanu: polje, nogometni stadion, grad, pa opet polje.

Spomenik Anti Paradžiku

Spuštam se prošetati i osvježiti se, jer vrućina iz kamena bez prekida štipa i grize. Prvo ću pred zgradu Općine, tamo gdje Mijo, stric iz pjesme velikog pjesnika Mire Petrovića, nevješto rukama priča / da isuviše malo se kruha nađe, /a porez je, znate, dosta velik. Mije nema, samo neka dugonoga djevojka izlazi iz zgrade, a u blizini četverokuti spomenik na kojem ne piše ništa, ali ga s bočnih strana krase križ i nešto nabodeno na mač, štit, šta li, dok je s prednje strane lijepo isklesan motiv vitezova na konjima i „kola“ sa stećaka. Oko spomenika razasuto kamenje pa ne znam je li nedovršen, hoće li se tu još nešto raditi, ili je u pitanju moderna umjetnička instalacija. Preko puta zgrade Općine još dva spomenika. Jedan novi, malecki, spomen-česma, na kojoj nema vode, s motivom pletera u gornjem lijevom kutu i par stihova Mileta Luburića (Majko / raznesoše me putovi / i ne čuh više gange), a drugi stari, veliki, podignut poginulim partizanima. Dolazio sam i prije u Ljubuški, ali se ne sjećam što se eventualno nalazilo na vrhu obeliska uz široki popločani postament, a ni što je bilo na postamentu. Ako je bio onaj standardni socrealistički, onda bezbeli neki bombaš, njih je bilo najviše, valjda što su se bombe proizvodile u Drvaru, a sitno streljivo je valjalo oteti od mrskih Švaba. Vrijeme je učinilo svoje pa dobro treba napregnuti oči kako bi se moglo pročitati što to piše na stranicama kocke koja čini dio spomenika, a da je nekom stalo da se vidi, očito nije. Partizanija je u Ljubuškom ukrcana u neki trebižatski brodić koji vozi u prošlost, a i tamo će biti zgurana u neki neugledni ćošak, kao krajputaš koji je stoljećima pozdravljao prolaznike, ali je umjesto uskog makadama jednog jutra osvanuo asfalt i... Izginuli su preko reda, kao i Anto Paradžik, čiji se spomenik nalazi nedaleko odatle. Tog imena se sjećam kao kroz maglu, znam da je riječ o HSP-ovcu i HOS-ovcu, a pamtim i da su ga ubili njegovi, Hrvati, ali putopisi nisu mjesto za političenje pa ću samo koju o spomeniku: zanimljiv, jer je smješten u ruševinu kuće, bez krova i dijela zidova, s rešetkama na prozorima koje valjda simboliziraju Paradžikove zatvorske godine. Sličan spomenik dosad nisam vidio.

Iz grada ću na Kravice. Em je vrućina nepodnošljiva za jednog nehercegovca, em me zanima ima li na vodopadu čega novog od posljednjeg dolaska. Već na ulazu ostajem zblanut brojem ljudi kojih, čini se, ima sa svih strana svijeta. Blizu je Međugorje, a i Jadran, pa usput svrate i na Kravice. A otkad sam posljednji put bio, svašta nešto se promijenilo: cesta asfaltirana, parking uređen i čist, kao i šetnica koja vodi do slapa te nekoliko vidikovaca, mada je gotovo svaka točka ujedno i vidikovac, a vodopad, širok više od stotinu i visok malo manje od 30 metara, vidi se s mnogo mjesta prije nego se posjetitelj spusti do Trebižata.

