Obnovio djedovu kamenu kuću koju sada turistima izdaje za 7.800 eura tjedno

Tekst članka se nastavlja ispod banera

''Je, isplatilo se, ali ne bih stvarno nikome poželio da gradi kuću petnaest godina, to nikako'', duboko je uzdahnuo Ivica Mrkonjić pred njegovim Lujića dvorima.

On uzdahnuo kad se sjetio, kaže, da je petnaest Novih godina dočekao štemajući kamen, a mi od ljepote, jer nisu džabe njegove vile ušle u izbor stotinu najljepših kuća u Europi.

''U Imotskom vatromet, ljudi čekaju Novu godinu – a ja radim. Svaki dan vozio sam poslije posla iz Splita, pa odmah iz odijela u trliš, i udri dok god san ne padne na oči'', priča diplomirani ekonomist Ivica Mrkonjić-Luić, u kakvom se znoju rađala njegova kamena ljepotica – ili još preciznije – njih dvije; kuća do kuće, vila do vile, kapaciteta dvadeset osoba u kojoj tjedan dana u niskoj sezoni stoji 3.500, a u visokoj čak 7.800 eura (bruto op.a.) pa tako više od pet mjeseci – od Uskrsa nadalje.

A klijentela – sukladno luksuzu u vilama od pet zvjezdica u malim Zmijavcima kod Imotskog – probrana.

''Skandinavci, Englezi, Nijemci, Židovi, menadžeri, vlasnici velikih, renomiranih firmi, filmski producenti iz Londona. Elita'', kaže Ivica, pa se vraća na početak priče, kad je sa svojih dvadeset i osam, a danas mu je četrdeset i pet, počeo s ocem Ivanom, koji je u Njemačkoj na svojoj muci kao gastarbajter “izučio” građevinu – slagati prve vace, piše Slobodna Dalmacija.

''Toga je toliko bilo na hrpi, ja mislim da je ovdje sto punih kamiona kamena došlo, da su me prijatelji zafrkavali da sam mogao cijelo Imotsko polje popločat. A u prvi mah ja sam htio samo obnoviti kuću moga djeda i oca u kojoj smo rođeni brat i sestra i ja, koja je građena tridesetih godina prošlog stoljeća; međutim, u hodu sam se učio obrađivati kamen i sve me to dovuklo do toga da napustim posao u “Brodomerkuru” i u potpunosti se posvetim turizmu'', kaže Ivica i objašnjava da jednostavno pored svojih obveza na poslu i silnih radova na kućama – nije više mogao stići na sve strane, pohvatati konce – pa je sve nade prije tri godine odlučio položiti u turizam koji je i u Imotskoj krajini tada bio u začecima.

''Kamen sam dovlačio isključivo s brda okolo Zmijavaca, jer sam naučio da treba rabiti materijale iz okoliša u kojem se kuća gradi, i to najviše u krugu od petnaest kilometara, a da bi se njegova boja stopila s prirodom'', priča Ivica dok provodi novinare kroz vile u vlasništvu Luićevih – kako im je obiteljski nadimak; koji goste ostavljaju bez teksta.

A gosti koji su trenutno u vilama naručili su svog DJ-a i kuhara, pa guštaju.

Ivan i Ivica, otac i sin – stavili su im još na raspolaganje dva bazena – mali i veliki, saunu, teretanu, vinoteku, konobu, masažere… Ako se tu zateknu ponovno i u zimskim, hladnijim mjesecima, imaju i podno grijanje, a grijat će se i bazeni jer je Mrkonjić mlađi aplicirao za sredstva EU-a kojima će pokriti troškove novih toplinskih instalacija.

“Do sada sam dobio 40 tisuća kuna za bazene od države, a ovo drugo smo sve uspjeli izvući sami. Ja sam radio, brat je u Njemačkoj, mater je kuhala za radnike kojih je ovdje na dane znalo biti i po dvadeset, pa se može reći da smo svi u ovo ugradili jedan dobar dio života'', dodaje. 

A, pitomo mjestašce uz Imotsko polje – očito ima ono nešto.

