Livno - Grad đuturuma sa zanemarenim blagom

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Danas je Livno grad sa dominantnom hrvatskom većinom pa su i medijski napisi u kojima se spominje uglavnom tako intonirani. Nekad je, međutim, sve bilo drugačije, a o tome najbolje govori podatak da je od početka do kraja osmanlijske vladavine u gradu podignuto čak 14 džamija. Više od toga je, osim u Sarajevu, Banja Luci i Mostaru, podignuto još samo u Travniku (16). Evlija Čelebija ih 1660. godine spominje 13. Po broju potkupolnih džamija, a četiri su takve, Livno je drugo u BiH, odmah iza Sarajeva. Sve to mnogo govori o značaju Livna u doba osmanlijske vladavine.

Ali se vremena mijenjaju - sad si gornji, sad donji, sad u zvijezdama, sad u prašini. A povijest nije samo učiteljica života, kako obično kažu oni koji vole fraze i izreke, jer ponekad na to njeno „zanimanje“ treba dodati i jedno m. Pa ako krenemo od najstarijih vremena, odmah valja iznijeti podatak da je samo na livanjskom području Livanjskog polja poznato čak 30 pretpovijesnih gradina (još dvije se nalaze grahovskom dijelu). Od Gubina, Prova i Donjih Rujana na zapadnoj strani, preko one kod Tušnice na krajnjem jugu, pa do one najsjevernije, u Radanovcima, već izvan Livanjskog polja, plus one na livanjskoj strani Buškog blata: na Nuhbegovića brdu iznad Podgradine, kod sela Miši, na lokalitetu Orlovača i na Popovoj glavici. Život je, dakle, bujao i prije par tisuća godina, ali su od tog vremena ostali samo neznatni tragovi. Tako to 'oda...

Uglavnom, Livno je stvarno grad, ma ko što mislio, i za jedan fin putopiščić bilo bi dovoljno obići gradsko područje. I ja bih tako uradio da mi je malo više pameti, ali... Kako, recimo, ne otići do srednjovjekovne nekropole iznad Begovače kad naprosto mami, makar ono makadama bilo i gore (a gore nego što jest teško može biti)? I kad se popneš, imaš što vidjeti: na desetke stećaka u obliku ravnih ploča i među njima jedan jedincati visoki sljemenjak. Bit će da je bio selonačelnik ili onodobni tajkun. I da, nekoliko stećaka pomaknuto i polomljeno, neko valjda tražio blago, pa se lijepo vide grobne ploče, i s bočne i sa dvije kraće strane, što nije baš čest slučaj.

                                                  Samostan na Gorici

A naravno da ću potom u grad, valja opisati stotinu čuda. Prvo na Goricu, vidjeti franjevački samostan i crkvu svetih Petra i Pavla. Kao i nedavno u susjednom Duvnu, i ovdje ću nabasati na svatove. Ne zadržavam se, nek' im je Bog na pomoći, radije ću u crkvu. Gradnja i crkve i samostana započela je malo nakon sredine 19. stoljeća i to je po mnogo čemu vidljivo, a posebno po oslikanim crkvenim stropovima, po šest sporednih starih oltara, uklopljenih u bočne kapelice, te po propovjedaonici – takve stvari se, nažalost, više nigdje ne prave. Crkvu je oslikao veliki Marko Antonini pa ne čudi što su sve one beskrajne šare i ukrasi takoreći besprijekorni.

Poprilično me podsjeća na ponutricu fojničke ckve i svakako je jedna od nekoliko najljepših u našoj zemlji. Ispod kora dva sarkofaga: na jednom ime fra Lovre Karaule, najzaslužnijeg za izgradnju samostana i crkve, na drugom fra Augustina Miletića, Fojničanina, apostolskog vikara odnosno biskupa. Na vratima izrezbareni likovi zaštitnika crkve i samostana, a ispred nje tri stećka s isklesanim križevima, na dvama po jedan, a na jednom nekoliko i sa svih strana.

U muzej neću, ne bi vrijedilo, o muzejskoj zbirci bi se trebalo posebno pisati, a da i ne govorim o galeriji: dovoljno je znati da se unutra nalazi stotine slika i crteža velikog Gabrijela Jurkića, koji je – iako civil – zajedno sa suprugom Štefom upravo ovdje proveo posljednjih dvadesetak godina života. Zato je bolje stati, inače bi putopiščić mogao zalutati u jednosmjernu ulicu. Radije idem do starinske kućice na kat, smještene pedesetak metara od crkvenog ulaza.

