Kiseljak – Mjesto planskih parkova u koje se spuštaju stećci...

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Kiseljačka općina čudnog je oblika: tanka i uska toliko da, ako mi je dozvoljeno malkice pretjerati, kamenom možeš prebaciti preko najužeg dijela, od granice s kreševskom do granice s visočkom općinom, a da bi se prešla uzdužno, od Bilalovca do Zabrđa, autom treba dobrih pola sata.

Ja ću krenuti upravo od Zabrđa. Između tog sela i Toplice se, na lokalitetu Brdanjak, blizu tromeđe općina Kiseljak, Kreševo i Hadžići, u katoličkom groblju, preko puta kapelice sv. Leopolda, nalazi jedan od najljepših stećaka u Bosni. Kažem u Bosni, jer su – čast malobrojnim izuzecima – ovdašnji stećci ipak teško usporedivi s hercegovačkim, ma koliko im tepali da su svi, uključujući i hercegovačke, bosanski. Za stećak zna svaki Kiseljačanin, pogotovo što se vuk isplaženog jezika sa stećka već duže od dvadeset godina nalazi na grbu Općine, ali je malo koji prošetao do Brdanjka kako bi ga vidio svojim očima.

S jedne od bočnih strana je natpis iz kojeg je vidljivo da ispod stećka leži Radoje Radosalić Pribinić, veliki knez bosanski. Spomenik je podigao Radojev sin Radić, a na njemu, danas jedva čitljivim slovima, piše: “Se zalemnije kneza Radoje velikog kneza bosanskog a postavi jega sin njegov knez Radić z božjom pomoću i svojih vjernih a s inom nijednom pomoću nego sam on.” Pribinići, Radoje i Radić, ali i još petorica njih, spominju se u kraljevskim poveljama, a krajem 14. i početkom 15. stoljeća bili su članovi državnog vijeća i nositelji nasljedne županske časti. Inače je grob ispod stećka između dva rata prekopao (i pritom odbio dobar komad stećka) visočki odvjetnik i povjesničar dr. Vinko Mikolji. U grobu je, uz ostalo, nađen i zlatni prsten sa grbom Pribinića, koji je od Mikoljijevih nasljednika otkupio Narodni muzej u Beogradu. Nije Radojev stećak jedini, pored njega su još dva velika, valjda neki njegovi pobočnici, a na groblju još dvanaest manjih, od kojih neki, nažalost, mještanima dobro dođu kad betoniraju grobove i postavljaju spomenike. Mnogi su gotovo potpuno utonuli u zemlju pa se jedva naziru.

Da Kiseljačani ni ne moraju ići na Brdanjak, pobrinuo se Ivo Miro Jović, po struci profesor povijesti, inače bivši član Predsjedništva BiH, koji već duže od tri desetljeća živi u Kiseljaku. On je, uz blagoslov Općine, u poduzeću “Dunolit” na Lugu, na drugoj strani Općine, prema Fojnici, naručio repliku Radojevog spomenika koja će, kad bude dovršena, krasiti jedan od kiseljačkih parkova. Šteta je što u izradi replike teške gotovo osam tona, koja je u završnoj fazi, nisu konsultirani muzeolozi i kipari te što nisu napravljeni gipsani negativi nego se slova i Radojev grb crtaju na mramornu repliku. Jović kao razlog što to nije urađeno navodi da bi u tom slučaju bila “snimljena” i sva oštećenja od atmosferalija pa bi stećak bio manje lijep i “čitljiv”.

Ivo Miro Jović pobrinuo se za izradu replike stečka sa Brdanjka

Veliki knez Radoje, ako se ispod stećaka vidi, sada gleda autocestu koja prolazi ispod Brdanjka, gotovo samim rubom kiseljačke općine, u dijelu koji narod, iako obuhvaća veći broj sela, oduvijek zove Lepenica. Taj kraj je dobro poznat svima koji se bave srednjovjekovljem, budući da se župa Lepenica prvi put spominje već 1244. godine, u povelji ugarsko-hrvatskog kralja Bele IV., a mjesto Lepenica još dvaput: prvi put 1335. godine, kada je Bogoje Dobrošić iz Lepenice u Dubrovniku prodao tri konja za 40 perpera, a potom i 1381. godine, kada je tu obavljena kupoprodaja jedne robinje.

