Misterij ledene smrti devetero mladih izletnika

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Najprije su pronašli petoro turista. Jurij Dorošenko i Jurij Krivoniščenko su samo u donjem rublju ležali pored drveta, na padini ispod napuštenog šatora, od kojega su bili udaljeni pola kilometra. Igor Djatlov, vođa grupe turista, bio je obučen, ali bez obuće i u rasparenim čarapama – s vunenom čarapom na desnoj i pamučnom na lijevoj nozi. Ležao je 300 m od drveta uzbrdo na putu prema šatoru, s licem u snijegu, prigrlivši brezu. Glavom je bio okrenut u pravcu šatora.

Još 300 m dalje na uzbrdici ležala je Zina Kolmogorova. I ona je bila bez obuće, i glava joj je bila okrenuta prema šatoru. Dalje na uzbrdici, 180 m od Zine, ležao je Rustem Slobodin s probijenom lubanjom. Na desnoj nozi mu je bila valjenka s četiri čarape, a lijeva noga mu je bila bosa.

Ostali su pronađeni znatno kasnije, krajem proljeća, tj. kroz dva mjeseca. Ljudmila Dubinjina bila je pored izvora, na koljenima, licem okrenuta prema izvoru, a pored nje ležali su zagrljeni Semjon Zolotarjov i Aleksandar Kolevatov, dok je Nikolaj Tibo-Brinjol ležao u vodi. Zolotarjov je bio bez očiju, Dubinjina bez očiju i jezika. Još se govorilo o čudnoj boji kože poginulih: crvenkastoj ili narančastoj.

Legenda je rođena

To je bio Sovjetski Savez, 1959. godina. Novine nisu pisale o takvim stvarima. Nisu ni postojale riječi kojima bi se o nečemu takvom moglo pisati. Doduše, ljudi toga doba nisu ni navikli da iz tiska saznaju šta se zaista događa. Sovjetskim građanima medije je zamjenjivao sustav glasina i gradskih legendi, koji se popularno nazivao ''sarafanski radio''. Na pogrebu sudionika pohoda okupio se cijeli Sverdlovsk (tako se tada zvao Jekaterinburg).

Ono što je svima moralo pasti u oči je da su okolnosti njihove smrti bile pretjerano čudne. Iz izvještaja istražnih organa - koji su kasnije postali dostupni - bilo je jasno da nije bilo nikakvih jasnih tragova stranih lica ili životinja. Mnogo pitanja je ostalo bez odgovora. Zašto bi mladi, zdravi ljudi koji su znali gdje je šator i sve što im treba da prežive gledali u njega kroz noć ostajući polugoli u snijegu do smrzavanja?

U izvještajima je pisalo da su svi imali velika unutrašnja krvarenja - koja su ih možda onemogućila da se kreću. Neki su imali i slomljena rebra. Jedan od članova grupe imao je smrskane kosti lubanje bez ikakvih vanjskih povreda.

Zašto su istrčali polugoli iz šatora u surovu sjevernouralsku zimsku noć?

U izvještajima je pisalo i da je na njihovim licima, okrenutim prema šatoru, bio ostao izraz neopisivog straha. Šta su vidjeli? Da li je nešto došlo u njihov šator? Također, oni nisu tek istrčali iz šatora, kroz vrata. Oni su prorezali rupu na njegovom krilu i kroz nju izletjeli van. Pojavila se i verzija izvještaja po kojima su njihova tijela bila radioaktivna. Neki su imali i velike opekotine... I to nije kraj.

Jedna grupa, koja je najdalje pobjegla od šatora, napravila je ležaj u snijegu od grana četinara - ali svejedno nisu nađeni u njemu nego nekoliko metara dalje, smrznuti. Sve to, ipak, ne objašnjava najbizarniji detalj: što se dogodilo s njihovim očima i jezicima?

Priče o stravičnoj smrti turista kolale su desetljećima prije nego što će se pojaviti prvi forumi na ruskom internetu, posvećeni pogibiji grupe. Vremenom su te priče poprimale sve više izmišljenih i realnih detalja, prenosile su se od usta do usta, iz generacije u generaciju.

Pedesetih godina se u Rusiji tek rađao masovni turizam, i on se tada nije asocirao s fotografiranjem ispred kulturno-povijesnih spomenika, nego s romantičnim pohodima u neistražene krajeve velike zemlje, s rančevima, šatorima i pjesmama uz gitaru.

