Otvorena izložba posvećena tetoviranju

Tekst članka se nastavlja ispod banera

U hamburškom Museum für Kunst und Gewerbe otvorena je izložba posvećena tetoviranju, koje je mnogo više od masovnog fenomena i modnog dodatka. Tetovaže, naime, pričaju osobne priče, kreiraju identitet i daju osjećaj pripadnosti. Izložba postavljena u Hamburgu po prvi put temeljito istražuje ovaj fenomen, fokusirajući se na umjetnost i dizajn.

Ova drevna tehnika i danas je vrlo živa, a ukazujući na različite aspekte tetoviranja izložba baca novo svjetlo na tetovaže kao znak razlike, oznaku identiteta i društvene klase, ali i način stigmatizacije u različitim kulturama, društvima i epohama.

Prožimanje umjetnosti, tradicionalnog tetoviranja i dizajna prikazano je kroz više od 250 radova. Zastupljene su fotografije, slike, skulpture, videa i zvučne instalacije, a predstavljeni su i povijesni primjeri tetovirane kože. Izloženi su i instrumenti za tetovažu, od jednostavnog oruđa do preciznih strojeva. Prikazana je i bogata tradicija hamburške scene tetoviranja, koja vuče korijene iz lučkog miljea kasnog 19. stoljeća. Povijesne fotografije, koje dosad nikad nisu izlagane, pokazuju tipične tetovaže radničke klase u Hamburgu oko 1890. godine. Predstavljena su djela slavnih autora tetovaža s međunarodne scene, na temelju kojih se može steći uvid u širok dijapazon stilskih pristupa i novih estetičkih pokreta.

Zablude o tetoviranju

Na ovoj izložbi tijela su poput neke vrste umjetničkog platna. Međutim, dok je tetoviranje bilo temom mnogih izložaba u povijesnim i antropološkim muzejima, to donedavno nije bio slučaj u muzejima umjetnosti i dizajna. Ljudi se tetoviraju iz estetskih, ritualnih, običajnih, zdravstvenih i društvenih razloga. U simboličkom smislu, tetoviranje je nešto poput odijevanja bez odjeće.

Kako nalazimo na Wikipediji, tetoviranje ne potječe samo s jednog određenog područja, već je u povijesti bilo poznato kod različitih civilizacija. Kao prvi primjer navode se tetovaže maorskih plemena. Maori imaju facijalne tetovaže, a smatra se da riječ tetovaža (eng. Tattoo) dolazi od njihove riječi »tatau«. Japanci se tetoviraju takozvanim »irezumi« tetovažama, što je japanska tradicija.

Tetoviranje različitih dijelova tijela rasprostranjeno je diljem svijeta, počevši od Afrike (berberska plemena), Južne Amerike (indijanska plemena), Kine i tako dalje. Još je Charles Darwin napisao: »Nema nacije na planeti koja ne poznaje ovaj fenomen«.

Simbol represije

Ponekad je tetoviranje i simbol represije, kao u vrijeme Drugog svjetskog rata kad su nacisti ljude u koncentracijskim logorima obilježavali tetoviranjem brojeva na podlaktice. Imamo i primjer tetoviranja Hrvata katolika u Bosni i Hercegovini, koje datira iz vremena turskih osvajanja kad su se djeca tetovirala kako bi se zaštitila od turske otmice i kako bi se djevojke sačuvale od begova koji su imali pravo prve bračne noći. Tetovirale su se većinom djevojke koje bi znak križa nosile na rukama i ispod vrata. Na području Kupresa tetoviralo se s prokuhanim majčinim mlijekom u koje bi se dodalo gara i tinte, a zatim bi se užarenom iglom radili simboli križeva.

Ljudi se tetoviraju iz različitih razloga, najčešće osobnih, ali i zbog društvenih normi. Pojedine bande imaju svoje tetovaže (američke bande, japanska mafija), pojedine religije, narodi (Maori, Berberi, Caduveo), kao i zatvorenici. Na stranici www. tetoviranje.com pronašli smo podatak da su najstariji pronađeni arheološki tragovi koji ukazuju na tetoviranje stari otprilike 12.000 godina. Za razliku od arhitekture, kiparstva, slikarstva i sličnih formi izražavanja, tetoviranje je teško precizno datirati jer je ostalo malo arheoloških ostataka. Tetovaže, naime, žive i umiru zajedno sa svojim nositeljima, dok tetovirački alati zbog minijaturnosti i razgradivosti rijetko bivaju pronađeni i pravilno prepoznati u svojoj izvornoj namjeni. U novije vrijeme napisano je dosta radova koji opisuju tetoviranje kao pojavu isključivo vezanu uz pripadnost određenim plemenskim, vjerskim ili supkulturnim skupinama, prenosi Novi list.

