Karić: Nisam siguran da smo se za ovo borili

Tekst članka se nastavlja ispod banera

''Jesam li se za ovo borio... Teško je odgovoriti na to pitanje, ali nisam siguran da je to to, tako da odgovor može biti i 'ne' i 'da'. 'Ne' zato što imamo ogromnu korupciju koja se uvukla u sve pore hrvatskoga društva, ali 'da' zato što se možemo ujediniti da je iskorijenimo, jer je po mom mišljenju danas to najveći neprijatelj i veliko je zlo, a također mislim da mi kao branitelji možemo dati svoj doprinos u borbi protiv tog zla'', kazao je hrvatski branitelj Srećko Karić na tribini za mlade pod nazivom ''Heroji ne plaču?'', koja se održala u četvrtak u Katedralnoj dvorani u Mostaru.

U prepunoj Katedralnoj dvorani okupljeni su imali priliku čuti priču o životnom putu Srećka Karića, hrvatskog branitelja, koji je sa 18 godina krenuo u obranu svoje domovine zbog čega je teško ranjavan, ali kako sam ističe, ''uz snažnu vjeru ozdravio sam od svih rana''.

''Ništa me ne može raznježiti kao moja kćerka koja ima 10 godina i koja mi kaže kako je ponosna što sam ja hrvatski branitelj. Što ona zna o ratu? Velika većina vas ovdje ima ožiljke od rata, ali ona ne. Jednostavno je osjetila snagu moje traume koju će nositi možda cijeli život'', kazao je Karić.

Uđemo previše u traumu

Karić je više puta istaknuo kako ''nije bitno o tom ratu mnogo govoriti jer uđemo previše u tu traumu''.

''Ako ne zatvorimo 'krug' kroz otpornost, ako ga ne zatvorimo kroz zahvalnost i oprost onda smo samo ostali u traumi i onda život ide dalje, a mi ćemo se zauvijek vrtjeti u boli'', dodao je.

''Mi kao branitelji ne volimo isticati da smo branitelji zato što je došlo novo vrijeme i nove krize. Moramo taj izraz staviti u neku formu. Svi smo mnogo prošli, ali ne trebamo time sve ostale gnjaviti, nego trebamo ljudima pokazati da smo uspjeli pokazati da smo i nakon toga nastavili sa svojim životom'', ističe Karić.

''Mi smo bili konobari, kuhari i ljudi različitih profesija koji su branili svoj dom. Tek onda smo postali vojska. Zato je važno da nove generacije znaju što je branitelj''.

''Priča o torbi''

Svoj život, kako kaže, može usporediti sa pričom o torbi.

''Priča o torbi je moja priča o domovinskom ratu jer je ta torba bila moja školska torba prije nego što sam otišao u rat. Nakon toga se pretvorila u vojni ranac, a nakon toga sportska torba jer sam postao sportaš unatoč teškom ranjavanju. Ona ima svoju emociju''.

Kaže kako je torba ''bila ispunjena ljubavlju u nekom mom ranijem stadiju života''.

''Pretvorila se u ratnu torbu koja je postala moj simbol otpornosti, a nakon toga u sportsku torbu koja je pokazatelj uspjeha nakon svega toga. Onda, kroz takav primjer shvatim da moja trauma nije uzaludna''.

Ne treba nam show

''Ne trebate o nama pričati hvalospjeve, ne treba nam show od svega toga, nego jednostavno spustiti loptu na zemlju i dati neku zahvalnost, jer želim da me prepoznaju po onom što danas radim. Ne želim da me ljudi prepoznaju po tome što sam s 18 godina otišao braniti domovinu jer će svi misliti da sam ostao u prošlosti'', istaknuo je Karić.

''Otac me napustio u prvom razredu osnovne škole. Majka se preudala. Mnogo alkohola i nesklada u toj obitelji. Odgajao sam se sa bakom i djedom. Djed je bio visoki oficir JNA, čovjek bez vjere, a baka, vjernica, krišom je i mene vodila u crkvu i to je bio moj jedini doticaj s Bogom''.

S 18 godina na prvoj liniji

''Otac na jednoj strani, stric na drugoj, prijatelji mi ginu... Djed i ja ostali smo jedini, ne znamo tko će na kraju otići u rat. Kada sam djedu rekao da je sramota i da netko mora otići u rat, hladno je rekao ''pa idi ti''. Otišao sam prijaviti se, ali potjerali su me uz riječi ''šmrkavac, škola ti je preko puta''.

''Nakon što sam napunio 18 godina, otišao sam se prijaviti za prvu liniju. Opet me nisu pustili dok mi nije pomogao moj prijatelj i provukao me do prvog autobusa koji nas je odveo na ratište''.

Ističe kako su u ratu svi postali ''nametnuti prijatelji'' jer ih je vezala ista trauma.

''Bili smo nametnuti prijatelji, ali ono što smo dijelili, nikad više nismo mogli približno naći. Vjera nas je definitivno spasila''.

Nismo željeli otići u mirovinu

''Ostali smo istraumatizirani jer sva ta podrška institucija i sličnog nije se nastavila nakon rata. Jedino nas je izbavila crkva. Mnogi nisu tu uspjeli naći spas. I treba shvatiti te ljude jer se njih cijelo društvo odreklo''.

''Mnogi kažu: Blago tebi, imaš mirovinu, briga tebe. Ma evo ti moja mirovina, samo me vrati da ponovno dokažem da mogu dati doprinos zajednici. Ne želim biti u mirovini, želim raditi i biti koristan. Nisam htio otići u mirovinu. Trebala nam je društvena rehabilitacija, ali evo danas ipak postoji kakav, takav sustav koji nas vrednuje''.

''Nije toliko država kriva nego civilno društvo, udruge i razne kompanije koje nisu razumjele kako bi nam pružile zahvalnost. Samo smo tražili rehabilitaciju i da nas netko prekvalificira u nešto novo kako bismo se nastavili razvijati''.

Važno je ono što nas veže

''Obišao sam sva ratišta. Trebali smo ići prema Banja Luci i to je jedna od akcija koja je najnesretnija nakon Vukovara. Tada sam bio u sanitetu jer sam htio nakon svega graditi karijeru kao liječnik. 24 čovjeka sam previo u prvih 24 sata''.

''Pale su tri granate i osam sati čekao sam da me spase. Spasili su me i evo nakon 4-5 godina štaka, kolica i toplica, uspio sam nekako. Nakon toga sustav me konstantno odbijao jer sam invalid, I kad kažu PTSP je od rata. Nije istina! PTSP je od poraća jer te društvo konstantno odbija. Onda se javi ta tjeskoba i tada mi je vjera bila najbitnija''.

''Mi trebamo našu traumu preusmjeriti na to da vama pogodimo da vi imate nešto od toga i da imamo neku zajedničku budućnost, a ne da se dijelimo. Ne trebamo prepričavati ratne teme, ovdje je važno samo što nas čini i što nas veže'', zaključio je Karić.