Mrkonjić Grad - Mjesto s jednim Hrvatom, najstarijim poduzećem u BiH i letećim Alijom

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Čudna jada od Mrkonjić Grada... Tako bi nekako, kad bi se pomiješali sevdah i zemljopis, trebalo započeti putopis o nekadašnjem Varcar Vakufu, kako se Mrkonjić Grad zvao do 1924. godine. Današnje ime je, za one koji ne znaju, dobio po srpskom kralju Petru I.Karađorđeviću, čije je konspirativno ime za vrijeme ustanka u Bosni i Hercegovini 1875. godine bilo Petar Mrkonjić. Pošto, međutim, ne miješam sevdah i zemljopis, neću ga započeti tako.

Mrkonjić Grad

Nego: uvod asocira na Mostar i sevdalinku o Čelebića Bibi i nekom Ahmi koji će je na jesen uzeti, pa kakve to veze ima s Mrkonjić Gradom, zapitat će se mnogi? Ima, ima... Evo jedni Ahmo i Biba, a prezivaju se Zonić, upravo u Mrkonjiću i posljednja su obitelj koja kuje legendarne kose „varcarke“; o njima bi se mogla napisati pjesma isto tako dobra kao legendarna mostarska sevdalinka.

Kod Zonića sam prvi put bio prije točno 15 godina. Tada mi je Ahmo poklonio jednu malu kosu od 80 centimetara, a uz nju ide i neka vrsta garantnog lista, na kojoj je kao godina osnutka obrta Zonića navedena – 1569. godina!

„Babo me poslao na tavan, rušili smo staru kuću, trebalo je snijeti sve što je gore bilo. I nađem ja neku kožu, na njoj nešto piše, ali nije naš jezik. Odnesemo hodži, ne zna ni on pročitat, odnesu dalje nekud, u Sarajevo, stručnjacima i oni pročitaju. A na koži piše da se radi o narudžbi kosa od porodice Zonić od nekoga iz Anadolije, i to iz 1569. godine!“, ispričao nam je Ahmo. Pa ako se neko još uvijek pita koja je najstarija tvrtka u BiH, evo mu odgovora!

Ahmu ovaj put nisam zatekao u radnji - bio je na pijaci, jer kose valja i prodati, ali je Biba bila tu, kao i njihov sin Nermin, nastavljač tradicije kovanja „varcarki“. Biba je posebna priča: ne, nije ona samo žena, majka, kraljica, kako će mnogi pomisliti na prvu, ona čitavog života izravno sudjeluje u nastajanju „varcarki“! Da je lako napraviti kosu, pravili bi je mnogi, pogotovo tijekom proteklih desetljeća i stoljeća, ali nije. A „caka“ je ponajprije u procesu kaljenja kose, odnosno, kako to kovači kažu, „otpuštanja“ kâla. E, baš taj dio posla obavlja – Biba!

Kroz dugu usku cijev, „lulu“, Biba „otpušta“ kâl i ako to dobro uradi, a uradi uvijek, jer niko nema primjedbi na kose koje kuju Zonići, onda je kosa ona prava „varcarka“, najbolja na svijetu A kako se pravi kâl, to je tajna! Zna se da u kantu, među ostalim, idu vosak te jazavčje i medvjeđe salo, ali što još, koliko, u kojoj fazi – e, o tome se ne govori, to se ne pita!

Biba pokazuje kako „otpušta“ kal

Prije 15 godina Ahmo mi je na pitanje zna li sada 45-godišnji Nermin samostalno skovati kosu kazao da je još rano i da zanat koji je završio nije dovoljan. Prošle su godine, Nermin je izučio i zanat u očevoj radnji i, eno ga, kuje kose. Posljednji od nekad brojne skupine kovača „varcarki“, jer je samo u gradu bilo tridesetak radnji u kojima su kovane. Jedna kosa od tisuća koje su Zonići napravili, a na svakoj je urezano njihovo ime, „otišla“ je, ni manje ni više, nego Ronaldu Reaganu – bit će da je trava ispred Bijele kuće te godine rodila više nego inače, a jednu je neke godine osobno kupio i tadašnji američki veleposlanik u BiH, Douglas McElhaney. Naravno da je za pravu kosu potrebna i dobra belegija, a Zonići tvrde da su najbolje one koje se prave u talijanskom gradu Bergamu.

