Mjesto s dva grada: Maglaj svuda, Maglaj oko nas…

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Gotovo sve što je manje ili više zanimljivo na maglajskom području nalazi se u samom gradu. Ima, doduše, i nešto lokaliteta iz davnih vremena, ali se slabo ima šta vidjeti. Recimo, Kraljevine kod Novog Šehera, najveće neolitsko nalazište u našoj zemlji, gdje su, u ostacima pretpovijesnog naselja, pronađeni i ostaci pogona za proizvodnju oružja i oruđa, ali se u objektiv mogu staviti samo tamošnje livade iz čijih „obrva“ iskoči poneka kamena sjekira ili čekić, laicima prilično neprepoznatljivog oblika.

Rimljani su uspjeli tek izgubiti poneki novčić na Šehinom Kamenu kod kod Donje Paklenice te na Gromilama (Crkvištu) kod Donjeg Šehera, dok se kod Trbuka, iznad desne obale Bosne, nalaze neznatni ostaci (dio trapezoidne kule i nešto zidina bedema) nekog srednjovjekovnog grada, a sve ostalo je u Maglaju, ako ne računamo modni stil poznat kao „kratke hlače, duga brada, ode u zrak ambasada“ u obližnjim Ošvama, Bočinji i drugim selima.

U Maglaju, ustvari, postoje dva grada: jedan je onaj u povijesnoj jezgri, a drugi je sve ostalo, uglavnom s druge strane rijeke Bosne. Početna postaja u staroj jezgri je Kuršumlija džamija. Podigao ju je 1560. godine neki Kalavun Jusuf-paša Budimlija, srušio 1697. godine Eugen Savojski, a obnovio sultan Abdul Aziz 1868. godine. Po mnogo čemu je nalik Ali-pašinoj džamiji u Sarajevu, ali je poprilično veća. Prema narodnoj predaji, sav kamen za izgradnju džamije narod je iz majdana iznad obližnjeg sela Bakotić prenio dodajući ga iz ruke u ruku. Postoji i „treći Maglaj“, onaj gdje je smještena industrijska zona, ali ću njega radije zaobići.

Kompletno zdanje stoji na visokoj podzidi, a oko džamije je mezarje u kojem se nalazi povelik broj zanimljivih spomenika. Najzanimljiviji su našli mjesto i na posebnoj tabli, svojevrsnom „vodiču kroz mezarje“. Između nišana ima i nekoliko brežuljkastih neograđenih mezara, ali i onih uredno oivičenih kamenim pločama. Dugo bi trajalo dok bi se pojedinačno pobrojali svi zanimljivi, a sudeći po ljepoti i očuvanosti nekih od nišana, bit će da je Maglaj imao značajnu kaligrafsku i klesarsku tradiciju, mada o tome danas, koliko znam, nema nikakvog spomena. Ljubiteljima povijesti sigurno će još zanimljiviji biti brojni komadi stupova brižljivo raspoređeni po mezarju: radi se, naime, o dijelovima originalne Kalavun Jusuf-pašine džamije, pronađenim tijekom radova na ugradnji podnog grijanja, a ima ih vrlo lijepo izrađenih, što govori o ljepoti prvobitne džamije. Blizu džamije je, smješten između dva stupna postamenta, i spomenik šehidima iz posljednjeg rata. Cijelo vrijeme dok snimam između mezara me prati neki crni pas mrka pogleda; načas mi izgleda gotovo kao da mi želi nešto reći.

Na podzidi spomen-ploča Mustafi ef. Hodžiću, mujezinu Kuršumlija džamije, poginulom na tom mjestu od granate 1994. godine, a desno od natpisa stara džamijska česma, podignuta još s početka 19. stoljeća, o čemu govori poseban natpis.

Kuršumlija džamija

Prostranim platoom ispred džamije dominira fontana s ibrikom u središtu. Ne znam šta je prvobitno predstavljala zgrada „na četiri vode“ s lijeve strane puta ka utvrdi, ali nešto sigurno jest, čim na pročelju ima isklesan neki sada pomalo nejasan znak nalik kronogramu ili takvom čemu. Što god da se nekad nalazilo, sad je tu frizerski salon koji nosi ime po vlasnici Sabiri Hadžišehić. Sabira također ne zna ništa o historijatu zgrade, tu je „pod kirijom“, a znak na pročelju je, kaže, sama očistila i prebojila.

