Kragujevac - Nekada glavni grad Srbije, Zastave i Krvave bajke

Tekst članka se nastavlja ispod banera

O Kragujevcu ne znam baš mnogo, ali maglovito znam da je nekad bio glavni grad Srbije. Glavni grad jedne države, nije to mala stvar! I mnogi u Srbiji to ne znaju ili su zaboravili, kao što bi se našlo mnogo žitelja Hrvatske koji bi se ibretili kad bi im se reklo da je Varaždin nekad bio ono što je sada Zagreb.

O tome da je u Kragujevcu, ne tako davno, postojala „država u državi“, mladi, pogotovo izvan Srbije, pojma nemaju, a oni stariji će se lako sjetiti da se ta država zvala „Zastava“ i proizvodila „fiće“, „stojadine“, „yuge“, a bome i raznovrsno oružje i vojnu opremu, od sitnog streljiva i pušaka do topova i transportera, pa čak i malih zrakoplova, jer kakva bi to bila država ako ne pravi oružje!

Danas je Kragujevac neslužbeni glavni grad Šumadije, a „Zastava“... Treba doći u središte grada i samo preći onaj fini most što mu sa strana stoje urezane dvije davne godine, 1389. i 1804., a onda je lako vidjeti šta je ostalo od nekadašnje „države u državi“. Onaj brkati brončani gosostas ispred ulaza u sjedište“Zastave“ nikad se - od 1876. godine, kad se dogodila čuvena „Samouprava“ - nije ni odobrovoljio, a kamoli nasmijao, još je sav namrgođen. Stražari već desetljećima, a prima li plaću... Eh, to je već neko drugo pitanje. Uglavnom, stariji pamte da su i radnici iz naše zemlje, alatničari, metalostrugari, kovači... išli na „Susrete samoupravljača“, a neki dobivali i zvučne titule najboljih u Jugoslaviji. E, pa sve je to od te pobune iz 1876.!

Nekad su „Zavodi Crvena zastava“, kako se tvrtka službeno zvala, zapošljavali više od 50.000 ljudi, najveći dio u samom gradu. Danas je ta brojka oko 2.000, dakle 25 puta manja, makar ima segmenata koji i dalje rade dobro, recimo proizvodnja naoružanja i vojne opreme. I upravna zgrada iza brkajlijinih samoupravnih leđa je ona stara, dobro poznata, ali se dirigentska palica koja je „stanovala“ u njoj negdje zagubila, pa u ono hala iznad kojih se još puši svako pjeva svoju pjesmu, a u najvećem broju njih je mrtva tišina.

Dragan Šapić

Znakove života, osim oko upravne zgrade, primjećujem i na ulazu u „Zastava kamione“, a to su portir i nekoliko parkiranih auta. Portir se zove Dragan Šapić i djeluje malo iznenađen nenajavljenim „gostom“ koji, usto, zaviruje na sve strane i fotografira. Nije to, naravno, samo ulaz za spomenutu firmu, kao što ni u upravnoj ugradi nije smještena samo direkcija „Zastava oružja“, iako bi se, prema plavim zastavama s takvim natpisom, moglo shvatiti i tako. Dragan pamti i bolja vremena pa širi ruke kad ga zamolim da mi malo razjasni svu tu zbrku, a onda me pita koje sam godište – ako imam dovoljno godina, sve mi je jasno, kaže. Imam, jašta već imam...

Desno od Draganovog radnog mjesta uglavnom prazne hale. Neke su i arhitektonski spomenici u malom, a neke druge su oni sa sprejevima izabrali za svoje izložbene hale pa u njihovim zidovima, unatoč činjenici da su ogromne, nema bjeline, samo šarenilo. U neke ulazim; otvorene su, čuvara nema, a ni stvari, sve je odneseno. Prostor ispred hala komotno bi se mogao nazvati Park obezglavljenih, jer su tu postolja za biste narodnih heroja Miodraga Uroševića, Toze Dragovića i Đure Dimitrijevića; glave su nestale. Zato je tu podignuta nova bista vojvode Radomira Putnika, a pred njom i svjež vijenac u bojama srpske zastave. Ustvari sam preko mosta krenuo s namjerom da posjetim muzej „Stara livnica“, ali sam u međuvremenu shvatio da je čitav kompleks „Zastave“ jedan veliki muzej.

