Oj, Trebinje, Trebinje, kad me vidiš...

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Može pričati ko god što hoće, ali je većini ljudi gornji stih, iz filma „Najbolji“, prva asocijacija na spomen Trebinja. Lijepe cvjetne aleje, šetališta, umivene ulice, Trebišnjica, Leotar... mogu se ljutiti do bijesa i do nebesa, čak i dalje i više, al' džaba im.

Trebinje

Nije lako putopisati Trebinje, malkice je, naime, preveliko da bi u priču stalo gotovo išta osim najvažnijeg. A tek odabrati šta je najvažnije, ni to nije nimalo lako. Odakle god uđeš u grad, ubiše te u oči smeđe turističke table, pa ako se iščupaš živ nakon što se potrudiš vidjeti što piše na svima, već si na dobitku. Da, grad, a gdje je ono izvan grada, zapitat će neko? I biti u pravu, jer gdje u putopisu naći mjesta za, primjerice, kamenu crkvu Đurđevicu u Gomiljanima, staru više od pola tisućljeća, ili Konstadinovića crkvu? Pa za Vračevicu ili za crkvu sv. Aranđela u Lastvi i zidine srednjovjekovnog grada Klobuka iznad nje? A tek crkvica svetog Stjepana u Turanima, ili ona u Mostaćima, posvećena svetom Klimentu Rimskom? Ili za Veličane, gdje se nalaze grobovi srednjovjekovne humske vlastele? Za stećke u Galčićima i na još bukadar mjesta? Srednjovjekovni Mičevac? Uh...

Ali, šta je – tu je! Zato je najbolje krenuti od grada, a grad se najbolje vidi sa gradine Crkvina, na kojoj su se klinčili svi, od Ilira do srednjovjekovnih velmoža, a onda se našao američki Trebinjac Branko Tupanjac i na Crkvini sagradio kopiju kosovskog manastira Gračanica, čitav prelijepi kompleks, sa crkvom u kojoj se nalazi i grob najpoznatijeg Trebinjca, pjesnika Jovana Dučića. Pjesnik je bio sahranjen u tuđini, u američkoj zemljurini, ali je u testamentu zamolio da ga prenesu u njegov grad. I, rekoh već, našao se Branko Tupanjac...

Hercegovačka Gračanica

A Dučić... Toliko ga u Trebinju ima na svakom koraku da čovjek u neko doba podsvjesno pomisli kako će ga, pomalo umornog, sa štapom, iscrpljenog od hercegovačke jare, sresti kako izlazi iz parka i sjeda u baštu nekog od bezbroj kafića kako bi popio čašu hladne kisele.
Vratimo se Hercegovačkoj Gračanici, ali samo ukratko, jer ja, koliko god ponekad umišljao da sam riječit, teško nalazim prave riječi kad je treba opisati.

Sto sreća pa imam nešto foto-aparata, inače bih nadrljao. Eno u galeriji slika pa gledajte! Jer čega sve tu nema... Pa samo freske, zvonik, crkva, a vala i sve on o što je okolo urađeno i uređeno... I pogled na grad, Leotar, Most... Nije se lako ni nagledati, a kamoli to pokušati opisati. I magarica tužnog pogleda, kojoj su od muha dosadniji samo oni koji bi da se fotkaju s njom, i to 'nako, zadžaba, ni šaku zobi da ponude zauzvrat.

Svi bi da se slikaju, a niko da ponudi ni šaku zobi

Crkva na Gračanici je najmlađa u Trebinju, ali je, eto, ljepotom osvojila sve u gradu i široj okolici. Vidi se doslovno sa svake točke u gradu, a i kilometrima uokolo, dovoljno je samo okrenuti glavu na pravu stranu. Prije već spomenuh neke stare crkve, one su također prelijepe, ali je trebinjski kraj na tom planu gotovo cijela jedna država u malom, jer bi i najstariji Trebinjci na pitanje koliko crkava i manastira ima na području općine samo zašutjeli.