Sudbina Djatlovljeve grupe za nekoliko generacija turista je predstavljala prvi mit o kojem je bilo tako zanimljivo i tako strašno raspravljati noću pored logorske vatre za vrijeme predaha. Prijevoj na čijoj padini su poginuli turisti dobio je ime po Igoru Djatlovu. Sada tamo stoji spomen-obilježje. Postavili su ga neki entuzijasti.

Rezultati službene istrage

Devedesetih godina, poslije raspada SSSR-a, istražitelj Lav Ivanov dao je nekoliko intervjua. Upravo on je tada, 1959., zatvorio slučaj ovakvom formulacijom: ''Uzrok njihove smrti bila je prirodna sila koju ljudi nisu bili u stanju savladati''. U intervjuima je on jasno nagovijestio da je ta ''prirodna sila'' bila vezana za nekakvu paranormalnu pojavu: NLO, ''snježni čovjek'' ili nešto u tom stilu.

Očigledno je arhiv istražitelja Ivanova bio glavni izvor dokumentiranih svjedočanstava vezanih za događaj s Djatlovljevom grupom. Članovi grupe su tijekom pohoda sve vrijeme vodili dnevnike i neprekidno su se fotografirali. Sve fotografije bile su priložene uz predmet. Postepeno je taj foto-arhiv u cjelini postao dostupan javnosti. Veseli izrazi lica, staromodna odijela i upečatljivi pejzaži Sjevernog Urala: planine i snijeg, snijeg, snijeg...

Nije bilo službene verzije pogibije turista, i očigledno je da je nikada neće ni biti. Pa ipak, kao i u svakom zagonetnom događaju, postoje skeptici koji su uvjereni da ništa tu nije zagonetno, i to uvjerenje im, izgleda, pričinjava zadovoljstvo. Sjever, snijeg, zima... Pa da: snijeg im je došao glave. Ili ih je zasula lavina, ili je snijeg toliko padao, da im je zatrpao šator, tako da su oni u panici i strahu polunagi pobjegli iz šatora i onda umrli na mrazu.

A što ako ipak nije snijeg? Sjeverni Ural je hladno i nenaseljeno područje, nitko ga ne poznaje u dovoljnoj mjeri i podjednako je vjerojatno da se tu mogao nalaziti logor Gulaga, ili tajni nuklearni pogon , ili poligon za testiranje tajnog oružja, ili je to jednostavno nekakvo začarano mjesto.

Predstavnici autohtonog sjevernog naroda Mansi, koji su u ovim krajevima živjeli daleko prije nego što su došli Rusi, nazivali su prijevoj planinom Devetoro mrtvih. U Djatlovljevoj grupi bilo je upravo devetoro turista.

Idealna priča za horor film

Zadatak s ogromnim brojem polaznih podataka i bez točnog konačnog rješenja predstavlja idealnu priču za klasičan horor film.

Povrh svega, na ovu temu vodile su se nevjerojatno duge i žestoke diskusije na internet-forumima, najprije na lokalnim, uralskim, a zatim i na moskovskim. Rađene su multimedijalne prezentacije (fotografije iz arhiva grupe sa zloslutnom elektronskom glazbom u pozadini), popularni pisci detektivskih priča pisali su članke, a raznorazni entuzijasti su godinama proučavali taj pohod sa svim njegovim detaljima i pisali o tome knjige.

''Djatlovmanija'' je jedan od najznačajnijih fenomena ruskog interneta. Holivudski horor o Djatlovljevoj grupi prije pet godina bio bi senzacija, a sada ljudi samo sliježu ramenima i pitaju: ''Gdje ste bili do sada?''.

Film Renija Harlina se, naravno, neće svidjeti ljudima koji su se godinama po forumima prepirali o Djatlovljevoj grupi, ali oni nikada neće priznati (čak ni sebi) da nije stvar u filmu, nego u neizbježnom pretvaranju lokalnog kultnog sadržaja u općepoznatu priču. Nikome se ne sviđa kada underground postaje dio pop kulture, ali izgleda da drugi kriteriji za ''super priču'' jednostavno ne postoje.

Tekst je objavljen na stranicama Russia Beyond