Čitav taj dio grada poznat je pod imenom „Milošev venac“, a najvažnije mjesto je stara dvorska crkva, posvećena Silasku Svetog Duha na apostole, sa skupštinskom zgradom iz vremena kneza Miloša Obrenovića, koji je bio i ktitor građevina. Crkva mala, što nije ni čudo kad se zna da je sagrađena 1818., godine, dok je Srbija još bila pod osmanlijskom vlašću pa nije bilo lako doći do bilo kakve dozvole za gradnju crkve. Oko crkve grobovi u razini tla, pored bočnog ulaza spomen-ploča na kojoj stoji kako je upravo tu Narodna skupština 1878. godine primila Berlinski ugovor prema kojem je kneževini Srbiji priznata neovisnost, a pored glavnog ulaza spomen-ploča o gradnji crkve na danas i mnogim Srbima teško razumljivom pismu i jeziku. Sama crkva jednostavna, bez mnogo ukrasa, sa mnogo bijelih ploha, ustvari je bijelo gotovo sve osim prostora koji pokriva ikonostas, a na stolicama još uvijek stoje imena, prezimena i zanimanja darovatelja; pretpostavljam da se odnose na neka davna vremena. Odvojeni zvonik sagrađen je 1907. godine, što se također može pročitati na posebnoj spomen-ploči. Preko puta istočnik podignut 2000. godine donacijom neke Milije Milosavljević, a na drugoj strani stara porta, jednostavna prizemna zgrada, mjesto na kojem je dugo godina zasjedala skupština Srbije, što je nastavljeno i neko vrijeme nakon preseljenja prijestolnice u Beograd. Tu negdje je, u staroj crkvenoj porti, 1835. godine, na tzv. Sretenjskoj skupštini, donesen i prvi Ustav Srbije i postavljeni temelji državnosti. Unutra se ne može, što mi gospođa koja radi u današnjoj porti pokazuje odmahivanjem prstom, ne prekidajući čitanje nekog hit-romana sa blještavom naslovnicom.

Stara dvorska crkva – tu je Srbija doznala da je postala neovisna država

Preko mosta, baš na samom Miloševom vencu, tržnica, jedna od najstarijih natkrivenih u Europi, od 1929. godine, barem tako kažu Kragujevčani. Za neke unutra nema mjesta, ne što su Romi nego što danas, znamo, za sve treba novac. Uglavnom prodaju duhan i cigarete. Dižem kameru kako bih napravio fotografiju, ali...

- Nemoj, brate, ljubim te! – zagalame uglas u istoj sekundi. Šta ću, do ljubljenja mi baš i nije pa odustajem. Kaznit će ih, kažu, okruživši me sa svih strana, a kazne su ogromne. Bankrot, mama, što bi reci Štulić. Dva sata kasnije, kad ponovno svrnem na tu stranu, ipak se žele slikati, ali ne bi da stavljam imena. – Crni i Bijeli, tako piši, brate!

Između tržnice i rijeke, u Malom parku, Spomenik palim Šumadincima Antuna Augustinčića, podignut 1932. godine. Odnosi se na sve one poginule u ustancima protiv Osmanlija od 1804. pa do 1918. godine i završetka Velikog rata. Četiri skupine figura na postamentu simboliziraju četiri rata: Prvi i Drugi srpski ustanak, Balkanske ratove i Prvi svjetski rat. Na jednoj od klupa, iako je hladno, spavač: dopola pokriven, štaka spala pored klupe. Dvije koje ga očito znaju kažu da se sinoć „nalokao“ i da je na klupi proveo noć. Pipnuo bih ga da vidim je li živ, ali one dvije kažu da ne trebam brinuti; nije mu to prvi put, češće prespava tu nego... Neodređeno pokazuju rukom, kao da inače spava u zraku i magli. O kući ni riječi. Izgleda da onaj na klupi još nije stekao neovisnost, ne samo o alkoholu.