E, manastiri su posebna priča, a u obilazak polazim iz valjda najbližeg, Tvrdoša. E, sad... Pokušao sam prije par mjeseci, ali neuspješno: moja prijateljica bila je malo goluždravo obučena, a ispred Tvrdoša se našao ex-vladika Atanasije, ono kao kad bi se u vakat Zinedin Zidane nađi na rubu šesnaesterca, dočekao nas na volej i – ništa od posjeta! Ovaj put je štošta bilo drugačije, ali sam za svaki slučaj sačekao da Atanasije ode u svlačionicu ili barem na klupu za rezerve.

Manastir Tvrdoš podignut je u 15. stoljeću, a obnovljen 1609. godine. Osmanlije su ga zauzeli 1693., pa su ga potom osvojili Mlečani, koji su manastir naredne godine, nakon što su shvatili da ga neće moći zadržati pod svojom kontrolom, zapalili. Dio zidova nekadašnje građevine još je vidljiv, mada je na njima kasnije podignuta crkva sv. Uspenja. Na platou ispod manastira, polegnuta po travi, tri prelijepa ukrašena stećka, okolo potpuni mir, kao i u crkvi. Premudrost sazda sebi dom, stoji ispod stropa.

Negdje pročitah da je prvi prepisivač ćiriličnih knjiga u BiH u osmanskom razdoblju, Marko Stefanov Trebinjac, upravo u Tvrdošu 1509. godine prepisao legendarni Oktoih, a u manastiru je - viđu ti zavjerenika - organiziran i poznati ustanak u vrijeme dok je Vasilije Ostroški još uvijek, umjesto oblacima, hodao zemljom.

Kad je Gospod pravio dugoročni plan za trebinjsko područje, manastire je rasporedio tako ih ne mogu obići ni za čitav bogovetni dan. Ali ni ja ne odustajem tako lako, pa se vraćam u grad i okrećem na suprotnu stranu, u Petrovo polje. Tamo se nalazi Petro-Pavlov manastir, a prva scena koju vidim (i fotografiram) je monahinja koja vozi kolica trave. Neobično, nekako sam naučio da osobe koje žive u manastirima, mimo vjerskih ceremonija, vidim u nekim svečanim zgodama, a baš da rade neki fizički posao, e, to se ne viđa baš često. Dvije njene druge odoše u šetnju, a na stazi kojom se prilazi hramu je mravlja šetnica – prometnih znakova zabrane nema, pa je zera falila da ne napravim masakr. U hramu zatječem snimatelja jedne sarajevske televizije kako, čini se i ne dišući, tiho i gotovo pobožno snima detalje.

Inače je Petro-Pavlov manastir, odnosno manastirski hram Apostola Petra, podignut prije 110 godina, i to na temeljima crkve stare više od 1500 godina. Znanstvenici smatraju da su u staroj, davno nestaloj crkvi bili pokopani trebinjski i zetski vladari, kralj Radoslav i župan Desa. U blizini (hm, u blizini...), pola sata pješačenja uzbrdo, nalazi se i Pavlova pećina. Bogata je, kažu, pećinskim ukrasima, a najljepši su stupovi od kristala kalcita. U pećini je, prema narodnoj predaji, živio sveti Pavao, a voda koja iz nje teče, opet po predaji, liječi sterilitet. Do pećine ipak neću, budući da me mještani savjetuju da bez vodiča ne idem; nije da sam lijen, ali pećinu ostavljam za neki drugi dolazak.

Onda opet u auto pa, kad sam već zaredao po ženskim manastirima, pravac Duži! A do Duži je dugo, ima više od deset kilometara, i to poprilično lošeg makadama. Po belaju su u toku i neki radovi uz jedan dio puta, pravi se neka golema zgradurina (ne mogu drugačije, makar se spotakao o pleonazam), pa je stvarno grdno. Put potom vodi kroz šumu, nikad joj kraja, a kad se pojavi neka čistina pa se ponadam da sam blizu cilja, u susret mi izlazi nekadašnja zračna baza JNA. Znak STOP je i dalje pored ulaza, a unutra se, kroz zahrđalu i poderanu žičanu ogradu, vidi desetak hangara. Nakon što prođem bazu, pojavljuje se i gdjekoja kuća. Ljudi nigdje, pitati nemam koga; sreća pa sam nadarenost za zalutati zaboravio kući, inače bih teško vidio Duži.

