Kotor – Mali Dubrovnik razigranog kamena

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Kotor je mali Dubrovnik. Tako prije dvije godine na kotorskom koncertu reče Ibrica Jusić. I da nije rekao, znam, a ne što jest i što Ibrica nije od onih koji se dodvoravaju publici. Koncert je održan na jednom od rijetkih kotorskih trgova koji nemaju ime (ima, Trg od Kina, ali…), onom gdje stoji katolička crkva Gospe od Anđela i stablo topole za koje se procjenjuje da je starije od 300 godina, točnije da je posađeno 1667. godine, nakon razornog zemljotresa koji je srušio pola grada. Na tom trgu se nalazi i Muzej mački. Stvarno, bez zezanja! Jednu ispratih pogledom dok je odvodila mačiće u muzej :) Za kaznu ili za nagradu, to je ne upitah.

Može čovjek pedeset, stotinu ili stotinama puta proći kroz Kotor i svaki, ali baš svaki put će baciti pogled na gradske bedeme i na utvrdu Sveti Ivan što natkriljuje grad. Gradske zidine su duge oko 400 metara i pod zaštitom su UNESCO-a još od 1979. godine, kad za tu organizaciju svaka šuša nije ni čula, a kamoli im slala dopise i uvjeravala ih da je baš njeno selo najljepše i najzanimljivije na vascijelom dunjaluku. One iznad grada izdaleka izgledaju kao dječja igra – idu nekako na cik-cak, pa pravo, pa odjednom skrenu… Crkvica se utopila u zeleno-bijeli pejzaž, kao da je tu iznikla i pustila žile po okolnim stijenama pa bi se, kad bi je nestalo, pojavio krater od žilja. Puškarnice po vrhu zidova izgledaju poput oslijepljenih i uspavanih kiklopa ostavljenih na vjetrometini.

Par dana sam smješten u hostelu „Old Town“. Jedini domaći, a gostiju nema odakle nema, uglavnom omladina koja luta svijetom u potrazi za smislom života. Danilo Jovanović i njegova mlada i poletna ekipa danonoćno bdiju nad desetinama takvih, nalazeći odgovore i na naizgled nemoguća pitanja i probleme kakvi bi teško pali na um i maštovitom piscu. I same zgrade hostela, koji može primiti nekoliko stotina gostiju i najpoznatiji je ne samo u Kotoru nego i mnogo šire, za opisivanja su, jer je Kotor od kamena i u kamenu, pa je svaka zgrada mali spomenik, pun vrijednih detalja nekog samozatajnog klesara koji je možda potrošio par dana samo da bi, za svoj ćeif, izveo u kamenu nešto što nije niko prije njega.

Velika je stvar što na gotovo svakoj važnijoj zgradi stoji ona bordo zastavica s dvojezičnim nazivom. Ponegdje je dodano i što se sad nalazi u zgradi, a kombinacije su vrlo zanimljive, pa je, primjerice, u nekadašnjoj mletačkoj vojnoj bolnici, sagrađenoj 1769. godine, sada smješten Centar za kulturu. Jasno, o svakoj od takvih zgrada mogla bi se napisati posebna knjiga, jer se za nekoliko stotina godina i poprilično država koje su vladale tako kao da će ovo uvijek biti njihovo u svakoj zgradi izmijenjalo i izredalo svega i svačega.

Pored mletačke bolnice hitam ka jednim od trojih gradskih vrata, Vratima od Gurdića. Sinoć sam grad obišao kako bih ga se lijepo nagledao po mraku, a sad ću zato radije krenuti svana. Vidio sam, naime, izvan gradskih, još neke zidine i grobove među njima. Volim te crteže i slike po nadgrobnim pločama, grbove i natpise na ovdje odavno zaboravljenim jezicima. I što razumijem i što ne razumijem svejedno mi daje nekakvu napola stvarnu, napola izmaštanu sliku o jednom vremenu, o pojedinim ljudima, o čitavim rodovima, o slavi čiji su ovo jedini preostali tragovi.