Kravice

Ljudi se razlazali od gdjegdje blatne obale, preko drvenih ćuprijica, pa do sedrenih stijena s kojih voda pravi akrobacije, zabavljajući mnoštvo od jutra do mrklog mraka. Kažu da ni noću ne odmara, mada je tada niko ne zagleda, toliko je neumorna. Bit će da su se u tu noćnu igru uključile i stijene pa se prije nekoliko dana odlomio onoliki komad, ima, eno, u svim medijima – zaigrale se voda i sedra ćorbake ili borbe pa se jednoj stijeni u mraku okliznulo i ljosnula u vodu koliko je duga i široka! A pošto je bila lijena ići pohađati tečaj plivanja, eno još leži ispod slapa. Sigurno će se naći i neko ko će pomisliti da je sedra sišla s uma ili da ju je rijeka gurnula, ali jok, pouzdano znam: samo su se zaigrale, ništa drugo. Kamenom cestom kruži zeleno-plavi vlak, a na njemu registarske pločice kao da je u pitanju auto ili kamion koji će na kraju dana skrenuti na glavnu cestu i odjezditi na počinak negdje u gradu. Svuda okolo čisto, kanti za smeće dovoljno, a da molitve i vlastitog boga ne guraju u oči drugima, posjetitelje upozorava tabla na kojoj stoji da je zabranjeno obavljanje vjerskih obreda. Tabla je napisana na hrvatskom, engleskom i talijanskom jeziku, mada, vidjelo se nedavno, nedostaje natpis na arapskom.

S Kravica ću na Čeveljušu. Nikad nisam bio, ali pošto putokaz kaže da je riječ o gradskom kupalištu, i tamo očekujem mnoštvo slično onom na Kravicama. Ali, ja i procjene nikako u istu stranu! Slapovi na Čeveljuši nisu veliki kao na Kravicama, ali su lijepi, a dugi žični most, koji se ljulja k'o Banja Luka '95., restoran s ogromnom baštom, mlinovi, kamene staze i mostići te malene ade upotpunjavaju ambijent koji, za razliku od gungule na Kravicama, zrači posvemašnjim mirom. Kupača, brojem i slovom, jedan, a i on se omišlja da li zagaziti u vodu ili ostati na suhom.

Kad sam već krenuo po kupalištima, trknut ću i do vodopada Koćuša. To je, međutim, puno lakše odlučiti nego uraditi, budući da na području čitave ljubuške općine nema nijednog jedinog putokaza za to prekrasno mjesto. Ili ga možda ima, ali se onesvijestio od stajanja i vrućine pa ga odvezla hitna pomoć. Vrućina utjerala narod u kuće i da nema bakica koje pored ceste prodaju lubenice i drugo povrće i voće - one su valjda odavno prestarjele pa im svejedno - mogao bih lutati do smaka svijeta ili krenuti uz Trebižat dok ne nađem Koćušu. Da sam tu, shvaćam tek kad već gotovo ugledam vodopad, jer je nekoliko prodavaonica, kavana i drugog nazvano imenom vodopada. Preko puta vodopada kavana i debela hladovina. Veći je od Čeveljuše, mnogo manji od Kravica, ali je meni najljepši, pogotovo što je čitav obrastao travom. Malo niže vodopada veeeelika vodenica na L, još nedovršena, što pokazuju gomile neupotrijebljenog kamena s njene donje strane, do rijeke. Ona bi posjetiteljima trebala nadoknaditi nekadašnje mlinice i stupe kojih je ovdje bilo na desetine. Kao nagrada za, izgledalo mi je beskrajnu, potragu za Koćušom, iz vode izranja mala vila i pleše. Niko je ne vidi osim mene, a nimalo se ne plašim da će me povući u virove, jer je još dijete; ne znam ni kako su je odrasle vile pustile k meni. Mora da ispod slapova budno motre, uživajući u mom čuđenju.

