Kako je počela revolucija na mom televizoru 2

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Video kasete unijele su revoluciju u naše živote tamo negdje u osamdesetim godinama prošlog stoljeća. Televizija je prije pojave video rekordera, recimo, bila linearna komunikacija zarobljena u strogom okviru vremena, koje kad prođe – prošlo je i nema nazad! Omiljeni TV program bi išao samo jednom i prohujao s vihorom, a ti onda, ako nisi bio uz televizor u to vrijeme, "pjevaj borbene", čekaj reprizu, makar i godinama.

Kako smo prevarili vrijeme…

Video rekorder je učinio nemoguće – mogao si snimiti nešto s televizije i to pogledati kad ti hoćeš, a ne kad su oni s televizije planirali da pogledaš! Najednom više nisi bio rob TV programa, nego si, u trenutku kada je, recimo, na TV-u dugo željeni kaubojac, slobodno biti napolju s prijateljima, dok bi tvoj video, s uključenim tajmerom za snimanje, kod kuće veselo okretao traku i snimao film koji si mu ti zadao da snimi. Koja ljepota, ha?

Naravno, postojao je jedan problem – u ono vrijeme TV program nije bio savršen, često je kasnio u odnosu na ono što je najavljeno, pa bi film, suprotno najavi u novinama, umjesto u 20:15 započeo u 20:45, jer je političar s kojim je vođen razgovor poslije Dnevnika, malo više frazirao i dosađivao. Epilog bi bio grozan za tebe – vratiš se doma, taman spreman za pogledati film u „odgođenoj verziji“ – vratiš kasetu na početak, ako to već nije uradila sama – stisneš PLAY i skontaš da film nikako da počne. Onda stisneš FWD dugme na daljinskom i gledaš onog političara kako ubrzano klima glavom stalno na isti način, i nikako, nikako, nikako da završi…

Kad se konačno dočepaš početka filma već si umoran, ali godi ti što nazočiš velikom tehničkom dostignuću, pa gledaš film „mimo svijeta“. Samo zato da bi na kraju zaključio da zadnjih deset minuta filma nije stalo na kasetu, jer ju je političar neplanirano puno potrošio s početka! Bilo je to doba prije interneta i mogle su proći godine i godine dok ne bi naišao na isti taj film, samo da bi pogledao tih zadnjih deset minuta! Iako su postojale kasete od 120, 180, 210, čak 240 minuta, političari su mogli potrošiti i one najduže!b A i EPP (ekonomsko - propagandni program) danas jednostavno poznat kao "reklame" krajem osamdesetih počele su se opasno nagomilavati u programu, a da uopće nisu bile u najavi!

Jezičak, mali vražićak

Kao što ste vjerojatno do sad skužili, ako niste živjeli u tom vremenu, glavna „caka“ kod svih vrsta kaseta (i audio i video) bila je mogućnost presnimavanja originalnog zapisa nekim drugim, na jednak način kako što ste mogli nasnimiti praznu kasetu kupljenu baš za tu namjenu. Magično dugme REC s pravom se označavalo crvenom bojom, jer je pažnja morala biti dvostruko veća da ne napraviš neko sranje i presnuimiš važnu stvar na kaseti koja je slučajno ostala u video uređaju.

Nešto što vas je moglo spriječiti u radnji neplaniranog presnimavanja nečega što ne smije biti presnimljeno bili su unaprijed otkinuti plastični jezičci, koji su se nalazili u utorima na vrhu kasete, a koji bi, genijalnošću nekog tamo tehničara u Sonyju ili gdje već, kad su otkinuti jednostavno blokirali mehanizam videa da presnimi bilo što. Dakle, rudimentarno rješenje koje je bilo ono što bi danas nazvali sigurnosnim elementom.

No, naš narod ne bi bio naš narod kad bi se koristio tom blagodati, a i oni koji bi jednom otkinuli jezičke znali su se predomisliti – pa smo već otkinute jezičke jednostavno imitirali prelijepljenim selotejpom preko tih utora, a pomagalo je i obično uguravanje kuglice od papira, koju bi smotao među prstima za tili čas.