Udžbenik starih pisama i grbovnik uživo

Koliko je tek ovdje truda uloženo! A negdje su imali odličan kamen, podatan za obrađivanje kao ona Ženica iz istoimene Ćopićeve pjesme – gdje god i kako god je klesar zasjekao, ostalo je tako, makar je prošlo više od dva stoljeća otkad su izrađeni posljednji nadgrobnjaci. Neki su u komadima, ali to već nije do klesara već do onih kojima povijest počinje s njima, a klesari nisu zaduženi ni za čišćenje; oni koji jesu, ne rade to baš savjesno. U kutovima groblja bačena su čak dvoja dječja kolica, koja vidjeh i kad sam prošle godine lunjao Kotorom. Prezimila. Groblje je neka vrsta udžbenika starih pisama i heraldike te terenskog gr(o)bovnika, gotovo bi se moglo reći grbovnika uživo, s obzirom na to da se grbovi uglavnom prezentiraju u tvrdo ukoričenim knjižurinama.

Glavni ulaz u grad je onaj kroz neorenesansno-barokna Morska vrata. Izgradio ih još u 16. stoljeću tadašnji mletački providur Bernard Renier. Detalja na Morskim vratima ima i starijih od vremena gradnje, primjerice gotička Gospa sa Isusom na desnoj strani Vrata, a vjerojatno su i sveti Bernad uz nju te sveti Tripun, zaštitnik grada, na suprotnoj strani Vrata, ponešto stariji. Iznad ulaza grb Jugoslavije (i to, ako mi vid nije otišao u jednu stvar, sa pet buktinja!), parola TUĐE NEĆEMO SVOJE NEDAMO i TITO, bez zareza i uskličnika, i 21.XI.1944., dan oslobođenja grada. Od fašista a – čim su se osloboditelji zadjenuli na jedno od ovakvih, najvažnijih mjesta u gradu – i od povijesti, one prije njih.

Na Trgu od oružja, čim se uđe kroz Morska vrata, ljeti je vreva, a sad nigdje nikoga. Da je mletački arsenal još pun topova i bombardi, bilo bi i stražara, a da je vrijeme nekadašnje, Stup srama ispod Tornja za sat sigurno ne bi bio prazan, prije bi se moralo napraviti još desetak takvih i danonoćno bi bili popunjeni. Naime, nekad je Stup srama služio za to da se ispred njega postave oni koji se ogriješe o zakon i da ih narod vidi, da barem zna ko su i šta su. Danas takvi upravljaju državama. A Toranj za sat, sagrađen 1602. godine, ali dograđivan i prepravljan puno puta, kaže mi da je već devet i pol i da moram dalje.

Kotor je pun baroknih palača, uglavnom nastalih nakon katastrofalnog potresa iz 1667. godine. Nazivi palača, uglavnom prezimena bogatih plemićkih obitelji, znaju i nasmijati. Recimo, palača Beskuća, između Trga od oružja i Trga od brašna. Beskuća, a kuća i pol, s prekrasnim gotičkim grbom obitelji Bisanti u luneti iznad ulaza. Grb Bisanti, a kuća Beskuća, kako to? Pa beskuće su došli u Kotor kao siromasi, ali se brzo obogatili, a Bisantiji su valjda bili na zalasku. Uglavnom, neki Jozo Beskuća uspio je kupiti 99 kuća, ne samo u Kotoru, već svagdje negdje, čak i u Mlecima, Veroni i Carigradu. Htio promijeniti prezime u Stokuća, ali je umro na tih 99. Danas stokuća imamo po svim našim bivšim republikama, samo što ni oni sami, a kamo li ko drugi, ne znaju što sve imaju.

Tu je i palača Bisanti, vlasništvo nekad toliko bogate obitelji da je njihov bio gotovo cijeli Trg od brašna. Bisantiji se spominju čak od 11. stoljeća, a u palači je neko vrijeme bilo i sjedište mletačkog providura. Ustvari se radi o tri palače, jedna do druge su, a kamenih ukrasa je toliko da se ne isplati početi opisivati ih.

Detalj sa gotičkog portala na palači Beskuća

Inače se na svakom koraku vidi briga grada o palačama. Najbolji način da se sačuvaju je da se u njih smjesti neka institucija, da nisu prazne. U palači Pima, na istočnoj strani Trga od brašna, smještena je galerija. Obitelj Pima također je bila vrlo ugledna – najpoznatiji je Ljudevit, doktor prava koji je sredinom 17. stoljeća bio prorektor na Sveučilištu u Padovi. Prije njega dvojica pjesnika, Jeronim, latinist koji je pisao i hrvatskim jezikom, te Bernard, koji je u ono doba, u 15. stoljeću, dobivao književne nagrade u Rimu. Od Pima je danas ostao naziv i obiteljski grb iznad ulaza.

