Kako je prije 30 godina sovjetska privatizacija iznjedrila prve oligarhe

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Privatizacija je provedena dijeljenjem vaučera. Njezini su ideolozi obećali da će s vremenom jedan takav vaučer vrijediti kao dva automobila "Volga", a završilo je tako što su jedni za te vaučere uspjeli kupiti dionice "Gazproma", a drugi samo traperice i votku.

"Nama trebaju milijuni vlasnika, a ne šačica milijunaša", izjavio je prije 30 godina predsjednik Rusije Boris Jeljcin u obraćanju naciji, objašnjavajući cilj privatizacije.

Krajem 1991. godine zemlja je bila na rubu bankrota. Ispostavilo se da planska ekonomija nije učinkovita – nije bilo dovoljno novca za održavanje funkcioniranja poduzeća i isplatu mjesečnih zarada. Novac je gubio vrijednost velikom brzinom. Inflacija je 1991. godine iznosila 160%, a 1992. dostigla je čak 2508,8%. Za prelazak na novi model ekonomije bilo je potrebno slobodno formiranje cijena.

"Devizne su rezerve na nuli, novca nema ne samo za kupovinu žita, nego ni za plaćanje troškova njegovog prijevoza brodovima. Rezervi žita bilo je, prema optimističnim prognozama, otprilike do veljače-ožujka 1992. godine" – tako su stanje ruske ekonomije u tom razdoblju opisali Anatolij Čubajs i Jegor Gajdar u knjizi "Raspuća najnovije povijesti Rusije". Čubajs i Gajdar bili su glavni ideolozi ekonomskih reformi.

Brza privatizacija

Rukovodstvo je razmatralo tri modela privatizacije. Britanski model podrazumijevao je prodaju krupnih poduzeća koja ne donose veliki profit, i to po cijeni nižoj od tržišne. Taj bi proces mogao potrajati dvadesetak godina, što nije odgovaralo novoj vlasti, jer je ona pored ekonomskih imala i političke ciljeve, a jedan je od njih bio da se što brže raskrsti s komunističkom prošlošću, piše russia beyond.

Anatolij Čubajs, tadašnji predsjednik Državnog komiteta RF za upravljanje državnom imovinom, rekao je 2010. godine u intervjuu objavljenom na televiziji da "privatizacija u Rusiji do 1997. godine uopće nije bila ekonomski proces... Njezin je zadatak bio zaustaviti komunizam".

Drugi model privatizacije koji se razmatrao sastojao se u otvaranju personalnih depozita u Sberbanku, ali je to tehnički bilo teško ostvarivo s obzirom na ondašnji nizak razvoj bankovnog sustava i veliki broj stanovnika.

Izabran je češki model jer je on bio najbrži. To je privatizacija putem dijeljenja vaučera koji se zatim mogu zamijeniti za dionice poduzeća, prodati ili pokloniti. Istina, u Češkoj su vaučeri bili personalni, a u Rusiji nisu.

Kako se odvijala privatizacija?

Boris Jeljcin potpisao je 14. kolovoza 1992. godine ukaz o podjeli vaučera stanovništvu. U teoriji je svaki građanin Rusije mogao postati vlasnik dijela krupnog poduzeća. Za 25 rubalja (mizerna suma u ono vrijeme) svaki je građanin mogao dobiti privatizacijski novac u vidu vaučera čija je nominalna vrijednost iznosila 10 000 rubalja.

Vrijednost državne imovine koju je tada trebalo privatizirati iznosila je 1,4 bilijuna rubalja. U zemlji je počelo tiskanje 140 milijuna vaučera. Pravo na vaučer imao je svaki građanin zemlje – "od najmlađeg do najstarijeg".

Privatizirana su velika industrijska i poljoprivredna poduzeća (kolhozi i sovhozi), zemlja i stambeni fond. Tako je nekadašnja državna imovina pripala novoformiranim dioničkim društvima. Privatizacija je bila zabranjena u pojedinim sferama (rudna bogatstva, šume, epikontinentalni pojas, cjevovodi i ceste). S vremenom se širio popis poduzeća i sfera koje se mogu privatizirati.

Teško je bilo procijeniti stvarnu vrijednost privatizirane imovine. Kao osnova su uzete brojke iz planske procjene, ali bi objektivnije bilo da se vrijednost procijeni na tržištu vrijednosnih papira.

"U uvjetima visoke inflacije i makroekonomske nestabilnosti cijena privatiziranih aktiva bila je manja od njihove stvarne vrijednosti, tako da državni proračun nije imao velike koristi od privatizacije, što je dovodilo u pitanje i njezinu legitimnost", smatra ekonomist Sergej Gurijev.

Vaučer kao šansa za uspjeh

Svatko je uz vaučer dobio i upozorenje: "Privatizacijski vaučer šansa je za uspjeh koja se daje svakome. Ne zaboravite: kupac vaučera proširuje svoje mogućnosti, a onaj koji ih prodaje ostaje bez perspektiva!"