E, sad, država... Da je kakva, barem jednom godišnje bi neko iz nekog ministarstva, hajd' sad da ne rovim po stranicama naših vlada, trebao pokucati na vrata Zonića, vidjeti kako ide, pogurati ih u nekim stvarima, sve kako bi legendarna „varcarka“ ostala i opstala, ali od toga, naravno, nema ništa.

A onaj jad od Mrkonjić Grada, da se načas vratim na uvodnu rečenicu, nije vezan samo za sevdah, ljubav ili tersluk. Kao i drugdje u BiH, a izuzeci su rijetki, i u tom gradu se živi, tako tvrde gotovo svi odreda, mnogo lošije nego nekad. Posla je manje, a i ljudi; jedni odlaze upravo zbog nedostatka posla, a drugi, opet kao i drugdje, jer ne pripadaju većinskom narodu, u ovom slučaju srpskom. Obnova i povratak su uglavnom floskule, a na to najbolje ukazuju činjenice.
One egzaktne, brojčane. Od 1450 tadašnjih Muslimana, danas Bošnjaka, koliko ih je u samom gradu živjelo 1991. godine, danas ih ima okruglo 40! I Hamidija džamija i Kizlar-agina džamija tijekom rata su srušene; prva je obnovljena, a obnova druge je u toku, ali koja fajda kad onih koji bi trebali ići u njih na molitvu nema, odnosno sve ih je manje. Inače je Kilzlar-agina džamija podignuta između 1591. i 1595. godine, a obnovljena 1873. godine. Sreća je pa su vrijedni rukopisi na orijentalnim jezicima, koji su se čuvali u džamiji, prije nekoliko desetljeća preneseni u Gazi Husref-begovu biblioteku u Sarajevu.

Carski kizlar Hadži-Mustafa aga rođen je u selu Gornje Kloke, a selo se nalazilo na mjestu današnjeg Mrkonjić Grada. Uz džamiju je podigao i karavan-saraj, a kako je selo raslo, prozvano je Jenidže-i Jajce (Novo Jajce), da bi kasnije ime bilo promijenjeno u Varcar Vakuf. Druga džamija, Hamidija je, pretpostavlja se, nešto mlađa, a ime je dobila po obnovitelju, nekom Hamid-agi Husedžinoviću. Poneko je zove i Rička (Riječka) džamija, jer se nalazi u dijelu grada koji stanovnici zovu Rika – eto, mnogima će biti malo čudno, ali mrkonjićki kraj uvijek je bio ikavski k'o da se nalazi usred Dalmacije.

Kizlar-agina džamija

U Rici se nalazi i katolička crkva svetih Filipa i Jakova, izgrađena između 1881. i 1897. godine, bolje rečeno ono što je od nje ostalo nakon što je tijekom rata zapaljena. Sad je još i u dobrom stanju, jer je dobila krov, vrata i prozore, ali je otprilike tu i stao proces njene obnove. Po zidovima na sve strane rupe od metaka iz prošlog rata, što bi reci Jura Stublić, Filip i Jakov na pročelju crkve izrešetani i dugim i kratkim rafalima, a njihovi kipovi, izranjavani, ali ipak čitavi, nekim čudom su spašeni.