U Lepenici se nalazi i katolička crkva svete Ane, sagrađena 1892. godine. Današnja župa i dalje u nazivu ima Banbdro, mjesto iznad današnjeg naselja na kojem se prvobitno, nakon izdvajanja iz župe Kreševo i uemeljenja kapelanije, nalazila župna crkva. Danas do Banbrda, uz makadamski, vodi i Put križa, a blizu temelja nekadašnje crkve podignuta je kapela pred kojom se povremeno, tijekom ljetnih mjeseci, služi misa.

Kad se iz Lepenice, starim putem, onim kojim se vozilo prije izgradnje autoceste, krene ka Sarajevu, malo ko će ispod serpentina na Kobiljači, iako su uza samu cestu, primijetiti „Jugoslaviju u malom“. Radi se o partizanskom groblju koje je napravljenu u obliku nekadašnje države. Danas je „Jugoslavija“ zarasla u gustu travuljinu pa se oblik više gotovo i ne primijeti, kao ni natpisi na spomenicima uglavnom nepoznatih boraca poginulih na ovom području, a prostor ispred groblja, na kojem su nekad zastajale učeničke ekskurzije sada služi kao parking za radnje s druge strane ceste ili kao mjesto za skladištenje svega i svačega.

Do Kiseljaka zastajem samo nakratko: fotografirati jednu od brojnih prodavačica plodova zemlje pored ceste, zgradu škole na Brnjacima, čiju je izgradnju prije stotinjak godina financirao kralj Petar Karađorđević, džamiju u Duhrima sa dva visoka vitka minareta, zajedno sa onom na Gromiljaku jednu od najvećih na širem području, te pretpovijesnu i rimsku gradinu iznad tog naselja.

Gradina u Duhrima samo je jedna od dvadesetak na kiseljačkom području, a najvažnije su one na brdu Oštrik te iznad Homolja, Podastinja i Višnjice, gdje je otkopana i kasnoantička grobnica na svod. U rimsko doba je, sudeći prema antičkim kartama, negdje blizu današnjeg Kiseljaka stajalo manje naselje Stanecli.

Sam Kiseljak se u dokumentima prvi put spominje tek u osmanlijsko doba, 1530. godine, kada je ovim krajem prošao slovenski putopisac Benedikt Kuripešić, a stoljeće i nešto nakon njega i Evlija Čelebija, koji mjesto naziva Ekši su, odnosno Kisela voda, kako će biti bilježeno i narednih stotinjak godina.

Hotel „Dalmacija“; iznad njega se nazire Crkvina u Podastinju

Kisela voda doista i jest glavni razlog nastanka Kiseljaka, a odavno je svako ko dođe u gradić može besplatno natočiti u parku blizu punionice „Sarajevskog kiseljaka“. Gradić je svoje konture počeo dobivati tek uspostavom austrougarske vlasti. Susjedna Fojnica je, primjerice, za prvog austrougarskog popisa (1879.) imala 347 kuća sa 1544 stanovnika, Kreševo 261 kuću sa 1319 stanovnik, a Kiseljak, koji tada pripada seoskoj općini Podastinje, svega 26 kuća sa 92 stanovnika. Većina kiseljačkih sela tada su veća od Kiseljaka pa Palež po istom popisu ima 358, Duri 241, Podastinje 222, Borina 213, Paretak 139, Ljetovik 150, Žeželovo 146, Zabrđe 121, Rotilj 112, Parževići 97 stanovnika. Slično je i sa selima na drugom kraju općine, prema Fojnici i Busovači: Brestovsko ima 450, Gomionica 449, Višnjica 197, Doci 155, a Svinjarevo 116 stanovnika. Ništa čudno što je općina u Kiseljaku osnovana tek 1902. godine, a dotad je ljeti funkcionirala ispostava općinske vlasti u Kreševu, kamo su do osnutka općine pripadali Kiseljak i okolna sela. Već 1910. godine Kiseljak broji 346 stanovnika, što će reći da je za svega trideset godina broj više nego utrostručen.

