Tekst članka se nastavlja ispod banera
Kako je to biti maturant bez ekskurzije i mature, upisati studij, a nijednom ne kročiti u zgradu fakulteta, ili diplomirati preko Zooma i tražiti prvi posao u vrijeme ekonomske krize?
Psiholozi odavno upozoravaju na porast anksioznosti i depresije među mladima, a sada se, uz svakodnevnu brigu za zdravlje, mnogi bore i sa osjećanjem „prekinutog“ života.
Na prvi pogled, čini se da je biti mlada osoba u vrijeme pandemije sasvim ugodno. Ukoliko studirate, predavanja pratite iz vlastitog doma, a tako polažete i ispite.
Škola je također online, uz povremeni odlazak u fizičku učionicu i mnogo razumijevanja nastavnika i nastavnica, koji su u istom sosu. Izlazaka, bar onih u klubove i kafane, baš i nema, ali se nekako pronađe način za druženje, ako ne u stanovima i vikendicama, onda makar preko Zooma.
Vremena napretek za usavršavanje vještina i bavljenje hobijima, gledanje filmova i serija, igranje videoigara. Neki su čak i volontirali u onom periodu kada naši stariji sugrađani i sugrađanke zbog epidemioloških mjera nisu mogli izaći iz kuće.
Čini se da su njihove pandemijske nedaće u odnosu na druge, koji su daleko izloženiji virusu ili krizi, ipak samo „problemi prvog svijeta“. Ili?
O problemima mladih (ljudi starosti između 15 i 30 godina) nismo baš mnogo čitali tokom pandemije. Covid-19 nas je natjerao da se ponajprije bavimo potrebama onih najstarijih i najmlađih – upravo je njima prošle godine bilo uskraćeno kretanje, što je Ustavni sud BiH ocijenio kao kršenje ljudskih prava.
No, bez obzira na to da li ih je ova naredba obuhvatila ili ne, adolescenti su također osjetili uticaj pandemije. Kvaliteta nastave je prelaskom na online sisteme školovanja uglavnom opao, društvene potrebe su im ostale neispunjene, slabije kretanje i prečesto korištenje kompjutera i mobitela sigurno je ugrozilo njihovo fizičko i mentalno zdravlje.
Svemu treba dodati i sjenu ekonomske krize koja nam se sprema nakon „otvaranja“, kad ga jednom dočekamo, a prisjetimo se da je BiH godinama u vrhu nezaposlenosti mladih.
Nipošto ne treba zaboraviti ni ekološku katastrofu koja slijedi i koja je mladima rođenim nakon 1996. godine, takozvanoj generaciji Z, fundamentalno formirala politička uvjerenja. Slika sada ne izgleda nimalo idealno, zar ne?
Psiholozi odavno upozoravaju na porast anksioznosti i depresije među mladima, a sada se, uz svakodnevnu brigu za zdravlje, mnogi bore i sa za njihovu generaciju vrlo specifičnim osjećanjem „prekinutog“ života.
Upravo je taj udar na mentalno zdravlje nešto što ističu i predstavnice nevladinih organizacija posvećenih aktivizmu mladih, ali to nipošto nije jedini problem – tu su i nedostatak interakcije, nizak kvalitet obrazovanja, loš ekonomski položaj... O svemu tome pričali smo i sa troje mladih ljudi na ključnim životnim „raskrsnicama“ – maturantom, brucoškinjom i apsolventicom.
Izgubljeni i dezorijentirani
Ibrahim (18) je gimnazijalac iz Breze i mladi glumac koji se baš u vrijeme pandemije prvi put okušao u profesionalnom teatru. Glumio je u predstavi „Mladi u doba korone“, koju je producirao Studio Teatar, u suradnji sa Bosanskim narodnim pozorištem Zenica i uz podršku Instituta za razvoj mladih KULT, a ovih dana je premijerno izvedena i predstava „Ko smo?“, koju radi sa zeničkom glumicom Lanom Delić.
Razgovaramo u lokalnom kafiću, uz propisanu distancu, a ispričao mi je kako je ova predstava baš ono što je njemu i njegovim kolegama i kolegicama trebalo u ovo čudno vrijeme.