I kod spomenika jedan obezglavljeni postament: Triša Kaclerović (1879.-1964.), Bokelj, novinar, odvjetnik i, kasnije, generalni sekretar KPJ. Eto, ni to mu nije bilo dovoljno, glave nigdje, a i slova se jedva naziru.

Malo blage uzbrdice do zgrade zaostale iz nekog davnog vakta, vidi se to po izbočenom katu i izrazito niskim, dopola zazidanim vratima. Zove se Amidžin konak i danas je to jedini ostatak nekadašnjeg kompleksa Kneževog dvora iz 1818. godine, točnije kuća upravitelja dvora Sime Milosavljevića Paštrmca, inače i depandans Narodnog muzeja, smještenog iznad na brdašcu konaka. Prva kapija zaključana, druga isto, Amidža se, bit će, nekud skita. A otkud Amidža u srcu Srbije? Pa knjaz Miloš je Simu zvao Amidžom! Pitam prvog prolaznika koji naiđe - nema treće kapije, kaže, i okreće se prema muzejskom dvorištu: - Eeeeeej, alooooo, šta ste zaključali, ne može čovek da uđe?!!! Malo mi je neugodno, ali je on uporan, a dvoje iz dvorišta pokazuju na suprotnu stranu: ipak postoji i treća kapija.

Konak zaključan, ključ je, kaže papir pored ulaza, kod vodiča u galeriji Muzeja. Na vratima katanac, na lijevoj verandi kamen s križem i nečitkim natpisom položen na pod, s druge strane lijep drveni bunar na čijem kroviću nedostaje nekoliko kaplama. U dvorištu top, bit će jedan od onih što su branili kneza, a malo dalje još dva kamena spomenika: jedan je Milošev binjektaš, kamen s kojeg je uzjahivao konja, a drugi uski dugi četverostrani stup s likom brkatog čovjeka pod čudnom kapom i natpisima s bočne strane i otraga, koje je također teško pročitati. Još dvadesetak metara dalje kameni komot, to je onaj dio koji konju stave na vrat dok vuče balvane ili takvo što; možda je i nešto drugo, ali meni sliči na komot. Na središnjem mjestu dvorišnog platoa, u plitkim temeljima neke građevine, rimski spomenik s likom čovjeka sa smiješnom kapicom i latinskim natpisom. Nekom je prahnulo pa je čovjeka obojio u ružičasto, s jedne strane skroz, a s druge samo glavu; kao da su ga zatekli na djelu pa nije stigao do kraja. Ispod toga opet obezglavljena bista, sada Vuka Stefanovića Karadžića. Šta je on retroaktivno skrivio Kragujevčanima, vrag bi ga znao.

Amidžin konak

Glavna zgrada Muzeja je, ustvari, Konak kneza Mihaila iz 1860. godine, rađen po uzoru na ono što je tad bilo popularno u Beču, a do njega je velebna zgrada Gimnazije, prve u Srbiji, osnovane 1833. godine. Današnja zgrada izgrađena je između 1884. i 1888. godine. Korintski stupovi, ukrašeni prozori, sve zajedno malo je reći lijepo. Sprijeda zgrade izgledaju besprijekorno, odzada su „ukrašene“ čitavim bezbrojem grafita. Blizu gimnazije je isto tako velebna zgrada kazališta, koje Srbi, znamo, zovu teatar. Ovaj nije baš obični nego Knjaževsko-srpski teatar, osnovan 1835. godine, prvi u Srbiji. Sadašnja zgrada podignuta je 1928. godine. Na platou ispred Gimnazije veliki spomenik istog onog ispred muzeja obezglavljenog Vuka Stefanovića Karadžića, u desnoj mu ruci knjiga sa azbučnim slovima, a ispred Teatra bista u prirodnoj veličini Joakima Vujića (1772.-1847.), osnivača te ustanove, rad domaćeg kipara Nikole Koke Jankovića. U teatru, vidim, za koji dan igra Ćosićeva „Bašta sljezove boje“, a bolje da ne vidjeh, sad bih da je predstava večeras, da malo i uživam...