Danas su, dakako, sva sela manja; ona uz cestu se, kao i svugdje u BiH, drže kudikamo bolje, a ona izvan glavnih komunikacija… Gradskim područjem donimiraju dva zdanja; katoličke crkve svetog Ilije Proroka i hotel “Dalmacija”. I crkva i hotel se nalaze na istaknutim brdašcima pored ceste i nemoguće je ne primijetiti ih. Prva crkva na mjestu današnje, i to prema projektu Josipa Vancaša, napravljena je 1897. godine, a sadašnja neposredno prije posljednjeg rata, po projektu Antuna Karavanića, koji je izradio i Put križa, dok su vitraji djelo akademskog slikara Dražena Trogrlića.

I prvobitni hotel “Dalmacija” napravljen je početkom 20. stoljeća, a dao ga je sagraditi kasniji mostarski gradonačelnik Mujaga Komadina sa svojim ortacima, također Mostarcima. Kiseljak je tada, naime, sa svojim izvorima kisele vode, predstavljao jedan od značajnijih banjsko-lječilišnih centara u našoj zemlji, a manjih hotela je znalo biti i po desetak, pa je broj gostiju ljeti uglavnom bio mnogo veći od broja stanovnika. Danas zgrada starog hotela i dalje s brdašca gleda u prolaznike, besposlena i iskolna, kao što je, nažalost, i novo zdanje “Dalmacije”, izgrađeno prije četrdesetak godina; hotel, naime, već godinama ne radi.

Kiseljak ima parkove kao malo koji grad u našoj zemlji, a napravljeni su planski; čim je tako, nije teško pogoditi da je do tog došlo u vrijeme austrougarske uprave ovim krajevima. Nakon posljednjeg rata parkovske površine su nešto manje; šta ćemo, moralo se raditi i graditi, pa makar i po tu cijenu. Najposjećenije mjesto u parku je česma iz koje dan-noć teče kisela voda. Mnogi dolaze s bocama ili kanisterima, pogotovo ljeti, osvježiti se i dok toče, a i satima kasnije, a mnogo je i onih koji dođu natočiti bocu ili dvije kako bi zakuhali jedinstvenu i nadaleko poznatu kiseljačku pogaču. Zna se, recimo, da je pogača, namazana kajmakom, uvijek bila dobra “propusnica” kod sarajevskih liječnika: ako nešto moraš obaviti na Koševu ili bilo kojoj sarajevskoj bolnici, a iz Kiseljaka si, ne dolazi bez pogače!

Punionica kisele vode nalazi se nedaleko od česme, a između leže stećci, koji tu nisu oduvijek nego je nekom iz uprave poznate tvrtke prije 14 godina prahnulo ugraditi se u povijest bez čekanja, pa su stećci doneseni sa nekropole Vrbica u obližnjem Podastinju i poredani po parku. Nešto se mislim: kad bi i svi drugi uradili tako, za desetak godina bi nam sve nekropole šljegle u čaršije. Ja bih, recimo, unajmio kamion, trknuo na Radimlju ili u Boljune, probrao i dovezao ih u dvorište. Ali…

U istom parku se nalazi i Majka, rad poznatog sarajevskog kipara Arfana Hozića. Malo je nekako u prikrajku, iako je uradak izvrstan, ali i tu ima problem: davno, prije nekoliko desetljeća, kad je Majka dovezena, vozaču niko nije rekao da se kiparski uradci ne smiju kipati s kamiona. Čovjek je valjda povezao kiparstvo i kipanje i…

U rijeci Lepenici na sve strane patke, narod ih hrani, a one se bućkaju. Najviše ih je ispod brane, napravljene još 1929. godine, i to iz prilično neobičnog razloga: kako bi se stabilizirao vodostaj Lepenice, budući da je rijeka imala upliva u stanje izvora mineralne vode. Drugim riječima, slatka voda se miješala s kiselom, a problem je izgradnjom brane uspješno riješen.