''Gosti vole mir, prirodu, uživaju u bicikliranju. Odu do Makarske, okupaju se, prošetaju, a onda kažu da su jedva dočekali pobjeći od gužva i vratiti se u ovaj svoj raj, u oazu za odmor i dobru spizu. Obično naručuju domaća jela iz naših restorana, i onda kad ih se posluži mesom ispod saća i domaćim kruhom, pričaju o tome danima, pa zaključiš da nisi ni svjestan što ovdje sve imamo'', veli Ivica dok ćakula s novinarima uz zelenu Vrljiku.

Tri godine su njegovi Lujića dvori jedna od turističkih zvijezda u ponudi agencije “Nova sol”, a svaka je sezona bolja od prethodne.

''I sve se bukira već do veljače. Evo, već imam rezervirano devet tjedana za 2018. godinu, ljudi se vraćaju, preporučuju jedni drugima – i uživaju. Tu su na pola sata vožnje od mora, od Makarske rivijere i da nam je još brza cesta do Zagvozda, gdje bi nam bio kraj. Gosti vole odlaziti i u Međugorje, i posebno u Mostar iz kojeg se vraćaju oduševljeni'', kaže Ivica, koji će se, sada kad je biznis odlično krenuo – konačno malo odmoriti od svega.

''Petnaest godina poslovni su me partneri pozivali da dođem na ljetovanje, zimovanje, a ja sam svaki slobodan trenutak kad nisam radio, odmah sjedao u auto i iz Splita vozio u Zmijavce. Susjedi, prijatelji iz sela igraju buće, druže se u kafiću, opuštaju, a je se uhvatim te kuće od jutra do sutra pa gradim, razgrađujem, podižem paralelno jednu kraj druge na dvije tisuće kvadrata. U početku me otac učio poslu, ali kad sam se ja uhvatio tog kamena, sve sam nadmašio i ništa mi više nije nemoguće napraviti u njemu'', veli Ivica, koji ne isključuje mogućnost da se jedan dan, ipak, vrati i svojoj struci u kojoj je također bio uspješan, a posao ga je znao voditi i po bijelom svijetu pa je brzo shvatio da ovakve vile, poput njegove, u netaknutoj prirodi, a u blizini velikih gradova – imaju prođu.

''A, tko zna, kad sve sjedne na svoje mjesto, a ja tu još znam, kad nema gostiju, uređivati, dograđivati, šminkati, možda se opet zaposlim kao ekonomist'', ostavlja otvorenom i tu mogućnost ovaj Zmijavčanin sa splitskom adresom, piše Slobodna Dalmacija.

Kaže, pošteno, da ga je, valjda zbog tog silnog uloženog truda – i sreća pratila. Uvijek bi se, što se materijala koje je koristio tiče – našao na pravom mjestu i u pravo vrijeme.

''Kad je u Imotskom bilo maslina, a moje imaju i po sto godina! I to sam ih dobio besplatno. Čovjek krčio stari maslinik kod Šibenika, vadi masline i to takve da ih samo zamisliti možeš, ja pitam bi li mi ih dao i koliko stoje, a on veli plati samo prijevoz i to je to. I evo ih, gosti se oduševe kad ih vide. Ma, milina'', drago mu je što okućnica svojom raskošnošću ne zaostaje za interijerom u kojem prevladava bidermajer, ali, priznaje, miješalo se tu još stilova i sve će on to – kaže – na kraju fino uskladiti da bi ugodio i najistančanijim ukusima.

U međuvremenu, nada se, i Turistička zajednica Imotskog i lokalna uprava trebale bi napraviti nešto da, što se sadržaja tiče – ožive ovaj kraj.

''Biciklističke staze praktički već postoje, pa samo trebaju dobiti svoja imena, i moći će se aplicirati za novac EU-a, a baš je u cikloturizmu budućnost Imotske krajine. Priroda je predivna, netaknuta, i dolazak takvih turista produljio bi sezonu svima, a ne samo nama koji imamo luksuzne objekte. Što se sadržaja tiče, grijeh je da nam tu dolaze gosti dubokog džepa, a da uvečer šetaju i nemaju gdje potrošiti novac. Nama se turizam dogodio sam od sebe, ali kad je već tako, sad bi bio red da ga osmislimo, da planiramo što i kako dalje, da turistima boravak u Imotskome učinimo što ugodnijim kako bi druge pozivali da nam dođu.

A, hvala Bogu, dolaze, i svake ih je godine, ne samo kod mene, nego i kod drugih iznajmljivača, sve više i više'', optimističan je Ivica.