Tu je, kažu mi kasnije neki od župljana koji su se nakon svatova i mise zadržali pred crkvom, nekad, u vrijeme kad su fratri tek kupili zemljište, najprije sagrađena jedna kula, a onda i ova kućica. Bit će da su fratri živjeli baš tu do izgradnje samostanske zgrade, a pretpostavljam da je tu bila i tzv. Karaulina škola, prva u ovom kraju, koju je utemeljio isti onaj za kojeg spomenuh da leži ispod crkvenog kora. Kućica je uklopljena u druge, nove zgrade s fasadama živih boja; spretno ili nespretno, o tome neka sude oni koji dođu i vide. Na polaznu točku vraćam se kroz samostanski voćnjak, jer je jedino odatle nekako moguće u jednom kadru fotografirati golemo samostansko zdanje u kojem se već dugo godina nalazi i novicijat, mjesto i ambijent u kojem budući fratri provode godinu kušnje prije nego odluče hoće li nastaviti do kraja.

Od samostana ću do župne crkve u gradu, što mi u glavi stvara popriličnu zbrku, jer su crkve uz samostan obično glavne i jedine, ujedno i župne i samostanske. U Livnu je drugačije, budući da je pred kraj 19. stoljeća na ulazu u grad napravljena manja crkva i tu je sjedište livanjske župe. Ko ide u ovu, a ko u onu samostansku i po kojem kriteriju, ostat će mi nejasno. Crkva lijepa, s lučnim ulazom i još tri plitka luka na zidu pročelja, a iznad vrata zanimljiva spomen ploča u kojoj stoji kako, nakon što doprinosi franjevaca i Visoke Zemaljske vlade nisu bili dovoljni, „Božjom providnošću priskoči u pomoć Jozo Čović=Komadina darom od 23 hiljade forintih. Kojom svotom dovrši se ova crkva sa župskim stanom god. spasa 1899.“

Kad sam već krenuo od crkve do crkve, produžit ću i do pravoslavne. Izgradnja crkve započela je 1859. godine, a posvećena je Uspenju Presvete Bogorodice. Zvonik je prigrađen i „zalijepljen“ za crkvu 30 godina kasnije, a kako stoji na ploči iznad ulaza, zidao ga je neki I. Konjik. Iznad bočnog, pretpostavljam nekad, prije izgradnje zvonika, glavnog ulazu u crkvu polupana stakalca ispod kojih su vjerojatno bili likovi nekih svetitelja, a sa stražnje strane crkve, ugrađen u zid, križ i ispred njega grob protojereja Simeuna Kojdića koji „preseli u vječnost“ 1867. godine. U dnu križa dodano: „Zaslužnom svešteniku S.P.C.O. u Lijevnu.“

Crkva je zaključana, nigdje nikog oko nje, a baš bih volio ući, pogotovo vidjeti osamdesetak vrijednih ikona, od kojih su neke mnogo starije od crkve, čak iz 15. i 16. stoljeća. Stigle s raznih strana svijeta, od Jeruzalema do Venecije, i sad je to jedna od najvrjednijih zbirki u našoj zemlji. Zanimljiva stvar: kad je izbio rat, ikone su prenesene u samostan na Gorici i tu su čuvane sve dok se stanje nije potpuno smirilo, da bi potom bile vraćene vlasnicima. Malo niže od crkve miris jelovine – traju radovi na uređenju spomen-kosturnice, valjda su daske oplate nedavno usječene i ispilane. U kosturnicu su pred sami rat pohranjeni posmrtni ostaci oko 1200 Srba livanjskog kraja ubijenih tijekom Drugog svjetskog rata.

                          Pravoslavna crkva Uspenja Presvete Bogorodice

Sve što sam dosad obišao nekad je, u osmanlijsko doba, bilo ili ledina ili podgrađe. Grad je bio gore, na brdu, na koje ću se popeti nakon šetnje nekadašnjim podgrađem. Zato se od pravoslavne crkve spuštam ka rječici, prolazim pored hotela „Dinara“ i kratko se zaustavljam ispred kamene česme, još je vruće, a potom i pored biste fra Mihovila Sučića. Ako je kome čudno što se bista nalazi daleko od crkvenih objekata, reći ću da su zato tu, blizu, bolnica i dom zdravlja, a fra Mihovil je poznat ne kao svećenik nego kao liječnik i jedan od prvih kirurga u našoj zemlji. Knjige bilježe da je rođen 1820. godine tu, u Livnu, te da je, nakon studija teologije u Veneciji, u Padovi završio i studij kirurgije. Umro je u 45. godini, i to nakon što se prehladio po povratku s liječničke intervencije – pomogao nekoj muslimanki iz Šujice pri porodu. I njegove knjige, spisi i instrumenti su u muzeju na Gorici, gdje je proveo najveći dio života nakon povratka iz Italije.