Trg inače nosi naziv po Aliji Izetbegoviću, prvom predsjedniku Predsjedništva BiH, pa njegova slika stoji i na jednom od zidova, a ispod nje, u mramoru, Izetbegovićevi citati o ljudskim pravima i Bosni. Hercegovine nigdje. U ambijent se savršeno uklapa i zgrada u kojoj se smjestila „Čabrina kafana“, jedini ugostiteljski objekt na trgu, otvorena, prema natpisu pored ulaza, još 1919. godine. Niko niti ulazi niti izlazi, ne znam radi li, a ako ne radi, bila bi šteta, baš lijepo mjesto za kavenisanje.

Svratio bih provjeriti, ali mi valja uzbrdo, na utvrdu, a prva postaja je Sukija džamija. U literaturi se ne može naći ništa o tome kad je sagrađena, ali je, prema narodnoj predaji, starija od Kuršumlije, na što ukazuje i njen izgled: mala, sa drvenom munarom koja ide iz krova, stil kakav je prevladavao stoljećima, a danas je rijetkost, ali su džematlije poštovali tradiciju i prigodom posljednje obnove, prije petnaestak godina. Na ploči iznad ulaza stoji natpis o tome da ju je prije stoljeće i pol obnovila neka Fatima, kći Abdullatifa, potrošivši za obnovu trećinu svog imetka. Fatima široke ruke.

Iznad puta ka ulazu u grad betonska podzida, što donekle kvari dojam, a iznad kapije se vidi granica nekadašnjeg zida i dijela koji je pridodan pri nekoj od obnova. S table koja bi posjetitelju trebala predstaviti mjesto na kojem se nalazi odlijepila se slova; kasnije će se ispostaviti da je isto stanje sa svim tablama te namjene u gradu; trebalo bi vidjeti ko je uzeo lovu pa tako traljavo uradio posao. S unutarnje strane kapije neko je zaboravio bocu „tuzlanskog piva“. Utvrda je, prema službenoj obavijesti zalijepljenoj na vratima, otvorena za posjete od 10 do 21 sat, tu je i cjenik, ali nema nikoga ko bi naplatio ulaz.

Prvi značajan objekt je sahat-kula. Viša je od 17 metara, a sagrađena je 1697. godine, vjerojatno nakon što su se stanovnici vratili u grad koji je neposredno poslije toga opustošio Eugen Savojski. Pretpostavlja se, mada za to nema dokaza, da ju je podigao neki od Uzeirbegovića, poznate maglajske porodice, čiji su se članovi stoljećima brinuli da kula ostane uspravno i bude u funkciji. Kad sam prije desetak godina dolazio na maglajsku utvrdu, vrata su bila otvorena i moglo se popeti do vrha. A na vrhu – zvono! Nisam na sahat-kuli očekivao zvono, ali sam se, za kasnijih dolazaka, navikao kad čujem jak kucaj u puni sat. Zvono su 1923. godine u Zagrebu kupili Mustajbeg Uzeirbegović i bratić njegove žene iz roda Osmanbegovića, a ono je i danas u funkciji.

Utvrda je, nemasumnje, jedna od najljepših i najbolje očuvanih u našoj zemlji. Građena je nekad na prijelazu iz 14. u 15. stoljeće, budući da se prvi put spominje 1408. godine, i to u povelji koju je ugarsko-hrvatski kralj Sigismund izdao „sub castro nostro Maglaj“ („pod našom utvrdom Maglaj“). Sedam godina prije je bosanski kralj Ostoja Dubrovčanima izdao povelju «na Lišnici u Usori», današnjoj Liješnici kod Maglaja, što će reći da se u to malo godina promijenila i vlast i država kojoj je pripadalo ovo područje. Osmanlijski izvori selo Maglaj prvi put spominju 1485. godine, kada tu žive 32 obitelji, a kasnije broj stanovnika gotovo stalo raste pa biskup Marijan Maravić 1655. godine u Maglaju bilježi 330 „turskih“ kuća i četiri džamije. Za prvog austrougarskog popisa, 1879. godine, Maglaj ima 2.658, a za drugog, 1910. godine, 2143 stanovnika, a pravi zamah slijedi tek nakon izgradnje željezničke pruge Brod - Sarajevo, kada se grad počinje širiti na lijevu obalu Bosne.