O stanju katoličkog stanovništva razgovaramo s Danetom Ćurićem, a razgovor ide ovako:
Ja: (...) - Dobro, najvažnije je, je li, da je crkva pokrivena, da ne kisne... A koliko je katolika u Mrkonjiću? Po popisu iz 1991. u gradu su živjela 354 Hrvata...
Dane: Uhhhh....
Ja: ???
Dane: Ma ne smijem ti ni reć'...
Ja: ???
Dane: Hmmm... Ja sam ti od Hrvata jedini povratnik...
Ja: Ali ja sam neke snimao prije 15 godina, bilo ih je još...?
Dane: Pomrli, ostao sam samo ja...
Ne valja se vraćati unazad, ali... Godine 1910. u gradu je popisana 631 kuća sa 3.274 stanovnika, od čega 1.366 muslimana, 1.286 pravoslavnih, 612 katolika i sedam židova. Ali to je, eto, postala davna prošlost...

Dane Ćurić: Svi su pomrli, ja sam ostao posljednji

U gradu se nalazi i pravoslavna crkva Rođenja Presvete Bogorodice. Podignuta je 1883. godine na mjestu prijašnje drvene crkve, izgorjele u požaru koji je te godine zahvatio Varcar Vakuf. Kako su kroz Mrkonjić Grad u posljednjem ratu nailazile i osvajale ga razne vojske, ni ova crkva nije izbjegla stradanja – zapaljena je na nekadašnji Dan republike, 29.XI.1995. godine. Da su palitelji bili maštoviti, poranili bi koji dan, pa da se sve desi, recimo, na obljetnicu Prvog zasjedanja ZAVNOBIH-a, održanog, 1943. godine, upravo u Mrkonjić Gradu. Zapaljena, ali nekim čudom nije izgorjela, a sad je u toku njena obnova, pa i ona izgleda nekako jadno bez uobičajenog crkvenog namještaja i interijera.

Na drugom kraju grada je nova, moglo bi se reći velebna crkva, posvećena svetom Savi. Stižem pred kraj večernje liturgije, a nakon što završi, šarmantni i simpatični pop Petko Vuković (i da, odlično poje i ima prelijepu boju glasa!) mi priča o crkvi. Još nije, kaže, do kraja završena, a kompletne troškove gradnje i uređenja snosi – nevjerojatno – jedan jedini čovjek, Mladen Milanović Kaja, vlasnik tvrtki „MG Mind“ i „Mrkonjić putevi“. Svega je nekad bilo pa su mnoge crkve, još od srednjeg vijeka, a kasnije i džamije, pravili pojedinci, ali da toga ima i danas – e, to, bome, nisam ni čuo ni znao dok ne dođoh u Mrkonjić Grad!

S popom Petkom u novoj crkvi

E, a znate li kako Mrkonjićane odmah poznaju u Banja Luci i drugdje? Svi, kažu, hodaju malo pogureno, čak i mlađi. Zašto? Jer je sam centar, a i najveći dio čaršije – u strani! Pa ako kupujete auto od nekog Mrkonjićanina, ono što sigirno ne trebate provjeravati je ručna odnosno parkirna kočnica. Ne provjeravaju je, kažu ovdje, ni na tehničkom pregledu – ko se za to ne brine zbog vlastite sigurnosti, nek' mu je bog na pomoći, taj u Mrkonjiću neće dogurati dalje od prve zgrade ispod hotela i zgrade Općine.

Po ovom dosad, priča o novoj crkvi ne bi bila jedina lijepa u ovom putopisu, a nije. Naprotiv, ima u mrkonjićkom kraju i mnogo lijepih stvari, od, primjerice, Zelenikovca. Gdje, recimo, dođe svirati jedan Vlatko Stefanovski, gdje se već godinama održavaju međunarodni jazz festival i „džipijada“, a jedna od vodenica pretvorena je u umjetničku galeriju. Ili Dvostruki točkovi, kako se zove mjesto između Mrkonjić Grada i Šipova, blizu Baraća, gdje se hladna planinska voda prelijeva kroz dva drvena žlijeba, a sve okolo je priroda, prekrasna i gotovo netaknuta. Ipak, meni je broj jedan Balkana, izletište smješteno svega 4-5 kilometara od grada.

