Legende iz Konjica - Mjesto spomenika i 'faca' iz Stambola

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Ne znam je li Konjic prostorno najveća općina u BiH, trebalo bi sad tražiti po internetu, ali jedna od najvećih sigurno jest, pa se čovjek, ako je želi obići i napisati koju riječ, mora opredijeliti na koju će stranu.

Ja ću najprije malo prolunjati gradom, a uvijek počinjem od parkića u naselju Varda (latinski straža, granica), pored mosta na glavnoj prometnici koji se nekad (ne znam je li tako i danas?) zvao po Juriju Gagarinu. Parkić je napravljen prije nekoliko desetljeća, pretpostavljam po ideji dr. Pave Anđelića, najvećeg bh arheologa, inače rođenog u konjičkom selu Sultići, gdje je, pred rodnom kućom, i pokopan, i to ispod stećka.

Zanimljivo bi bilo kazati koju riječ o tome velikom čovjeku, nesuđenom svećeniku, pa diplomiranom pravniku, a iznad svega neumornom arheologu, ali to će doći na red neki drugi put. Uglavnom je iz bogate arheološke baštine konjičkog kraja izabrano ono najbolje, najreprezentativnije, pa su tadašnji gradski oci time ukrasili parkić. Tu je pet vrlo lijepo ukrašenih stećaka, a baš se imalo od čega izabrati, jer ih na konjičkom području - to ćemo vidjeti malo kasnije - ima bukadar, tu je i jedan nišan, ali pozornost ipak najviše privlače antički spomenici kojih je na konjičkom području nađeno na mnogim mjestima još uvijek su u dosta dobrom stanju, iako se uvijek nađe mangupa koji bi da baš tu da napišu političku parolu, ime nogometnog kluba za koji navijaju ili naziv navijačke skupine, a ako ne to, onda barem da se potpišu. Prije desetak godina je, sjećam se, na središnjem reljefu stajalo ŽIVIO OBAMA, nekoliko godina kasnije VELEŽ DO GROBA, a sad stoji samo potpis nekog Lukasa ili Luke S.

Tu negdje, na Vardi, uvrh današnjeg naselja, nalazio se stari grad Biograd ili, po turski, Belgraddžik, koji se u literaturi spominje 1444., 1448. i 1454. godine kao posjed Hercega Stjepana Kosače. Iz njega je iznikao današnji Konjic. Koliko znam, od Belgraddžika nije ostalo ništa, nemam se kud penjati, pa ću samo nastaviti lijevom obalom Neretve.

Prije toga ću svratiti do Vardačke džamije. Znanstvenici se nikad nisu složili oko toga je li sagrađena u 17. ili u 18. stoljeću i je li je podigao Husein-beg Mulić ili Husein-beg buljukbaša, mada druga teza ima više pristaša. Ali nije to najzanimljivija stvar o njoj. Zanimljivo je, recimo, to da ju je narodna vlast, kao i neke druge vjerske objekte u BiH, nakon Drugog svjetskog rata pretvorila u skladište, što je ostala sve do 1971. godine, kao da se, eto, nije moglo naći boljeg skladišnog prostora, ali je mnogo zanimljivije to da na džamiji fali vrh munare. Tako je to od posljednjeg rata, kada je neki topnik Vojske Republike Srpske ili bio žestoko precizan ili je gađao nešto drugo pa sprašio u munaru. Uglavnom su džematlije odlučili konzervirati je takvu, bez vrha, i ostaviti da nas sjeća na neslavna vremena.