Park dijeli cesta, a s druge strane je nedavno obnovljeni spomenik austrougarskim vojnicima poginulim prilikom zauzimanja BiH, 1878. godine. Spomenik od crnog mramora prvobitno je podignut 1904. godine i stajao je uspravno do završetka Drugog svjestkog rata, kada je doslovno preko noći nestao, a neki njegovi dijelovi upotrijebljeni su za spomenik poginulim partizanskim vojnicima, podignut u Fojnici. Ispod spomenika je, prema jednom zapisu u župnom ljetopisu, bilo pokopano 36 austrougarskih vojnika. Taj dio parka danas nosi ime po austrijskom general Josipu barunu Filipoviću Filipsberškom, glavnom zapovjedniku austrougarskih trupa u BiH, koji je prije pohoda na Sarajevo, u kolovozu 1878. godine, tabor imao upravo “na Kiseljaku”, u Mehremića hanu, gdje su mu tih dana brojna izaslanstva iz okolnih općina dolazila izraziti lojalnost. Ispod parka, pored ceste koja vodi ka Visokom, nalazi se zgrada Srednje škole, a većina Kiseljačana je jednostavno zove Gimnazija. I tu je riječ o austrougarskoj gradnji, ako uopće treba napominjati da je golema većina lijepih zgrada u našoj zemlji napravljena upravo tijekom 40 godina austrougarske vladavine. I ispred Gimnazije ima stećaka, također nekad odnekud donesenih pa ako se trend nastavi…

Obnovljeni spomenik poginulim austrougarskim vojnicima u Parku generala Filipovića, na brdašcu desno od parka katolička crkva svetog Ilije Proroka

Na periferiji Kiseljaka prema Gromiljaku također ima stećaka, a novo naselje ih je nakon rata stisnulo sa svih strana. Gledam i snimam: neko je pokosio prostor na kojem leže i smeće zgrnuo na ivicu parcele, iako su kontejneri za smeće svega koji metar dalje, doduše puni. Od lošeg su materijala i nisu lijepi kao oni ispred Gimnazije i u parku, što ne znači da ih nekako ne bi trebalo zaštititi. Zanimljivo, nedavno se u medijima pojavila vijest kako je jedan stećak s ove nekropole nestao, digla se medijska buka, a rezultat ne znam, znam samo da se ne treba čuditi: ako mogu jedni, zašto ne bi mogli svi?! Mada se, eno, u “Dunolitu” može napraviti pravi stećak…

Preko puta nekropole je partizansko groblje. Ima grobova s imenima, ali je najviše nepoznatih boraca ove ili one brigade. Zvuči pomalo nevjerojatno, ali je nedavno očišćeno i obnovljeno, i to prilično temeljito, pogotovo središnji spomenik s bakljom na vrhu. Jedan od grobova pripada Anki partizanki, kako je na ploči i navedeno, koju mnogi stariji ljudi s ovih i širih prostora još uvijek pamte po stalnom ponižavanju vjernika, izraženom, uz ostalo, i u njenoj paroli: “Ja sam Anka partizanka, sa tri roga protiv boga!” Vratiše se partizani iz neke borbe na Kobiljači, ali nema Anke; otišla na istinu onom protiv koga se tako ustrajno borila.

U središtu grada stoji Hrvatski dom, sagrađen 1913. godine, a na malom platou ispred Doma i zgrade Općine spomenik poginulim hrvatskim braniteljima. Na jednoj kući iznad glavnog križanja, pored Crkvenog puta, stoji spomen-ploča s koje čitam da se s prozora iznad nje 1921. godine narodu obratio drug Đuro Đaković. Koju stotinu metara dalje, iznad ceste ka koja vodi Fojnici, nalazi se manja pravoslavna crkva. Izgrađena je 1938. godine, a zanimljivo je to što je posvećena istom svecu kao i katolička, svetom Proroku Iliji. Ako je slučajni posjetitelj, vođen ovim putopisom, pokuša naći, teško će u tome uspjeti, jer su je okolni objekti sasvim zagradili. Crkva u kućnom pritvoru, tako bi se moglo reći.