Pritom se nerijetko implicira da je to posljedica devijantnog, amoralnog i asocijalnog ponašanja ili čak psihičke nestabilnosti. Stručnjaci koji zastupaju ovakve teze, zasnivaju svoje teorije na ranijim radovima psihijatara u službi europskih velesila korištenim za pravdanje njihove kolonijalne politike. Slobodoumni disidenti koji su se usudili izgledati i misliti drugačije od pokorne većine također su u službi totalitarnih politika proglašavani opasnim luđacima i ekscentricima. Zanimljiva je činjenica da su istraživanja koja podržavaju ove teze provođena u zatvorima i umobolnicama 19. stoljeća, pa je jasno da su svi ispitanici bili luđaci ili kriminalci. Svaki spomen tetoviranja kao označavanja visokog društvenog ranga, plemstva ili raznih dostignuća sustavno je ispuštan i zataškavan što za rezultat ima i današnje zablude o tetoviranju.

Obredi inicijacije

Tradicionalno tetoviranje može se podijeliti u više skupina. Postoje plemićke tetovaže, zatim identifikacijske tetovaže (brojne varijacije ovakvih tetovaža označavale su pripadnost plemenu, regiji, religiji, profesiji ili ideologiji), a neke su tetovaže oznaka postignuća - obično su sastavni dio regionalnih stilova, a ove tetovaže bile su rezervirane za članove zajednica koji su se istaknuli iznimnim uspjehom u ratu, nekom poštovanom zanatu ili liječenju. Također su poput pečata u putovnici dokazivale daleka putovanja ili hodočašća.

Spomenimo i terapijsko tetoviranje: povijest je puna primjera tetoviranja u svrhu liječenja ili sprječavanja bolesti. Mnoge mumije su pronađene s naizgled besmislenim točkicama i križićima, da bi daljnjim ispitivanjem ispod tetovaža bili otkriveni tragovi raznih bolesti. Zatim obredno tetoviranje: u svim kulturama postoje obredi inicijacije koji su često popraćeni tetoviranjem. Radilo se tu o pretpovijesnom plemenu, današnjoj navijačkoj skupini ili nekom drugom zatvorenom krugu ljudi, pojedinac svojom spremnošću da podnese neugodan proces izrade neizbrisive oznake pripadnosti dokazuje da je spreman zauzeti čvrst stav i snositi posljedice koje taj stav nosi. Još jedan oblik obrednog tetoviranja je tetoviranje talismana koji navodno donose snagu, hrabrost, sreću, bogatstvo i slično, to jest štite od nesreće, uroka i slično. Takve tetovaže jačaju samopouzdanje u pothvatima na koje se inače ne bi odvažili zbog straha ili praznovjerja.

Sve dosad nabrojane forme tetoviranja s vremenom postupno gube izvorna značenja i postaju dio običaja raznih kultura, tako da se dizajni nastavljaju tetovirati kao ukras čak i kad je funkcija i značenje potpuno zaboravljeno. Većina stilova današnjeg tetoviranja nositeljima služi samo kao ukras, što je dekorativno tetoviranje. Na kraju, tu je i kazneno tetoviranje, najčešće spominjano od strane protivnika tetoviranja. Ovakvo tetoviranje je prakticirano da obilježi zločince, preljubnike, robove, poražene protivnike ili izopćene. Na primjer, stari Atenjani su ratne zarobljenike tetovirali znakom sove koja je bila simbol Atene. Grci su imali običaj robu tetoviranjem na licu napisati prijestupe poput lijenosti ili proždrljivosti, dok su u srednjovjekovnom Japanu sitne kriminalce tetovirali na licu i podlakticama znakom zločina koji su počinili da bi ih se strože kaznilo ako su ponovno uhvaćeni u prijestupu.