Na Vardi se nalazi i pravoslavna crkva posvećena svetom Vasiliju Velikom. Kad sam istim putem prošao prije nekoliko godina u dvorište se nije moglo. Crkvu, naime, opasuje povisok betonski zid, ući preko njega nije imalo smisla, pa sam jedva napravio nekakve fotografije. Ovaj put se može unutra, a nekad zapušteno dvorište sada je uređeno i čisto. Pred ulazom u parohijsku kuću obuća i dječji bicikli, bit će da konjički pravoslavci sada imaju stalnog popa. Agiazma (česma-krstionica) je, djeluje mi, nova, a i crkva, nakon sanacije provedene prije nekoliko godina, djeluje kao nova, iako je sagrađena 1885. i 1886. godine. Rat je uništio bezbroj moćnih stvari, a mnoge upravo u vjerskim objektima. Tako je i u konjičkoj crkvi zauvijek uništen, kažu oni koji ga se sjećaju, ikonostas koji su 1925. godine uradili konjički drvorezbari Sulejman Hadžizukić i Salko Alagić, a oslikao dalmatinski Konjičanin, slikar Sreto Domić, kao i raritetna ikona na kojoj su sveti Ćirilo i Metodije – da, u pravoslavnoj crkvi! – prikazani u franjevačkim habitima.

Spomenuh drvorezbare pa ću, dok sam na Vardi, i do njih. Nema tako vrsnih majstora tog posla nigdje u BiH, a svaki Konjičanin će se zakleti, ni na vascijelom dunjaluku. Nikšići i Mulići i danas se natječu ko će izrezbariti ljepše šare i čiji će stol, stolica, komoda... završiti na nekom od vladarskih dvorova, kod kraljeva, premijera i šeika. Nekad su, doduše, najbolji drvorezbari bili oni u dolini od Bijele do Grušče, ali to je bilo nekad. Selo Bijela je spomenuto čak i u turističkom vodiču kroz Bosnu i Hercegovinu iz 1892. godine kao mjesto u kojem se mogu vidjeti i kupiti „vrlo ljupke drvorezbarije“. O tome koliko je jaka i duga tradicija, najbolje govore podaci da je, recimo, drvorezbar Ilija Arapović izlagao još na Milenijskoj izložbi u Budimpešti 1896. godine, te na izložbi u Beču dvije godine kasnije, gdje je bio i nagrađen, ili da je Ilija Logarić sudjelovao na svjetskoj izložbi 1897. godine u Bruxellesu.

Drvorezbarije 'Mulićevog rekorda'

Dok čekam ispred lijepe starinske kapije „Mulićevog rekorda“, neki vrlo ljut pas mi, mada na drugoj strani sokačića, iz sekunde u sekundu ponavlja kako bi me smazao za doručak samo da nije debelog lanca kojim je vezan. Uskoro se na kapiji pojavljuje Dika i vodi me unutra. A unutra... Ma jok, džaba ću se patiti, a ništa neću napraviti, nego koga zanima drvorezbarstvo, neka se spakuje i pravac Konjic! Sve je, naime, toliko lijepo, od minijaturnijih ukrasnih kutija, preko škrinja ili sehara, kako ih sad vole zvati, pa do stolova dugih nekoliko metara i vitrina preko čitavog zida kakve nikad nećete vidjeti ni u jednoj prodavaonici namještaja.

Spuštam se ka Neretvi, a prvo što upada u oči je poprilično velik park, veći od onog što ga već spomenuh. Napravljen u strani, sa čitavim malim labirintom cvjetnih nasada postavljenih na ukusno izrađenim potpornim zidovima, svakoga će natjerati da se zapita o čemu se tu zapravo radi, jer u podnožju, uz cestu, nema nikakve oznake. A onda uza stepenice, pa se ugleda nešto što mene podsjeća na vrh naliv-pera, mada asocira i na ljiljan. Elem, radi se o lijepoj česmi koju u spomen na svoje roditelje 2002. godine podigoše Edo i Jasna Sarić.

