Nekad iz Hutova vlakom do Beča, a danas ni autobusom do Čapljine

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Zbog loše prometne povezanosti mladi iz sela s razmeđa stolačke, čapljinske i neumske općine sve više napuštaju ovaj prostor od 25 četvornih kilometara koji je stoljećima bio naseljen katolicima.

Mjesto Hutovo je naselje krševitoga, neumskog zaleđa koje se stoljećima nalazi na raskrižju država i različitih kultura, a njegovo stanovništvo danas je raseljeno po cijelom svijetu.

Malobrojni preostali stanovnici bore se kako bi opstali u tom dijelu Bosne i Hercegovine, a među njima je Ivan Konjevod, jedan od najstarijih stanovnika Hutova, koji je živa enciklopedija ovog mjesta.

Ovaj vitalni starac, koji u 89. godini vozi i automobil, dočekao je novinare u svojoj kući pozitivno iznenađen posjetom jer ovakva mjesta rijetko posjećuju novinari i snimateljske ekipe.  Ivan je cijeli svoj život proveo u ovom mjestu.

''Kada je osnovana župa Hutovo, imala je 375 župljana, a susjedno selo Glumina pet više. Danas Glumina ima svega tri stanovnika, a Hutovo 95. Kada sam išao u osnovnu školu, 1938. godine Hutovo je bilo općina, odnosno malo središte za ove krajeve, s četverogodišnjom školom koja je tada imala 80 učenika, a današnja osmogodišnja u Hutovu ima svega njih osam'', govori Ivan za Večernji list uspoređujući brojnost stanovnika nekada, prije 80 godina, i sada.

Dalje u razgovoru Ivan iznosi još “surovije” brojke kako je sredinom sedamdesetih godina školu u Hutovu pohađalo oko 350 učenika, a s područnim školama u zaleđu Neuma, koje su danas ukinute, bilo je jedne godine i više od 800 učenika. Kada u sve to uključite matematiku, dolazite do frapantnog podatka kako je danas samo jedan posto učenika ostalo u odnosu na drugu polovicu prošlog stoljeća, koliko ih je tada pohađalo školu u neumskom zaleđu.

Da je Hutovo nekad bilo središte cijelog ovog kraja, govori i podatak da nakon Drugog svjetskog rata Neum kakav danas znamo nije ni postojao, nego je imao samo nekolicinu kuća.

''Tada je bilo oko 40 kućanstava i skoro iz svake kuće bio je netko tko je radio na željeznici. Kada se išlo iz Hercegovine masovno na rad u Njemačku, tada nitko iz Hutova nije išao. U Hutovu je bilo živo, bili su čak nekada i filanci. Željeznički službenici, šef kolodvora, nadzornik pruge, otpravnik vlakova te radnici željeznice - svi su bili smješteni u Hutovu. Primjerice, današnji Neum nije ni postojao, postojala je samo jedna ribarska kuća'', govori Konjevod.

Kako kroz razgovor dodaje, iseljavanje stanovništva, odnosno kada su kola krenula nizbrdo, počelo je ukidanjem pruge i izgradnjom umjetnog jezera.

''Kola su krenula nizbrdo izgradnjom umjetnog jezera gdje su ukroćene vode, ponornice Trebišnjice, trebale dati električnu energiju. Od te proizvodnje ova mjesta su imala koristi, ali puno više štete. Potopljena je najplodnija zemlja, a centrala nije zaposlila one koji su ranije obrađivali polja. To je bio jedan od prvih problema koji su pogodili ovo mjesto'', govori Ivan.

Nikada ovdje nije lako bilo živjeti, ali vrijedni ljudi koji su morali biti vrlo pametni kako bi preživjeli, u tome su i uspijevali. Trud im je priroda uzvraćala pa je bilo kruha, mlijeka, a i mesa.

''Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije otac mi je radio na željeznici i držali smo još oko 100 ovaca, 40 koza, osam goveda i četiri konja, čak i uz to što su na željeznici bile odlične plaće. Obični radnik na željeznici zarađivao je više nego nastavnik u školi. Čim sam navršio osamnaest godina, počeo sam kao fizički radnik raditi na pruzi, uskoro sam prešao u prometnu i umirovljen sam kao prometni otpravnik. U to vrijeme u Hutovu su bile četiri trgovine mješovite robe, jedna poljoprivredna ljekarna, veterinarska stanica, ambulanta, četiri gostionice te zadruga za otkup kadulje, puževa i duhana. Danas od toga nema ništa, osim jedne male gostionice gdje se ljudi sastanu i uz čašicu razgovora obično sjećaju tih vremena kada je Hutovo bilo središte ovog dijela BiH'', govori Ivan. 

Hutovo, bivše gospodarsko i gospodsko čudo ove regije, koje je uz sve gore nabrojano imalo i jednu pilićaru te manji pogon za proizvodnju plastičnih čamaca za regiju, danas je na umoru jer nakon ukidanja uskotračne pruge 1976. godine ovo mjesto je krenulo u sunovrat, kao i većina mjesta duž Popova polja kuda je pruga prolazila.

Krenuvši iz Hutova, u kojem osim tih osam učenika uglavnom prevladava stanovništvo treće životne dobi, prema Čapljini, odnosno Mostaru, pored ceste sreli smo jednoga starijeg gospodina koji je stopirao. Zaustavimo automobil, otvaramo prozor i gospodin nas pita možemo li ga povesti do Čapljine.

Kažemo: “Naravno”. Ulazi u automobil, zahvaljuje nam za ponuđenu vožnju i nastavlja kazivati: ''E, moja djeco, 1970. godine, kada je “ćiro” ovuda prolazio, znao bih nabaciti kravatu i odijelo, u Hutovu kupiti kartu, ući u vlak i izići u Beču. Danas odavde nema ni autobusa do Čapljine i ovako se moram “gubati”. E, tugo moja'', kaže ovaj stariji gospodin novinarima Večernjaka.

Ova izjava najbolje ilustrira što je Hutovo nekada bilo, a što je danas te nas vraća na početne retke ove reportaže koji kažu da je prometna izoliranost jednog mjesta jedan od glavnih čimbenika iseljavanja stanovništva.