Kako je Zoster tukao Igru Prijestolja

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Stara je nogometna fraza da najviše golova pada u prijateljskim utakmicama, a ta ista fraza bi se mogla iskoristiti u opisu sinoćnjeg koncerta grupe Zoster povodom Dana Europe u Mostaru.

Lokacija je stara i poznata – OKC Abrašević, što je rezultiralo strahom od tananijeg zvuka, kojeg, nažalost, u Abraševiću morate očekivati. Drugi strah izazivala je pomisao da bi Zoster mogao koncert odraditi profesionalno, formalno, ali bez nekih velikih ulaganja energije i entuzijazma. No, pokazat će se da su oba straha ovaj put ostala kod kuće gledati novu epizodu The Game of Thrones, a ja srećom nisam krenuio njihovim putem. Uostalom, za seriju vazda postoji snimalica, HBO OD ili torrent, a za koncert je samo jedna prilika.

Zoster je naša grupa. Tako glasi i moto pod kojim frontman i osnivač grupe Mario Knezović grupu već duže vrijeme predstavlja publici – 'Grupa Zoster, vaša grupa'. I Zoster je zbilja naša grupa, generacijska, mostarska, tranzicijska (u vječnoj tranziciji k normalnoj zemlji i isto tako normalnoj sceni), grupa čije refrene ćemo pamtiti i kad njihova živa muzika utihne.

Zoster je grupa koja je u međuvremenu postala grupa ozbiljnih glazbenika, ne u smislu da sviraju Mozarta i Bacha (iako mogu i to!), nego da su kompetentni i stoje iza svake odsvirane note na bini. No, ono što je Zosteru, po mom mišljenju, nedostajalo je istinska koncertna energija u simbiozi sa bini prilagođenim aranžmanima pjesama. Zoster je uvijek koncerntno djelovao pomalo zakočeno.

Korektno, ali zakočeno. Kao da su pazili da odsviraju publici svaku pjesmu onako kako ona treba zvučati, ali su pritom dopustili da struka vlada nad vlastitom emocijom. Tako da su, nije me sramota napisati, ponekad Zosterovci znali ostaviti dozu nedorečenosti iza svojih koncerata. Srećom, u daljem tekstu slijedi ono ALI.

Ali, ovo što smo sinoć vidjeli i čuli je Zoster koji je posve druga priča. Iako sam, ponavljam, mislio da će Zoster tek korektno odsvirati koncertnu obvezu prema starom dobrom Danu Europe i EU Info Centru, dogodilo se da smo na zadnjem koncertu njihove mini turneje čuli ne samo usviran, nego i bend koji se pustio sa svih lanaca i u prijateljskoj utakmici na kraju zabio dvoznamenkasti broj golova, iako smo očekivali tek pokoji.

Koncert je otvoren pjesmom 'Gavrilo', koja je grandiozno zamišljena i funkcionira kao svijet za sebe, pa je prilično i teška, tako da nije od onih koja raju diže na noge. Ali, već nakon toga krenuo je niz odlično prilagođenih starih i novih pjesama (komotno mogu reći hitova), koji su u ovoj inkarnaciji benda konačno dobili živoj svirki prilagođene aranžmane i time željeni višak energije uživo. Sinoćnji koncert je pokazao da Zoster može odraditi koncert koji nije samo skup striktno odsviranih pjesama, koje su odvojene kratkim stankama bez ičega, nego niz pjesama koje se međusobno vežu pasažima i okrajcima koji daju miris i okus koncertu.

Pritom je jako važno napomenuti da su svi Zosterovci, a posebno stariji meštar ceremonije - Atila Aksoj na gitari, sinoć neskrivećki dali do znanja publici da su tu da rasture i da pritom uživaju! Nikad u svojoj dugoj tradiciji praćenja živih nastupa Zostera nisam vidio Atilu ovako pozitivno razjarenog, čime me je podsjetio na najbolje mu pandane sa Zapada. Njegova gitara sinoć je rezala zrak oštro i kirurški precizno, ali po potrebi bi podivljala dižući zvuk na jedan posve drugi, viši nivo. Pritom je ritam sekcija bila ne samo čvrsta i razigrana, (standardno solidan Gogo Rebac), nego je bas Nike Galića također aktivno sudjelovao u bojanju zvučne slike Zostera, s tim da je i Niko pokazivao njihanjem i plesanjem da je živ član benda, a Adis na sve dodavao 'i fil i preljev' svojim klavijaturama i ostalim malim zvučnim slikama sa svog Applea. I Zoster je tako zauzeo prostor, a već na pola koncerta postao i gospodar vremena, pa se koncert krenuo dinamično valjati do svog vrhunca. A vrhunaca je bilo, zapravo, jako puno, čak su i tihe stvari konačno dobile svoje mjesto, a dramaturgija nastupa grupe konačno je konstruirana kako treba.

Mostarska publika poznata je kao malo teža varijanta. Posebno teža za domaće snage. Istina, bila je potrebna trećina koncerta da se sinoć raja krene paliti i žariti, ali nakon toga nije bilo povratka nazad. Tu i tamo publika bi malo 'ohanula', ali im Zoster ovaj put nije dao da se ohlade.

Od prvog bisa bilo je jasno da će ova večer trajati duže nego je bilo planirano, jer je bis izgedao kao ona rijetka vrsta koja nije fingirana ili ostavljena da se „prirodno nametne“. Tu sam dobio dokaz da ovo što sada pišem nije moja uobrazilja, nego stvarno stanje stvari – Zoster ne samo da može, ne samo da zna, nego je konačno toga postao svjestan. A skupa s njima i ja. I Abrašević, u kojem sam sinoć svjedočio boljem zvuku nego ikada. Što je vjerojatno bio jedan od ključnih momenata u čitavoj priči. Pun Abrašević je, dakle, svjedočio novoj mladosti Zostera, a nadam se da će svi oni koji sinoć nisu bili, to osjetiti već ovog ljeta na nekom od njihovih nastupa.