Silazim i do Neretve, nova Stara ćuprija namjestila mi se k'o jedna naša političarka kad ugleda kameru, ali se ne zadržavam dugo, doći ću već i do Ćuprije. Prije toga ću zaviriti u spomen-sobu poginulih pripadnika Armije RBiH pa produžiti ka Čaršijskoj džamiji, vjerojatno najstarijoj od svih na konjičkom području. Sagradio ju je nekad prije 1579. godine neki Mehmed (Muhammed) Hudaverdi Basna, tadašnji carski sluga, a obnovio Junuz-čauš Alagić, pa joj je drugi naziv Junuz-čauševa. Oko džamije mezarje, a izdvojen od drugih je sarkofag u kojem počivaju zemni ostaci Derviš-paše Čengića, otomanskog zbornog zapovjednika, umrlog 1874. godine, kako piše na ogradi mezara, jednog od sedam sinova Smail-age Čengića. Mada mi, o tome sam pisao u jednom znanstvenom radu prije nekoliko godina, nikako nije jasno da se to moglo zbiti prije 1875. godine i početka Hercegovačkog ustanka, al' dobro, nije to tema. Derviš-paša ili Dedaga je dobrim dijelom bio uzrokom izbijanja ustanka, na početku frke je i ranjen, negdje u blizini Gacka, pokušali su ga prevesti u Sarajevo, ali je izdahnuo baš tu, prije Stare ćuprije.

Stara ćuprija i Čaršijska džamija viđeni sa Musale

A Ćuprija... Nova Stara. Nema podataka o tome ko ju je podigao, a jedna od legendi kaže kako je nekom Alagi Hasečiću, tada velikoj „faci“ u samom Stambolu, baš na dotadašnjem dotrajalom postu posrnuo konj, a on se prostro koliko je dug i širok. Nakon što se pridigao, kaže predaja, odlučio je da bude napravljen pravi, kameni most. Ako se ne zna ko ju je zidao, zna se ko ju je srušio: mrski Švabe su je u ožujku 1945. godine, pri povlačenju, sastavili sa zemljom, pardon s Neretvom, i od nje su ostali samo kameni stupovi. Inače ljepotom, bar za moj ukus - a to se vidi sada, kada je Ćuprija obnovljena – nimalo ne zaostaje ta višegradskom imenjakinjom i mostarskim Starim. Podignuta je 1682. godine, a 1962. godine je na njenom mjestu napravljen suvremeni most. I kad je izgledalo da će to zauvijek ostati tako, neko se, valjda općinari, dosjetio, sjeo, presavio tabak i napisao pisamce Vladi Republike Turske. Uglavnom, između 2006. i 2009. godine ponovno je podignuta Ćuprija, ista onakva kakva je nekad bila. Otad je slika grada drugačija, ljepša, a gotovo nezamisliva je razglednica ili reportaža iz Konjica bez fotografije mosta. Mislim, može se napraviti i bez njega, ali bi stvarno bila promašena. (Malo je kvari gomila tesanog kamena, zbačena nedaleko od mosta, bit će neki višak, ali valjda se neko nakon toliko godina sjeti i ukloni je.) I da, Turci nisu stali na tome nego su iskeširali dobre love i za obnovu dućana u ulici s koje se, od Čaršijske džamije, penje na Ćupriju, a na suprotnoj strani podigli ploču na kojoj su podaci o obnovi, ugrađenu u česmu koja se savršeno uklapa u ambijent Ćuprije. Aferim im!

Preko Ćuprije ću na drugu stranu, mada ja idem naprijed, a oči se okreću nazad, baciti još koji pogled. Jedva ih nekako uspijevam uhafizati, triput govoreći da pravi pogled na Ćupriju tek predstoji. Na ulici, naime, nema ničeg zanimljivog pa se penjem ka Repovačkoj džamiji. Prije toga ću pokraj još jedne česme, malo starije od one uz most. Iznad pipe stoji samo „Koczy brunnen 1894.“, što bi značilo da je to Koczyjeva česma. Iznad natpisa je truba, znak austrougarskih lovačkih postrojba. Lijep detalj grada o kojem se malo piše. Grof Koczy, Mađar, bio je konjički kotarski predstojnik nekad potkraj 19. stoljeća, a priča o njemu i njegovom samoubojstvu zbog spašavanja vlastite časti u Konjicu je odavno ušla u domenu legende – ubio se jer je od nekog domaćeg političara optužen da je primio mito, što je u ono doba bila prestrašna stvar. Nešto se mislim: kad bi se naši današnji političari od općinske do državne razine poveli njegovim primjerom, broj žrtava vjerojatno bi bio veći nego u posljednjem ratu.

