Mostarski vatrogasci mogu u Guinnessovu knjigu rekorda po broju dobrovoljnih darivatelja krvi

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Ibrahim Silić, član mostarske Profesionalne vatrogasne postrojbe, do sada je 107 puta dobrovoljno darivao krv.

On je jedan od četvorice darivatelja s područja Mostara i šire koji su preko stotinu puta darivali krv. Ovaj čovjek velikog srca se na spašavanje ljudskih života odlučio čim je postao punoljetan.

''To je bilo davne 1970. godine, na moj 18. rođendan. Kako svatko na rođendan dobiva poklone, ja nisam bio te sreće. To me navelo na to da, kada meni nema nitko što da pokloni, želim ja nešto pokloniti nekome i otišao sam u tadašnju bolnicu koja se nalazila na mjestu sadašnjeg tržnog centra Mepas Mall. Od tada sam redovan dobrovoljni darivatelj krvi'', kazao je Silić za Dnevni list.

Odličan osjećaj

Kako se do 65. godine života može darivati darovati krv, Silić planira ''ispuniti tu normu''.

''Želim postići brojku od 115 darivanja. To planiram uraditi u naredne dvije godine dana, kada ću navršiti 65. godina i nakon toga nije uopće preporučljivo darivati krv. No, sretan sam što čitav život ovo radim i poslije svakoga darivanja se osjećam odlično, jer znam da mogu spasiti život nekome'', rekao je Silić.

U razgovoru za Dnevni list, Silić je kazao nikada nije prihvatio novac za ovu humanu gestu. Jedno vrijeme je živio i radio u Njemačkoj gdje je jedanput darivao krv. Naime, nakon prikupljene doze, ponudili su mu novac, no Silić je odbio i kazao: ''Ja za pare ne dajem krv. Dobrovoljni sam darivatelj i to ću ostati do kraja'', na što su njemački doktori ostali iznenađeni.

Siliću je u posebnom sjećanju ostalo darivanje krvi tijekom proteklih ratnih zbivanja, točnije 1993. godine. Tu godinu, kaže, nikada neće zaboraviti.

''1. rujna 1993. godine sam darivao krv. Četiri dana poslije, tri momka su ostala ranjena prilikom pada granate, od kojih je jedan poginuo. Ostalu dvojicu momaka sam s prijateljem uspio odvesti u bolnicu kako bi primili krv, no, ratna zbivanja su učinila svoje i bolnica je tada ostala bez zaliha. Rekao sam da ću im ja darivati. Kada su doktori vidjeli da u mojim zabilješkama piše da sam prije četiri dana dao krv, rekli su kako je nemoguće da isti postupak ponovim u tako kratkom roku. No, bio sam uporan i kazao im: ''Ja sam bar nešto proživio, u godinama sam već, a ovi mladići su još djeca. Želim da oni žive, moj život u ovom momentu nije važan''. Na kraju su mi doktori popustili i pristali da darujem, iako nisam smio'', ispričao je Silić.

Dodaje kako je po povratku kući, nakon darivanja, pao u nesvijest, ali je ipak bio sretan jer je spasio dva mlada života.

Animiranje mladih

Silić smatra kako u Mostaru ljudi uopće nisu zainteresirani za dobrovoljno darivanje krvi te kako je potrebno animirati građane po ovome pitanju, pogotovo mlade ljude.

''U samom gradu nema nikakve animacije za dobrovoljno darivanje krvi, što je strašno. Jako malo je ljudi koji se odazivaju. Nitko ne vodi računa o tim ljudima kojima je prijeko potrebna krv, počevši od gradskih vlasti, pa do običnih građana'', naveo je Silić.

''Dati 100 puta krv je dati 30 litara krvi i to nije mala stvar. A nas četvorica smo darivali i više od stotinu puta. Svjetska je norma da dva posto zaposlenika jedne tvrtke dariva krv, međutim, preko 50 posto pripadnika mostarske Profesionalne vatrogasne postrojbe su dobrovoljni darivatelji krvi. Tako da Profesionalna vatrogasna jedinica Mostara može slobodno ući u Guinnessovu knjigu rekorda po broju dobrovoljnih darivatelja krvi'', istaknuo je Silić.

Oni koji su darivali krv 10 i više puta, prema zakonu, ne bi trebali plaćati markicu za zdravstveno osiguranje. No, u ovom gradu, taj se zakon ne poštuje, tako da je i to još jedan pokazatelj nebrige vlasti, kaže Silić.