U blizini je i jednostavan, ali ukusno osmišljen spomenik poginulim hrvatskim braniteljima. U sredini križ, sa strane dvije ploče s bogatim reljefnim prikazima života Hrvata livanjskog kraja. Na kavu ću kroz park, pored simpatičnih mostića, do hladovine istoimenog hotela. Hotel „Park“ okružen cvjetnom alejom, a od glavne ulice ga dijeli fontana ulegla u zelenilo. Preko puta je igralište za odbojku na pijesku, a nakon kave ću šetnicom ka centru. Još vladaju ljetne vrućine pa je ljudi malo, jedva toliko da mi, u bašti jednog od brojnih kafića, potvrde da dvije brončane glave u parku stvarno „pripadaju“ Gabrijelu Jurkiću. Jest, na postolju stoji njegovo ime, ali se umjetnik baš razigrao: nije samo to što su glave dvije, nego što je Jurkić nakićen (sigurno će biti i onih kojima će izgledati da je nakičen) nekakvim cijevima, daskama, šipkama i čim sve ne pa više sliči na nekog delmatskog ratnika spremnog na odsudnu bitku nego na mirnog umjetnika kakav je, po svjedočenjima njegovih suvremenika, bio u stvarnom životu.

Na trgu valjda svima dobro poznati obelisk, postavljen „u spomen hiljadugodišnjice prvog hrvatskog kralja Tomislava 925.-1925.“ Eto, da danas u Livnu kažeš hiljada umjesto tisuća, dobio bi barem sumjničav, ako ne i preziran pogled, a ovamo hiljade i na crkvi i na spomeniku! I ostatak natpisa stilski je malkice nedotjeran: „Podigoše Hrvati sela i grada Livna.“ Hajd' da je ono a u selima pravilno naglašeno, sve bi bilo u redu, ovako ispada da je Livno ujedno i selo i grad, a to se Livnjacima sigurno ne bi dopalo. Koji metar od obeliska tri zastave: državna, ona hrvatskog naroda te crveno-bijela s grbom grada. Isto je i ispred crvenkaste zgrade Općine, očito austrougarske gradnje, uz koju je prislonjena i nova neboplava zgrada.

Ja ću, međutim, na drugu stranu, prema neobičnoj gradnji za koju će se neko ko ne poznaje Livno sigurno zapitati o čemu je riječ. I mnogi namjernik, dok se ne približi, neće pogoditi da je riječ o džamiji. Istina, munara se vidi poizdalje, ali je do vrha „umotana“ u providnu plastičnu ili možda prije staklenu cijev, a okolna gradnja koja čini kompleks nimalo ne upućuje na to da bi se moglo raditi o džamiji. Džamija Ćurčinica nekad je, iako je najmlađa u gradu (izgrađena oko 1850., srušena 1994. godine), izgledala ni nalik na ovu sad.

Uz ulaz u kompleks nalaze se i prostorije Medžlisa Islamske zajednice Livno. Stari i vrlo lijepo ukrašeni nišani ostavljeni sa obje strane prolaza od kapije do džamije, ali malo povisoko, a nema načina popeti se. Na jednoj od tabli u dvorištu ime projektanta, mr. Saliha Teskeredžića, a na drugoj zahvala donatorima uz čiju pomoć je obnovljena: „Ministarstva vakufa i bejtu-z-zekata države Kuwait, Ahmeda Zubaida iz iste države te livanjskog Bošnjaka Muradifa Ćate.“ I unutrašnjost džamije daleko od onog na što smo navikli: modernistička u gotovo svakom detalju, usto prostrana i bez suvišnih ukrasa po bijelim plohama. I nakon što izađem iz dvorišta, još ću zastati: zaista smjelo i prilično avangardno arhitektonsko rješenje, koje će jedne oduševiti, a iz drugih izmamiti samo riječi kritike.