Na drugom kraju trga je treća velebna zgrada, zgrada Suda, izgrađena između 1902. i 1904. godine. Naravno da je proglašena državnim spomenikom kulture, budući da nije samo u vrhu liste arhitektonski najboljih ostvarenja u Kragujevcui već i u čitavoj Srbiji. Nekad su je zvali zgradom Okružnog načelstva, a projekt je uradio Nikola Nestorović, jedan od najpoznatijih srpskih arhitekata na razmeđu 19. i 20. stoljeća. Zanimljivo je da je znameniti „Marš na Drinu“ prvi put izveden upravo tu, u zgradi Suda, 1915. godine, za vrijeme Velikog rata, a izvedbi je, uz ostale velikane, prisustvovao i valjda najpoznatiji Kragujevčanin, već spomenuti vojvoda Radomir Putnik, čiji kip se nalazi i ispred Suda. U lijevoj ruci baklja, desna na srcu, i iz baklje i iz očiju sijeva plamen. Tu je, naime, tijekom Velikog rata, za prve dvije godine, bila smještena Vrhovna komanda srpske vojske, o čemu govori i spomen-ploča na zidu zgrade.

Malo dalje od vojvodinog kipa nečija bista, ali je natpis toliko izblijedio da je nemoguće doznati o kome se radi. Odlazim do ureda Turističke zajednice, gdje me ljubazno dočekuje gospođa kojoj se više ne mogu sjetiti imena ma koliko, evo, lupao glavom o zid k'o Mujo u onom poznatom vicu. Fotografira me sa šajkačom, daje mi razne turističke prospekte, zna sve i svašta o kragujevačkim znamenitostima, ali ko je brkati čiko s leptir-mašnom, o tom pojma nema.

Dobro, šta je – tu je, zahvaljujem i hitam ka ka Sabornoj crkvi, prvoj u Srbiji koja je izgrađena u bizantsko-romanskom stilu, i to 1866. godine, a po nacrtu Andreje Andrejevića. To je na neki način označilo i kraj baroka u sakralnoj arhitekturi Srbije, gdje bizantski stil odavno dominira. Velika je to građevina i za ovo, a kamoli za ono doba, mada je vjerojatno u međuvremenu štošta i promijenjeno, srušeno, dozidano. Za razliku od stare crkve, na ovoj se ne vidi ni centimetar neoslikanog zida, uključujući i kupolne dijelove. U podu, zdesna i slijeva, grobovi prve dvojice šumadijskih episkopa, Valerijana i Save, a u dvorištu, opet svako na svojoj strani, njihove biste. Preko puta crkve zvonik podignut 1928. godine u istom stilu, zadužbina nekog rentijera Sime Radulovića.

Mnogo je lijepih starih zgrada u nekadašnjoj srpskoj prijestolnici. O nekima na zidu ponešto i piše, ali na većini nema ničega pa samo mogu zamišljati ko su bili očito bogati uglednici koji su ih pravili kao da će živjeti vječno. Mnogo je drugih zanimljivih detaljčića. Tako na jednoj zgradi stoji ploča s koje čitam da je tu od kolovoza 1914. do listopada naredne godine živio regent Aleksandar Karađorđević, a na drugoj, iznad ulaza u pivnicu „Ti i ja“, stih: Beograde zalud tebi slava / kad je tebi Kragujevac glava“. Ispod stoji Prestonica 1818-1841. Jedna kavana zove se „Gradske frajle“, a druga, „Peron“, smještena je u željezničkom vagonu parkiranom na jednom od trgova u pješačkoj zoni. Na jednoj zgradi davno zaboravljeni logo Radio-televizije Beograd. Jedna gospođa bere narančaste plodove nekog ukrasnog grma, a kad vidi da je snimam, uplašena je: „Ma gospodine, ja to samo koju grančicu za Božić!“ Ima i zanimljivih spomenika: na jednom, u obliku velikog cvijeta, imena narodnih heroja, ima ih nekoliko desetaka, a na drugom, koji prikazuje neku čudno pozamašnu gospođu, pootpadala većina slova. Prolaznici pojma nemaju šta spomenik predstavlja, tek jedna postarija žena kaže da je socijalistički. U kutu platoa ispred ogromne zgrade Grada još jedan spomenik Samoupravi iz 1876. godine: donji dio u reljefu, s natpisom „Crveni barjak“, a iznad jarbol sa zastavom.