O Repovačkoj džamiji ne zna se mnogo, ali bi trebala biti među onima koje spominje Evlija Čelebija, što će reći da je jedna od najstarijih. Ispred nje džematlije, hodža polako silazi niz stepenice iznad nje. Cesta, drveće i strana je nekako stisnule, opkolile, pa je ne mogu ni fotografirati kako treba.

Nekoliko desetaka koraka dalje, a zaboravih, to je dio grada koji se zove Musala, sva se povijest slegla u jedno ili bi bar da tako bude oni koji su osmislili taj dio grada. U oči se najprije zadjene spomenik šestorici pripadnika „Crnih labudova“, specijalne postrojbe Armije RBiH i Patriotske lige BiH, poginulim na konjičkom području, iza njih dva oblikom jednostavna, ali vrlo lijepo ukrašena stećka, a još koji korak dalje partizansko groblje u kojem su naprijed, da ih svi vide, spomen-ploče Anti Šariću iz Tribića kod Livna i Maksimu Kujundžiću iz konjičkog sela Čelebići, a potom i drugim herojima, valjda također poginulim negdje na konjičkom području. Elem, od srednjeg vijeka, preko partizana, pa do „Crnih labudova“. Tri u jedan, mada se unutarnji sastojci baš i ne slažu, ali nije to tako samo u Konjicu nego na sve strane u državi u kojoj bi svi da svoju povijest upišu u nebeski i zemaljski katastar, i to nikako drugačije nego 1/1.

Vraćam se u čaršiju kako bih bacio pogled i na franjevački samostan. Spada među najmlađe u BiH, budući da je izgrađen tek godinu prije izbijanja Drugog svjetskog rata, ali je crkva nešto starija: sagrađena je po projektu velikog Josipa Vancaša između 1895. i 1897. godine, dok je zvonik dobila 1919. godine. Samostan je, baš kao i Vardačku džamiju, komunistička narodna vlast otela fratrima čim je uspostavljena, a vraćen im je 1969. godine. Crkva je otključana pa ulazim. Unutra dvije žene. Mole se skrušeno i tiho, a zrakom povremeno proleti tek poneki šuštavi afrikat. Penjem se i na kor, odozgo su snimke najbolje, a gore zatječem samo nekog sveca, izgleda mi da je sveti Franjo, sa smrskanom glavom, odbijenim prstima i malim debeljuškastim Isusom u naručju.

Pa malo nizbrdo, uz Neretvu pa u Čelebićima preko nje. Ja bih u Lisičiće, ali pošto promašujem na križanju, jer vječito zvirljam na sve strane, završavam u Nevizdracima. Tamo je i romsko naselje, a mali Romi mi se smiju kako sam mogao promašiti. U Lisičiće ću, jer su tamo prije pedesetak godina pronađeni toliko posebni, originalni arheološki artefakti da je čitava jedna kultura nazvana po tom selu, službeno hvarsko-lisičićka, budući da se ta kultura iz kasnog eneolita i ranog neolita javlja i na istočnoj obali Jadrana, a najprije je otkrivena na Hvaru. Neki od ornamentalnih motiva sa rbina kermačkog posuđa nađenih u tom selu upućuju i na veze sa Sicilijom i zapadnim dijelom Mediterana. U Lisičićima su pronađeni i vrijedni rimski spomenici, na Banovoj glavici i ostaci kasnoantičke crkve, ali se vraćan razočaran – sve, baš sve je to potopljeno izgradnjom Jablaničkog jezera.

Ništa, nazad u grad, ali prije toga svraćam do brdašca u Čelebićima na kojem se nalazi pravoslavna crkva. Poznata je kao Gospojinska, a službeno je to crkva svete Bogorodice. Starija je od konjičke crkve i ovdje je prvobitnmo bilo sjedište pravoslavne parohije za Konjic i okolno područje.