Sama utvrda ima bedeme sa dvije duže strane, a branič-kula iznad sahat-kule dominira cijelim prostorom grada. Zgrada s oštrim četverostranim krovom uz bedem prema novom dijelu grada također je, onako osamljena, prilično dominantna. Dečko i umotana djevojka, kojoj se vidi samo lice, ašikuju, uopće ne obraćajući pozornost na to što ih neko fotografira, a nekoliko posjetitelja uz zapadnu kulu raspoloženo je za priču. Ispred njih redovi stolica: tu se povremeno priređuju kulturno-zabavne manifestacije, uključujući i „Studentsko ljeto“, festival mladih i neafirmiranih pjevača, koji se održava već duže od pedeset godina.

Naravno da sve zidine ne potječu iz srednjovjekovlja, sigurno ih je više ostalo iz doma vladavine Osmanlija, koji su posadu u gradu držali sve do 1878. godine i uspostave austrougarske vlasti. Iznad jedne „ćelije“ zagrađene metalnom rešetkom čak je u kamenu urezana godina, ali se baš ne može razoputiti je li u pitanju 1903. ili 1993., mada je prva mnogo vjerojatnija. Zanimljivo, u unutrašnjosti „ćelije“ drvene ljestve i televizijski ekran, valjda zaostali nakon neke od manifestacija održanih na utvrdi.

Česma, krović i betonska saksija

Sa utvrde se spuštam drugim putom, znajući da ću naići pored originalne česme: šestostrana, linije na zidovima su vjerojatno iscrtane u malteru, a krović od kaplame. Ono, stat' pa gledat'! Korito ispred česme od kamena iz jednog komada, pretpostavljam da je sačuvano još od srednjovjekovlja, tako nekako izgleda. Djeluje da se iznad pipe nalazio i neki natpis, ali se sad ne vidi, a baš bi bilo zanimljivo doznati što je pisalo. Neko je nekad, sigurno u dobroj namjeri, donio i ostavio tu ružnu betonsku saksiju; da je manja i lakša, stavio bih je pod ruku pa odnio nekud, bilo kud, samo da nije tu.

U pristrancima preko puta Sukije i Kuršumlije, a i oko njih, poprilično lijepih starih kuća, s katom širim od prizemlja. I neke novijeg datuma građene su u tom stilu, a neke su baš napucane, mada ima i onih u ruševnom stanju.

I dalje sam na istoj strani Bosne, nije baš sve stalo u utvrdu i oko nje. Recimo, Uzeirbegov konak, sagrađen 1875. godine između obale i ceste. Sagradio ga je Salih-beg Uzeirbegović, još jedan od brojnih uglednika iz te porodice koja je nekoliko stoljeća davala i kapetane maglajske utvrde. I konak ima kat širi od prizemlja, a dvobojan je: prizemlje od sivog, pravilno otesanog kamena, ono iznad njega bijelo. S desne strane zgrade u nju je „zaboden“ arhitektonski čudan dodatak koji ne umijem opisati; kvari pravilnost čitave zgrade, ali je istodobno čini i originalnom, jer nigdje i nikad ne vidjeh nešto slično. Iznad lijepih lučnih vrata ostavljeno je mjesto za natpis koji je, bit će, negdje nestao. Legenda kaže da je kamen bio pripremljen za zidanje mosta preko Bosne, ali se, eto, nešto okrenulo pa je podignut konak. Obnovljen je 1999. godine pa djeluje takoreći kao nov.

