Opatija - Toliko slave na jednom mjestu

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Angiolina Scarpa, rođena Sartori, vjerojatno je vjerovala u dragog Boga i nadala se da će zaslužiti raj, ali je, makar da je bila najumnija osoba svog doba, teško mogla i pomisliti da će njeno ime imati veze s jednim drugim rajem, u kojem će uživati ne stotine ljudi već stotine naraštaja. Raj se zove Opatija, a Angiolina, iako je od njene smrti prošlo više od 150 godina, s onog svijeta gleda i još se ne može načuditi šta se to desilo s malim ribarskim selom ispod Učke.  

A stvarno je bilo nekako tako: u seoce je jednog proljetnog dana stigao njen muž Igni, poznati riječki tajkun, zapikao omanju, ali slatku kuću baruna Hallera von Hallersteina i - drži, ne daj - pogode se! Za koji dan je sazvao zidare, tesare i ostale dunđere pa su sjeli na plažu i u pijesku nacrtali i danas jednu od najljepših opatijskih kuća. Mora da je Ignio bio dobro šaren, čim je vilu nazvao po već tad upokojenoj supruzi Angiolini. Mada, hajd' mu znaj, možda ju je stvarno volio! Kako god, tim činom – vila je sagrađena 1844. godine –udaren je temelj današnjoj Opatiji i svemu što čovjeku dođe u glavu kad se spomeneto mjesto.

U međuvremenu je, za stoljeće i pol, podignuto toliko vila da bi se sasvim komotno moglo zaobići sve ostalo zanimljivo u Opatiji i, kao nigdje drugo u široj okolini, raditi vilopis. Imena vila se isprsila na pročeljima, gdjegdje su postavljene i ploče sa istorijatom građevine, neke su pretvorene u hotele, a neke u javne zgrade. Arhitektonskih stilova nema kakvih nema – ovaj kraj leži na sjecištu putova, i kopnenih i morskih, pa kad je došao na glas kao elitno ljetovalište, sjatili se tu lovoljupci s raznih strana, a svako je želio graditi po svom, kako se njemu sviđa. Vile „Gruber“, „Amalia“ i desetci drugih, kao i hoteli „Paris“, „Kvarner“, „Astoria“, „Opatija“, „Imperial“, „Bristol“..., uglavnom stari više od stotinu godina, iza sebe imaju čitavu povijest, uspone i padove, države i režime, ali sve te građevine i dalje mame, pune sjaja. Jednu jedinu vilu vidjeh neuređenu, zagrađenu palisadama od visokog grmlja, šiljatog tornja, sa posivjelom fasadom; smještena je na izlazu iz Opatije prema Rijeci, a prekrasna je, unatoč zapuštenosti.Ne znam, ali predmnijevam da je i zgrada u kojoj se nalazi sjedište gradske uprave nekadašnja vila nekog zaboravljenog bogatuna, mada su u ono doba planski pravljene i javne zgrade. Iznad ulaza joj stoji kameni grb grada, s lijeve strane bista političara i dugogodišnjeg načelnika Andrije Stangera (1853.-1934.), a s desne dvije spomen-ploče: jedna partizanskim postrojbama, a druga poginulim hrvatskim braniteljima.

Zgrada Grada Opatije

Šta je Opatija bila nekad u odnosu na ono što predstavlja danas, govori i podatak da je spomenuti Stanger bio, kako stoji na tabli, načelnik Općine Volosko-Opatija. Danas za Opatiju znaju svi, a Volosko...  E, i ono je nadaleko poznato, ali je ipak samo mjestašce blizu Opatije.   

Da neko ne shvati sasvim krivo, ima Opatija i svoju povijest, dužu od vremena dolaska Ignija Scarpe, a u toj priči je sadržana i priča o nazivu. Ne mislim baš da će riječ opatija nekoga asocirati na istoimenu marku nekad vrlo popularnih cigareta kojih je, usput, davno nestalo, ali nisam siguran ni da će baš svi znati da je opatija, ne baš u dlaku isto, ali gotovo nešto kao naš samostan, odnosno manastir. U ovom slučaju radilo se o benediktinskoj opatiji svetog Jakova Apostola, koju u spisima prvi put nalazimo 1453. godine. Spisi bilježe i da je naselje nastalo oko crkve brojalo svega 35 kuća.