Iz „podgrađa“ ću na grad, u onaj stari dio, na brdu. I tu je prva stanica džamija, i to Beglučka. Neki je zovu i Beglek džamijom, a pošto se nalazi u Lala-pašinoj mahali, zovu je i po spomenutom paši. E, paša se zvao Mustafa pa otud i četvrti naziv – Mustafa-pašina džamija. Bio je jedan od kliških sandžakbegova, a oni su uglavnom – iako im je službeno sjedište bilo na Klisu – stolovali baš u Livnu. On je bio „bos“ od 1574. do 1577. godine, a džamiju je dao podići tijekom posljednje godine mandata. Upravo je u toku obnova munare, koja je zbog toga do vrha „ukrašena“ skelama. Početkom Drugog svjetskog rata džamiju su okupirali talijanski vojnici i od nje na neko vrijeme napravili štalu, a nekoliko godina kasnije pogođena je granatom. Gađana je granatama i tijekom posljednjeg rata, ali se, eto, svemu othrvala.

Lijevo od ulaza leži manje mezarje, nišani, vidi i laik, vrlo stari. Iznad ulaza je sačuvana, makar je vremenom napukla, ploča s natpisom o graditelju i vremenu gradnje džamije. Ponutrica starinski lijepa u svojoj jednostavnosti: zeleno-bijelo-smeđe U džamijskom dvorištu zanimljiva slika: šest mladih muškaraca u rukama drži ko grablje, ko vile, ko motiku; čiste teren na kojem je nedavno posađeno više od 400 stabala lješnjaka. Slika možda nije zanimljiva sama po sebi, ali jest kad saznam da su sva šestorica muškaraca imami. Među njima je i glavni livanjski imam Dževad Hadžić: ne izdvaja se ni po čemu, radi kao i ostali, a ne prestaju s radom ni dok pričamo ne samo o džamiji nego i o kršćanskoj i islamskoj arhitekturi, Zlatku Ugljenu i njegovim manje poznatim kolegama, o izgledu Ćurčinice i drugom.

Posebnost Beglučke džamije je sunčani sat u postamentu njene munare: radi se, ustvari, u crti urezanoj u kamen, i kad se sjena vertikalnog ruba munare poravna s linijom, to je znak da su se kazaljke poklopile na podne. Niko to ne zna sa sigurnošću, jer podataka o tome nema, ali se pretpostavlja da ga je napravio neki Hadži Jusuf, sin Muhamedov, mujezin džamije u prvoj polovici 17. stoljeća.

Sljedeća na redu je Milošnik (Milosnik) džamija, poznata i pod imenom Bušatlijina. Svako bi imao svoj izbor, a meni je ona najljepša, i od onih koje već spomenuh i od onih koje ću tek spomenuti. Ne zna se kad je podignuta, ali se zna da su je dali sagraditi članovi moćne porodice Bušatlija, iz koje su dugo postavljani alajbezi Kliškog sanžaka, a njeni članovi predvodili su i otpor ulasku austrougarskih trupa 1878. odine, zbog čega su neki strijeljani, a većina drugih odselila u Tursku. Vrlo lijepo istokareni stupovi u trijemu su, ne mogu ne primijetiti, išarani potpisima. Imena luda... Ploča iznad ulaza govori o obnovi obavljenoj 1875. godine, a sve prije toga vezano za džamiju je prazan papir, jer se prije te godine nigdje ne spominje ništa vezano za nju. Zato se ta godina uglavnom uzima i godina gradnje – da je postojala prije, računaju, ipak bi nekad negdje bila spomenuta.

Do 1944. godine, kada je također pogođena granatama, imala je drvenu munaru, koja je uklonjena. Preko puta su prostorije Udruženja „Čuvari starina“, a između je samo ulica. Valjda zato se kamen na koji se polažu mrtvaci nalazi u džamiji. Ustvari, na koji su se polagali, jer, izgleda mi, toga sada u ovoj džamiji nema, pogotovo što se koristi samo povremeno. Na minijaturnom mezarju s lijeve strane džamije samo jedan nišan bez natpisa i ukrasa.

Čim se izađe na ravan, odakle se put spušta prema izvoru Duman, gotovo iz svakog kutka vidi se i Veiz kula na Bistričkom gradu. Prije petnaestak godina planski sam, s prilično opširnim turističkim vodičem u rukama, obišao Livno, a kulu sam ugledao dok sam pio kavu u jednom od kafića kod obeliska. Pogledam vodič, nigdje kule. Pitam konobara inače solidno upućenogu livanjske zanimljivosti, šta je to tako veliko, a nema ga u vodiču. „Ma to je bez veze, nekakva turska kula“, odmahnu konobar rukom i ode. Naravno da sam se uzverao do kule, sa strmije strane, od grada, ali ovaj put ne bih gore, makar znam da se s druge strane prilično blizu kuli može doći i vozilom. Ima, naravno, još kula i tabija, manje ili više očuvanih, ali se iz grada odlično vidi jedino Veiz kula, iako se smatra najstarijom od svih. Razlog što je još uvijek uspravna vjerojatno leži u činjenici da su joj zidovi debeli gotovo četiri metra, što ne znači da je ne bi trebalo sanirati i zaštititi, jer vrijeme razgradi i jače utvrde.

