Konavle – Prodani dio srednjovjekovne Bosne

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Da se ispred crkve svetog Nikole u Čilipima svake nedjelje od travnja do listopada održava folklorna priredba, zna valjda svako – tradicija je duga čitavih pola stoljeća. Da muzeji ne rade ponedjeljkom također zna svako. Ja u Konavle dolazim ponedjeljkom – crkva zaključana, Zavičajna kuća preko puta, svojevrstan muzej konavoskih narodnih nošnji i mnogo čega drugog, također pod ključem.

Trg prazan pa prometni znak za kružni tok djeluje kao šala. Bero, vlasnik kafića preko puta, kaže da je dan prije, na priredbi, prvoj ovogodišnjoj, bilo puno stranaca. Da nema neke dvojice koji sat vremena žučno raspravljaju prvo o tome je li bolji Messi ili Ronaldo, a onda o Trumpu i o tome hoće li udariti po Korejcima, danas bih mu ja, izgleda, bio jedini gost. Uz crkvu spomenik poginulim braniteljima, a na zvoniku dvije spomen-ploče: jedna postavljena 1925. godine, kralju Tomislavu, a druga 1963. godine, župljanima koji su se porezali i kupili zvono. Među njima su glavni Rešetari, a nekima iz tog roda je postavljena i spomen-ploča pokraj ulaza u crkvu, i to zbog toga što su financirali popločavanje platoa ispred ulaza. Bit će da je koštalo, jer kad bi se ploče postavljale za baš sve što neko od župljana daruje, ne bi se moglo proči od njih. Crkveno pročelje se zaogrnulo rascvjetalim bagremima i to je u vidokrugu najljepša slika.

Bagrem-crkva u Čilipima

Jest, bolje mi je bilo doći nekim drugim danom, ali ništa zato – toliko je zanimljivih mjesta i stvari u Konavlima, Čilipima, Ljutoj, Pridvorju, Močićima, Mikulićima, Poljicama, Pločicama... da ne znam kud bih prije, a ionako želim obići štošta što nisam nikad prije i što nije usput. U Čilipe se može uvijek.

Recimo Mikulići, u Donjoj Bandi. Ne da nije usput nego je i podaleko, ali zato... Riječ je o ilirskoj gomili, tumulu, koji se reklamira na sve strane po Konavlima, ali kad se dođe u selo, oznake nema, ni za tu, ni za ostale. U seocetu gotovo da i nema živa stvora, ali onaj jedan kojeg nađoh ugasi aparat za varenje u garaži, odvede me cestom i pokaza: ne vidi se, ali se razumijemo. Hvala, neznani varioče!

Trebao bi dobar matematičar da iskubicira gomilu. Ja sam nikakav matematičar, ali je ovo jedna od najvećih ilirskih gradina, možda i najveća koju ikad vidjeh – visoka je oko šest i pol, a promjera jedno pedeset metara. Trebalo je navrh brda nanijeti tolike tone kamenja, i legendarnom Ljubi Ćesiću Rojsu bi, s cijelom brigadom i bagerima, trebalo godina za jedan takav posao! Naravno, treba imati u vidu i to da je čak i u današnje vrijeme, pogotovo po istočnoj Hercegovini, prisutan običaj da onaj ko naiđe pored tumula baci na njega koji kamen – ipak je to nečije posljednje počivalište, grob, u ovom slučaju neki ilirskih velikodostojnika, Ardijelaca ili Enhelejaca. E, pa, za 2000 godina se uspjelo nabaciti. I ja bacih poveći kamen, nek' nije do mene. Vrh gomile zaravnjen pa nalikuje na gumno, na sredini krug od povelikih kamenova, valjda žrtvenik, a na jednoj od strana iz kamenja iznikao križ. Otkud križ, sam Bog zna. Uzeo ga nekakav lišaj pod svoje pa je jedan dio smeđ.

Na tumul vode kamene stepenice, sve je uređeno za posjete, a ima se šta i vidjeti. Nije nezanimljiva ni romanička crkvica svetog Đurđa u seoskom groblju ispod tumula. I ispred nje spomen-ploča kralju Tomislavu, a slične ću vidjeti na još mnogo mjesta u ovom kraju.

