Kako je u Rusiji otkrivena nafta i zašto je vlasnik prve ruske rafinerije umro u dugovima?

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Nafta, koja je danas prvi izvozni artikl Rusije, bila je poznata i korištena u Rusiji od starih vremena za slikanje, kao lijek i u ratovanju. Ali prva ruska naftna rafinerija imala je nesretan početak.

Kada je 941. godine knez Igor, Rjurikov sin, napao prijestolnicu Bizanta Konstantinopol s flotom od oko 1000 brodova, bizantska flota je uzvratila "grčkom vatrom", zapaljivom tekućom mješavinom koja se izbacivala kroz cijevi ili katapultirala u zatvorenim posudama na neprijateljske brodove.

Tekuća vatra

"Grčka vatra" bila je smrtonosna opasnost za spore, nezgrapne brodove tog doba. Ruski su ratnici radije birali da se utope nego da izgore, pa su u takvim prilikama skakali sa svojih brodova. Igorova flota bila je uništena. "Bilo je to kao da Grci imaju munju s neba i bacaju je spaljujući nas; zato ih nismo uspjeli savladati", navodi se u ruskom ljetopisu.

Smatra se da je glavni sastojak "grčke vatre" bila nafta, a Bizantsko ju je Carstvo uglavnom nabavljalo na teritoriju koji danas pripada Rusiji: na Krimu i u gradu Tmutarakanju (današnji Tamanj), koji se danas nalazi u Krasnodarskoj oblasti. Nafta se u tim krajevima mogla dobiti s površine Azovskog mora ili iz naftnog pijeska ili pješčanog katrana. Nafta se sakupljala za prodaju trgovcima iz mediteranske regije. Arheolozi su pronašli veliki broj glinenih amfora na sjevernim obalama Azovskog mora.

Tako da su osobine nafte Rusima očigledno bile poznate u srednjem vijeku. Fedot Kotov, ruski trgovac koji je 1623.-1624. putovao u Perziju, zapisao je opisujući grad Isfahan: "Uljane lampe su zapaljene oko trga." Također, Kotov opisuje ceremoniju prilikom koje je "slamnati čovjek iznesen u polje izvan grada, a zatim su na slamnatog čovjeka lijevali ulje i spalili ga."

Za što se sve koristilo "kameno ulje" u staroj Rusiji?

Nafta, koja se u staroj Rusiji nazivala "kameno ulje", tradicionalno se koristila za slikanje i kao lijek. Ruski priručnik za ikonopisce iz 17. stoljeća kaže: "Kada pravite kompoziciju slike, koristite vosak, lak i dodajte naftu da se brže suši. A kada lakirate ikonu i lak postaje pregust, uzmite malo nafte prstom i promiješajte." Nafta se koristila kao razrjeđivač boje, a prilikom sušenja davala je poseban sjaj, pa je bila od suštinskog značaja za slikanje ikona.

Medicinska upotreba nafte obuhvaćala je primjenu zbog kožnih i reumatskih oboljenja. Danas, 2021. godine, učinkovitost nafte u ove svrhe znanstveno je dokazana.

Nafta je kao zapaljivi materijal korištena i izvan ratnih djelovanja, ali u vrlo posebnim prilikama: za "neugasive" baklje ili vatromet, na carskim gala ceremonijama i praznicima. A u ratovanju se nafta koristila za pravljenje granata, "vatrenih klinova" i "vatrene đuladi", koje je ruska vojska koristila u 16. i 17. stoljeću.

Godine 1650. bilježi se da su ljudi pored Bajkalskog jezera s njegove površine skupljali naftu koja je curila iz stjenovitih obala rijeka, stizala u jezero, a vjetar ju je odnosio do obale, gdje se mogla sakupljati. Ova nafta je povremeno stizala u Moskvu.

Godine 1684. Leontij Kisljanski, državni dužnosnik u Irkutsku, na Dalekom istoku Rusije, poslan je da pronađe naftu u okolici Bajkalskog jezera. Prijavio je da je pronašao brdo koje je bilo vrelo na dodir i mirisalo na svježu naftu. Kisljanski, koji je nekada bio slikar te je poznavao mnoge načine za korištenje nafte, planirao je organizirati njezino vađenje, ali je pozvan u Moskvu drugim poslom. Međutim, uskoro je država shvatila neophodnost proizvodnje nafte.

Prvo nalazište nafte u Rusiji

Dok je car Petar bio u Velikoj diplomatskoj misiji u Europi 1697.-1698., upoznao je Nicolaesa Witsena (1641.-1717.), nizozemskog državnika i gradonačelnika Amsterdama. Witsen je bio Petrov vodič na njegovom putovanju kroz Nizozemsku. Ostali su prijatelji i kasnije su se dopisivali. Tako da je Petar sigurno znao da je u knjizi "Sjeverna i Istočna Tartarija", koju je Witsen napisao nakon putovanja u Rusiju s Nizozemskom diplomatskom misijom 1664.-1665., opisano da se negdje na rijeci Uhti, u blizini sjevernoruskog grada Pečore, nafta sakuplja s površine rijeke.

Godine 1721. ovo mjesto je pronađeno i uzorci nafte iz Uhte poslani su u Sankt-Peterburg, ali tek 1745. godine Fjodor Prjadunov, ruski trgovac i biznismen, odlučio je tu otvoriti prvu rafineriju nafte. Naftu koju je pronašao predstavio je Berg-kolegiju u Moskvi, državnoj instituciji koja je kontrolirala mineralne resurse u Rusiji. Berg-kolegij dao je dozvolu za eksploataciju i proizvodnju nafte.

Prvo rusko nalazište činila je samo brvnara na obali rijeke, u blizini podzemnog izvora nafte, koja je prikupljala naftu s vode uz pomoć preokrenute kupe. Nafta se također i dalje skupljala s površine rijeke. 1748. godine Prjadunov je sakupio oko 650 litara nafte i donio je u Berg-kolegij na destilaciju. Rezultati su bili impresivni, ali problem je bio u tome što nikome u Rusiji u to doba nije stvarno bila potrebna destilirana nafta. Zapravo, Prjadunov je iz nafte izdvajao kerozin, ali kerozinske lampe još nisu bile izmišljene. Tako da Prjadunov nije imao kome prodati svoj proizvod.

Očajan, Prjadunov je uzorke nafte poslao u Hamburg na kemijsko testiranje i kao odgovor dobio dokument koji su potpisala dva njemačka kemičara o tome da se nafta vjerojatno može koristiti u medicinske svrhe, kako bi pomogla pacijentima "kod prehlade i šlajma, iščašenih zglobova, groznice, za opuštanje zglobova itd." Prjadunov je svoju naftu počeo prodavati u Moskvi kao novu vrstu lijeka, ali ilegalno, bez dozvole vlasti. Zato je uhićen, a nakon oslobađanja naplaćena mu je pozamašna kazna, tako da je umro u dugovima. Njegovu naftnu rafineriju uništila je poplava, a proizvodnja nafte u Rusiji nije masovno obnovljena sve do 19. stoljeća, kada je počela eksploatacija velikih nalazišta nafte na Kavkazu i izmišljena kerozinska lampa. Ali to je već druga priča, piše russia beyond.