                          Džamija Hadži-Ahmeda Dukatara sa sahat-kulom

Prije nego što dođem do sljedeće džamije, znakovitog naziva Topovi, svraćam i na drugu stranu, do muslimanskog groblja dugog stotinama metara. Odatle se fino vidi samostan na Gorici, a i gotovo čitav grad. Ispred džamije, koja se službeno zove po Hadži-Ahmetu Dukataru, ali se meni najviše dopada naziv Topovi, lijepo vidim izvor Duman, kamo ću nešto kasnije, a družim se sa Farukom, starijim čovjekom iz, kako kaže, partizanske porodice. Pun je ljutnje na stranke, vlast, Općinu, na sve živo. Odoše svi, kaže, Livno polako postaje „grad đuturuma“.

Džamija se nalazi na valjda najboljem položaju u čitavom starom gradu otud i treći naziv, Glavica, pa nije čudno što je veća od ostalih, možda i najveća. Već sam izbor mjesta jasno sugerira da je i jedna od najstarijih u gradu – napravljena je već na samom početku osmanlijske vladavine ovim krajevima. E, da, a otkud naziv Topovi? Jer su, kaže narodna predaja, na zaravnici ispred nje nekad bili zakopani topovi, ako Mlečani kojim slučajem iznenada napadnu... Ko zna, možda su još uvijek tu, trebalo bi samo malo začeprljati po travi... Džamiju krasi velika kupola nad glavnim dijelom i tri male iznad ulaza. Unutrašnjost bogato ukrašena, a umjesto najčešće, zelene, prevladava crvena boja ćilima, koje ima i drugdje po zidovima. Jest da to znači ponovno izuvati cipele, ali šta ćemo, ja ne mogu odoliti ne ući, a red je red i mora se poštovati.

Zanimljivo je to da ispred džamije, koja nekih 20-30 godina pred rat i nije služila osnovnoj namjeni – tu se recitirala poezija, tu su se sastajali mladi livanjski umjetnici - nema table Povjerenstva za očuvanje nacionalnih spomenika BiH, a ima je pred svim koje dosad spomenuh. Razlog: neki radovi na obnovi nisu obavljeni u skladu s preporukama Povjerenstva, tako da... Šteta, višestruka. Tako, naime, ni sahat-kule, smještene desno od ulaza, nema na popisu nacionalnih spomenika. Sa(ha)t je ponovno na njoj, i to nakon što su prošla mnoga desetljeća tijekom kojih ga nije bilo. Prije toga su se, dakako, svi Livnjaci stoljećima ravnali po njegovim kazaljkama, jer je sat bio rijetkost. Desno od kule novoizgrađena gasulhana, pretpostavljam da bi ona mogla biti razlog što džamije i sahat-kule nema na popisu spomenika, jer se stil gradnje, a i materijalni, uopće ne uklapaju u ono kako je sve izgledalo prije.

Vjerojatno bih sada rado promijenio ambijent, ispast će da samo idem od džamije do džamije, ali sam krenuo ka Dumanu, a na putu mi se ispriječila još jedna, Balaguša (Balagija) džamija. Kud ću, šta ću, preskočiti je ne mogu, a ni zaobići, tim više što se i ispred nje nalazi tabla koja kaže da se radi o nacionalnom spomeniku. Donekle - također je potkupolna, sa još tri male kupole iznad ulaza - sliči Hadži-Ahmed Dukatarevoj, samo je manja i ulazom gleda pravo na ulicu. Ne zna se kad je napravljena, oko toga nikad nije postignut konsenzus, a ima onih koji vjeruju da je čak starija od Hadži-Ahmed Dukatareve. Vjeruje se da posmrtni ostaci Balagije, bogatog age koji ju je dao sagraditi, leže u sarkofagu smještenom s drugim mezarima u pristranku ispod džamije. Oko sarkofaga, na kojem ništa ne piše, poredani su veliki otesani komadi kamena. Groblje uredno i pokošeno, a džamija zaključana.