''Za mene je ova predstava bila prvi korak u to društvo profesionalnih glumaca. Neki od njih su mi rekli da nikad više nisu radili – pozorište je radilo, samo je posjećenost bila manja. Otišao sam na audiciju i dobio ulogu. Nama mladima je trebalo nešto da pokažemo bunt prema svim tim situacijama u kojima smo se nalazili u vrijeme korone, neki ispušni ventil. Pokazali smo da nismo neki mali ljudi koji nemaju mišljenje ni o čemu i tu su samo da uče i slušaju odrasle. Itekako imamo svoje mišljenje'', priča mladi glumac.
Predstava se bavi različitim situacijama u kojima su se mladi nalazili u vrijeme pandemije, kako kaže Ibrahim, od smiješnih do tužnih, i uspješno oslikava upravo ono osjećanje pauziranog života mladog čovjeka.
''Pandemija jeste mnogima narušila planove. Nismo otišli na ekskurziju, a to je nešto što svima obilježi srednjoškolsko obrazovanje. Slušajući priče prijatelja i kolega iz razreda, vidim da ih je dosta pogodila korona, osujetila im je planove, sve je stalo. Meni osobno pandemija nije teško pala, mislim da spadam u rijetke izuzetke koji su pandemiju iskoristili na najbolji mogući način'', kaže Ibrahim, ali odmah potom dodaje: osim online školovanja.
''Online školovanje je za mene bilo najveći problem. Stvaralo mi je anksioznost, bez obzira što sam se trudio da se izborim koliko mogu. Osjećao sam pritisak čim jedan dan ostavim jedan predmet za sutra, onda se gradivo nakupi i poželim da dignem ruke od svega. Onda za dvije ili tri tjedna pritisak dođe ponovo. Spavao sam loše, a u to vrijeme sam bio maloljetan pa nisam mogao ni izlaziti. Jedini izvor kisika bio mi je balkon, priča Ibrahim. A period adolescencije je svakako težak'', dodaje on, naročito zbog pritisaka okoline da se „pronađete“:
Pročitajte još
''Ako se još uvijek ''tražite'', logično je da ćete osjećati neki pritisak, što sami prema sebi, što iz okoline koja neprekidno pita šta planiraš u životu.'' Pandemija je samo još više doprinijela tom osjećanju i mislim da svatko tko je nešto planirao sada to dovodi u pitanje. Sve je stalo, sve što je prije vrijedilo sada ne vrijedi, a ne znamo šta će biti poslije. Anksioznosti doprinosi i činjenica da se mladi nisu mogli družiti, sitnica'', kako kaže sagovornik, koja je u mnogome doprinijela da se osjećaju „izgubljeno“:
'Družili smo se u kućama i stanovima, ali smo ograničeni na nekoliko ljudi koje viđamo stalno, a tako zatvaramo mogućnost da stvorimo nova prijateljstva, da se zaljubimo.''
''Pandemija je mladog čovjeka u isto vrijeme pozvala na akciju i zatvorila u četiri zida'', smatra Katarina Vučković iz Instituta za razvoj mladih KULT.
Ona ističe da je pandemija uticala na sve sfere života i sve uzraste, ali da ju je mlad čovjek doživio na posve drugačiji način:
''Specifikum mladog čovjeka je to što je znatno „brži“, već od malih nogu osviješten povodom informacionih tehnologija i korisnik ne samo društvenih mreža nego cijelog spektra alata koje pruža IT svijet. Za mlade u BiH svijet je već odavno postao globalno selo i njima je sasvim jasno šta se događa sa njihovim vršnjacima koji imaju iste potrebe i interese na drugom kraju svijeta. Mladi stoga imaju i izraženu potrebu da budu u kontaktu sa svojim vršnjacima. Brzina života, potreba za mobilnošću, putovanjem, učenjem, kreiranjem – sve je to zaustavljeno ili usporeno u odnosu na tempo na koji su oni navikli, bez obzira na to što im ova zemlja baš i ne pruža puno prilika.
Jedna, a vjerojatno i dvije generacije, neće imati maturu niti otići na ekskurziju, jedan broj studenata nije imao redovna predavanja, neki još nisu ni kročili u zgradu fakulteta, a apsolventi su studij okončali preko Zooma i Skypea.
Vučković dodaje: Sve su se aktivnosti vrlo brzo moralo prebaciti u online svijet, a da kvaliteta toga nije nužno ispunjavala stvarnu potrebu – sve je to uticalo da svi mi, pa i mladi ljudi postanu malo više otuđeni i da glasno izražavaju potrebu za drugim ljudima, vršnjacima, da bi rasli i razvijali se u aktivne građane i dobre ljude.