Crkvica je i danas tu, poprilično zatrpana drugim, puno većim zgradama. Pretpostavlja se da je sagrađena tridesetak godina prije prvog spomena Opatije, ali je, opet će sveznajući spisi, od nje danas ostalo malo – za gotovo šest stoljeća uvijek se dogode prepravke, renoviranja, proširenja, dozidavanja... Svejedno ne izgleda novo već baš naprotiv, gotovo kao da za tih nešto stoljeća nije ni dirana. Latinski natpis iznad ulaza ipak svjedoči o obnovi, a ispod njega je još jedan, iz 1506. godine, ispisan „fontom“ kakav se ne može naći ni u jednoj inačici windowsa i worda. Iznad njih, nasred pročelja, svjetiljka, vrlo nespretan spoj starog i novog. Blizu crkve je, u „pećini“ od zelenila, Gospin kip, kojem ću se još vratiti, a u ponutrici dominira kupolasta oltarna slika sveca zaštitnika. Zanimljiv je i crno-bijeli križni put te nekoliko „svetih“ slika, a neke neodoljivo podsjećaju na ikone u pravoslavnim crkvama. I mali pomoćni oltar s molitvom svetoj Riti, „zaštitnici nevoljnika“, kako stoji u tekstu molitve. Jadna sveta Rita, nije joj lako, nevoljnika je, svi to znamo, svakog dana sve više i više.

Oko crkve je park, također nazvan po sv. Jakovu. Najljepši ukras mu je neobarokna fontana što ju je 1889. godine izradio kipar iz Graza Hans Ratkausky: Helios i Selena, bog Sunca i božica Mjeseca. Ideja bi se mogla objasniti na stotinu načina, ali se zna – prvo to, da ko god Heliosovzagrljaj ne shvati krivo - da su njih dvoje mitološki brat i sestra i da jedno drugo odmjenjuju na nebeskim putovima: kad Heliosu dojadi jezditi oblacima, samo se ušuška u svoj krevetac, a nama dođe mrak; Selena nastavi tamo gdje je on stao, a mi, umjesto sunca, gutamo mjesečinu. Kad nema ni mjesečine? Eh, pa Selena se zamisli, zaluta, izgubi ili naprosto okrene svjetiljku na drugu stranu i sve prekrije mrak. Do jutra, kad krmeljivi Helios ustane iz krevetca i krene na pranje zubi, brijanje, tuširanje.

Helios i Selena

U donjem dijelu, točnije na rubu parka, nalazi se Umjetnički paviljon nazvan po Juraju Šporeru (1795.-1884.), a zašto baš po njemu, nije mi jasno, budući da se Šporer ponajviše bavio medicinom, makar se zna da je imao i prosvjetiteljskog duha i daha. Lijevo od ulaza plakat s najavom izložbe skulptura kipara Dalibora Stošića, a desno odgovor na ono što rekoh da ne znam: Šporer je, dakle, bio i književnik i, k tomu još, „pokretač razvoja Opatije lječilišta i kupališta u XIX stoljeću“. Baš tako, bez ispravki. Njegove zasluge za razvoj Opatije su, informirat ću se kasnije, doista nemjerljive, ali baš da po njemu nazovu umjetnički paviljon...