Balkana u sumrak

Sad bih morao malo o jeziku, a mrzi me, pa ću u najkraćem: baluk je na turskom riba, a ribnjak je balukhana. Kako je ovo mjesto od balukhane pretvoreno u balkanu, sada Balkanu, nije teško odgonetnuti; ko će se patiti s riječima zbog kojih, da bi ih čovjek izgovorio, treba polomiti bar je od jezika, možda i z! Nije ni važno to nego nešto sasvim drugo: dva prirodna jezera, koja po sredini dijeli nasip, nekoliko izvora, jedan čak i s malim slapom, staza koja opasuje jezera, obična, zemljana, kroz rijetku jelovu pa onda bukovu šumu u kojoj aktivno djeluje nekoliko ptičjih pjevačkih orkestara (nisam se raspitivao, ali neki slavuji su sasvim sigurno završili glazbenu akademiju!), okolo livade pune planinskog cvijeća i mirisa koji nejasno, ali ugodno podsjećaju na djetinjstvo... Jednom riječju: raj na zemlji! U popodnevnim i večernjim satima puno ljudi koji uživaju u miru, tišini, mirisima i ptičjem pjevu, a narednog jutra, u svitanje, ali i koji sat kasnije, gotovo da nema žive duše. Doći će opet, čim počne pregrijavati. A Balkana će uskoro biti još ljepša: bageri i drugi strojevi su oko jezera, ravna se teren, grade se cvjetne aleje, uređuju šetnice...

Posjet mrkonjićkom kraju želim završiti tako što ću napokon vidjeti turbe Alije Đerzeleza. Znam da se nalazi u Gerzovu, ali nekako nikad nisam imao dovoljno vremena, a ovaj put me je baš briga za vrijeme – želim vidjeti turbe i gotovo! U središtu sela spomenik srpskim vojnicima poginulim u posljednjem ratu, a ljudi nigdje – valjda su na njivama, u poslu. Jednog ipak nalazim. Zove se Vojin Bubnjević i nema šanse da ga odbijem za čašicu rakije. Vojin mi pokazuje gdje se točno turbe nalazi – teren je prilično ravan pa se može pokazati podaleko. Zahvaljujem mu pa polazim: nakon pet-šest minuta vožnje, prvo dvije bijele kuće, pa još malo naprijed, kuća na suprotnoj strani, e, tu sam, turbe je – kaže Vojin – s druge strane ceste.

Ne treba biti stručnjak da bi se već po reljefu zaključilo da je turbe na ravnom platou, a ne u nekom pristranku. Nije Alija bio smotan kakvim ga Andrić opisuje, odnosno to je vrijedilo samo kad su u pitanju bile žene, znao je on sebi odabrati mjesto. Ali, na platou – nigdje ničega! Zavirujem i po pristrancima (ono: nisam stručnjak, al' mogu pogledati), uzalud – nigdje turbeta! Samo jedan četverokut oivičen kamenom. Pitam se da Alijin konj nije oživio i opet otkrilatio pa su nekud odletjeli... I ugledam čovjeka, tjera pred sobom tri krave. Podaleko je, ali ništa zato.
- Domaćineeee!
- Ojaaa!
- Rekli su mi da se ovdje negdje nalazi turbe, a nikako da ga nađem. Ima li ga ili...?
- Ako ga ima, ima ga, ako ga nema, nema ga! – diplomatski odgovara domaćin, šireći ruke i usput nešto rogoboreći na krave.
- Ma tražim ja, ali...
- E, moj prijatelju... Traži, samo traži, naći ćeš...

Alija Đerzelez je odletio u zrak

Ko bi rekao da i u Gerzovu znaju za ironiju, ali očito znaju. Iako njegov konj nije okrilatio, Đerzelez je otišao u zrak, bit će još nekad u ratu. Kako sam čuo da je turbe obnovljeno, pohitao sam vidjeti ga. Malo kasnije ga vidim, ali u dijelovima: komadi lijepo klesanog kamena razbacani su oko puta ispod platoa, a ima ga i drugdje okolo. Uglavnom mi se ne da. Baksuz sam, znam, ali možda se i Alija i njegov konj vrate dok ja opet dođem u Gerzovo...