Blizu nje je, na istom trgu, i palača Buća. Kako uopće percipirati podatak da je sagrađena čak početkom 14. stoljeća?! Meni teško. Također obitelj bogata poznatima: od Tripuna, poslanika na papskom dvoru u Avignonu pa do Mihaila, poslanika u Dubrovniku. E, sad, otkud na portalu grb obitelji Pasquali, hajd' ti znaj…

Općina ostala gdje je nekad bila, u austrougarskoj komandi mjesta iz 19. stoljeća. Vlast je vlast, bila ona ili ova. Na zgradi i spomen-ploča s petokrakom pa mislim, evo ih, opet partizani. Nisu, nego je tu austrougarski vojni sud 1918. godine na smrt osudio vođe ustanka mornara u Boki, Františeka Raša, Jerka Šižgorića, Mata Brničevića i Antona Grabara. Zašto petokraka mornarima strijeljanim 1918. godine, ni to ne znam. Valjda ono: ma i to su naši. Po tome bi onda i Gavrilu Principu na spomenike trebalo stavljati petokraku.

Već sam, dakle, na Trgu svetog Tripuna, valjda glavnom i najvećem u gradu. Šta reći o trgu i katedrali, a da to već nije stotinu puta napisano?! Teško je naći takve riječi. Kako god, treba spomenuti da je katedrala, na temeljima crkve svetog Tripuna iz 9. stoljeća, sagrađena 1166. godine, zato taj broj stoji na pročelju, a postavljen je 2016. godine. Dakle, katedrala tu stoji 850 godina! Naravno da nije bila baš ista kao danas, zvonici su, recimo, podignuti „tek“ krajem 17. stoljeća, i još štošta, ali opet… Čudna mi je, međutim, druga stvar: kad sam godinu dana prije bio u Kotoru, na katedrali su stajale godine 809. i 2009. Zna se da su 809. godine iz Carigrada donesene relikvije svetog Tripuna i da je tad „imenovan“ zaštitnikom grada, ali da se tako mijenjaju godine na pročelju… Šta me, koji brojevi, čekaju kad odem sljedeći put?!

Lijevo od katedrale je zgrada Biskupskog ordinarijata, a lijevo od ulaza dvije spomen-ploče: jedna je 1925. godine postavljena u spomen na 1000 godina krunidbe hrvatskog kralja Tomislava, a druga, ispod nje, starija je i postavljena je Franji Josipu I., koji je „iz svog džepa“ platio obnovu. Na ploči desno od vrata teško je išta pročitati. Ulaz u katedralu se turistima naplaćuje, ali tih dva i pol eura su ništa u odnosu na to koliko zanimljivog se može vidjeti i u crkvi i u muzeju.

Crkva je iznutra arhitektonski neobična, moglo bi se reći i čudna, pogotovo zbog kombinacije ogromnih bjelina, a dominira ona iza oltara, i lukova te stupova urađenih od kamena sa nekoliko nijansi sive. Nije baš 50, manje je, ali svejedno je kombinacija zanimljiva, pogotovo onima koji ne žive na područjima na kojim u graditeljstvu prevladava kamen. A muzej – odustajem od opisivanja, ne vrijedi, nemoguća misija. Vrijedi samo otići i vidjeti. A tek onaj balkon ispod rozete – pogled na trg koji bi trebalo naplaćivati mimo ulaznice!

Bunar ispred hotela „Montecristo“

Idem dalje. Ispred hotela „Montecristo“ veeeelika sidra, prekrasno urešen kameni bunar s grbom na kojem dominiraju ljiljani. To bi trebale biti Buće, to je njihov grb. I kamelija, dar talijanskog grada Barletta. Damu su zaboravili. Na jednoj crkvici – lijepa, čak ima fresku s lijeve strane iznad ulaza, ali ne piše koja je – naslonjene dvoje ljestve, a ljudi nigdje. Zaključana, a najviše volim ući u male crkve, valjda jer su obično i najstarije.