Zaključana je, oko nje pusto, ali je prozor iznad ulaza razbijen pa ipak mogu napraviti snimak. Eto, ima neke fajde i od vandala! U jedan od bočnih zidova ugrađen je neki lik izrađen u kamenu. Iako najprije pomišljam da bi se moglo raditi o rimskom spomeniku, pogotovo što znam da je u obližnjim Paradžicima otkopano rimsko naselje s vilom rustikom, saznat ću da je to lik Marka Manigode, čovjeka koji je bio toliko moćan da se, u vremenu kad nije bilo teorije i pomisliti graditi crkvu, nekad sredinom 19. stoljeća, spakovao i spucao ravno u Stambol, tražiti dozvole da sagradi crkvu. Uspio je i to je bila prva sagrađena pravoslavna crkva u Hercegovini nakon nekoliko stoljeća, a koliko vremena, novca i živaca mu je trebalo, to znaju on i dragi Bog. Na kraju je ipak završio u skladu s vremenom - ondašnja vlast ga je, u anarhiji koja je vladala tijekom Hercegovačkog ustanka, 1876. godine osudila na smrt i pogubila i to, po nekim izvorima, nabijanjem na kolac. E, sad, je li to bilo baš tako... Grob mu se nalazi uza zid crkve i jedini je, ostali su u stotinjak metara udaljenom groblju.

Kameni Marko Manigoda u zidu crkve u Čelebićima

A sad opet u grad, jer tek mi valja na put. Ovo dosad je bilo samo zagrijavanje. Već na početku rekoh da se valja opredijeliti na koju stranu krenuti, a ja biram onu prema Borcima.

I tih dvadesetak kilometara, ako ne i koji više, ispunjeno je gustim naslagama povijesti, i starije i novije, izmiješane u vremenu i prostoru. Pobjednika je bilo mnogo, a svi su htjeli (neki čak i vjerovali i još vjeruju) da će njihova biti posljednja. Već malo iznad Spiljana spomenik petorici šehida iz sela Glavičine, borcima odreda „El –fatiha“, kako je navedeno na spomeniku, koji su se, je li, borili i izginuli za multietničku Bosnu i Hercegovinu, zajednicu Bošnjaka, Srba, Hrvata i ostalih. Koju krivinu dalje spomen-ploča borcima konjičkog partizanskog bataljona koji su tu, kaže ploča, krajem 1941. godine izvojevali jednu od najvećih pobjeda „nad mnogobrojnijim i jačim neprijateljem“. Malo dalje od ploče je top zarobljen u toj bitci – uvijek kad tu stanem, zasmeta me što je čist kao da je nov, a trebao bi biti sav garav i ohrndan koliko godina je prošlo. I da, nikad ne saznah ko su bili mrski neprijatelji od kojih je otet uglancani top, jer o tome na ploči nema nijednog slova. Koliko je povijest gusta, pokazuje oznaka postavljena unutar spomeničkog područja, na kraju stepenica koje vode iznad spomen-ploče: crvena, na njoj lobanja i... Kratko-jasno: minirano, Jukiću ne igraj se glavurdom!

Povijest se nastavlja kad se već primaknem Borcima, a koje stoljeće je starija od prethodno spomenutog. Lokalitet se zove Kaursko groblje, a na njemu je 121 stećak (mada ih je, kaže Arheološki leksikon BiH, nekad bilo 140). Dva su zbog nečega izdvojena, ukrašeno ih je 12, a među njima su i dva rimska miljokaza koji već duže od 500 godina glume stećke. I umišljaju da im vjerujemo. Ako je i od rimskih miljokaza, previše je! Još dva se inače mogu vidjeti koju stotinu metara dalje: i sad ponosno stoje iznad današnje ceste, jer je rimska cesta iz Narone upravo tom trasom vodila ka Nevesinjskom polju. Između stećaka balege, izgleda da su krave najčešći posjetitelji. Potom prije samih Boraca još jedno partizansko groblje zaraslo u travuljinu, a kapija cijelom širinom zavezana nekom žutom trakom. Ispred groblja kameni petokutnik sa pet rupa i petokrakom – bit će da je postao višak pa je ostavljen tako, sa strane.

