Nema je na većini zastava, obožavali su je moćnici

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Kroz povijest je poistovjećivana s aristokracijom i kremom društva. Tkanina te boje bila je toliko skupocjena da si ju nisu mogli priuštiti neki kraljevi, dok su drugi zabranjivali njeno nošenje van aristokratskih krugova. Nosili su je ugledni Rimljani, bizantski i japanski vladari te visoko svećenstvo, a bila je vrjednija od samog zlata.

Dame i gospodo, veličanstvena – ljubičasta

Kao boja, postojala je u prirodi dugo vremena, no trenutak u kojem su je ljudi počeli koristiti u tekstilu nastupio je s Feničanima, poznatim pomorcima i trgovcima s područja današnjeg Libanona.

Sami sebe nisu zvali Feničanima. Ime su im zapravo dali Grci i to baš po ljubičastoj boji koju su proslavili. Bila je to ljubičasta ili tzv. tirski purpur, prema nekadašnjem drevnom feničanskom a danas libanonskom gradu Tiru.

Nastala je od mekušaca pronađenih na njegovim obalama. Legenda kaže kako ju je otkrio sam bog Heraklo dok je šetao obalama. Pas koji ga je pratio njuškao je školjke i zamrljao njuškicu ljubičastom bojom, a nimfa ga je zamolila da joj napravi odoru te boje. Ovaj prizor ovjekovječio je uljem na platnu slikar Peter Paul Rubens u 17. stoljeću.

No, u stvarnosti su je vjerojatno otkrili domaći stanovnici uočivši da mekušci na osunčanim obalama ispuštaju neobičan pigment. Stoga su ih počeli vaditi i sušiti na suncu, a hormon koji su izlučivali tijekom truljenja proizvodio je grozan smrad i lijepe boje.

Rimljani su ih kasnije prozvali „bojama uvredljivog mirisa“. Varirale su od bijele i žuto-zelene sve do tamno crvene, a proces je morao biti zaustavljen točno u trenutku kada nastupi ljubičasta. Potom se koristila za bojanje tkanine.

Boja vrjednija od zlata

Za malu količinu boje bile su potrebne tisuće mekušaca tj. određene vrste morskih puževa. Njihov trik ostao je još dugo vremena dobro čuvana tajna. U staroj Kini poznavali su ljubičastu preko biljke iz koje su dobivali boju za tkaninu, no ta boja nije bila postojana kao ova i teško se „primala“ na tkaninu.

Tkanine ljubičaste (purpurne) boje bile toliko skupe da su si ih mogli priuštiti samo najviši slojevi. Rimljani su nosili bijele i ljubičaste toge, a neki povjesničari ističu kako je car Neron čak i zabranio određene nijanse ljubičaste. Bio je to način na koji su carstva čuvala monopol na proizvodnju tkanine dragocjene boje.

Za djecu rođenu u kraljevskoj obitelji čak se koristio izraz „rođeni u ljubičastom“ (ekvivalent kasnijem izrazu „plave krvi“).

Bizantski vladari pomogli su održanju njene reputacije kao imperijalne boje jer su je koristili pri pisanju važnih dokumenata ili diplomatskim darivanjima. Kad je nastupila renesansa, ljubičasta boja proširila se na poslovnu odjeću profesora na sveučilištima.

A onda je kemičar William Henry Perkin sasvim slučajno u 19. stoljeću „izumio“ sintetičku ljubičastu boju – isprva ju je nazvao „tirskom ljubičastom“, jedinom koju je poznavao, no kasnije ju je preimenovao u „mauve“ (što bismo mi rekli - lila boju) kako bi zvučala modernije.

S razvojem industrije i počecima masovnije proizvodnje, ona polako napušta ekskluzivnu sferu i postaje dostupnija srednjem sloju, a kasnije i širokim masama.

I danas ju je ponekad teško pronaći

S obzirom na njenu prošlost, ne čudi da ju danas i dalje povezujemo s aristokracijom, luksuzom ili barem nečim mističnim i neshvatljivim. Dokaze njene ekskluzivnosti možemo pronaći i danas u modernom dobu.

Naime, iako je popularna boja, za razliku od žute, plave i crvene i njihove zelene i narančaste „djece“, ljubičasta ostaje rijetkost na modernim zastavama država svijeta. Možete li se sjetiti koje?

Ako ne, evo pomoći: možete ju pronaći na zastavi male karipske države Dominike i veće Nikaragve, no i tu ćete morati malo zaškiljiti da biste bolje vidjeli. Neki tvrde da je vidljiva i na grbu Belizea iako službeno nije istaknuto da je riječ o ljubičastoj boji.

Nadamo se samo da nijedan morski puž nije zbog toga morao stradati.