No dobro... Bacit ću pogled na 13 kamenih komada, poredanih ukrug ispred Paviljona. Umjetnička djela, i to velikog (Radauševog i Augustinčićevog učenika) Ljube de Karine, ali ko sam ja da shvatim baš svaki umjetnički detalj?! Zato nastavljam ka hotelu „Kvarner“ – stotinu puta sam, od rođenja pa do ovih dana, čuo i/li pročitao kako je nešto održano u Kristalnoj dvorani tog hotela: koncerti, festivali, šlageri, izložbe... Koga onda drugog i očekivati ispred „Kvarnera“ već onog što ponosno stoji – Ivo Robić. Da nije napravio (a jest, i to puno više!) ništa drugo osim Samo jednom se ljubi, bilo bi dovoljno. A „Kvarner“... Prvo je bio slastičarnica, kolači i torte, kažu, stizali su iz Pešte i Beča. Danas je jedan od najvažnijih simbola grada. Ispod poluprazne terase majstori nešto zidaju i žbukaju, niče i ogromno zdanje od drveta, djeluje mi kao tikovina. Kavu ću negdje drugdje, nije „Kvarner“ mjesto za obične ljude kao što sam ja.

O parku svetog Jakova dalo bi se reći još mnogo, ali je puno ljepše doći i prošetati, uživati u lovoru, palmama, pinijama, pitospori, proći ispod džinovskog cedra što na strani prema moru tvori zeleni slavoluk. A uz more šetnica Lungomare, kilometrima duga, jer je vidjeh čak i u susjednim mjestašcima – ista kovana nehrđajuća zelena ograda kao ispod „Kvarnera“, izgrađena prije više od stotinu godina, a još uvijek (i uvijek će biti) moderna, kao da je sad prepisana iz prospekta nekog od najljepših gradova svijeta. Provedoh u uvalicama ispod šetnice i nekih lijepih popodneva, ali ovdje o tome neću, možda ponešto od toga nekad nađe u nekoj od budućih pjesama ??

Park ispred vile 'Angiolina'

Da, „Angiolina“, to samo spomenuh. Jer ne znam odakle početi. Od samih parkovskih nasada, čitavog grada zelenila i cvijeća u kojem je Josip Jelačić snovao nove revolucije,  književni nobelovac Henryk Sienkiewiczliječio (i izliječio) grlobolju,znameniti botaničar Heinrich Noë tražio mjesto za još poneku biljčicu što je nedostajala, a austrijska carica Marija Ana bludjela o nekom caru ili, još prije, kakvom mladom careviću. Vlasnici vile su se mijenjali, a vrijednost joj je samo rasla i rasla. O svemu tome iscrpno mi u Hrvatskom muzeju turizma, smještenom upravo u vili „Angiolina“, priča mlađahna i ljubazna Kristina Eterović. 

Park oko „Angioline“ također je čudesan. Zanimljivo, iako nema oznaka koje bodu oči, svako će pripaziti da ne zgazi ni jedan jedini cvijetak. Izuzetak sam ja, jer je neke fotografije nemoguće napraviti sa šetnica. Magnolije, kamelije, čak i banane, što me baš-baš iznenadi.

U glazbenom paviljonu skulptura Jana Kubelika, rad kiparice Tatjane Kostanjević. Dan-noć Maestro ne pušta svoju brončanu violinu, „stradivari“, dabome, i mada se gudalo ne pomjera, točno čuješ njegovu Američku simfoniju ili neki od šest violinskih koncerta. Kubelik je ovdje domaći čovjek: doselio, kupio vilu i proveo u Opatiji prilično dana i godina, mada se za umiranje ipak prijavio u rodnom mu Pragu.

Kako on svira, tako ga, dosta blizu s obzirom na veličinu čitavog kompleksa, upravo ispred njegove vile „Amalija“, prati njegova brončana blizanka Isadora Duncan. I da sam upućen u balet, kao što, naravno, nisam, vremena za razgovor ne bi bilo – Isadora je desnom nogom stalno u zraku, a također i mislima i pogledom, iako ga je upravila ka zemlji. Malo je nafrnduljena jer su je stjesnili nekakvom privremenom ogradom, postavljenom zbog građevinskih radova, ali se na kraju ipak spremno odaziva na ples. Njen muž Sergej, preziva se Jesenjin ili tako nekako ??, gleda nas sa zerom podozrenja: ko je sad ovaj, banuo niotkud i odmah bi da pleše s njegovom suprugom?! A nije znao da sam pjesnik / i da može u putopise moje?? Eto, da su Isadora i Sergej ostali u Opatiji, nikad oko vrata ne bi zamotala šal koji ju je odveo u smrt...