I Benisa Bibuljica iz PRONI Centra za omladinski razvoj kaže da je pandemija vjerovatno najviše pogodila radnu populaciju, ali je, prema njenom mišljenju, mlade ljude potpuno dezorijentirala, i po pitanju obrazovanja, neformalnog i formalnog, ali i trošenja slobodnog vremena.
''Kao mlada osoba, koja istovremeno radi s mladim ljudima, znam koliko im je važno da budu u kontaktu jedni sa drugima i da imaju mogućnost da uživo rade, jer to je najbolji način da se razumije materija, daleko bolji od online rada.''
Ona posebno ističe utjecaj pandemije na mentalno zdravlje mladog čovjeka:
''Mladi ljudi osjećaju da su im na neki način životni planovi prekinuti. Godina dana zaista nije malo, a svakako postoji anksioznost, jer kad ste, žargonski rečeno, „bombardirani“ informacijama o pandemiji, onda to nikako ne može pozitivno utjecati na raspoloženje i mentalno zdravlje. Informacije o broju zaraženih i umrlih, koliko god da je mlada osoba puna energije, utiču itekako negativno, jer određena doza straha uvijek postoji, bilo da je riječ o nama ili našim porodicama.''
''Stalno se pitam što nije u redu sa mnom''
Devetnaestogodišnja Amila (identitet poznat autorici teksta) je brucoškinja iz Ilijaša.
Srednju školu je završila u Ilijašu, i to baš kada je pandemija počela, a potom je upisala Ekonomski fakultet.
Razgovaramo u aščinici koja je u vlasništvu njene obitelji i u kojoj radi od petnaeste godine. Razgovor je sadržajan, ali ipak najviše pričamo o obrazovanju.
''Teško mi je palo što se pandemija desila baš u vrijeme završetka mog srednjoškolskog obrazovanja. Baš tada kad smo trebali najviše da se opustimo, upoznajemo, bavimo nekim tipičnim mladalačkim aktivnostima, shvatimo za šta smo sve sposobni, dogodila se online nastava kojom su nas „zatrpali“. Pandemija nas je vratila na sami početak, na „ganjanje“ prosjeka i ispunjavanje obaveza, srednju smo školu završili bez interakcije i druženja'', priča ona.
Prijemni ispit je polagala online, što je bilo dosta stresno, a kaže da joj se to iskustvo odrazilo i na zdravlje:
''Prvi dan nastave, profesorica nam govori sljedeće: ''Znam da ste čuli da smo najgori. To je točno, najgori smo, najviše tražimo''. Ja sam se u tom trenutku potpuno izgubila. Umjesto da nas opusti, da pokaže razumijevanje za specifičnu generaciju „koronskih“ brucoša, ona se ponijela tako. To me je razočaralo i uplašilo. U gimnaziji sam uvijek imala nešto da kažem ili da pitam, otad nisam smjela da progovorim. Prvi tjedana je bila vrlo stresna, katastrofalna.''
Jedini njen fizički kontakt sa fakultetom bio je kada je predala dokumente za upis, ''ujedno i jedino pozitivno iskustvo'', kako kaže, a službenice na studentskoj službi imale su mnogo više razumijevanja za nju i njene kolege nego profesori.
''Online nastava ima svoje prednosti, nastavlja svoju priču Amila, da je pristup fakultetu onemogućen bilo bi mnogo gore. Pritom, sada mladi imaju mnogo više vremena posvetiti se stvarima koje vole i žele raditi.''
Pitam je kako izgleda jedno online predavanje na fakultetu.
''Prva stvar koju profesor uradi, naravno, kaže „dobro jutro“ i očekuje povratnu reakciju, provjerava da li smo tu. Rijetko tko otipka pozdrav. Potom slijede ciljevi predavanja, pa onda odjednom pita „čujemo li se“. Ružno je što ne čujete živu riječ, nemate predstavu s kim razgovarate. Studiranje nosi veliku dozu ozbiljnosti i većina nas je toga svjesna. Garantiram da 95 posto studenata nisu oni koji se prijave na predavanje i nastave spavati. No teško je, kao da slušate radioemisiju. Slušate i kad vam nešto nije jasno i želite pitati, pa vidite onaj spisak od 140 korisnika imate osjećaj da ste pod lupom. Rijetko tko će se javiti preko mikrofona ili javnog chata da se uključi ili pita nešto što mu nije jasno'', priča sugovornica Naratoriuma.