Ni na crkvi svete Marije, tzv. Collegiati, podignutoj 1221. godine, nema one bordo zastavice nego se raspitujem u okolnim dućanima. Ima prelijepu rozetu, ali dabogda da je iko primijeti, jer svu pozornost odmah odvuku vrata, drvena, izrezbarena, a sličice na njima prikazuju scene iz života katoličke blaženice Ozane Kotorske, po kojoj se odnedavno službeno zove i crkva.

E ona česma u tom kraju, prema Sjevernim vratima, nikako mi se ne uklapa u ambijent, a ni ljetnja pozornica. Zar se ta pozornica stvarno mora označiti ogromnim slovima od kojih je svako napisano drugom bojom? Mislim da će se od toga teško razboljeti svaki normalan kamen u vidokrugu.

Sjeverna vrata su mnogo drugačija od ostalih, ispred njih teče rijeka. Osjećaj je kao da se, idući preko mostića, odlazi u neki drugi svijet. Sagrađena su u spomen obrane grada od napada Hajrudina Barbarose, 1539. godine. Bit će da je tu bilo najtanje i da je zera falila da Hajrudin provali. Ne vjerujem da postoji iko ko je izašao na ova vrata, a da nije zastao i bacio pogled unazad, u onaj drugi svijet. Sad ga nagrđuje željezna konstrukcija ljetne pozornice. Pišem minus, veliki. Iznad vrata pilastar, tri grba s križevima i natpis na latinskom.

Nazad ću, još mi se ne da izaći iz ovog svijeta. Najbliži je Trg Blažene Ozane. Po nazivu bi se moglo zaključiti da je nekome neugodno i da nije sretan što je Ozana Kotorska (1493.-1565.), čim je pridjev izostavljen. A svetica je svetica, čak je, kaže predaja, pomogla kad je Hajrudin, onaj admiral što ga spomenuh, sa 70 galija i 30.000 vojnika krenuo na Kotor. Pamti se to i nakon pet stoljeća.

Radnici istovaraju pijesak s „tamića“, što je samo po sebi neobična slika. Za domaći svijet možda i nije kao drugima, jer ja, recimo, ne znam ni kuda se „tamić“ uopće uvuče u grad. Malo dalje je pravoslavna crkva svetog Nikole. Neki kažu da se ne uklapa u staru gradsku jezgru, a ja se ne slažem – nikad ništa što je novije nije savršeno uklopljeno u staro, ali je ovdje odstupanje minimalno. Jest da je podignuta u bizantsko-raškom stilu, ali, recimo, iznad vrata čak ima i pilastar, ne baš previše tipičan i čest kod pravoslavnih crkvi. U pilastru pozlaćeni svetac zaštitnik, ko bi drugi.

Pravoslavna crkva svetog Nikole

Zanimljiva je povijest crkve. Tu se, naime, nalazio dominikanski samostan, ali su dominikanci otišli krajem 18. stoljeća. Pošto se u Kotoru nastanilo i nešto pravoslavaca, grad je odlučio dati im taj prostor da naprave sebi crkvu. Dominikanski samostan pretvoren je u vojarnu, a pravoslavci 1810. godine načiniše crkvu. Nije to sadašnja – stara je izgorjela na Badnjak 1896. godine, ova je podignuta početkom 20. stoljeća. Zanimljiva je i po tome što nije, kao ostale pravoslavne crkve, okrenuta istoku, ne što je nekom tako bio ćeif nego što se tolika građevina nije dala drugačije smjestiti na tolikom prostoru. Na pročelju velika srpska zastava, toliko velika da se ponekad spusti preko rozete.

Na trgu ispred crkve nalazi se i Muzička škola „Vida Matjan“. Ne spominjem je zbog još jedne prekrasne zgrade već zbog toga što naziv „duguje“ slovenskoj glazbenoj pedagoginji Vidi Matjan koja je školu utemeljila i u njoj radila sve do 2007. godine. Škola inače djeluje i koncerte priređuje u crkvi svetog Duha.

