Ovakvoga Generala ne zaslužuju ni Gotovina ni publika

Tekst članka se nastavlja ispod banera

''Gotovina ovo nije zaslužio'', piše Emir Imamović Pirke u hrvatskom Expressu o filmu Antuna Vrdoljaka koji, nakon što se u serijskom formatu prikazuje na HRT-u, izaziva lavine negativnih kritika.

Imamovićev osvrt na film prenosimo u cijelosti:

Dalmatinac koji se čudi veličini mora, konji maskirani u deve, metak koji ide u leđa, a prođe pored glave, Legija stranaca koja prijam novih radnika oglašava kao kafić na Trešnjevci, zapovjednici čije sentence zvuče poput stihova provincijskih pjesnika, ratnici kojima lica poslije bitaka izgledaju glatko i nježno poput dječje stražnjice, vojnici u formacijskom kretanju najsličnijem paintballu na team buildingu IT tvrtke, patetični monolozi ocvalih migranata dugi kao govori predsjedničkih kandidata, bračne svađe slične raspravama zabrinutih majki i hiperaktivnih sinova mlađe dobi, romantika iz roto romana, casting koji kao da su radili članovi društva slijepih i slabovidnih osoba, nategnute elipse kojima nedostaju fusnote...  Ma sve bi se to nekako i moglo - teško, istina - podnijeti, samo da glavni lik televizijske serije “General” nije poput japanskog Pinokija: onoga što ne laže, nego automatski, hladno, izvršava sve što se od njega zatraži. Talent se ne može izgubiti, ali se može zatomiti. Jednom naučeni zanat je, međutim, kao vožnja bicikla.

Antun Vrdoljak, autor nekih od najznačajnijih filmova u povijesti hrvatske kinematografije, ne režira pretenciozno: scene su mu raskadrirane, njegovi kadrovi nisu takvi da svojom nepodnošljivom duljinom fingiraju umjetnost u pokušaju, drugi plan mu nije pustinja Gobi i zna, o itekako dobro zna, da su i filmovi i dramske serije skupa igračka. Na prvoj, uvodnoj špici “Generala”, Tonči Vrdoljak je potpisan i kao scenarist, autor dijaloga i karakterizacije i tu, zapravo, lijepo piše zašto su dugo najavljivane, avansno razvikane, skupo plaćene, sporo završavane i iščekivane epizode ovakve kakve jesu.  “Snažni likovi privlače našu pažnju, bilo da ih srećemo u stvarnom životu, bilo da ih vidimo na ekranu. To je bila poruka prvog izdanja ove knjige i ona u potpunosti važi i danas. Imao sam sreću nazočiti čuvenom Kursu pisanja scenarija 434 na UCLA (Univerzitet Kalifornije - Los Angeles) prije nego što se njegov tvorac Lew Hunter povukao u mirovinu.

I sam snažna ličnost, Lew je vodio seminar odjeven u staru majicu, sa šarenim, živim papagajem na ramenu. Dok je govorio, slušao, podučavao, papagaj se šetao po njegovim ramenima i glavi. Svojim ponašanjem Lew je prenosio pravi duh karnevala o kojemu sam pisao u ovoj knjizi, duh koji se nalazi u središtu života i pisanja, duh u kojemu su sjedinjeni mašta, praznik i sloboda”, piše, pored ostaloga, Andrew Horton, američki scenarist, profesor i filmolog u knjizi “Likovi, osnova scenarija”.  Horton je u djelu nama dostupnom ili na engleskom jeziku ili u prijevodu na srpski, recimo tako, razradio ono što je, navodno, rekao John Ford: “Dajte mi zanimljive likove, njima će se već nešto dogoditi”.

I sve to zna Tonči Vrdoljak, samo što je odlučio da ga više ne interesira. Autor nekih priča o likovima/ljudima koji su ga iskreno zanimali i s kojima se suživljavao - jer se drukčije ne može razumjeti karakter - bili oni vlaški lopovi, ustaše, partizanski komandanti..., od Ante Gotovine je napravio lijepu lutku - lijepu kao njegov zet i lutku kao i svaku drugu: predmet za igranje bez kapi života u sebi. Umjesto fokusiranja na zanimljiv lik kojemu se svašta dogodilo, Vrdoljak je nanizao događaje oko njega.  Krasna je to platforma za neuspjeh i najbolji put za katastrofu u više nastavaka. Objašnjavajući svoj scenaristički pristup, Quentin Tarantino je jednom rekao kako ni on ne zna što će njegov lik nakon što zavuče ruku ispod mantila, tamo gdje inače drži pištolj, zapravo izvući. U prijevodu, tek kad je pisac postao svoj lik te ušao i u njega i u kontekst, postaje mu jasno zašto će u ruci i kadru završiti maramica ili magnum 357.  Umjesto Kikaša i Matana iz “Prosjaka i sinova” ili Dikana iz filma “U gori raste zelen bor”, Vrdoljak je od generala Ante Gotovine napravio plod ljubavnog trokuta Chucka Norrisa, Jamesa Bonda i Casanove, pa sve to natovario na pleća Gorana Višnjića, glumca kojeg je nesuđeni punac vinuo do Hollywooda, a stvarni vratio u realno stanje neuvjerljivog provincijskog ljepotana koji, možda, ima široku dušu, samo što se ona nikad ne vidi pred kamerama.

Ketman - u onom izvornom, šijitskom tumačenju, ne u europskom shvaćanju - dakle, navodno podobni režiser koji je pravio itekako subverzivne filmove krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća u SFRJ, iskoristio je trenutak i pretvorio se u političkog komesara sa zadatkom da svoj talent i filmsku umjetnost upregne u veličanje (kontra)revolucije.  Da film shvaća kao što ga je shvaćao, recimo, socijalistički Tarantino, ali i golootočki zatvorenik, Hajrudin Šiba Krvavac - redatelj “Valtera...”, “Mosta”, “Partizanske eskadrile”, “Diverzanata” i “Vrtloga” - i da ima Batu Živojinovića, Borisa Dvornika, Ljubišu Samardžića, Vrdoljak bi od “Generala” napravio spektakl.

No on je kreirao mit u slici - mit u kojem general Ante Gotovina, ex legionar suspektnih francuskih epizoda, vojnik, bjegunac, haški zatočenik, nacionalni junak, uspješan vojskovođa koji zna da se rat završio kad ga je dobio i pakoštanski ribar, jeste sve osim živog bića.  

Tonči Vrdoljak je poodavno pucao u sebe bivšeg i usput ubio sva očekivanja od dobrog redatelja. Sad je učinio još nešto: likvidirao je mogućnost da se napravi kvalitetna serija o zanimljivu čovjeku/liku nevjerojatne biografije. Ovakvoga “Generala” ne zaslužuju ni Ante Gotovina ni publika, pa ni autorova filmografija. Samo što on do nje ionako ne drži.

#generalhrt

See Tweets about #generalhrt on Twitter. See what people are saying and join the conversation.