Križ u ilirskoj gomili u Mikulićima

Kratko svraćam i do crkvice svete Ane u Poljicu. Baka Lucija Prlenda i njena nevjesta čiste grobove, i to ne samo one njene obitelji nego i druge. Mnogi su bez natpisa, ali su također uredni, kao i dvadesetak stećaka razbacanih po cijelom groblju. Neki od stećaka, a svi su u formi ploče, ukrašeni. Ispred ulaza u crkvicu grobnice u podu; Glavići i Gusari, vremena neka davna.

Još kraće ću se zadržati u Moluntu. Između, u čitavom tom kraju, slabo igdje ikoga. Nema tragova života ni na prilaznim putovima ka ergeli i adrenalinskom parku. Projuri tek poneki pasionirani biciklist. Tu je kraj svijeta. Ispred je još samo pusta Prevlaka. Tako će biti sve do ljetnih vrućina, kada se slika mijenja – kažu da je more u Moluntu najljepše za kupanje.

Naravno da ću i u Konavoske dvore. Posvemašnji mir je sad, a kad udari čelopek, mnogi će ovamo, jer će mira i dalje biti, ali je osvježenje svakovrsno: od žubora rječice Ljute pa do pogleda na suhozide, kamene i drvene mostiće, ogromni drveni točak koji pokreće voda, i na mlinice - brašno im još u koševima, kao da je sad samljeveno. Čovjek bi rekao da je more stotinama kilometara daleko, da šetka duboko po kontinentu, a ne dvadesetak kilometara od morske obale.

Iz doline Ljute ću visoko, pod samo brdo, u selo Dunave. Tamo se još nekad tijekom srednjovjekovlja smjestio Sokol grad, utvrda podignuta na živoj stijeni, usred ničega. Zašto baš tu, znaju samo oni koji su ga dali sazidati, a to je bila bosanska vlastela.

Ako neko ne zna, napomenut ću: Konavle su bile dio teritorija srednjovjekovne Bosne, a Dubrovčani su ih, podebljavajući zaleđe, kupili 1391. godine od župana Bjeljaka i vojvode Radića Sankovića. To nije kraj te priče već samo početak, budući da spomenuta dvojica nisu za dozvolu pitali one gore: tadašnji kralj Stjepan Dabiša izvratio se na njih, a svoje ljude poslao da zaposjednu Konavle, pa su se nakon toga godinama krvili, sve do Konavoskog rata. Kao kad bi sad Milorad Dodik prodao Bileću Crnoj Gori, a Bakir Izetbegović odmah podigao ratno zrakoplovstvo i...:) Uglavnom, narednih desetljeća Konavle postaju dijelom Dubrovačke republike.

Tako je i Sokol dospio u Dubrovačke ruke, pa nije čudno što oko crkvice Gospe od Sokola ima poprilično stećaka, odreda ploča i sanduka. Prodali Bosanci utvrdu, prodali i grobove predaka. Na jednom od stećaka dao se pokopati neki Baldo Bupić: izabrao fino stećak i rekao: E, ja ću ovđe! A dobro, toga je uvijek bilo, u srednjovjekovlju su neki za nadgrobnjake uzimali rimske spomenike, a arheolog Pavo Anđelić i slikar Lazar Drljača su sebi također izabrali stećke. Baldo je zaslužio barem po jednom: živio je točno 100 godina, od 1836. do 1936. Za sto godina se valjda napravi (i) mnogo dobrog.

Pred Sokol gradom i crkvicom Gospe od Sokola

Crkvica je podignuta 1904. godine, kaže arhaični natpis na pročelju, mada je tu morala postojati i starija crkva, ali o tome ne piše ništa. Uza stećke je i poprilično nešto novijih spomenika s također arhaičnim natpisima i brojnim lijepim ukrasima. I još: petnaestak metara od ulaza u crkvu grob s povelikom petokrakom i posvetom poginulim skojevcima. Neko se sigurno dobro namučio, ali je boja sa slova, osim nekoliko početnih riječi, izbrisana pa je tekst dobrim dijelom nečitljiv.

Inače se utvrda prvi put spominje 1391. godine, a zna se da su se tu nalazile i ilirska gradina te rimska utvrda. Bosanci samo doveli majstore i nastavili zidati. Dio dvorišta je prekriven dobro utegnutim najlonima; bit će da arheolozi rade, pa da im posao ne pokisne. Pretpostavljam da su lijepi komadi obrađenog i ukrašenog kamena poredani uza zid utvrde rezultati istraživanja. Preko njih zbačene gromobrane šipke, što malo kvari sliku. Naša posla.