Kočuša: mala vila i ja

Zastajem i u Vitini, najprije vidjeti brdo Klobuk. Djeluje impozantno, a onaj ko mu je dao ime nije trebao biti previše maštovit, baš liči na šešir, slamnati, valjda su se i davno nekad takvim čime ovdašnji ljudi branili od vrućine. Negdje na njemu ili iza njega je i granica s Hrvatskom. Iznad Vitine je čitav niz bogatih arheoloških nalazišta, svako brdašce je mali muzej na otvorenom. U vitinskom selu Borasi, na Docima, Ćiro Truhelka je prije više od stotinu godina otkopao ostatke kasnoantičke crkve, dok je drugu, iz istog povijesnog razdoblja, prije 60 godina otkopao Dimitrije Sergejevski. U jednoj je nađena i monumentalna stela M. Antonija Maksima, signifera, veterana XI. Klaudijeve legije. Na Gradu iznad Utvice se, pak, nalaze ostaci rimskih zgrada, a ostaci rimske utvrde na Gradini iznad Donjih Radišića. Prevruće je za pentranje po brdima, a u samoj Vitini zanimljiva je jedino crkva svetog Paškala Bajlonskog, sveca za kojeg, moram priznati, nikad nisam čuo, a dabogda i da ga odsad zapamtim. Tu je rođen i Ludvig Pavlović, onaj, znate već... Ali rekoh, nećemo o politici, pa ko zna, zna, ko ne zna, šta ću mu ja. Tu je i dom kulture „Knez Branimir“, bolje rečeno ono što je ostalo od njega, a ostala je oborašćina od nekad lijepe kamene zgrade. Iznad onoga što je nekad predstavljalo ulaz stoji spomen-ploča, a po drveće i šiblje postrojilo se po ruševini k'o razbijena vojska. Baš me zanima ko bi mještanima bio kriv, jer oni, kao i drugdje u BiH, sigurno nisu – vlast, općina, političari, Amerika, marsovci, Svemir...?

Lutajući ljubuškim krajem slučajno negdje blizu Graba i Veljaka, nedaleko od ceste, u nenaseljenom dijelu uz rijeku, nailazim i na prastaru kamenu kapelicu. Oltar joj je okrenut ka stražnjem zidu, a kao nadvratnik je poslužio stećak ukrašen križem. Unutra samo klimavi stol i vaza sa davno osušenim cvijećem. Stećaka vjerojatno ima i u zidovima kapelice, a oko nje ih je još petnaestak, od kojih su neki i ukrašeni – polegli po travi kao jatoptica koje će, dok si dlanom o dlan, prhnuti i poletjeti. U travi i grmlju naziru se i brojni kamenom oivičeni grobovi bez spomenika. Neki od stećaka su naknadno prilagođavani ko zna čemu, na što ukazuju rupe te četverokutni isječeni dijelovi. Oko njih i nekoliko drvenih križeva, mada se ne bi reklo da je groblje aktivno. Nekropola od rijeke odijeljena strnokosom, žito je nedavno dignuto. Nigdje žive duše, a ni podatka je li možda u pitanju srednjovjekovna crkvica, kome je posvećena, koliko je stećaka... Može li to biti crkvica svetog Ilije, koja se spominje u literaturi, ne mogu utvrditi, valjda neko pročita pa mi javi.

Stara kapela i stećci kod Graba

Župu Veljaci spominje i pop Dukljanin, a selo je navedeno i u povelji kralja Dabiše iz 1395. godine. U obližnjem Grabu i danas leže zidine srednjovjekovnog grada Visoka, u kojem je sačuvana i županska stolica, isklesana u živoj stijeni. Znam da na ovom području ima još nekoliko srednjovjekovnih nekropola, ali ko bi ih našao, i na ovu naletjeh slučajno.

Posljednja postaja mi je Humac i franjevački samostan sa svim zanimljivim što se vremenom izgradilo oko njegovih zidina. Gradnja samostana započela je 1867. godine, o čemu govori spomen-ploča s natpisom koji već zvuči pomalo pomalo arhaično: „Vičnjemu tvorcu na slavu čudotvornog s. Ante Paduanskog temelji samostana ovog biše blagoslovljeni i stavljeni dne 4. travnja 1867.“. Malo potom je sagrađena i prva crkva. Bit će da je to građevina zalijepljena uza samostan, s kojim čini kompletan ansambl, a valjda jest, jer iznad vrata, prekrasnih, obrubljenih kamenim pleterom, stoji „Godine Gospodnje 1870.“ I još nešto, napisano presitnim slovima – bit će da su u to doba ljudi manje virili u kopmjuter i TV pa im nisu trebala veća slova. Desno od stare je nova crkva, iznad čijeg ulaza stoji „Vrata milosrđa – Porta misericordiae“. Otkud (i) talijanski, ko bi znao. Otključano je pa ulazim. Prostrana, bez viška ukrasa, što je nerijedak slučaj, pomalo „zvezdaška“, ako nije bogohulno reći, budući da prevladavaju crvena i bijela boja. Jedino što bojama odskače su prekrasni mozaici na prozorima, ali je njihova ljepota dovoljna da se uklope u svaki ambijent. Tražeći ne ulaz u muzej, nego sâm muzej, prolazim pored poprsja fra Anđela Nuića (1850.-1916.) i fra Bonifacija Rupčića (1910.-1984.). Prvi je bio provincijal, autor i danas veoma popularnog molitvenika, a nedavno je izdana i monografija o njemu, dok o drugom i ne znam baš mnogo.