Ima još starih džamija u Livnu, još neke su proglašene nacionalnim spomenicima, ali je dosta za ovaj put, pa ću niz staru čaršiju ka Dumanu. Usput, vrljajući tamo-amo, bilježim: na jednoj lijepoj kući grafit „Druže Tito mi ti se kunemo“, ispod jednog „mercedesa“ bračni par zečeva (pretpostavljam da je bračni čim su podaleko jedno od drugog), jednu šupu obloženu ljepenkom, na koju je neko ugradio lijepa starinska vrata sa zvekirom, te jednu kuću koju su Hela al-Motairi i njena kćerka Awatif al-Otaibi iz Kuvajta uvakufile Islamskoj zajednici Livno.

A Duman... Do pećine iz koje izvire voda, rijeka Bistrica, može samo onaj ko je spreman usput se okupati, makar do nožnih članaka, dalje ne mora. Zdesna ograda i tabla koja kaže da je prilaz strogo zabranjen, slijeva kreneš, dođeš do stijena preko kojih se ne može i to je to. Ostaje samo zagaziti u vodu, obuven ili bos. Kupača još ima, a ja sam se naizuvao pred džamijama pa ću ovaj put zagaziti obuven, koliko da snimim kupače. Od kamena do kamena, preko betonske podzide, pored bog zna koliko desetljeća ili čak stoljeća starih badnjeva, valjda mlinskih, pa do metalne mreže pored koje se može proći. Kupači su ustvari više sunčači, mada ima i onih što se bućkaju u vodi.

                                                    Most na Dumanu

Prije toga se divim mostu, baš kao da sam ovdje prvi, a ne ko zna koji put: ukopao se u kamen i srastao s njim, ako možda nije i iznikao iz kamena. Djeluje nekako ponosno i prkosno, kao da kaže: Vala se sve oko mene može promijeniti, ja ostajem isti! Oblikom podsjeća na mostarski Stari most, ali je kudikamo manji. Evlija Čelebija ga ne spominje, iako, naravno, nije zaobišao Duman, što će reći da je sagrađen nekad nakon 1660. godine, a kad, ne zna se.

Predaja kaže da su ga dali izgraditi tabaci, koji su tu navodno nekad imali svoje radnje. Ako ih je i bilo, odavno ih nema, ali zato malo poviše mosta primjećujem firmu na kojoj stoji da se radi o vunovlačarskoj radnji Ivana S. Rimca. Zaključano je, a živo me zanima postoji li još uvijek neko ko se stvarno bavi tim zanatom? Na suprotnoj strani mosta pripećak, ne pećina, kako stoji na sa svih strana isparanoj metalnoj ploči, ispred koje je Ivan Goran Kovačić 1943. godine dovršio „Jamu“. Na stijeni Pjesnikov reljef i stih iz poeme, ispod nje smeće. Pripećak se nalazi iznad ulice naziva koji će ijekavci pročitati barem dvaput prije nego shvate – zove se Prikorika. Šteta što u ulicama oko mosta nisu sačuvane samo stare kamene kuće; one moderne, svjetlih fasada kvare ambijent. I da se na tako lijepom mjestu nema gdje popiti kava, što je prilično teško shvatljivo.

Sad mi valja opet malo krenuti po okolnim selima i već sam, od bogate ponude, izabrao kuda ću. Prije toga bih trebao na Firdusovo groblje; usput mi je, a ipak je to bila moćna porodica, koja je desetljećima vladala gradom i okolinom, pa i širim područjem, ali se ipak odlučujem za ništa manje vrijedno, a puno manje poznato Gazilarsko groblje, smješteno na izlazu iz grada prema Glamoču. Na Gazilarskom groblju nišani u manjim ili većim skupinama, neki viši od prosječnog čovjeka, a jedan je, Ibrahim-bega Bušatlije, visok 220 centimetara. Mnogi nišani i sarkofazi imaju, moglo bi se reći, bajkovito lijepe ukrase, a zna se da neki potječu čak iz vremena pada Bosne pod Osmanlije. Zato je čudno je da nije ograđeno, a na nekim dijelovima s gornje strane vidi se da su u groblje ulazili i auti. Iznad Gazilarskog je partizansko groblje, također zapušteno i gotovo neprimjetno u travi.

                                         Detalj sa Gazilarskog groblja

Nastavljam cestom ka Glamoču, a prva kratka postaja je negdje kod Kablića, Velikih ili Malih, ne sjećam se više. Čuj, Kablići, a Veliki, kako to može biti? A i Mali – čisti toponomastički pleonazam! E, pored puta povelik kameni križ: „Uzdignu ga Jakov Barać iz Priluke iz zafalnosti pokojniku kod koga zdravlje od nogu dobi.“ Nisam baš shvatio ko je pokojnik, al' dobro sad, kao da moram shvatiti sve. Još kraće se zadržavam ispred kablićkog spomenika Hrvatima poginulim u svim ratovima koji se pamte, a malo duže ispred mjesne crkve, skockane od kamena i lijepe u svojoj simetričnoj jednostavnost.