Još nijednom predavanju nije prisustvovala uživo. Nije uživo upoznala nijednog kolegu ni kolegicu s grupe. Amila bi htjela svoje iskustvo prelaska u visoko obrazovanje uporediti sa prelaskom u srednjoškolsko obrazovanje, ali takvo poređenje nije moguće.
''Osnovnu školu sam završila u Podlugovima. Ilijaš je u tom zadnjem dijelu kantona, pomalo odbačen – e tako je to sa Podlugovima. Došla sam u prvi razred gimnazije, i to je bilo izuzetno stresno, baš kao što je stresan i polazak na fakultet. Međutim, taj stres mi je stvorio utisak da će biti potrebno da mnogo radim kako bih stigla svoje kolege. Sada nemam taj utisak. Glupo je biti čovjek bez utiska, čovjek koji profesoru neće odgovoriti na „dobro jutro“. Ali vrlo mi nedostaje to pogosko gorivo koje me tjera da napredujem, da se trudim i borim. Da shvatim da moram ići deset koraka ispred svih tih 140 kolega kako bih sutra mogla parirati svom kolegi iz Amerike'', kaže Amila i dodaje: Stalno se pitam šta to nije uredu sa mnom.
Prema istraživanju Instituta za razvoj mladih KULT i Fondacije Mozaik, 31,9 posto je kvaliteta online nastave ocijenilo znatno umanjenim, a 16,7 posto da im je veoma naporno pratiti online nastavu (među njima je najviše srednjoškolaca).
Među onima koji kažu da su izgubili motivaciju za nastavu, a njih je oko 30 posto, dominiraju studenti.
Vučković ističe da su mladi i prije pandemije govorili da im mnogo toga u obrazovanju nedostaje, primjerice, praktična nastava, te da neobične okolnosti u kojima se nastava odvija tijekom pandemije mogu dugoročno utjecati na kvalitetu onoga što mladi čovjek može u BiH pružiti društvu, bez obzira na to čime se bavi. Govoreći o svojim iskustvima u organizaciji treninga za mlade u okviru obuke „Uči, misli i djeluj!“, Vučković kaže da je online način rada, bez obzira na trud predavača, ima svoje nedostatke:
''Vi ne možete biti baš zabavljač na ekranu kako biste zadržali pažnju, a mladi ljudi i ne očekuju jednak kvalitet koji su imali uživo, iako smo se trudili da ih zadržimo u optimalnom broju, da kvalitetno radimo teme. Moje iskustvo je bilo da jedan broj sudionika nije bio spreman upaliti kameru jer je u tom trenutku obuka ušla u njihove domove. Otvaranje privatnosti je važan trenutak ovdje, a mi smo samo jedna ''kamera'' koja je ušla u privatni život mladog čovjeka. Shvatili smo i da je, u trenutku kada i obrazovanje ulazi u online način rada, vrlo teško zadržati pažnju i imati istinsku participaciju. Koliko god je ova generacija prilagodljiva i brza, teško je adaptirati se.''
Benisa Bibuljica smatra da su mladi uskraćeni za veliki postotak znanja za vrijeme online nastave. Većina mladih s druge strane ekrana nije toliko fokusirana, koncentracija u mnogome pada.
Ali iskustva su različita: razgovarala sam s jednom djevojkom koja je tijekom iskustva online studiranja žalila za tim živim kontaktom, a onda, kada se vratila u klupu, shvatila da joj je bolje bilo online. Međutim, veliki problem je varanje i prepisivanje na ispitima, čemu je korona itekako doprinijela. Studenti se koriste svakojakim alatima da polože ispite, a to će na kraju rezultirati time da nisu sa tog studija odnijeli nikakvo znanje, nego su samo „proletjeli“ kroz fakultet.
''Sve se čini mnogo apstraktije''
Hana (22) je mlada književna kritičarka, prevoditeljica i pjesnikinja, a tijekom pandemije je i diplomirala. Pitala sam je kako je sve to izgledalo i kako se osjećala. Je li ostalo išta od tog osjećanja „svečanosti“ koje obično vežemo za taj događaj?