Ilija Crijević (1463.-1520.), tog imena se sjećam s predavanja iz stare hrvatske književnosti. Nije da pamtim neki Crijevićev stih već to da je prezirao narodni jezik, nazivajući ga svakojakim pogrdnim imenima – samo latinski i ništa drugo. Nije čudno, jer je studirao u Italiji, u Rimu i Ferrari, a tamo je od rimske Akademije već u 21. godini ovjenčan lovorovim vijencom. Faca, reklo bi se danas. Tamo se i zaljubio u neku Rimljanku Flaviju, napisao joj poprilično erotskih pjesama, ali... Ko će znati šta je bilo, uglavnom se vratio u Dubrovnik, obavljao brojne javne funkcije, nema šta nije bio, na kraju i svećenik, čak i kanonik, ali i kastelan Sokola, jer zašto bih ga inače spominjao. Upravo ovdje je pisao spjev De Epidauro, koji nikad nije dovršio. A zašto? Njegovi nadređeni uhvatili ga kako u Sokol dovodi ljubavnicu (Flaviju je, bit će, zaboravio), što je bilo strogo zabranjeno i... Pjesnik otjeran, spjev ostao nedovršen. Moj Ilija, pobratime mio...

Eh, da, pusti pjesnici, nego da se vratim stećcima, jer ih ima i iznad župne crkve svetih Srđa i Baha u Pridvorju, također ispod samog brda. Nekad ih je bilo mnogo više, ali su ovi što su ostali vrlo lijepo ukrašeni; motivi standardni, kakvi se mogu vidjeti po stećcima u Hercegovini, a gdjegdje i u Bosni.

Sveti Srđ i Bah? Hajde Srđ, po njemu je i ono brdo iznad Dubrovnika dobilo ime, a bio je zaštitnik grada prije svetog Vlaha. To je ujedno i sve što znam o svetom Srđu, ali za svetog Baha, iskreno, čujem prvi put, a godina mi nije malo. U Bosni je mnogom malom Sabahudinu nadimak Baho, ali Bah...

Crkva je sagrađena malo prije 1584. godine, i to po nekom dubrovačkom vlastelinu Marinu Gradiću. Kao i mnoge druge, nije odmah bila ovolika kolika je sad, nego je rasla i rasla. I na njoj ploča kralju Tomislavu te još nekoliko drugih.

Stećci u Pridvorju

Tu mi se dešava i zanimljiva scena: parkiram i ispred crkve vidim mladića. Izgleda mi kao da je izašao u šetnju. Pitam se je li to župnik, pozdravljam i snimam, kontajući da će, ako jest, valjda nešto reći. Da skratim: ispostavlja se da je to radnik koji treba postaviti neka vrata te da se i on, nakon što sam došao, zapitao jesam li ja župnik, jer mu je uzalud zvonio pa sad šetka čekajući ga da se odnekud pojavi. Elem, na kraju se župnik Stipo Miloš pojavljuje iz kuće, prije nije čuo da ga je iko tražio. Ni na kraj pameti mu nije da upravo stoji pred dvojicom nesuđenih svećenika :) Rastajemo se gledajući poveliku zmijurinu metar od ulaza u župnu kuću. Blavor, kaže župnik, odmahujući rukom, bezopasan. Hm...

Malo mi je čudno da Pridvorje ima i župu i samostan, ali tako je to – imalo se, gradilo se. Gvardijan fra Ivan Kramar je naš čovjek, iz Bosne, poznat i cijenjen i u pjesničkim krugovima, ali u samostan ipak neću – Konavle su prostrano područje, ko bi stigao na sve strane. Primjerice, samo u Pridvorju i bližoj okolini ima još desetak crkava i crkvica, a svaka stoljećima stara, plus Sveta Barbara, također blizu, u selu Dubravka, jedan od dva lokaliteta sa stećcima u čitavoj Hrvatskoj koji je stavljen na popis svjetske baštine UNESCO-a: 104 stećka, nekoliko desetaka izvanredno ukrašenih.

U Pridvorju je, blizu samostana, nekad stolovao konavoski knez, a zidine dvora, po kojem je mjesto i dobilo ime, još su vidljive – povelika napuštena kamena zgrada. Mještani ih zovu Knežev dvor.