Uzeirbegov konak

Malo dalje, s druge strane ceste, na nešto višoj razini, treća od starih džamija, Fazli-pašina. I ona gotovo sigurno spada među one četiri koje spominje biskup Maravić, makar se godina njene gradnje ne zna. Ipak, da je to tako, ukazuje podatak s natpisa iznad ulaza, u kojem je naveden dobrotvor Mehmed i godina 1166., odnosno 1752./53., kada je, očito, džamija temeljito obnovljena. Ima, kao i Sukija, drvenu munaru, samo što kod Fazli-pašine izbija gotovo pri samom vrhu krova. Desno od ulaza stoje dva nišana, a radi se o mezaru Vasvije hanume, umrle 1920. godine, kćerke Mahmud-bega Osmanbegovića iz Dervente i žene istog onog Mustajbega koji je kupio zvono za sahat-kulu.

S ove strane Bosne, prije samog mosta, spomenik policajcu Rifatu Abidoviću, prvom šehidu na maglajskom području. Poginuo u proljeće 1992. godine, a gornji rub četverostranog spomenika ima formu krune ili barem ja to tako doživljavam.

A s one strane Pliv... Pardon, Bosne? Može se i lijevo i desno, a pošto je koncentracija zanimljivih mjesta veća zdesna, prvo ću nalijevo. Na toj strani, uz novouređenu cestu pored rijeke, stoji Delibegov han. Nigdje nema preciznog podatka o godini gradnje, zna se samo da je podignut nekad u drugoj polovici 19. stoljeća i da je prilično godina bio jedini zidani objekt na toj strani Bosne. Dugo godina bio je ruglo grada, a onda su se našle neke pare, donacija Europske unije, pa je obnovljen. Ali... Uvijek ima neko „ali“ što djevojci sreću kvari! U nedavnoj poplavi pod vodu je došlo i prizemlje hana, a taman su se općinari spremali napraviti tu restoran, motel, suvenirnicu... Bosna nije dala pa sad na vratima stoji obavijest o pečaćenju objekta iz lipnja 2015. godine. Sve Jovo nanovo!

Inače se radi o moćnoj zgradi, donekle nalik Uzeirbegovom konaku, s tim što je srednji dio kata dodatno izbačen naprijed, a han ima i vlastito dvorište. Legenda kaže - a pošto se zapisivalo premalo, legende lako postanu i događaji od prekjučer – da su na tavanu zgrade ubijeni neki austrougarski vojnici i da stropovi, kad je vrijeme kišno, dobiju crvenu boju. Baš bi bilo zanimljivo malkice proroviti po austrougarskim arhivima pa vidjeti ima li kakvog spomena navedene legende.

U parku blizu središta novog dijela grada spomen-obilježje šehidima i poginulim borcima: kamena kapija sa tri strane, na četvrtoj imena, imena, imena... Iz fontane ne teče ništa. Malo dalje, baš-baš u centru, preko puta zgrade Općine, uz ulicu, lijep stećak i kamena kugla. Sjećam se vijesti da je jedna od kugli pronađena negdje kod tunela Sikola, bit će da je i ova odatle. O kuglama bi se dalo pričati: iako su geolozi jednodušni da se radi o prirodnim tvorevinama, uvijek se nađe zanesenjaka željnih čuda koji, činjenicama u inat, raspredaju priče za naivne.
Ali nije to tema, obilazim Maglaj. I prolazim pored „Centar pekare“, a ne mogu je ne spomenuti, jer ima stvarno dobar slogan: Mrvicu bolja. Zastajem pred bistom Ibrahima Obralića Briše, istaknutog revolucionara, kako se obično kaže za drugove koji su igrali značajnu ulogu u partizanskom pokretu. Penjući se na utvrdu, vidio sam da jedna od glavnih ulica nosi naziv po Obraliću, ali moram priznati da do danas nisam ni čuo za njega pa makar mi retroaktivno oduzeli one nagrade što sam ih dobio na natjecanju „Titovim stazama revolucije“. Valjda neće, jer čovjek se uči dok je živ; evo, i ja učim!