Posebna je i crkva svetog Luke. Zna se da ju je 1195. godine napravio neki Mauro Cazafrangi, stoji na fasadi da je bio ktitor. Po čemu posebna? Nekad je i ona, kao sve ostale, bila katolička, ali je nakon zemljotresa, 1667. godine, dana na korištenje pravoslavcima. Zato ima dva oltara, i katolički i pravoslavni, svaki na svojoj strani. Pitam se kad se takvo što posljednji put desilo i može li se danas i zamisliti slična situacija?! Recimo, pravoslavci u Drvaru kažu katolicima: „Evo vam crkva u Bastasima, poslužite se, mi možemo stati u onu u gradu!“ Crkva svetog Luke je posebna i po tome što su sahrane u njoj obavljane sve do prije osamdesetak godina i praktički čitav pod čine porodične grobnice. Danas se više ne vide, a nema, osim oltara, ni bilo čega što bi podsjećalo na nekadašnju vjersku snošljivost i velikodušnost kotorskih katolika. Crkvom dominiraju dva novija rada, velike ikone četvorice apostola i evangelista koje je 1998. godine naslikao ruski slikar Sergej Nikolajević Prisekin.

Iza crkve je kuća Makin. Makini su malo „novija“ obitelj od prethodno spomenutih. Ne znam, možda se poneki još nađe u Kotoru, a o posljednjem od njih iz onih „boljih vremena“, kome je narodna vlast oduzela i kuću i gotovo sve ostalo što je imao, Kotorom i danas kruže anegdote. Šaljivdžija koji je, ne mogavši naći način da promijeni stvari, otimačinu vlastite imovine prihvatio sa stoičkim mirom. Kao kad te boli zub, a ti kažeš: Pa šta, nek' boli, dojadit će mu pa će prestati! Pa palača Lombardić, iz 18. stoljeća, koja se ustvari sastoji od tri kuće. Barok za početnike, prava ilustracija; ko ne zna stilove, ovdje će lako naučiti što je barok. Posebnost zgrade je tzv. vidionica na pročelju, ne baš česta čak ni u Kotoru, mala nadogradnja na spoju „trupa“ zgrade s krovnim dijelom, nešto kao, po bosanski, čardačić, ali s pilastrom i drugim elementima baroka. Tu se nekad početkom 19. stoljeća nalazio ruski konzulat. Na palači su i dvije bijele spomen-ploče: jedna o spomenutom konzulatu, a druga koja kaže da je u kuću, kod prijatelja Ilije Lombardića i Toma Lipovca, često zalazio Njegoš.

Tako dolazim i do franjevačke crkve svete Klare. Ne znam ko je od koga prepisivao, ali je, izuzev grba u pilastru i prozora visoko iznad ulaza, pročelje gotovo istovjetno crkvi svetog Marka u obližnjem Perastu. Barok prevladava, mada ima i drugih utjecaja. Eh, kad bih sad počeo opisivati unutrašnjost, Bog zna kud bih stigao. Neću, ali ne mogu ne spomenuti barokni oltar s kipovima svetog Franje i svete Klare: izradio ga 1708. godine kipar Francesko Cabianca, a keš osigurla obitelj Ivana Bolice. Sve to i mnogo drugih podataka stoji odmah uz ulaz. Za svaku sliku, za svaki kip, a još tri su iznad glavnog oltara (Boga Oca, svetog Ivana Krstitelja i svetog Vinka Ferrerija) stoji kad je urađeno i ko je autor. Kad bi svi uradili ovako, kako bi lako bilo pisati putopise!

Topola posađena 1667. godine

Opet sam pred onom krošnjatom topolom, posađenom 1667. godine, gdje sam gledao i slušao Ibricu. (E, da, maca i mačići odoše, zadovoljni i nasmijani, muzej im se očito svidio :) ) Do zemljotresa se na trgu nalazio franjevački samostan Gospe od Anđela, sad je tu samo stara crkvica svetog Mihaila. Uz crkvu je lapidarij, ali je zaključano; što mogu vidjeti kroz žičanu ogradu, onih nekoliko kamenih spomenika, to mi je.

Prolazim pored kuće Meneghello. Jedna maca se sunča na ručnoj prikolici; ona je, bit će, već bila u muzeju. Još jednu ću kasnije sresti, ode u suvenirnicu koja se zove „Kotorske mačke“. Ispred Gradske galerije nekoliko apstraktnih kamenih umjetnina pa se ne zadržavam duže. U jednom izlogu lutke u crnogorskoj narodnoj nošnji. Muške autor baš i nije potrefio – nigdje one crnogorske otresitosti, sve neki pitomi i široko nasmijani.