Cilj mi je selo Priluka, lokalitet Vašarovine. Tu se nekad nalazilo svetište i kultni centar u koji su dolazili i stanovnici iz drugih, udaljenijih dijelova rimske provincije Dalmacije, a pronađeni su i vrlo zanimljivi primjerci nakita, oružja i keramike iz željeznog doba.

Ljudi ispred kuća oko ceste gotovo da i nema pa kad ugledam dvojicu, učas skrećem. Ne znam, naime, gdje su Vašarovine, mora mi neko objasniti. Čudan slučaj je to što je jedan od dvojice, Zvonimir, brat poznatog arheologa Boška Marijana. Umjesto par minuta, ostajem gotovo pola sata, pošto Zvonimir i njegov prijatelj, iako nisu iz te struke, poprilično dobro znaju ne samo gdje su Vašarovine nego i ostali potencijalno zanimljivi lokaliteti. I ostao bih još, ali vremena nema, pa nastavljam par kilometara, jer su Vašarovine zaselak podalje od središta Priluke. Ipak, ostajem na nula bodova što se tiče Vašarovina: arheološki je zanimljiva šumovita Gradina, podaleko iznad sela, tako mi barem pričaju mještani, mada se ne bih smio zakleti da i zaselak, pun kamenih kuća s godinama izgradnje usječenim iznad dovrataka, u svojim njedrima ne krije ponešto zanimljivo. O svemu mi priča Ljupko Kovač, postariji gospodin, kazujući kad su sve „stručnjaci“ dolazili u selo i prolazili na Gradinu gdje, kaže, postoji i rimski bunar u kojem voda nikad ne presušuje.

Produžujem do Lusnića. Pored puta, kojim se može do nekoliko sela, tri povelika prastara križa. Groblje s visokom kapelom, moglo bi se reći crkvom, nalazi se preko puta, križevi su ostali „sami na svijetu“. Ja ću u Lištane, jer knjige kažu da je u dvorištu župne crkve otkopana kasnoantička bazilika. Na putu me čeka dimna zavjesa, iza koje – nakon što se, unatoč tome što su prozori zatvoreni, nagutam dima – susrećem troje djece na biciklima koja se žurno udaljavaju. Okolo gori nekoliko stotina četvornh metara trave, ali ne izgleda da će daleko. U Lištanima, povelikom selu, benzinska crpka, škola, ambulanta... A eno i crkve, malo dalje od središta.

Slika gotovo standardna za ove krajeve: na prilazu Put križa, potom deseci ploča kojim je oivičena staza, a na svakoj ime po jednog od poginulih branitelja s godinama rođenja i smrti. Iznad ulaza ploča na kojoj su podaci o gradnji tornja 1957. godine: „Božjom pomoću i vjernika cijele župe sagradio toranj fra Nikola Fišić, župnik. Zidali A. Kelić, T. Dujić i D. Brčić.“ Pored crkve nešto zanimljivo: iz jednog komada drveta, a stablo je moralo biti debelo više od metra, „istesana“ Sveta Obitelj, čini mi se. U kutu stoje i prezimena umjetnika, Ciglar i Peić, postavljeno 2005. godine. Ulazim i u crkvu, skladnu građevinu bez viška ukrasa: par kipova, vitraji, oltarne te slike Puta križa. Na svakoj u kutu imena darovatelja. Strop kao u „Posljednjoj večeri“, od greda, doduše betonskih. I sve je to fino, ali se uzalud motam po crkvenom dvorištu pa i malo dalje: nigdje ostataka kasnoantičke bazilike, nigdje ničega. Šta ćemo: Napoleon je bio veliki vojskovođa, ali je povremeno ipak trpio poraze, pa kako da ih i ja ponekad ne doživim...