Gradske frajle

Lunjam i gradskim grobljem, posebno zagledajući desetine kapelica s obiteljskim grobnicama, svraćam i na jezero Bubanj s istoimenom česmom, prolazim pored Narodne biblioteke „Vuk Karadžić“, smještene iznad neke robne kuće, što je pomalo neobično za biblioteku, a onda i ispred povelike zgrade na kojoj je ostao samo natpis da se tu nekad nalazio tržni centar. Neko se zaletio. Ako kome treba rezervnih dijelova za „stojadina“, tu je i nekoliko prodavaonica rezervnih dijelova za „Zastavina“ vozila, a kratko zastajem i ispred Doma učenika srednjih škola, snimajući bistu narodnog heroja Miodraga Uroševića Artema.

U Kragujevcu inače boravim par dana, i to s društvom koje je krenulo na osmi Međunarodni sajam turizma i seoskog turizma, a ujedno i na četvrti Sajam zimnice i domaće radinosti. U sajamskoj dvorani nemilice kupim prospekte i vodiče srpskih općina i područja, trebat će za neke naredne putopise, gdjegdje probavam domaću rakiju, džem i kolače, a dvije večeri, zajedno sa Zlatkom, Danijelom, Dadom, Gordanom, Sebastijanom i Tanjom, provodim u etno-restoranu „Dvorište“. Društvo za peticu, a restoran i sve u njemu isto tako, pogotovo klopa i glazba. Dvije večeri, dva orkestra, a ja nimalo ne štedim grlo, pa ponekad i ustanem, priključim se sviračima i pustim glas. Nek' gosti i svirači znaju kako im je bilo dok sam „nastupao“.

Društvo za peticu

Jedan dan koristim i za posjet Šumaricama. Bez auta sam, društvo je otišlo na neko seosko imanje, pa najprije pješačim od pansiona do grada, a onda pitam gdje su Šumarice, na koju stranu i koliko daleko. I svi mi kažu da nije daleko, ma takoreći čas posla, dok izgovoriš Popokatepetl, tu sam! Da ne bi! Samo dok se izađe iz grada ka Velikom parku, ima poprilično, a ni Veliki park nije uzalud nazvan tako. Usput bih štošta i snimio, ali je s lijeve strane parka, preko ulice, vojarna srpske vojske, a ne bih baš da me ko krivo shvati, jer ko bi mi, da me ponese pa foto-aparat okrenem prema vojarni, povjerovao da sam tu zbog seoskog turizma?! Jedino čemu baš ne mogu odoljeti je ulaz u vojarnu, ne zbog biste Milana Blagojevića (pitam se koliko je narodnih heroja iz Kragujevca?!) već zbog nekakve zelene rakete postavljene između ulaza i ceste. Stražar žurno izlazi kad vidi da se približava civil i još nosi nekakvu torbicu, ali se začas odobrovolji kad mu kažem da ću foto-aparat okrenuti na drugu stranu, samo da na njega pospremim tu raketicu. Dozvoljava, a ja mu salutiram i šta će, mora se i nasmiješiti. Pogled privlači i zgradica na rubu parka u kojoj je smješten Zavod za zaštitu spomenika kulture, nju mogu i snimiti, s druge je strane, dok zgradu Arhiva ne mogu, okružena je vojnim objektima.

Već s kraja parka vidim crvenu zgradu muzeja „21. oktobar“. I sama zgrada je spomenik, mada meni ne izgleda nimalo spomenički; više sliči osrednjoj tvornici sagrađenoj na razmeđu socijalizma i ovog sadašnjeg, divljeg kapitalizma. Da, znam da to što na zgradi nema prozora simbolizira bezizlaznost strijeljanih, a providne piramide od pleksiglasa umjesto krovova njihov posljednji, očajnički pogled okrenut ka nebu, ali... Ne sviđa mi se. Mada znam da to sviđa li mi se nije ni važno. Vidik mi nekoliko puta zaklanjaju skupine učenika, što će reći da su Šumarice i dalje mjesto gdje se mladi dolaze upoznati s tim krupnim djelićem novije povijesti. Dobro je što je tako, jer strijeljanje tisuća kragujevačkih đaka i profesora nema nikakve veze ni s kakvom politikom, ima samo s ljudskim i neljudskim. „Krvava bajka“, tako je to nazvala legendarna Desanka Maksimović.