Da, rekoh da bih u muzej, ali nigdje oko samostana nema oznake. Kako je na sve strane pusto, a na zvonce u župnom uredu niko ne odgovara, tražim još kakvih vrata pa tako zalutam na ulaz u kuhinju, gdje zatječem dvije časne sestre. Jedna mi pokazuje gdje je muzej: „Valjda je otključano, idi pa probaj...“

Spuštam se niz nekoliko stepenica i – stvarno je otključano! U najstarijem muzeju u BiH, osnovanom 1884. godine, četiri godine prije nego su Austrijanci utemeljili sarajevski Zemaljski muzej, nema nikoga! Svjetla prigušena, ali ih je dovoljno. Prebogate postavke, poredane po povijesnim razdobljima brižljivo i s puno ukusa, razgledam sve očekujući da će se neko uskoro pojaviti. I same prostorije muzeja u obliku kamenih „tunela“ neobično su mjesto za smještaj muzeja, a sve bogatstvo, sakupljeno ne samo iz ljubuškog kraja nego i iz čitave Hercegovine, toliko je impozantno da bih najradije donio koji sendvič i vodu pa ostao (barem) do sutra. Čini se da ne postoji rimski, iliro-grčki ili kakav drugi stari novčić, a da ga nema u nekoj od vitrina. Rimski vojskovođe bodu pogledima usječenim u kamenu, nakit, oruđa, oružja, od pretpovijesti do kraja srednjovjekovlja, a bit će da ima i mlađih artefakta od tog doba.

Samostan i crkve na Humcu

Naravno da se najduže zadržavam pred znamenitom Humačkom pločom. U kamen dimenzija 68 puta 59 centimetara nekad tijekom 11. ili 12. stoljeća (mada ima i onih koji je datiraju u 10. stoljeće) uklesan je najstariji ćirilski kameni natpis ikada nađen u našoj zemlji. Među ćirilska slova umetnuto je i pet glagoljičkih – bit će da čovo koji je radio kompjutersku pripremu nije ažurirao program pa mu se pomiješali fontovi. I ona je, slično kao Kočerinska ploča u zgradu župnog dvora, bila uzidana u pročelje samostana, a prije nešto više od pola stoljeća prenesena je u muzej.

Zanimljivo je da je natpis spiralno uklesan u ploču, valjda zato da što više onih koji obilaze oko ploče mogu pročitati napisano. U natpisu se navode župan Krsmir i njegova žena Pavica koji su podigli crkvu sv. Mihajla. Bit će da je Krsmir volio lajkove, mada će prije biti da iza svega stoji Pavica.

I tako provedoh jedno sat i pol ili dva u muzeju, a niko se ne pojavi. U kutu pored ulaza je stol s kompjuterom, tu bi valjda trebao sjediti kustos ili bar neko ko će posjetitelju prodati kartu i ponuditi kakav vodič kroz muzej. Pošto je stolica prazna, sjedam i upisujem se u knjigu dojmova – čisto da humački fratri znaju da im se toga dana po muzeju motao neki klipan koji je, vidi ti drskosti, očekivao da muzej ima radno vrijeme, kustosa, ulaznicu... Motao se i otišao, nadajući se da će fratri, ako ni zbog čega, onda barem zbog sigurnosti, urediti stvari vezane za muzej na način koji bi odgovarao vrijednosti postavki i već spomenutoj činjenici da se radi o najstarijem muzeju u BiH.