Vaučerom su se mogle kupiti dionice svakog privatiziranog poduzeća u Rusiji. Cijena dionica određivala se na aukcijama. Radnici su mogli kupiti dionice svog poduzeća s popustom. Od prosinca 1992. do veljače 1994. bile su organizirane ukupno 9342 aukcije kroz koje su prošla 52 milijuna vaučera.

Najbolje su prošli kupci dionica velikih kompanija koje se bave izvozom. Mnogo je više problema bilo s kompanijama orijentiranim na unutarnej tržište. Stanovništvo nije imalo novca da kupuje njihove proizvode. Mnoga su takva poduzeća bankrotirala.

Najunosnije ulaganje bilo je u dionice "Gazproma", ali i tu je bilo problema. Dionice su imale različitu vrijednost ovisno o regiji. Za jedan se vaučer u Permskoj oblasti moglo dobiti 6000 dionica "Gazproma", u Moskovskoj oblasti 300, a u Moskvi samo 30 dionica. (U lipnju 2022. godine jedna dionica "Gazproma" košta 317 rubalja, a tečaj dolara iznosi 57 rubalja, tako da vrijednost 6000 dionica iznosi 33 368 dolara).

I dok su jedni vaučerima kupovali dionice energetskog giganta, drugi su ih prodavali preprodavačima ili su ih mijenjali za namirnice, votku i aparate za domaćinstvo.

Kako su se pojavili oligarsi?

Na početku privatizacije prednost su imali rukovoditelji tvornica, takozvani "crveni direktori", koji su došli na vlast u sovjetsko vrijeme. Oni su poticali radnike da prodaju svoje dionice i mogli su im zadržati plaće kako bi ih prisilili da prihvate ponudu. Tako su "crveni direktori" postajali vlasnici cijelog poduzeća. Međutim, budući da oni nisu imali kompetencije za rad u tržišnim uvjetima, mnogi su od njih izgubili svoje ovlasti. Poduzeća su prelazila u ruke financijskih grupa, i to često uz pomoć kriminalnih krugova.

Pored toga, širom zemlje počeli su se pojavljivati vaučerski fondovi u koje su građani mogli uložiti vaučere i od toga dobivati dividende. Mnogi, međutim, nisu ništa dobili. Od 646 fondova dividende je isplatilo samo njih 136. Ostali su se ugasili.

Krajem 1994. godine privatizirano je 60-70% poduzeća iz sfere trgovine, ugostiteljstva i potrošačkih usluga. Sudbina vaučera bila je sljedeća: 50% je uloženo u poduzeća u kojima su radili vlasnici vaučera, oko 25% je otišlo u vaučerske fondove, a 25% je prodano.

Ono što najviše dovodi u pitanje legitimnost privatizacije bile su založne aukcije koje su organizirane od 1995. godine. Vlada je uzela kredite, a zalog su bili državni paketi dionica krupnih kompanija ("JUKOS", "Noriljskij nikelʹ" i dr.), a zatim nije podmirila te kredite. Založeni paketi dionica tako su pripali zajmodavcima, i ovi su na taj način postali vlasnici dionica kompanije po cijeni nižoj od tržišne.

"Jedini društveni sloj koji je tada podržao Jeljcina bio je krupni biznis, koji je za te svoje usluge htio dobiti najukusnije komade državne svojine. Pored toga, biznismeni su htjeli utjecati na politiku. Tako su se pojavili oligarsi", napisao je Jevgenij Jasin, ministar ekonomije RF (1994.-1997.) u članku "Demokrati, van!" (list "Moskovskie novosti", 2003., br. 44, 18. studenog).

Sastavljači Forbesovog popisa 2012. godine izračunali su da je dvije trećine ruskih dolarskih milijardera većinu svoje imovine steklo za vrijeme privatizacije.

Odnos stanovništva

U prvim godinama privatizacije stanovništvo je bilo neutralno u pogledu ovog procesa. Sociologinja Tatjana Zaslavska napisala je 1995. godine: "Što se tiče ponašanja masovnih društvenih grupa, izvršena privatizacija zasad nije imala bitan utjecaj na njih... Samo 7% radnika vidi ovisnost visine plaće o osobnim naporima, dok ostali smatraju da uspješnu karijeru osiguravaju prije svega rodbinske i društvene veze, špekulacija, prijevara, itd." ("Rusija u potrazi za budućnošću", list "Sociologičeskie issledovanija". 1996, br. 3).

Taj se odnos promijenio nakon mnogo godina. Anketa koju je 2017. godine povodom 25. godišnjice privatizacije proveo VCIOM pokazala je da 73% stanovnika negativno vrednuje rezultate privatizacije.

Je li privatizacija imala pozitivan učinak?

I pored toga što je kritizirana kao nelegitimna, privatizacija je kardinalno utjecala na promjenu ekonomije u zemlji. Doktor ekonomskih znanosti, profesor Sergej Orlov, smatra da je privatizacija bila korak u pravcu formiranja ispravnog ekonomskog mentaliteta stanovništva i stvaranja predodžbe o slobodnom i konkurentnom tržištu. Po njegovom mišljenju, ona je postavila temelje za stvaranje suvremene sfere trgovine usluga, agroindustrijskog i građevinskog sektora koji se intenzivno razvijaju od kraja 1990-ih.