Ples sa Isadorom Duncan

Na drugoj strani Miroslav Krleža, isti onaj kakav stoji ispred zgrade Prirodoslovnog muzeja u Budimpešti, rad kiparice Marije Ujević, dar velikog Zagreba maloj Opatiji. Neobičan jer šuti, sluša (Kubelika) i gleda (Isadoru); navikli smo ga vidjeti drugačijeg: da stalno nešto priča, a drugi ga pozorno slušaju. Ovdje ne primjećuje čak ni kolegu Sergeja, mada to i nije previše čudno, ipak se između njihovih svjetova rasprostrla čitava jedna planina sa bezbroj obronaka, padina, šuma i dolova. Treći kolega im je Anton Pavlović Čehov. „Jeste li ikada bili u Opatiji? To je prljavi, mali, slavenski gradić sa samo jednom smrdljivom ulicom kojom se ne može  hodati bez kaljača.“ Tako je Čehov pisao nakon boravka u Opatiji 1894. godine, dodavši tomu još poprilično grubih riječi, a Opatija mu se „odužila“ godpodski, podigavši mu spomenik. On bi mogao s Krležom i Jesenjinom, s ovim drugim i na materinskom jeziku, ali i sa Šporerom, budući da je, znamo, bio i istaknuti liječnik.

Na ulazu u park i Ivan Matetić Ronjgov. Leđima je okrenut „Angiolini“ i svim dosad spomenutim, zamišljen, odsutan, zagledan u daljinu, ali bih se smio kladiti u život da ipak čuje cilik Kubelikove violine.  Ako se neko pita otkud on ovdje, mada ne sumnjam da će to i bez mene mnogi čitatelj znati: dovoljno je što je „fiksirao“ „Istarsku ljestvicu“, niz od šest tonova i polutonova, specifičan za ovo podneblje, zapisao na desetke, možda čak i stotine narodnih popjevki s ovog područja, mahom onih uz koje se mogu čuti u nekom vremenu gotovo zaboravljeni instrumenti kao što su sopila, dvojnica i miha, a tomu se može dodati i podatak da je život završio u Lovranu te da je sahranjen upravo u Opatiji.

A dolje, uz more, još dva simbola Opatije, Opatijski barkajol i Djevojka s galebom. S barkajolom želim popričati o tome kako je nekad bilo, je li se baš sve svodilo na to da on ponavlja Barke faren, Barke faren! ili se tijekom posla znala dogoditi i kakva romansa, avantura, ljubav... Ali Opatija je Opatija, ne samo da barkajol besplatno ne želi ni pokrenuti barku već bez para neće ni pričati. Šta ću, vadim jednu od 50 kuna i dajem mu, drugačije ne ide. Pretpostavljam da ni Drago Gervais nikad ne bi napisao istoimenu pjesmu, mada je on kao domaći možda imao i nekog popusta. Brončanog barkajola izvajala je ista ona što je vajala i Kubelikove zlatne prste, Tatjana Kostanjević.

