Obućari Rade Savić i Ivica Blažević izrađuju cipele koje vam mogu trajati desetljećima

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Rade Savić i Ivica Blažević u maloj obućarskoj radnji u Banja Luci prave cipele koje njihove mušterije nose u većini europskih zemalja, ali i Australiji i Americi. Sigurni su da su u Banja Luci jedini obućari kojima možete donijeti fotografiju cipela da vam ih naprave po mjeri, a vjeruju da su jedini i na području bivše Jugoslavije.

Postoje drugi majstori koji ručno izrađuju obuću, ali Rade i Ivica sami prave nove modele.

Posao su pokrenuli prije devet godina, nakon što su ostali bez posla u Tvornici obuće "Bosna". Sada već imaju stalne kupce, naročito osobe koje žive u inozemstvu, a naglašavaju da se ne reklamiraju, jer ih reklamiraju mušterije.

"Radimo po narudžbi cipele, za svadbe, za mature, kazališta, najstarije modele koji su se radili desetinama godina unazad. Što nitko ne radi, mi radimo i što ne može nitko uraditi mi možemo, jedino nam je problem nabavka repromaterijala", izjavio je za agenciju Anadolija Rade Savić, koji se ovim poslom bavi 44 godine.

Replika omiljenih cipela od prije četvrt stoljeća

Najčešće im mušterije donose fotografije, traže konkretne materijale i boje, a ovaj obućarski dvojac trudi se da im ispuni sve želje. Imali su i kupca iz Beograda kojem su napravili cipele kakve je kupio prije 25 godina.

U radnji imaju samo dvije mašine, presu i frez, koji služi kako bi se skinuo višak materijala sa đonova, dok sve ostalo rade ručno. Pomaže im i Radina supruga koja je također ranije radila u tvornici obuće, a sada šije kod kuće. Savić je ponosan jer kod kuće već 40 godina ima mašinu za šivanje iz SAD koja je stara 200 godina. Sve troje se prema Savićevim riječima fino slažu, i što je najvažnije, vole svoj posao. Osim izrade nove obuće bave se i popravljanjem nošene, ali im je daleko draže kada sami naprave novi par. Tjedno u prosjeku naprave tri do četiri para, jer više ne mogu stići.

Ivica Blažević, modelar i kreator, počeo je raditi sedamdesetih godina, a kroz školovanje i rad došao je do iskustva i znanja koje sada koristi. Kad im netko naruči cipele, prvo ih ocrtava na kalup i tu njegova vještina najviše dolazi do izražaja.

"Prva je izrada šablona, kreacija samog modela, krojenje, šivanje, daljna izrada donjih dijelova... Mora se sve uskladiti, visina pete, đonovi, sve da štima, sve se ručno radi i iziskuje dosta truda", kaže Blažević.

Udobnost i kvaliteta

On objašnjava da je donošenje fotografije ili drugih cipela bitno kako bi se lakše dogovorili, jer mušterije ponekad ne mogu da majstorima prenesu svoju zamisao. Često se određeni detalji mijenjaju u odnosu na fotografiju, ali to je lakši i jednostavniji dio posla. Trude se da ne bude grešaka, ali kao i svakom poslu i to se desi, prema riječima Blaževića, uglavnom zbog lošeg materijala.

Savić i Blažević tvrde da su cipele koje oni naprave udobnije i kvalitetnije, a uz održavanje i mijenjanje potrošnog materijala mogu trajati desetljećima.

"Imamo posla, samo ne možemo sve stići, ovaj posao zahtijeva dosta vremena, dok se snimi sa kalupa nama treba pet dana, uvijek kasnimo, i sada još bolest i starost, a da vam pravo kažem, nisu to neki novci. Radimo za neke cijene koje su prikladne ovom području, ne možeš naplatiti cipelu nekome kada znaš kolike su plate, kako ljudi rade i kako ne rade. Mi smo se uklopili i zadovoljni smo, ovaj posao radimo zato što volimo raditi", rekao je Savić.

Iako je od kako su počeli raditi repromaterijal višestruko poskupio oni cijene nisu podigli. Cijene njihovih proizvoda kreću se kao i u trgovinama, a nije rijetkost da su i jeftinije. To kažu najviše odgovara mušterijama iz inostranstva, jer su tamo cipele u trgovinama daleko skuplje. Najviše mušterija dolazi im zbog kvaliteta, jer obuću prave samo od kože.

"Ima i netko tko ima deformaciju noge i ne može kupiti u trgovini, pa donese takvu cipelu ili sliku, pa mi prema njegovoj nozi to napravimo", rekao je Savić.

Događalo im se i da im mušterije naruče cipele pa nikada ne dođu po njih, ali takvi su malobrojniji.

Sjeta za boljim vremenima

"Obično tko ne da polog, a nije nam poznat - ne dođe. Ne uzimamo od svakoga polog, samo od onih koje ne znamo, a ponekad i od njih ne uzmemo, jer kažu da nemaju novca", kaže Savić.

Inače, Blaževiću je najljepše razdoblje u obućarskom poslu bilo vrijeme kada su radili u tvornici obuće "Bosna", kaže tada se više i drugačije se radilo, poštovao se posao, pratila se i moda na sajmovima po svijetu, a bilo je lakše i doći do materijala. Kaže da budućnost ovog zanata nije svijetla.

"Sve manje je zainteresiranih za ovaj način rada, zbog čega ne znam. Vjerojatno jer nema posebne neke zarade, snalaze se na neke druge načine, da bi što lakše došli do novaca", kaže on.