Na Borcima je najviše ruševina, ima ih kud god se čovjek okrene. U ruševinu je pretvorena i vila u kojoj je nekad živio Aleksa Šantić, a onda, mnogo kasnije, i legendarni Lazar Drljača. Bila vila, sad je kostur. Zato do nje ni neću, radije prolazim dvorištem pravoslavne crkve svetih Apostola Petra i Pavla. Znam da je zaključana, uvijek je to tako, Petar i Pavle se, bit će, kupaju na Boračkom jezeru ili su zalegli negdje u hladovinu, ali ću ipak probati. Klik, zaključano. I oko crkve bi se, da je boračko stočarstvo nalik nekadašnjem, mogli nakositi dobri tovari trave, po čemu se da zaključiti da se ključ u ključaonici rijetko, rijetko okrene.

S Jelisavetinog kuka uživam u pogledu na Boračko jezero i kanjon Šištice, rječice koja otječe iz njega. Toplo je, ima i kupača, dobar foto-aparat ih može približiti oku. Usput gledam u ploču na vidikovcu - postavilo ju je nekakvo Udruženje za ZKHN Konjic, pretpostavljam za su ona četiri slova inicijalu za zaštitu kulturno-historijskog naslijeđa. I sve to, ali je neko nekim oštrim predmetom ili kamenom izbrisao imena onih koji su bili navedeni kao realizatori projekta. Ostalo samo jedno slovo I, a jedno slovo, i to samo, sigurno nije moglo urediti vidikovac.

Do jezera neću, svako malo ga neko snima i opisuje; a itekako ima mjesta koja su također lijepa, a niko da ih se sjeti. Spuštam se tek do benzinske crpke. Onaj ko se pouzdao u nju, nagrabusit će, jer ne radi. Prije toga još jedna partizanska spomen-ploča – Bože dragi, al' se to ovuda makljalo, k'o da nisu ni spavali ni jeli! Sreća pa se granit kopa u susjednoj Jablanici, inače bi i Općina i SUBNOR, koliko je spomenika i ploča, davno bankrotirali.

Boračko jezero

E, sad, ko misli da je na tom 20. kilometru od Konjica kraj obilaska te strane konjičkog područja, taj se zaj... Hm, ma dobro, prevario. Ja uvik iđem dalje, što bi reci jedan sa Širokog Briga. Ko se pita „Pa zar ima dalje?!“, e, vala, ima, Glavatičevo. To je još samo kojih 15-tak kilometara. Usput zastajem samo na dva mjesta. Prvo je Banvir, izletište sa nekoliko apartmana, ako to nije pregruba riječ za prelijepe kuće kamenih zidova i istog takvog krova. Sve je brižljivo osmišljeno i uređeno, ne sumnjam da je milina provesti koji dan u tom beskraju mira i tišine. Na drugom mjestu zadržat ću se kraće: iznad ceste mi, naime, mašu i dozivaju me stećci. Uh... Ako im kažem da sam naumio kod njihovih kolega u selo Biskup, nema šanse da prođe tek tako, naljutit će se, jer su i oni lijepi, neki i ukrašeni, ali ja znam da su oni kojima sam kanio u posjet još ljepši. Zato se pravim da sam u žurbi pa im samo zatrubim i odmahnem, a oni ponešto pokunjeno gledaju za mnom.