Opatijski barkajol

Djevojku s galebom izvajao je, pak, kipar Zvonko Car. Ime mu je urezano na stijeni pored djevojke, a vidjet će ga samo oni koji prođu ogradu koja dijeli šetnicu od mora pa se, s kamena na kamen, upute ka djevojci. Većina je ipak gleda s obale pa joj vide samo leđa, a ja tako ne želim već se verem do hridi. Djevojka gleda u galeba, makar oni s obale mogu zamišljati i umišljati da zajedno s galebom čeka. Mornara, zvijezde, plimu ili oseku, svog barkajola koji je ka pučini krenuo s nekom mladom Čehinjom... Fino bi je bilo vidjeti kad se dignu valovi pa zapljusnu i nju i galeba, a njih dvoje strpljivo čekaju da oluja prođe. Pored carevog imena je u kamen urezana i jedva vidljiva godina, a mnogi posjetitelj neće ni pomisliti da je i dotad na tom mjestu također stajao kip. Jest, i to „Madonne del Mare“, a autor je isti onaj Rathausky što je izvajao Heliosa i Selenu. Naišla oluja, e, da, onakva kakvu „prizvah“ da okupa djevojku i galeba, i srušila ga u more. To je ona pozlaćena Gospa kod crkvice svetog Jakova za koju rekoh da ću joj se još vratiti: izvadili je iz mora i postavili tamo gdje danas stoji. Još točnije: ovo je replika, a original se nalazi u Muzeju turizma. A jedan grof, Arthur Kasselstadt, prošao je isto kao i Gospa od Mora – i njega je 1891. godine u more bacila oluja. Mjesto na kojem danas stoji replika kipa je upravo - Kasselstadtov grob ?

Mogao bih ovdje završiti opatijski putopis ili svratiti u evangeličku crkvu, pričati o tome kako se na jahanju izgubio rumunjski kralj Karlo... Jer sve je to međusobno povezano pa se, recimo, zna da je Carmen Sylva, žena Karla I. i svestrana umjetnica, crkvi darovala orgulje (a švedsko-norveški kralj Oskar vrlo vrijedan primjerak Biblije). Po Carmen je nazvana prelijepa šetnica. Mogao bih sepopeti i na Velu forticu ili na njenu malu imenjakinju i vidikovac podignut na stijeni kraljice Elizabete. Ipak, toliko slave na jednom mjestu za mene je previše, i to bez Hrvatske ulice slavnih, sa zvijezdama Dragutina Tadijanovića, Nikole Tesle, Janice Kostelić, Fabijana Šovagovića, Ivana Balića i još dvadesetak pisaca, znanstvenika, sportaša, pjevača, glumaca, skladatelja...

S paterom Ignacom Čižmešijom

Zato radije odlazim na jedno mirno mjesto, u crkvu Navještenja Blažene Djevice Marije, nadajući se naći malo mira i tišine usred svih tih glasova ovosvjetske slave. Slučaj, Bog, Svemir, ne znam ko od njih, šalje mi i više od toga. Pater Ignac Čižmešija je umirovljeni svećenik, isusovac, kao i drugi ovdje, Đurđevčanin, „picok“. Ima 78 godina i energiju dvadesetpetogodišnjaka. Pravi je začin za jedan ovakav dan. Lako bih ja doznao sve o crkvi, piše to na sto mjesta, a još lakše je ući u crkvu i pobilježiti sve zanimljivo: drveni kip Sluge Božjeg Ivana Merza, brončane kipove blaženog Alojzija Stepinca i pape Ivana Pavla II., reljef svetog Leopolda Bogdana Mandića, vitraje i umjetničke slike... Ne priča mi ni o tome kako je na čudesan način ozdravio od karcinoma koji se bio proširio na veći broj organa, to ću čuti od drugih, a ni o kolegi egzorcistu Ivanu Vinkovu; uostalom, tabla Centra za duhovnu pomoć stoji u crkvenom dvorištu pa kome je do istjerivanja đavola i naduravanja s njima, neka zove ili dođe. Ne, velečasni Ignac priča mi o biljčicama u svom prostranom šarenom vrtu kojima pjevuši i moli se s njima, o oprašivanju i tučcima, o cvjetovima koji samo što ne progovore...

U neko doba potpuno zaboravljam gdje sam. Opatija, ono mondeno ljetovalište po kojem sve pršti od slavnih faca? Čekaj, čekaj, to je daleko negdje; otići ću ja jednom i u Opatiju, ali je ovo ovdje, u vrtu patera Ignaca, neki sasvim drugi svijet!!!