''Sama obrana završnog rada organizirana je u prisustvu komisije preko Zoom platforme. Moram priznati da braniti rad preko online platforme sam čin završetka studija čini manje službenim (pa i svečanim, à vrai dire). Sve se čini mnogo apstraktnije kada svoj rad prezentiramo nekome tko je iza ekrana, daleko, u svom domu ili negdje drugdje, nego kada gledamo jedni druge u oči i svjedočimo sadašnjem trenutku'', ispričala je za Naratorium.
Budući da je okončala prvi ciklus studija na Odsjeku za francuski jezik i književnost i Odsjeku za komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu, Hana je diplomirala i online i offline, odnosno uživo. Poredeći ova iskustva, ona kaže:
''Upravo sam primijetila tu razliku, jer sam branila dva diplomska rada, na dva različita odsjeka. Kontakt uživo, pa čak i na propisanoj distanci, sa maskama na licu i obilježenim mjestima koja možemo zauzeti, zaista je nešto vrijedno čega nismo generalno bili svjesni prije pandemije. Biti ovdje i sada su vrijednosti koje promovira moj studij, i zato upravo veliku važnost pripisujem mjestima i sadašnjem trenutku. Braniti rad u učionici gdje sam slušala predavanja prije pandemije čini trenutak diplomiranja službenim i onakvim kakvim sam ga zamišljala.''
No, nakon obrane završnog rada slijedi izlazak na tržište rada, nešto manje svečan čin, za mnoge izuzetno stresan. Ipak, Hana je optimistična povodom svoje profesionalne budućnosti:
''Zahvaljujući mnogim prilikama koje smo u pandemiji otkrili, posvetivši se sebi, prije svega, kao i mnogim alatima koji su nam u velikoj mjeri olakšali rad, prilika za rad je bilo dosta u mojoj oblasti i smatram da ću napornim radom otvoriti još mnogo novih vrata, nekih koja će voditi na još bolja mjesta i biti stvarna u nekim boljim vremenima.''
Međutim, bar po istraživanju Instituta za razvoj mladih KULT, mlade ljude najviše brine nemogućnost pronalaska adekvatnog posla (37,2 posto). Da ekonomski položaj mladih nipošto nije dobar, tvrdi i naša sugovornica iz ove organizacije.
''Imamo jednu od najvećih stopa nezaposlenosti mladih prema podacima Svjetske banke. Mislim da se to neće baš popraviti tijekom pandemije, jer se i poslodavci u ovakvoj atmosferi ustručavaju kreirati nova radna mjesta. Mladi koji su spremni da pokreću svoje biznise su također u riziku, jer nisam sigurna koliko će poduzetnika biti spremno ulagati u nove biznise. Također, proračuni lokalnih zajednica namijenjeni mladima su se u nekim lokalnim zajednicama preusmjereni – preko noći su nestali grantovi za projekte i to je jedna obeshrabrujuća poruka mladom čovjeku koji i dalje nije prepoznat kao resurs zajednice. Mi i dalje pričamo o mladima kao o problemu, a ne kao onima koji su nova prilika za društvo i zajednicu'', napominje Vučković.
Ona skreće pažnju i na djelimično pozitivan ekonomski aspekt pandemije – to što je stavila u fokus zanimanja koja skoro pa isključivo mogu raditi mladi ljudi.
''Veliki broj nekih za nas kao zemlju novih zanimanja je sad došao do izražaja. Kreiranje internetskog i IT sadržaja, aplikacija, prilagođavanje standardnih poslova na poslove na daljinu je nešto što su u pandemiji iznjedrili mladi ljudi. Oni koji su, srećom, uspjeli da prije pandemije završe fakultete su nam sada, kao, primjerice, inžinjeri elektrotehnike, rješavali životne probleme. Također, kreirani su možda ne poželjni ali svakako novi poslovi, recimo, u oblasti dostave hrane. To nisu poslovi koji su dobro plaćeni, ali se jesu razvili usljed pandemije.''
Benisa Bibuljica, pak, ističe da u BiH postoji veliko nezadovoljstvo mladih ljudi kada je u pitanju njihovo zapošljavanje i vidljivost na tržištu rada, naročito kada završe fakultet:
''Upravo to se dogodilo ove godine – imali su priliku da završe fakultete, ali ne i da nađu posao. Sve se zatvara, ljudi dobijaju otkaze, kako onda očekivati da neko zaposli mladu osobu ukoliko je prethodno otpuštao? Pritom, mladi koji žive s roditeljima ili financijski zavise od njih, u slučaju da roditelji sada izgube posao, gube podršku i moraju i sami tragati za zaposlenjem.