Banvir

U Glavatičevu se kuće i drugi objekti dijele na nove i ruševine. Onog što bi bilo između malo je. Ne znam šta je bila zgrada na ulazu u središte, ali nešto moćno jest, hotel, motel ili tako nešto. Nasuprot njoj nova velika i lijepa zgrada s prodavaonicom i kavanom pa ću tu odmoriti i kavenisati. Drugi gost je neki djedica; također kaveniše, ali povremeno i odspava, pa se jedno triput trzam jer mi se učini da će, kao onomad Mr. Bean, pasti sa stolice. Usput gledam u poštu, školu i još jedan spomenik poginulim borcima Armije RBiH. Na njemu puno imena, a najviše Macića, Čiša, Masleša i Bajića.

Glavatičevo, valja mi i to reći, nije samo jedno obično selo. U ovom kraju često se za taj kraj može čuti i naziv Župa, jer je područje pitomo, župno. Glavatičevu gravitira petnaestak manjih i većih sela i zaselaka pa se oduvijek pitam kako tu još u vrijeme socijalizma nije formirana općina. Imala je zašto.

S kave ću pred džamiju. Jest da se spominje još 1658. godine, i to po francuskom putopiscu Quiclettu, ali više nema dodarnih točaka između te i sadašnje džamije. Kad je u nas malo-malo neka buna, rat, anarhija, a tada najprije stradaju vjerski objekti. Tako i glavatičevska džamija: zapisano je da je nekad imala drvenu munaru, pa malu zidanu, a onda je prije pedesetak godina dobila novu, prilično veliku. Sve je to otišlo u nepovrat nakon što je njena munara u posljednjem ratu, kao i ona na Vardačkoj džamiji, pogođena nekakvim projektilom i znatno oštećena, a kasnije je džamija i zapaljena. Sreća-Bog, našao se Visoki saudijski komitet i... Glavatičevljani opet imaju džamiju, mada ona nije baš puno nalik prethodnoj. Da, malo je načičkana nekakvim spomen- pločama i česmama, privatnim, žena podigla nikad prežaljenom mužu i tako to, što joj u mom tefteru donosi poneki minus.

Natpis na mostu u Glavatičevu

Glavna stvar koju želim vidjeti je most. Malo je izvan naselja, na nekoj pustopooljini dobroj za roštiljanje, a na prvi pogled ne djeluje ni lijep i ni zanimljiv po bilo čemu. Knjige, međutim, kažu da je sagrađen još 1612. godine, a dao ga je podići neki Hadži Bali iz Mostara, jer se kroz Glavatičevo putovalo u Nevesinje, Mostar, Bjelimiće i Sarajevo. U međuvremenu je više puta dograđivan i popravljan, a na jednoj ploči mosta ostao je natpis na turskom jeziku o popravci mosta iz 1839. godine. Treba se, doduše, dobro zagledati, jer je natpis bijel kao i ostale ploče, ali moćno djeluje. Ne znam je li i prelaz, glavnina mosta, bila od kamena, a ako jest, onda je neko, bit će drugovi, napravio urbicid, jer je preko temelja položena metalna konstrukcija pa je most izgubio podosta od nekadašnje ljepote. Na oba kraj mosta nekad su stajali hanovi, a danas s one druge strane stoji kavanica s baštom u kojoj nema nikoga, a i radi, izgleda, tek povremeno.

Ostao sam pomalo paf kad sam saznao da u Glavatičevu postoji i katolička crkva, pojma nisam imao da tamo uopće ima katolika. To jest da ih je bilo, jer ih nakon posljednjeg rata više nema, izuzev neke dvije bakice koje bi da umru u svom i na svom. Na putokaz za crkvu nailazim kad krenem u Raziće, par kilometara od Glavatičeva. Mijenjam plan pa skrećem makadamskim putem ka crkvi. Nemalo sam iznenađim kad vidim upravo pokošeno groblje, vrlo zanimljivo jer u njemu nisu, kao u ostalim, samo klasični nadgobni spomenici nego je tu i na desetine očito podobro starih grobova samo oivičenih kamenim pločama. Još više sam iznenađen nakon što uđem u izvana neuglednu grobljansku kapelu: oltar čini cjelinu sa stražnjim zidom, što govori da je pravljen nekad u vrijeme dok su i kod katolika svećenici bili okrenuti leđima narodu. Nije da bih se baš smio kladiti, ali koliko znam to je jedini takav oltar u BiH. Ako ko zna da ima još neki, molim neka mi javi.