Na ledini, na prilazu zgradi muzeja, zanimljiv kip tri ženske osobe. Ne znam, ali slutim, siguran sam, da poveznica sa strašnim danima 1941. godine, kad su Nijemci strijeljali 2795 Kragujevčana, a među njima i oko 300 đaka, itekako postoji. Ispred samog ulaza u kompleks „Večni plamen slobode – zapalio je predsednik SFRJ i SKJ Josip Broz Tito dana 2. oktorbra 1978. godine“. Plamena između granitnih kocki, ako uopće trebam reći, nema, davno se ugasio. S lijeve strane pano s posljednjim porukama strijeljanih, očevima, majkama, braći, sestrama, suprugama, djeci… Pretužno 65 godina kasnije, i jednom strancu i valjda svakom normalnom čovjeku. I uvijek će biti tako. „Srca moja i duše male Miro poljubi decu mesto mene. Slušajte mamu deco i čuvajte se. Zbogom za navek ljubi sve vaš tata Laza.“

Kristalni cvijet – tu su strijeljani mali Romi

Ne ulazim u muzej, previše je tuge iza njegovih vrata, mada je ništa manje nema ni tamo kud okrećem, ka spomeničkom kompleksu. Prvi od deset spomenika u spomen-području je „Spomenik bola i prkosa“ Ante Gržetića: dvije figur,e od kojih je jedna, ženska, podbočena i zagledana u nebo, još se drži, a druga, muška, pognuta, pada ka zemlji. Obje u predsmrtnom grču. Do spomenika ploča sa zapisom o stradanju prve skupine učenika izvedenih iz ljotićevskog zatvora u školi „Kralj Petar“ te reljef svećenika Andreje Božića iz Badnjevca, strijeljanog sa đacima. Nakon nekoliko od ukupno 30 grobnica, a uza svaku je spomen-ploča, na redu je i „Spomenik strijeljanim đacima i profesorima“ Miodraga Živkovića, najpoznatiji motiv iz Šumarica, desetljećima stavljan na razglednice i u udžbenike povijesti. Ptica raširenih krila prekinuta u letu, kažu knjige, mada… Po ledini oko spomenika bezbroj gomilica svježe zemlje, krtice su, izgleda, neumorne. Ima i nešto naroda, šetača, još je toplo. Tu je ubijeno najviše učenika, a i 18 njihovih učitelja. Pa onda „Kristalni cvijet“ Nebojše Delje – tu su strijeljani Romi, čistači obuće, a spomenik predstavlja tek izrasli pupoljak, presječen na dva dijela. Ubijeni Romi bili su tek dječaci.

I tako bi se moglo od spomenika do spomenika, od grobnice do grobnice, od tuge do tuge. Bez kraja, makar čovjek obišao sve do jednog spomenika. Novi detalj je mala pravoslavna crkva Svete Trojice, podignuta 2002. godine „trudom i žrtvom Jovana Aleksića i njegove porodice“. Ispred crkve dva zvonika, a na njoj spomen-ploča Stanimiru Mladenoviću, artiljerijskom kapetanu I. klase vojske Kraljevine Jugoslavije. Ne razumijem poveznicu s kapetanom, ali sigurno znaju oni što su je postavili.

U grad se vraćam nekako pokisao, mada je vrijeme ono zlatnojesensko, blaženo u nevinoj predzimskoj ljepoti. Mlade majke voze dječicu u kolicima, na nogometnom stadionu trening ili su rekreativci, a u gradu uobičajena živost. Kragujevac živi i živjet će, makar vjerojatno svaki stanovnik negdje u glavi i u srcu ima nevidljivu točku zvanu Šumarice koja je stalno tu i aktivira se za djelić sekunde. Nisam Kragujevčanin, ali je, eto, od danas imam i ja…