Oko manastira kamena ograda s visokom kapijom pa se načas uplašim da će biti zaključano, ali je moj strah neosnovan. Čim mašim kapiju, dolazi mi pomisao da bih, kao i u Petro-Pavlovom manastiru, shvatio da su tu monahinje i da to prije nisam ni znao: redovi mladih voćki, svuda uokolo cvijeće, cvijeće, cvijeće, svaka travka na svom mjestu. Crnih monaških uniformi nigdje, samo žena u civilu: pere popločani plato ispred ulaza u crkvu i manastir i čudi se otkud ja tu. Milica ili Marica ili Zorica ili... (a zakleo bih se da ću zapamtiti!) me uvodi u crkvu, smijući se kad naglas pomislim da je monahinja. Nije vična fotografiranju pa fotografija pored duguljaste freske svetog Vasilija Ostroškog i nije čemu: meni fali dio glave, a Vasiliju je načisto dekaptiran.

Milica ili Marica ili Zorica ili...

Iza crkve poprilično grobova, starih, vrlo starih i prastarih, što nije čudno kad se zna da je i manastir stoljećima star. Nekad je to bio metoh manastira Tvrdoš, a kad je Tvrdoš razoren, potkraj 17. stoljeća, mitropolit i monasi prelaze u Duži. Mitropoliti tu ostaju narednih sedamdesetak godina. Na nadgrobnjacima čudnih formi, neki su uglavljeni u samostanski zid, čudnih pisama i jezika, a okolo i poprilično arheološki zanimljivih i vrijednih kamenih artefakta koji se ne spominju nigdje u internetskim i tiskanim opisima manastira, mada bi se imalo zašto.

A sad je dosta manastira - ako ima još koji, neka zna (ako manastiri čitaju internet portale) da će doći na red sljedeći put, odoh ja malo nazad, u grad. A u gradu... Jest da je internet beskrajan k'o svemir, može na ovu stranicu stati aleksandrijska knjižnica, ali dosadit ću vam, znam, pa opet moram ukrako. Početi, recimo, od zidina starog grada, koje se u jednom dijelu upravo renoviraju. Ko baš zadjene pogled u vanjski zid, primijetit će kip Jelene Anžujske sa pomalo nespretno sročenim natpisom koji valja bar triput pročitati da bi se shvatilo kome je bila majka, kome kraljica, a kome supruga. Kip je bojom nekako „utopljen“ u zid pa ima i onih koji ga neće ni primijetiti. U zidinama prevladava stara gradnja, ali se nađe i novotarija, i u arhitektonskom smislu, a i u drugim segmentima, pa se nekako stječe dojam da bi tu ipak trebalo uvesti malo reda.

Arheološki radovi oko zgrade Muzeja

Džamije, careva (Atik), sagrađena 1719. godine po Osman-paši Resulbegoviću, koji je nešto kasnije podigao i Novu džamiju, koja se i danas zove po njemu, zaključane su, a ni oko njih nigdje nikog pa se načekah da snimim koju fotografiju sa živim stvorom u kadru. Ne znam treba li uopće reći da su tijekom rata obje srušene, to se u ovom kraju naše zemlje gotovo podrazumijeva.

Mnogo življe je ispred Muzeja Hercegovine, gdje mlada i ljubazna arheologinja Ivana Grujić, rodom iz ravnog Opova u Vojvodini, zalutala među hercegovačka brda, nadzire iskapanja oko muzejske zgrade. U muzeju sto čuda, za to bi trebao poseban muzejopis. Idem dalje ka rodnoj kući Atanasija Popovića (1885.-1948.), akademskog slikara još iz vremena kad se takva titula doživljavala ozbiljno, Trebinjca, kasnije Dubrovčanina, čije sam slike vidio u muzejskoj galeriji. Iz starog grada hitam ka katoličkoj katedrali, sagrađenoj 1884. godine, u koju nikad nisam ušao, ne što ne bih, nego što je uvijek, ali baš uvijek zaključana. Jedini znak života koji sam prije par godina vidio na katedrali bile su dvije smrtovnice zalijepljene na masivna vrata. Tužno djeluje ploča postavljena „u spomen krunitbe hrvatskog kralja Tomislava“: sreća njena da je visoko, inače bi vrlo dabogda ostala na zidu. Od katedrale ću kroz park, najprije do ogromnog spomenika poginulim borcima Narodnooslobodilačkog rata, drugačije partizanima, pa do Saborne crkve svetog Preobraženja, sagrađene 1908. godine, i prispjet ću baš na liturgiju. Naroda mnogo, ni popova ne fali, a ja bih da sve unutra vidim kasnije, kad se i popovi i narod raziđu, da ne bih upadao u oči svojim zvirljanjem, a i bljeskalicom foto-aparfata, mada su freske, one najljepše, visoko iznad glava. Vani je bilo malo kiše pa je sad svježe i ugodno, a šetnja je zlato, kaže narodna izreka. Šetnja ili...? Ma nije važno...