Katolička crkva u Glavatičevu

Ispod groblja je crkva, i to ne neka kapela, kako sam pomišljao kad sam vidio putokaz, nego povelika zgrada. Lokalitet se inače zove Dernek, tu su negdje arheolozi našli rimski kenotaf s natpisom. Rimljana odavno nema, ali pred crkvom zatječem trojicu nagodnih momaka, dvojicu Karlušića i jednog Perića, Glavatičevljana odavno nastanjenih na čapljinskom području, odakle su došli urediti groblje i prostor ispred crkve. Nude me ićemm i pićem, a od njih doznajem i sve što me zanima o glavatičevskim katolicima. Crkva je u ratu zapaljena, rane po njoj su primijetne, mada su neke nestale, jer je zgrada dijelom sanirana, za razliku od objekata oko crkve, koji su pretvoreni u ruševine. Pitam se samo za koga? Za one dvije bakice?

Zahvaljujem se Karlušićima i Periću pa hitam ka Razićima. Tamo su negdje, kažu knjige, na lokalitetu Crkvina, otkopani ostaci srednjovjekovne crkve, a oko nje je mnogo stećaka. Dva ogromna stećka, viša od ljudi, nalazim usred sela, ako se za poprilično raštrkanih zaselaka može reći da imaju središte, ali nije to to. Dvojica starijih mještana još se odlično sjećaju vremena kad su Pavo Anđelić i Marko Vego obilazili taj kraj i pričaju mi to tako životno kao da je jučer bilo. Crkvinu pronalazim nakon jednosatnog lutanja, a i domaćina čija je to njiva. Od crkve nigdje ni traga, ali mi domaćin, koji također pamti arheologe i njihova iskapanja, pokazuje gdje su temelji crkve. Nije pokošeno pa je i najveći broj stećaka, od 93, koliko bi ih službeno trebalo biti, jedva vidljiv. Vlasnik susjedne parcele, na kojoj se također nalazi desetak stećaka, Denis Cakić, inače vlasnik hostela „Stećak“ u Konjicu, kani tu sagraditi apartmansko naselje, mada tu blizu već ima ranč s luksuznim sobama i vlastitom privatnom plažom na Neretvi. Posao očito ide pa nije od viška dodatno proširiti ponudu.

Gojisavin stećak

Vraćam se u Glavatičevo pa ću na suprotnu stranu, u selo Biskup. Teško bih našao i selo, a pogotovo nekropolu Grčka glavica da ne bi nekog veselog Nizozemca s kojim se sretoh ispred neugledne kavane pokraj ceste. Kupio tip kuću baš u Biskupu, nema do nekropole više od par stotina metara. Ma ne može bolje! Truckam se makadamom za nizozemskim registracijama, a onda „samo pravo“. I stvarno... Stvarno je riječ o jednoj od najljepših nekropola u BiH. Neko se potrudio i da je fino ogradi i napravi stepeničičice, a smještena je na lijepom zaravanku okruženom hrastovom šumom. Oko stećaka poprilično čahura, baš tu je, rekoše mi, jedno vrijeme u posljednjem ratu bila linija razdvajanja muslimanskih i srpskih snaga. Stećaka ima 115, mnogi su izvanredno ukrašeni, a na jednom natpis, i to na sve četiri strane. Ispod njega, piše na stećku, Gojisava, žena vojvode Radiča, kćerka Jurja Balšića, umrla 1398. ili godinu dana kasnije. Taj i neki drugi stećci pripadaju plemićkoj obitelji Sankovića, kojima je do 1404. godine pripadao i srednjovjekovni Konjic, a nekad su se nalazili u romaničkoj crkvi od koje su ostali samo temelji zidova i polukružne apside.

Dobro. Sa nekropole na cestu, palim auto i sad ću... E, pa dosta je, odoh ja sad fino svojoj kući!