Piraterija kao smisao života

Vratimo se još malo na videoklubove. Postojali su distributeri filmova, prvo, naravno, legalni, ali vrlo brzo će se za njima pojaviti i oni nelegalni. Legalni su radili s originalima, a nelegalni s kopijama tih originala. Originale su preferirali filmoljupci, jer je kvaliteta snimka ipak bila kud i kamo bolja, ali većina raje je preferirala kopije, jer su bile jeftinije i kod iznajmljivanja, a većini je ionako bila važnija radnja ili aktualnost filma od kvalitete zvuka i slike. Iako se i tada društvo kao borilo protiv piraterije, činjenica je bila da bi svaka videoteka koja drži do sebe nabavila jedan legalan original, a onda bi gazda od originala napravio kopija koliko je trebalo. Naime, svaka videoteka koja je držala do sebe imala je stražnju prostoriju u kojoj su serijski spregnuti bili videorekorderi, njih pet, šest…a neki su, iz sigurnosnih razloga, taj posao radili u podrumu kod kuće, u garaži, kod babe ili tetke od strica.

Vremenom se piraterija tako dobro razvila da smo znali gledati i filmove za koje ni glavni glumac još nije znao da ih je snimio!

Uglavnom, da zaključimo, danas izgleda smiješno, ali tada je to bio vrh tehnologije. Kupnja videorekordera predstavljala je revolucionaran čin u odnosu prosječnog čovjeka prema filmu, televiziji i slobodnom vremenu, kao i vremenu uopće. Takva i tolika revolucija zrcalila se i u samoj nabavci videorekordera. U Jugi ih dugo nisu proizvodili, pa su uglavnom stizali iz uvoza. A kao takvi podlijegali su visokoj carini i dio ste plaćali u dinarima, a dio u devizama. Zato je svaka prava kuća nabavljala video rekorder direktno iz inozemstva, a najveća želja upućena stricu iz Njemačke bila je – Donose nam idući put video! Video uređaj bio je dugo vremena statusni simbol, a imati SHARP, JVC, SONY , PHILLIPS, TELEFUNKEN u kući bila je stvar prestiža. Kasnije su stigli i domaći Gorenje video rekorderi, a stigla je i inflacija, pa se video mogao naći nešto jeftinije, ako ste ga kupovali na čekove.

I tako je na kraju vrijeme prevarilo nas!

No, koliko je video uređaj bio vrijedan, govori i činjenica da je u ratu devedesetih video rekorder bio jedan od najčešćih i najvrijednijih trofeja u rukama pljačkaša i „oslobodilaca“ tuđih stanova. Bio je relativno kompaktan, lakši za ponijeti od šporeta ili veš mašine, a potražnja za njim je i dalje bila velika, jer još uvijek nije svaka kuća imala uređaj zvani čežnja, a postojeći su se također znali često kvariti, a majstori kao majstori…

Nažalost po „poduzetnike“, velika količina otuđenih video rekordera uskoro će oboriti cijenu istog na tržištu, ali i zorno pokazati pravi karakter sukoba na Balkanu. Kad smo već kod tog rata, ili ratova, danas na Youtube kanalima možete vidjeti mnoštvo snimaka urađenih u tom periodu baš videokamerama, koje su također bile dio velike revolucije zvane kućni video. Naravno, umjesto da snimamo rođendane, obiteljska okupljanja svih vrsta, devedesetih smo kamerama bilježili jednu drugu revoluciju - naš opći kaos, jad i čemer, gradove i sela u plamenu i ruševinama, mrtve ljude i ad-hoc vojnu silu - a video kaseta postala je neizbježna municija u bilježenju ratnih zbivanja, kao i u na brzaka sklepanom propagandom ratu. Zato je onaj koji snima kamerom bio važan, možda i važniji od samog vojnika, nekad važniji i od čitave vojne formacije na terenu. Nekvaliteta kaseta, snimanje kamerom iz ruke i nesavršenost samog VHS formata (uzalud S-VHS kao poboljšanje) čine danas da su snimci ratovanja iz devedesetih lošiji od snimaka iz Drugog svjetskog rata, ali je zato kaos devedesetih mogao snimati svatko, a ne samo za to specijalno opremljene filmske ekipe.

Nakon rata još kojih pet, šest godina video kaseta se držala kao glavno sredstvo vizualne komunikacije, videoteke s ponudom kaseta su i dalje postojale, ali je bilo jasno da digitalni mediji dolaze. Uskoro će VHS smijeniti DVD, a mi ljudi ćemo revoluciju odvesti u nove, do tada neslućene dimenzije zvuka, slike i specijalnih dodataka.

S druge strane, mi na Balkanu zauvijek ćemo ostati zarobljeni u događajima na mutnim snimkama s VHS-a. Ali, to je već neka druga priča, koja nema toliko veze s VHS-om, koliko s nama samima.

PROČITAjTE I:
Kako je počela revolucija na mom televizoru 1