Maglaj ima i svoje crkve, a centru je bliža pravoslavna. Sagrađena je između 1906. i 1908. godine na lokaciji nekadašnje crkve-brvnare, a posvećena svetom Proroku Iliji. U ratu su od nje ostali samo zidovi, ustvari samo dijelovi zidova, i godinama je bila strahota vidjeti je, ali je prije desetak godina obnovljena tako da sada izgleda isto i kao prije rušenja i paljenja. Oko crkve pusto, ali uredno, ipak se vidi da neko brine i održava red.

Pravoslavna crkva svetog Proroka Ilije

Katolička crkva u Maglaju prvi put se spominje već 1638. godine, ali je vrijeme učinilo svoje: naprosto je nestala i iz zapisa i s lica zemlje, nije teško pretpostaviti kako i zašto. Zna se da je prva suvremena katolička crkva izgrađena 1919. godine, a bila je posvećena svetom Anti Padovanskom. Šezdesetak godina kasnije napravljena je današnja, posvećena blaženom Leopoldu Mandiću, pomalo čudnog izgleda: kocka s kockastim križem na gornjem rubu. U međuvremenu je maglajsko svetište postalo poznato i ostalo to sve do izbijanja posljednjeg rata. Kakvo je stanje danas, ne znam. Zanimljiva sitnica pokazuje da je neko od svećenika svjestan kako stvari treba bilježiti i danas, u eri kompjutera: vidi se to po maloj metalnoj tabli postavljenoj pored ulaza, i to blizu stropa, a označava razinu vode u poplavama od prije dvije godine.

Na lijevoj obali Bosne džamija je samo jedna, ali takva da bi se, što se ukupnog dojma tiče, komotno mogla nalaziti u Istanbulu, a da se ne bi zastidjela. Službeni naziv joj je Vali Recep Yazicioglu džamija, a dobila ga je po valiji (guverneru) turske pokrajine Erzindžan, koji je inicirao gradnju i osigurao najveći dio od oko tri milijuna koliko je bilo potrebno za gradnju. Nije mu se dalo biti na otvorenju – poginuo je u prometnoj nezgodi! Sudbina… Munare su joj visoke po 42 metra, a otvorena je 2009. godine. I džamija je, kao i svi drugi objekti s ove strane Bosne, stradala u poplavama, a obnovljena je zahvaljujući Divanetu Turske. Ne znam je li se iko bavio time koliko ljudi može stati u nju, ali je cifra sigurno ogromna; u odnosu na nju, Sukija i Fazli-pašina džamija djeluju kao dječje igračke.

Vali Recep Yazicioglu džamija

I na kraju nekadašnji ponos grada, vila „Bjanca“. U vrijeme gradnje je vjerojatno, kao i Delibegov han, bila jedina zgrada na prostranoj ledini. Ne zna se kad je točno sagrađena, ali je to svakako bilo malo nakon uspostave austrougarske vlasti. Do 1912. godine bila je vlasništvo Michaela Lurica, nadgruntovničara iz Maglaja, i dr. Moritza Sattlera iz Sarajeva, a onda je kupuje baron Clemenso Kettenburg, tadašnji maglajski kotarski predstojnik. Kattenberg je ipak kratko zadržao vlasništvo, pošto se zna da je četiri godine kasnije zgrada uvedena na popis državne imovine i da su se u nju smjestili žandarmi.

Kasnijih godina mijenjale su se države i vlasnici, na zidu je i spomen-ploča s petokrakom, nema šta nije prošlo kroz „Bjancu“, a danas se još uvijek na mnogim mjestima navodi da je u njoj sjedište poduzeća „Gradina“. Ne, nema ničega u „Bjanci“, oko nje „raste gusta trava“, što reče neki slavonski pjesnik. Oko nje, a pomalo već i na njoj, iz oluka i krova. I natpis da se prodaje. Lijepo izrezbareni nadvratnici i nadprozornici su, osim arhitektonskog rješenja, sve što je ostalo od njene nekadašnje slave, a šteta bi bila da te stare slave nestane.

Valjda se, prigodom sljedećeg dolaska u Maglaj, iznenadim kad vilu „Bjanca“ zateknem uređenu i našminkanu, pa u bašti u unutarnjem dvorištu sjednem popiti kavu. Pred početak nekog novog maglajskog putopisa…