Mostarac biciklom hodočastio u Camino de Santiago

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Mnogi od nas sanjaju i razmišljaju o stvarima koje bi htjeli ostvariti za svojega života i koje bi nas učinile potpunijim, sretnijim, zadovoljnijim… Netko to pronađe u materijalnim stvarima, netko u statusnim, a netko u duhovnim. Nekima se taj san uspije ostvariti, a nekima ne i to zbog raznoraznih objektivnih i subjektivnih okolnosti. Ali uvijek se svede na to koliko uistinu želiš nešto učiniti.

Jer, ako nešto jako želiš, velika je mogućnost da to i ostvariš, barem da pokušaš. Jedan od svojih snova nedavno pokušao, a i ostvario jedan Mostarac koji je biciklom hodočastio Camino de Santiago ili kod nas poznato kao Put svetog Jakova.

Nakon Rima i Jeruzalema, to je najpoznatije svjetsko hodočašće, a hodi se u čast Isusovom apostolu svetom Jakovu čiji se grob i moći nalaze u Santiagu de Composteli, gradu u sjeverozapadnoj Španjolskoj u blizini obale Atlantskog oceana.

Postoje brojni putovi tog hodočašća širom zapadne i srednje Europe, a najpoznatiji je tzv. Francuski put u dužini od skoro 800 kilometara. Taj put je izabrao i četrdeset-dvogodišnji Mostarac Goran Prskalo, a prešao ga je biciklom za deset dana.

''Ovaj put mi je bila želja i san već šest godina, otkako sam prvi put pogledao film 'The Way'. Pokušavao sam nekoliko puta to organizirati, ali nije uspjelo i to prvenstveno zbog nedostatka vremena. Ove godine se ukazala prilika i pomislio sam : 'to je to''', kazao je Prskalo, inače jedan od osnivača biciklističkih klubova ''AvanturaBike'' i BK ''Mostar'', prvih biciklističkih klubova u Hercegovini nakon 50-tih godina prošlog stoljeća, te udruge ''HerzegovinaBike''.

Jedan je od pokretača regionalnog biciklističkog portala ''BikeMagazin.info'' te organizator više biciklističkih utrka te događaja biciklističkog sadržaja. Aktivno je sudjelovao i na projektu biciklističke staze Ćiro, od Mostara do Dubrovnika.

Na daleki put u Španjolsku otišao je sam i kaže da mu je to bila dobra odluka, jer smatra kako je Camino put koji je stvoren da se osoba samostalno suoči sa svojim fizičkim i psihičkim izazovima,  da preispituje sebe, svoj odnos prema svijetu, ljudima, životu...

''Nevjerojatna je količina emocija koju doživiš tijekom ovog puta. I prije sam samostalno ili skupno išao na slična hodočašća, ali ovo je bilo nešto uistinu posebno, bio je to pravi test. Tijekom puta, svakodnevno su se preda mnom pojavljivale nove kušnje, no na sreću, sve sam ih uspješno svladao'', kazao je Goran, te dodao kako je zbog ozljede više od 100 kilometara prešao gurajući bicikl s ruksakom teškim 15 kg.

''Zadnjih dana doslovno od bolova nisam mogao saviti desno koljeno, ali nisam htio odustati. Zahvaljujući ozljedi sada mogu reći i da sam pješačio Camino, što je u biti i iskonski način hodočašća'', kazao je Goran smiješeći se.

Dodao je kako se u par navrata zapitao zašto mu sve to treba i što uopće radi u Španjolskoj, ali i opak je svaku noć išao sretan na spavanje i nestrpljivo čekao novo jutro kako bi nastavio put.

''Koliko god je bilo neočekivanih kušnji, sve je na kraju 'sjelo' na svoje mjesto. Nekada je izgledalo kao da je sve režirano, prvo te nešto 'lupi' po glavi, a onda se u trenu samo od sebe riješi. Dobiješ energiju i snagu, iako si par trenutaka prije mislio da si stjeran u kut, da ne ide dalje. Teško je opisati taj osjećaj...''. kazao je.

Tijekom hodočašća posebno ga se dojmio osjećaj zajedništva među hodočasnicima, bez obzira otkuda dolaze.

''Tijekom puta upoznao sam na desetke ljudi iz cijelog svijeta, od Južne Koreje, Bolivije, Brazila, SAD-a pa do Njemačke, Francuske, Italije, Španjolske, Portugala Češke..., i svi su bili prijateljski raspoloženi i nasmiješeni bez obzira s kojim se teretom u životu suočavaju. Jedni drugima smo pomagali, zajedno smo večerali, prepričavali naše živote, motive za put, naše snove, želje, nadanja. Svi smo bilo kao jedna duša, bili smo pelegrinosi (hodočasnici) i imali smo zajednički cilj. Ta ljudskost možda je i najveća vrijednost koju sam upoznao tijekom svoga puta, ta istinska sreća i čovjekoljublje''.

