Nitko ne vidi slijepe osobe u Mostaru

Tekst članka se nastavlja ispod banera

U Mostaru, ali i u cijeloj BiH rijetko ćete vidjeti slijepu osobu koja se sama sa štapom ili psom šeće gradom. Barijere s kojima se slijepi susreću su velike, a inkluzija mala.

''Iako postoji zakon gdje slijepe osobe mogu voditi psa vodiča, što je zakonska materija, to je rijedak prizor u državi. Sad uzmite u obzir da slijepa osoba s psom vodičem uđe u javnu ustanovu ili restoran, kakve će sve neugodnosti doživjeti'', počeo je o problemima slijepih osoba Zdravko Cigić predsjednik udruge slijepih osoba HNŽ-u.

Inače, u Mostaru je organiziran okrugli stol o temi 'Implementacija Konvencije o pravima osoba s invaliditetom, pretpostavka za veću socijalnu uključenost slijepih osoba' u organizaciji Udruge slijepih osoba Hercegovačko-neretvanske županije.

Predjsednik spomenute udruge navodi kako se u većim gradovima slijepe osobe kreću same, navodeći primjer Zagreba gdje su napravljene fizičke izbočine na stajalištima, tako da slijepa osoba normalno može sama komunicirati, na semaforima imaju i zvučni signali, flasterima su obilježene sve institucije, kolodvori, tako da se slijepa osoba može kretati bez problema, što u HNŽ-u nije slučaj.

''Položaj slijepih osoba u HNŽ-u kao i u cijeloj Federaciji i Bosni i Hercegovini je izuzetno težak jer se susreću s raznoraznim problemima, počevši od školovanja, zapošljavanja… A s druge strane zakonske regulative koje su donosne te se ne implementiraju tako da je to dodatni problem'', kaže Cigić, navodeći je da samo nekoliko slijepih osoba zaposleno u županiji.

''Razumijemo situaciju da i drugi teško dolaze do posla, ali osobe s invaliditetom gotovo nikako. Iako zakon regulira da na 16 uposlenih trebaju zaposliti jednu osobu s invaliditetom pa tako i slijepu osobu, oni radije pribjegavaju da plate kazne nego da prime slijepe osobe'', ističe predsjednik Udruge slijepih.

''Imamo i slijepe osobe koje se školuju, naša tenzija je da se svi redovno školuju, ali tu nailazimo na poteškoće, jer nastavnici i profesori nisu educirani. Tu postoje veliki problemi. Iako su asistenti u nastavi također zakonski regulirani, ništa se ne odvija kako bi trebalo. Djeca od samog polaska u vrtić pa kroz daljnje školovanje trebaju imati asistente, no nemaju ih. Ne postoje materijalna sredstva koja to prate financijski onda se to radi na volonterskoj razini, iz nekih humanih i drugih razloga što je dobro s te humanitarne strane, ali to treba zakonom regulirati da slijepe osobe nemaju nikakvih problema prilikom pohađanja nastave'', kaže Cigić dodajući kako imaju osoba koje pohađaju fakultete, ali dalje je problem kako doći do posla.

Suzana Soldo je gluho-slijepa osoba, a već 17 godina je članica Saveza slijepih Herceg-Bosna.

Završila je školovanje, po struci fizioterapeutski tehničar, položila je državne ispite te je poznavateljica znakovnog jezika, no i njoj je teško pronaći posao.

''Moj položaj u društvu je poput ostalih osoba s invaliditetom. No smatram da nam se može pomoći! Mi moramo biti otvoreni prema društvu, ali i društvo treba čuti za nas, naše kvalitete i potrebe, jer i možemo i mi doprinijeti ne samo na tržištu rada i u udruženjima, nego i na političkim scenama, te u vjerskim zajednicama'', kazala je Soldo, dodajući kako je žalosno da su zapostavljeni.

Po njenom mišljenju, da nema udruga teško da bi slijepe osobe igdje bile integrirane.