Ispred pravoslavne crkve svetog Petra Cetinjskog jedan prodaje slike, ali ne želi pred objektiv. Crkva je crnogorska, za razliku od prethodne dvije pravoslavne, koje pripadaju Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Ovu „poslije 1920. godine podigoše i u amanet ostaviše crnogorskom narodu“ Vuk Đurov Rajković i Branko Đorđijev Stanojević. Neobična jer, da nema malog zvonika iznad ulaza, izgledala bi kao jedna od klasičknih kotorskih kuća, ni po čemu drugom nalik na crkvu.

Dalje ću ka austrougarskom zatvoru. Mislim, naime, da je austrougarski, a ne austrijski, kako stoji na bordo zastavici, čim je naznačeno da je to bio sredinom 19. stoljeća. Na zidu još jedna spomen-ploča onoj četvorici mornara što ih prije spomenuh – ovdje su „proveli svoje posljednje dane“ „dostojni velikih revolucionara“. I još jedna petokraka. Zgrada svana kao i druge, a unutra kaos, ruševina, vidi se sve kroz trula vrata povezana debelim lancem. Da je tako bilo 1918., ona četvorica bi uspjela pobjeći.

Odatle ću ka crkvi svetog Pavla, koja je to samo po nazivu, budući da je odavno pretvorena u galeriju. Meni je to svana jedna od najzanimljivijih zgrada koje sam ikad vidio, a razlog su dogradnje i pregradnje. Sagradio ju je 1263. godine Kotoranin Pavao Bari i njegova žena Dobra, ali šta je sve kasnije rađeno, ta samo onaj gore zna. Ukratko, pročelje „zalijepljeno“ na pročelje, ako nije glupo tako reći. Barijevi je poklonili dominikancima, ovi ostali stotinjak godina, a kasnije… Eh, bila je i vojrna, i skladište, nakon Drugog svjetskog rata čak i zatvor. Posebna priča je vezana za Ozanu Kotorsku i ovu crkvu. Preinake se djelomično vide i unutra, po crkvi, po kojoj su poredane ljudske figure, radovi Vlatke Vujošević. Poliester, u prirodnoj veličini.

Figure u crkvi svetog Pavla

Zastajem i ispred ulaza na utvrdu iznad grada. Kapiju krasi latinski natpis i figura Isusa ili svetog Ivana, po kome se grad zove. Ne piše, a nisam ih poznavao, zeru su stariji od mene. Iz grada izlazim na Sjeverna vrata, čisto da napravim još koji snimak izvana. Usput se u objektiv redaju i crkvica izvan gradskih zidina, stara, mala, s preslicom na zvonik, potom mi u parku strpljivo poziraju trojica narodnih heroja, Mašo Brguljan, Nikola Đurković i Savo Ilić, koje sam već sretao po obližnjim mjestima, a onda i radnici komunalnog poduzeća koji sade cvijeće. I djevojka koja ne može doći sebi kad vidi prevrnut pano organizacije „Mladi za zelenu Crnu Goru“. Crna, a zelena, eto i to može, krutim jezičnim pravilima unatoč. Riječ je o projektu „Građanska akcija za pošumljavanje parka u Kotoru“. Projekt, da, mada bi to u neka bolja vremena jedno odjeljenje učenika odradilo sa par sati. I banner iznad ceste s natpisom da Kotor može bolje. Možda.

Recimo kad bi trgovima i ulicama i službeno vratio stara imena, na to sam mislio kad sam spomenuo Trg od kina. To i nekako, mada je i kino novotarija u odnosu na ono što Kotor predstavlja, ali što reći na Trg Oktobarske revolucije ili Trg bratstva i jedinstva?! Šta to fali Škaljarskoj pjaci, Trgu od mlijeka, Trgu od brašna ili Pjaci od drva?

Uh, Kotor… Spomen-ploča, grbova, natpisa, kamena razigranog k'o da je klesare trenirao Miljan Miljanić, al' na sve strane. Karta grada je gotovo nepotrebna: kreneš kud mu bilo, a kud god kreneš, isto – samo ljepota!