                                                   Crkva u Lištanima

Posljednja postaja mi je, kao što će nam svima biti u životu, jedno groblje, ali ne obično nego, po mnogo čemu posebno – pravi muzej na otvorenom. Ne, nije groblje svetog Ive u gradu, iako je i ono vrlo zanimljivo i čak proglašeno nacionalnim spomenikom, nego ono u obližnjem selu Rapovine. Stotine stoljećima starih križeva s natpisima uklesanim arhaičnim jezikom, a nađe se i latinskog, njemačkog, češkog i drugih, jer su na groblju pokapani i crkveni velikodostojnici i vojnici iz svih ratova koje pamtimo, sve do današnjih dana, ali i onih za koje možda nismo ni čuli. I tužnih natpisa: kako neki poginu, a spomen mu, i to nakon šest godina, diže zaručnica, ili kako otac „spusti u ladnu zemlju sina jedinca“... Na jednom, podignutom u 19. stoljeću, obitelj Đogić, u dnu stoji „lahka im hrvatska zemlja“. Pri vrhu jedan red austrougarskih vojnika, malo niže poginuli pripadnici postrojbi NDH. Daleko ispod njih, na spomeniku Boži Brali, stoji kako „poginu 2.II.1943. u borbi protiv partizana braneći NDH“! Ispod natpisa nevješto uklesan hrvatski grb. Nevjerojatno, ali je spomenik podignut u vrijeme socijalizma; mislim da je jedini s takvim natpisom podignut u to doba u Jugoslaviji!

Društvo u obilasku mi od nekog vremena pravi mještanin Stipe Vrgoč. Kaže da se i na njegovim livadama, a eno ih odmah ispod groblja, nađe koješta, među ostalim i komada lijepo otesanog kamena, a i zidina. Iako je na „privremenom radu“ u Njemačkoj, i sad zna svaki spomenik, a priča mi i kako se nekad davno, kao i druga djeca, penjao navrh najviših križeva, viših od tri metra.

A šećer, kažu, dolazi na kraju. Ovdje su dva, a prvo je to da se usred groblja nalaze ostaci crkve podignute krajem 9. i početkom 10. stoljeća, u vrijeme vladavine kneza Mutimira, istog onog u čijoj se darovnici prvi put, 892. godine, spominje Livno. U Mutimirovoj ispravi se crkva svetog Jurja daruje splitskom nadbiskupu Petru II., a crkva na Rapovinama bila je posvećena apostolu Petru. Neki od brojnih iznimno bogatih nalaza sa groblja preneseni su i u sarajevski Zemaljski muzej. Srušena je u vrijeme vladavine Osmanlija, 1685./86. godine, a ponovno otkrivena prije par godina, slučajno, dok su mještani kopali jedan od grobova, budući da je groblje još uvijek aktivno. Tako ja ipak ne ostah bez bodova kad je riječ o arheologiji.

Ali ni to nije najvažnija stvar na ovom groblju! Naime, svega par metara od ostataka crkve nalazi se jedan od najvećih križeva i na njemu latinskim jezikom uklesan natpis u kojem se kaže da tu počiva tijelo biskupa fra Augustina Miletića. Spomenuh ga, ako je ko zaboravio, govoreći o livanjskoj samostanskoj crkvi i dva sarkofaga ispod kora. I rekoh da je jedan od njih Miletićev. Kako to sad, zapitat će se mnogi, eno ga tamo, evo ga ovdje?

                                            Na grobu biskupa Miletića

Miletić je bio ne samo jedan od apostolskih vikara (biskupa) nego i čovjek poznat po, tvrde njegovi suvremenici, svetom životu. Rođen je u Fojnici 1763, godine, studirao je u Padovi i Bresciji, a nakon što je položio i profesorski ispit iz filozofije i teologije, deset godina je predavao na filozofsko-teološkim sveučilištima u Italiji. Za biskupa je posvećen 1803. godine u Padovi, a deset godina kasnije, nakon što je umro dotadašnji biskup, preuzeo je njegovu dužnost. Smrt ga je zatekla 1831. godine, prigodom biskupske vizitacije u župi Vidoši, pa je pokopan na Rapovinama. Kako je, međutim, narod u njemu vidio sveca, ne samo katolici, nego i drugi, mnogi su dolazili na njegov grob na zavjet, nosili zemlju s groba i strugali djeliće kamena s križa i nadgrobne ploče, pa franjevci odlučiše prenijeti njegove posmrtne ostatke u samostan. To su uradili pedeset godina nakon njegove smrti, 1881. godine, i sakrili njegove kosti kako bi narod zaboravio biskupa. Tek 44 godine kasnije njegovo tijelo položeno je u sarkofag.

Biskupov križ i dalje stoji, kao i nadgrobna ploča sa velikim udubljenjima za zemlju i cvijeće. Sa stražnje strane križa još se vide slova zavjetnika, urezana ko zna kad. Tijelo je na Gorici, ali duh, biskupov, barem meni tako izgleda, još uvijek je tu, na Rapovinama…