Sljedeće odredište mi je parkić sa spomenikom srpskim vojnicima poginulim tijekom proteklog rata. Čitam i ne mogu se načuditi da su Ramo, Džemal, Jusuf, Nermin, Mirsad, Hamid... bili srpski vojnici, ali su nihova imena na pločama i tu se nema šta dodati ni oduzeti. Na jednoj od mramornih ploča su i imena, kako stoji, „nesretno stradalih boraca“, iz čega se može zaključili da su ostali nastradali sretno.

Dosad nisam znao da su neka od ovih imena srpska

Potom ću do Arslanagića mosta, čisto da vidim da ga opet nisu nekud odnijeli. Most, sagrađen u drugoj polovici 16. stoljeća, dug osamdesetak metara; nalazio se, naime, nekih sedam kilometara uzvodno, a kad je započleta izgradnja brane Grančarevo, rasklopljen je kao da je napravljen od lego kockica, a ne od masivnih komada tesanog kamena, i prenesen ovdje gdje ga zatekoh – ipak ga nisu nikud odnijeli. Na prilazu još uvijek stoji ploča koja ga naziva Perovića mostom, a da sad prepričavam otkud dvojni naziv – ma to ionako svi znaju! Samo neka je tu, pa neka ga zove kako god ko hoće.

Most jedan, imena dva – pogled sa Crkvine

Tako bi se po Trebinju i okolini moglo bazati danima, ali, razmišljam dok pravim planove: kako ću ponovno doći u Trebinje ako prije toga ne odem iz njega?! Vakat mi je, dakle, ići, ako želim opet doći. A idem tamo gdje novinari, ko zna zašto, prilično rijetko svraćaju: u Mrkonjiće, rodno selo Vasilija Ostroškog. Ima do njega poprilično, oko 30 kilometara, ide se putem koji vodi ka Ljubinju i, dalje, ka Mostaru, ali su mještani – kasnije ću saznati da selo ima svega osam stalnih stanovnika – ponosni što su Svečevi suseljani, pa je postavljeno nekoliko tabli koje ne daju nikakvu mogućnost da se odredište promaši.

Na jednoj čak piše da je tu negdje i Svečeva rodna kuća, od čega, naravno, nema ništa, davno je bila 1610. godina, ali je umjesto kuće tu spomen-hram i pred njom ljubazni kustos Ljubo. Hram je podignut prije kojih osam godina, skromnih je dimenzija, ali lijepo zamišljen, a u toku je njegovo živopisanje. Ispred njega stoljećima staro stablo košćele, za koje predaja kaže da je izniklo još u doba kad je rođen Stojan Jovanović, kasniji Vasilije Ostroški. Stablo je šuplje, kroz njega se vidi druga strana svijeta. Usred sela se nalazi kamen s križem i likom Sveca: tu se, pričaju mještani, sveti Vasilije ukazao jednom Mrkonjićaninu i odveo ga na groblje, s druge strane ceste, pa mu pokazao grob svoje majke Ane.

Kustos, košćela, hram

Odlazim i na drugu stranu ceste, na mrkonjićko groblje. Na groblju kapela i, stvarno, grob Ane Jovanović. Čuda se, kažu, dešavaju onima koji vjeruju u njih. Meni ih je za ovaj put dovoljno, moja RAM memorija za čuda je pri kraju. Zato, doviđenja Trebinje, vidimo se opet, a kad me vidiš... Upsss, i procesor je pri kraju čim mi se sve ovako pomiješalo ?