Dojmilo ga se, kaže, i gostoljubivost i srdačnost Španjolaca te predivni pejzaži sjeverne Španjolske.

„'Buen camino!' Vjerujem da ću taj pozdrav u budućnosti rado ponavljati više stotina puta. Vjerujem da ću se jednog dana opet vratiti, sam ili s obitelji, ali ovaj put kao pješak, jer ovo iskustvo je nezaboravno i teško mu je odoljeti da bude samo jednom“, kazao je Goran, te sa na kraju zahvalio svojoj obitelji i svima koji su mu na putu pomogli i dali podršku.

Goran je, prema službenim statistikama, među 30 hodočasnika iz BiH u zadnje tri godine koji je pohodio ovo hodočašće.

El Camino, Camino de Santiago ili Put svetoga Jakova 900 godina je staro hodočašće do groba svetog Jakova koji se nalazi u Santiagu de Composteli. Nakon mnogo stoljeća, posljednjih godina 20. stoljeća postalo je ponovo popularno, nakon što mu je jedno vrijeme popularnost pomalo pala.

Najpoznatija ruta je dugačka 800 kilometara. Počinje na jugu Francuske u malenom slikovitom selu Saint Jean Pied de Port, prolazi Pirinejima i sjevernom Španjolskom preko brdovite Navarre, slijedi vinograde La Rioja, Kastiljsku ravnicu i dolinu i šume Galicije te završava u Santiagu de Composteli, točnije na predivnom trgu ispred katedrale sv. Jakova.

 Može se prijeći pješice ili biciklirajući, a ima i onih koji se otisnu na ovaj put na konju i u invalidskim kolicima. Najviše hodočasnika ima krajem ljeta i početkom jeseni, a najmanje zimi. U prosjeku se prelazi za mjesec dana, odnosno oko 26 kilometara po danu. Ovisno od dana, ponekad će se prijeći više, nekad manje, a sve ovisi o umoru, psihofizičkom stanju, ali i vremenskim uvjetima.

Svake godine u Santiago de Compostelu dođe više od 300 tisuća hodočasnika iz cijelog svijeta, avanturisti, vjernici ili nevjernici, pripadnici različitih religija te oni koji tragaju za onim nečim. Iz Hrvatske godišnje bude oko 400 hodočasnika. Simbol El Camina je školjka Jakobova kapica koju su na samim počecima hodočasnici nosili obješenu na torbi, a služila im je i kao čaša.

Svaki hodočasnik na put mora ponijeti hodočasničku putovnicu koju će dobiti na početku hodočašća. U njoj će se bilježiti pečati prenoćišta ili crkava putem i ona služi kao dokaz na temelju kojeg se u hodočasničkom uredu u Santiagu izdaje potvrda o hodočašću i to na latinskom jeziku. Da biste dobili potvrdu morate zadovolji uvjete, a oni kažu da se pješice mora proći najmanje 100 kilometara ili 200 kilometara konjem ili biciklom.

Tijekom cijelog puta nalaze se prenoćišta u kojima hodočasnici spavaju. Radi se o hostelima ili prenoćištima u kojima se može odmoriti, prespavati, istuširati se i oprati rublje. Takav smještaj u prosjeku košta oko 10 eura.

Prenoćišta imaju svoja jasna pravila. Neka od njih su isključivo za hodočasnike, sto znaci da se u njima može spavati jedino ako posjedujete hodočasničku putovnicu, ne smijete dva dana boraviti u istom prenoćištu osim ako se ne radi o bolesti te se prenoćište mora napustiti do 8 sati sljedećeg dana. Isto tako ne tolerira se kasno lijeganje, a sva prenoćišta zaključavaju se do 22 sata.

Španjolska je zemlja poznata po odličnoj hrani i predivnoj prirodi, a tijekom cijelog puta izmjenjuju se veličanstveni pejzaži i dobra hrana. Gotovo svaki restoran na putu ima svoj hodočasnički menu u kojem se nalaze lokalni specijaliteti.

Putem do odredišta možete vidjeti žutu strelicu koja vas obavještava koliko kilometara je preostalo do Santiaga.

El Camino je na popularnosti dobio i nakon filma „The Way“ iz 2010. godine koji govori o ocu koji je u ime svog nesretnog stradalog sina odlučio prohodati El Camino.