''Razumijem svakog tko odlazi''
Prije pandemije, jedna od top tema u domaćim medijima bio je odlazak mladih iz zemlje. Često se pisalo o tome kako je odlazak jedan vid bunta ove populacije koja je gotovo sasvim izgubila nadu da može politički ili aktivistički promijeniti vlastiti položaj u zemlji.
''Ova situacija s pandemijom je dosta mladih obeshrabrila. Izgubili su elan i želju za bilo čime. Vidimo šta nam se dešava, politička situacija je smiješna, političari se sprdaju sa narodom i ne planiraju stati, sve se samo nastavlja. Mladi su izrevoltirani i mislim da će rijetko tko smoći snage da išta učini00, kaže sugovornik s početka teksta, te dodaje da će on sam nastojati da doprinese promjenama, bar u lokalnoj zajednici:
''Ne znam da li bi se smio pogledati u oči da pustim da se sve ovo događa i da i ja dignem sidro. Razumijem svakog ko odlazi. U mom društvu, od nas petorice, dvojica planiraju da idu i potpuno ih razumijem – ovdje im se ne pružaju prilike.''
Bibuljica kaže da mladu populaciju najviše iritira da i, kad su dobri studenti i kvalitetni radnici sa kompetencijama i vještinama, ne mogu pronaći zaposlenje:
''Gotovo da ne možete pronaći nijedan primjer koji će ih potaknuti da ostanu. Način na koji funkcionira bh. sustav zapošljavanja je zaista neadekvatan i nepravedan, ne cijene se znanje ni vještine nego članske karte u strankama, rodbinske veze. Broje se krvna zrnca umjesto da se broje kompetencije i znanja.''
Iako su mladi ljudi s kojima PRONI najviše radi aktivisti, oni koji znanjem i radom doprinose drušvenom razvoju, te prenose znanja i iskustva vršnjacima, Bibuljica nije uvjerena da su doista zainteresirani za politiku.
''Kada kažem da nisu zainteresirani, ne mislim nužno u smislu angažiranja u strankama, pojavljivanja na plakatima ili kandidatskim listama. Ako zaista želite mijenjati stvari, onda morate znati kako, koja su vaša prava i obaveze, šta je kršenje prava. Najlakše je reći da su svi otišli, ovdje nema posla, i slično, ali i mladi su odgovorni za stanje koliko i sistem – kao da čekaju da im posao padne s grane. Odlazak nije bunt, to je odustajanje'', smatra Bibuljica.
Vučković kaže da je pandemija pomogla da mladi osvijeste da je život sad i ovdje, te da moraju preuzeti odgovornost za svoj život, način na koji provode vrijeme, ali i kako djeluju na okolinu:
''Postali smo svjesniji prirode i okoliša, solidarnost je otišla ljestvicu više, počeli smo više osjećati potrebe drugih. Mladi su postali svjesni da se ne razlikuju mnogo od svojih vršnjaka negdje izvan BiH, te da su nam problemi i izazovi prilično slični, te da samo ako zajedno nešto pokrećemo, možemo napraviti ozbiljnu promjenu.
Ona ističe i da mladi itekako mogu promišljati budućnost, te da su ponešto o tome već rekli – odlaskom.
''Vrlo su jasno poručili: ovdje ne želimo odgajati djecu, dosta nam je ovog političkog diskursa, korupcije nam je puna kapa, odlazimo u Njemačku. No upravo je to ključno: Njemačka zna šta želi od mladog čovjeka, vrlo su svjesni da je mladi čovjek iz BiH ili iz regije dobar radnik, neko ko se jednostavno adaptira. Švedska je prepoznala bosansku dijasporu kao jednu od najadaptivnijih i najproduktivnijih, a mi te kvalitete vidimo tek kad nam ljudi odu. Bojim se da nam je pandemija postala još jedan izgovor da se neki procesi prolongiraju i da ponovo samo pričamo o mladima umjesto da radimo za mlade. A svaki mali korak je puno bolji od priče o velikom koraku'', zaključuje sugovornica Naratoriuma.