Istom cestom, na izlazu iz grada, nalazi se Čaršijska džamija. Napravljena je nakon posljednjeg rata, tijekom kojeg je srušena, kao i brojne druge bogomolje, a prethodna je građena 1974. godine. Kada je napravljena džamija koja je prethodila onoj iz 1974. godine, nije poznato, ali nije previse davno, budući da se zna kako se najveće obližnje muslimansko naselje nalazilo u Podastinju i da se u tom selu nalazila džamija za kiseljački kraj te da je u Kiseljak „prenesena“ tek krajem 19. stoljeća.

Podastinje je sve sazdano od arheoloških lokaliteta. Pretpovijest, Rim, srednji vijek, osmanlijsko doba… Iz svih razdoblja ostali su vrlo upečatljivi tragovi. Već rekoh da su stećci u parku “Sarajevskog kiseljaka” doneseni iz tog sela, ali nekropola na tom području ima na više mjesta. Najvažniji je lokalitet Crkvina ili Stijena, gdje narod jedan stećak zove Biskupov grob. Okolo ima temelja rimskih zgrada, a na livadama i njivama raznovrsne keramike, dok je na brežuljku Humac pronađena veća ostava rimskog novca iz vremena careva iz dinastije Antonina, počevši od Septimija Severa (193.-211. godine) pa do Galijena (253.-268. godine). U zaseoku Hambarine otkrivena je rimska žitna jama, a u zaseoku Ukućevci brončana ilirska kaciga. Na Crkvini je nađena i rimska nadgrobna stela s natpisom, koja se sada nalazi u sarajevskom Zemaljskom muzeju, a jedna fino isklesana nadgrobna kocka (cipus) s natpisom i danas se nalazi u selu, ispred kuće obitelji Slišković. Na najvišoj točki Crkvine nakon rata su podignuti veliki križ i hrvatski grb. Mnogi rimski spomenici otkriveni su i u nedalekoj Višnjici, a jednu stelu su tijekom rata, kopajući tranšeje, u Rauševcu kod Brestovskog našli pripadnici HVO-a.

Prije Brestovskog se prođe kroz Gromiljak gdje, osim već spomenute velike džamije, stoje i dvije crkve, obje katoličke. Stara, sagrađena 1895. godine, nije srušena već je prije tri godine temeljito obnovljena, a u njoj bi trebala biti smještena muzejska zbirka tamošnje župe. Nova crkva je najzanimljivija po tome što su je, svojim poprilično zanatskim, ali dopadljivim stilom, oslikali umjetnici iz Ukrajine. U crkvi se nalaze i kip svetog Ante te blaženog Leopolda Mandića, koji u gromiljačkoj inačici likom podsjeća na Miljenka Jergovića kakav bi trebao izgledati za kojih desetak godina.

Nova crkva na Gromiljaku

Iza nove crkve smjestio se samostan Služavki Malog Isusa u sklopu kojeg djeluje duhovni centar “Kuća navještenja”. Pored ulaza u samostan postavljen je kip prvog vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera koji je prigrlio troje djece, dok se u prostranom dvorištu koje se prostire sa svih strana samostana nalazi desetak svojevrsnih “postaja”; označavaju ključne točke i događaje iz Isusovog života, pa su tu Nazaret, Maslinska gora, Kana Galilejska, Betlehem…

Drugi samostan na kiseljačkom području nalazi se na Brestovskom, a u njemu žive klarise. Za one koji možda ne znaju, to je red časnih sestara koje život provode u molitvi i radu, nikad ne napuštajući samostan. S vjernicima komuniciraju iza drvene rešetke u samostanu, a mnogi dolaze moliti se s njima. Dok je gromiljački samostan utemeljen nakon posljednjeg rata, samostan klarisa malo je stariji: osnovan je 1989. godine, a utemeljile su ga četiri sestre koje su tu došle iz splitskog samostana. Uz samostan je župna crkva, podignuta između 1885. i 1893. godine, a nedaleko od nje spomen-križ poginulim hrvatskim braniteljima.

