Nagrađeni vrt: Raj u sred grada iz srca jednog čovjeka

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Skoro neprimjetan, u sjeni zgrade jednog od mostarskih fakulteta i ograđen živicom, skrio se najuređeniji gradski prostor u Mostaru. Nastao je 70-tih godina prošlog stoljeća, a danas se o njemu brine Petar Budimir, kojeg je Grad Mostar nagradio u natječaju za najbolje uređena dvorišta.

Zbog Petrove ljubavi prema prirodi i zbog njegove upornosti, mostarsko naselje Strelčevina krije botanički vrt, za kojeg malobrojni znaju, a koji je 1974. godine nagrađen kao najljepši botanički vrt u Bosni i Hercegovini.

S uređivanjem prostora, govori nam Petar, počeo je Slavko Jelčić, mostarski agronom, koji je obnašao dužnosti direktora nekoliko mostarskih poduzeća.

''Ja sam se uselio u ovu zgradu 1979. godine i tada sam, zbog ljubavi, ali i jer sam poljoprivredni inženjer, pomagao Petru. On je poginuo od granate 1993. godine, nekoliko godina nakon što se preselio u zgradu pored ove i ispred koje je također počeo uređivati površinu.

Petar nas vodi od biljke do bilje, od kojih svaka ima svoju priču, i govori kako se uređenjem dvorišta nastavio baviti nakon Slavkove pogibije da ne bi nestalo.

Želio je kaže da njemu i njegovim susjedima, ali i gradu, bude ljepše. No, kaže, nitko mu danas ne pomaže, tek ponekad susjed Ahmet Kukurica.

''Do 2000. godine, ovo je bio ružičnjak s preko 500 ruža, ali sam neke iskorijenio. Ali danas je tu 500 različitih biljaka na površini od tisuću četvornih metara.

Razočaran je, kaže Petar, što ne postoji sluh za ono što radi. I ranije je bio nagrađivan zbog ove površine, ali kaže kako već dva mjeseca čeka da mu komunalna služba dođe odvesti otpad od biljaka. Zvao je, kaže, ali još nitko ne dolazi. Čak su mu zabranili i korištenje hidranta.

''Ne znam tko će nastaviti ovo poslije mene. Sin mi je otišao u Njemačku, a nitko se pretjerano ne brine o ovome. Ja ovdje svaki dan provedem najmanje dva sata'', govori nam Petar dok oko nas trčkara desetak mačaka, a u kutu se lijeno šeću kornjače.

Drago mu je, veli, zbog nagrade, ali nije mu dovoljna da nabavi električnu kosilicu jer mu nije više zgodno fizički raditi.

Park, u kojem uvijek nešto cvijeta, pa od prvog do zadnjeg dana godine neki cvijet zahvaljuje Petru na ljubavi i trudu, otvoren je dobronamjernim ljudima. Možete popričati, uživati u mirisima i u sred grada se odmaknuti od grada, a Petar će vam dati i neku bilju da ponesete, posadite ju negdje i brinete se o njoj.

On je najbolji primjer kako ljubav prema nečemu može roditi nešto veliko. Uz puno truda i volje, Petar Budimir ne dozvoljava da nestane još jedan mali osmijeh s mostarskog lica. Jer iz Petrovog vrta ne možete izaći bez osmijeha.