Umjesto ka samostanu i Kneževom dvoru, spustit ću se na Zvekovicu pa odatle u Močiće, pogledati rimski mitrej, uklesan u stijeni. Tako ja to naivno, k'o dijete: otići ću i pogledati. Jašta radi!

Prva dvojba vezana je za zaseoke: Močići ih imaju nekoliko, ulaza s magistrale je također nekoliko. Ispostavlja se da je lakše naći zaselak nego čovjeka u njemu. Ja nalazim jednog, u posljednjoj kući do šume, radi nešto u garaži. Gdje se nalazi mitrej, objašnjava mi prilično detaljno: „Evo vidiš, prvo ovom cestom, pa ima puteljak kroz šumu, od njega se odvaja još jedan, ideš kroz šumu i...“ Tako ja idem šumom i – dođem u drugi zaselak (ili selo, pojma nemam). Ispod kuća povelik maslenik, sav u djelomično obrađenim kamenim blokovima, ali mitreja nigdje, tek još dvije zmije – progrijalo pa je za njih sezona odmah počela. Ima neki nagnut kamen, strši u zrak, ali nije to. Ima i nešto okruglo, sazidano od kamena, ali nije ni to, možda je rov iz devedesetih. Sad pazim na svaki korak, ne zbog mogućih mina, valjda ih nema, nego zbog zmija.

U selu nalazim samo jednog starca, koji me uvjerava da je mitrej tamo odakle sam došao šumom, kod prvog zaseoka. Sumnjičav sam kad mi kaže da je nedavno doselio tu, ali nemam izbora. Opet cestom, a sva je posuta keramikom, novom, odnosno komadima crijepa, pa kroz šumu, stazom po kojoj je razbacana rimska keramika. Usput nailazim na zaboravljeni kameni križ, čatrnju i nekadašnju zgradu zatrpanu smećem te na odbačenu prelijepu golemu kamenu vazu. I još nekih zidova i rovova, i još jednu zmiju. Onog iz garaže više nema tamo, inače bih mu... Ma ne bih ništa, iako sam malo ljut. Lunjam selom, kad iz jedne kuće plač! Bebi Luciji, kćerki Ive Ćume, nešto nije po volji, ali mene to spašava, pošto me njen tata izvodi nazad, na put, i pokazuje pravac prema mitreju, ispostavit će se stvarni.

Čudno je to što se mitrej reklamira u turističkoj ponudi, ali – isto kao i s ilirskom gonilom u Mikulićima – table u selu nema. Ovdje je, doznajem, problem što nekoj starici nije pravo da se prelazi preko njenog zemljišta, ako čak i ona stijena s mitrejem nije njena 1/1.

Napokon! Mitrej je uklesan na stijeni što strši iznad pećinice, bolje rečeno pripećka. Unutra vode kamene stepenice, a desno od ulaza je bunar. Pored njega rupa u stijeni, nešto kao sporedni prolaz, a lijevo od ulaza nešto kao kamena vaza. Radi se, ustvari, o svetištu mitraista, pripadnika religije široko rasprostranjene od 1. do 3. stoljeća.

Posljednja sekunda jednog bika

Najveći dio „slike“ na stijeni zauzima bik, taurus, i mladić koji ga je pritisnuo i rukama i nogama pa će ga ovog časa zaklati. Ispod bika se lijepo vide škorpion i zmija (opet!), idu prema njemu, kao i pas, koji se već pripremio da lizne bikovu krv. Nemam pojma koja je uloga sedmokrake zvijezde na lijevoj i polumjeseca na desnoj strani, ali znam da gavran, eno ga iznad mladićeve glave, treba dati dozvolu, čim mladić, ustvari sâm Mitra, gleda u njega. Gavran je, naime, onaj koji prenosi poruku od Boga Sunca. Još dva mladića s obje strane, simboli dana i noći, dobra i zla, itd, drže svijeće, svaki prema onom što predstavlja, svjetlo ili tamu.

Uglavnom, nisam više ni zeru ljut, baš me briga i za zmije i za onog što me krivo uputi, itekako je vrijedilo. Zaboravio sam i Ardijejce i Enhelejce, i Stjepana Dabišu, i Crijevića i Flaviju, ma... I žive stvorove koji su mi često u glavi, a ne njih! Dakle, vrijedi pogledati, ali pitajte Ivu Ćumu, on je, kaže, starosjedilac, a ne onog iz garaže. Njemu... Ma ništa, pozdravite ga ako ga vidite!