U džamiji sultana Mehmeda el-Fatiha na Milodražu

Blizu Brestovskog je selo Milodraž, koje zauzima posebno mjesto ne samo u povijesti ovih krajeva, nego i čitave naše zemlje. Iako na površini nema nikakvih ostataka tih vremena, zna se da se tu tijekom kasnog srednjovjekovlja nalazila jedna od ljetnih rezidencija bosanskih vladara. Vidljivo je to već po prvom spomenu mjesta, 1421. godine, kada je bosanski kralj Tvrtko II. Tvrtković na Milodražu izdao povelju Dubrovčanima. Tvrtko se tu sedam godina kasnije vjenčao sa ugarskom princezom Dorotejom Gorjanskom, a 1446. godine su tu sudbonosno „da“ izrekli kralj Stjepan Tomaš i Katarina Kosača.

Zbog čega je 17 godina kasnije Mehmed el-Fatih upravo tu, na mjestu koji narod zove Konaci, utaborio svoje osvajačke trupe, nije poznato, ali je fra Anđeo Zvizdović s obližnjih Kaštela sišao na Milodraž i tu od sultana dobio znamenitu Ahd-namu, koja se danas čuva u fojničkom samostanu. Na te događaje danas podsjećaju dva vjerska objekta koja, kako je to u našoj zemlji već gotovo pravilo, slave dvije suprotstavljene strane. Na samom polju gdje je bila smještena sultanova vojska nalazi se, usred seoskog groblja, spomen-kapela posvećena fra Anđelu. Izgrađena je 1931. godine, a nakon što je dotrajala, prije dvadesetak godina, izgrađena je nova. U groblju ima vrlo starih nadgrobnjaka koje, koliko znam, niko dosad nije znanstveno obradio, ali i zanimljivih grobova iz novijeg vremena. Posebno mjesto zauzima grob Nikole Schwaba, umrlog 1905. godine, o kojem nema drugih podataka, ali se može pretpostaviti da je pripadao obitelji koja je u to doba u Kiseljaku držala istoimeni hotel. Grob zauzima veliki prostor, a ograđen je u malter utopljenim velikim kamenjem. Zašto je Schwab sahranjen tu, a ne u Kiseljaku, ostaje tajna. I jedno malo čudo, vjerujem da je slučajno: u dvorištu preko puta groblja parkiran kontejner na kojem velikim slovima piše SCHWAAB. Da nema jednog a viška, poimislio bih da Schwabovi potomci još žive ovdje.

Da se ne odmaknem od onog zbog čega sam došao na Milodraž, penjem se koji kilometar uzbrdo, do drugog objekta. Riječ je o džamiji Mehmeda el-Fatiha u kojoj, s usisavačem u rukama, zatječem džematliju Fuada: ima tevhid za rahmetli majku, a takav je red, da onaj kome treba počisti džamiju. Desetak metara od džamije turbe na kojem stoji da je Mehmed el-Fatihovo, na što ostajem paf, jer je općepoznato da je sultan pokopan u Konstantinopolju, u turbetu koje je sam sebi napravio. Zaključano je, ali se kroz rešetke nazire pokriven kovčeg. Sreća pa je Fuad tu: riječ je, ustvari, o replici sultanovog konstantinopoljskog turbeta.

Obilazak kiseljačkog područja završavam na Lugu, ne da bih vidio kako napreduje izrada Radojeva stećka nego malo dalje, na nekoliko metara visokim gomilama kamena, zaostalim od ispiranja zlata u rimsko doba. Zlato neću tražiti: dobro sam prošetao, a zna se – šetnja je zlato. Ili šutnja, šta ono bî?!