Palmanova – Zvijezda koja se našla na Zemlji

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Zamisli: zarobili te svemirci, usisali u onaj svoj leteći tanjurić, doveli šefu, a šef te samo pogledao i odmahnuo rukom. I šta će, izbace te, i ti, dok letiš, točnije padaš, dolje, na zemlji, vidiš zvijezdu! Ma naravno da bi tresnuo o zemlju, pogotovo ako ti svemirci nisu zakačili padobran, ali bi ti posljednja misao bila: Otkud zvijezde na zemlji, uvijek su bile na nebesima?!

Eto, jedna se našla na zemlji, a radi se o talijanskom, još točnije furlanskom gradiću Palmanova, čiji tlocrt čini savršenu zvijezdu, ne petokraku već devetokraku, i po tome je mjesto jedinstveno u čitavom svijetu.

Za one koji će pomisliti da je to napravljeno tek nedavno, uz pomoć svemoćnih računala i čitavih četa inženjera, slijedi iznenađenje: savršeni grad-zvijezda najvjerojatnije je projektiran 1600. godine, dakle prije više od četiri stoljeća!

Inače je Palmanova napravljena usred ravnice Furlanije ili Julijske Krajine (do Udinea je dvadeset, a do Trsta pedesetak kilometara), ali je gradić, upravo zbog zvjezdastog oblika, bio neosvojiv. Barem na prvu, jer su ga Napoleonove trupe ipak uspjele zauzeti, a kasnije su gradom, sve do kraja Prvog svjetskog rata, upravljali Austrijanci.

Hajdemo redom... Krakova je, rekosmo, devet, a na svakom trećem su gradska vrata sa čitavim sustavom kula i promatračnica. Svaka vrata imaju naziv, a Porta Udine, Porta Cividale i Porta Aquileia dobili su ih prema susjednim gradićima iz kojih se kroz njih dolazi do Palmanove.

Čitav grad je, pak, okružen sustavom od dvadesetak metara dubokih šančeva kojima se lijeno valja potočić, gdjegdje zaustavljen i pretvoren u jezerce. Svaka od trojih „vrata“, ustvari čitavih bedema, dvostruka su, a između vanjskih i unutarnjih razmak je i desetak metara. Unutra je raspored gotovo istovjetan: sa strane stražarnice i mali hodnici koji čine kratki klaustar, a po zidovima grbovi, freske i natpisi o vremenu izgradnje. Neke od freski, uglavnom sa sakralnim motivima, posebno jedna smještena u Porta Udine, rađene su u nekoj čudnoj tehnici: naslikane na zidu, ali kao da su od kamena ili okamenjene, a dodan im je i kameni okvir. Očito je da odavno nisu restaurirane, što ih čini još čudnijim, ali i oku ugodnijim. Koja tehnika je u pitanju, ostalo mi je nejasno, uglavnom takvo što drugdje ne vidjeh. Na Porta Cividale dva skladna tornjića iznad kapije: tu se valjda dežuralo i osmatralo nadire li s te strane mrski neprijatelj. Projektanti su inače bili prilično vidoviti: kapije su visoke taman toliko da ispod njih prođe kamion, doduše ne onaj najveći nego onaj srednje visine.

Koja je ovo tehnika?

Desno od Udinskih vrata, kad se već uđe u grad, ograda: Brigata di cavaleria „Pozzuolo del Friuli“, dakle konjička postrojba talijanske vojske, zauzela brdo i napravila vojni muzej. Inače je spomenuta brigada dio talijanskih postrojbi NATO saveza, a ovdje se kroz muzejsku postavku sjećaju nekih davnih vremena kad je Palmanova izgrađena, i to nakon što su susjednu Gradiscu zauzeli gorički grofovi (1511.), iza kojih su, pak stajali Habsburzi. Mletačka republika se tako ujedno zaštitila i od mogućih napada osmanlijske vojske, ma kako to možda danas zvučalo nestvarno. Slučajno se dogodilo da je temeljni kamen za izgradnju Palmanove položen 7.X.1593. godine, na isti dan kad je moćna mletačka mornarica, zajedno s postrojbama drugih kršćanskih država onog doba, izvojevala povijesno vrlo važnu pobjedu kod Lepanta. Dio povijesnog muzeja čini i zgrada ispod brda, u gradu, duga, niska i sa bezbroj prozora, poprilično nalik na stari bosanski han. To je dio vojarne, odavno prazan, ali će valjda nekad biti obnovljen i aktivno uključen u ono što muzej nudi posjetiteljima.

Čitav grad je građen tako da ulice idu kružno oko središta i glavnog gradskog trga Piazza Grande, a kroz krugove se probijaju simetrične prave ulice. Valjda je već svako čuo za onaj vic u kojem se u Sarajevu planira gradnja džamije široke 500, a duge desetak metara. Zašto? Pa da svi sjede u prvom safu! ?? Projektom Palmanove postignuto je nešto slično, a to je da svi stanovnici žive – u centru grada: kružnim ulicama, naime, ni s jednog mjesta nije daleko do glavnog trga; od prvog kruga zgrada, onih uz gradska vrata, do centra se stigne pješke za najviše desetak minuta, ali se zato nikako ne bi trebalo upustiti u pješački obilazak grada od kraka do kraka one zvijezde iz uvoda, odnosno od kapije do kapije, tu bi baš bilo pješačenja!

E sad, koliko god je zvjezdasti tlocrt lijep, toliko je zbunjujući onome ko se prvi put nađe u gradu. U normalnim gradovima, recimo ovim našim bosanskim ??, naiđeš na krivinu gdje je nikako nije trebalo biti, onda na zgradu nekog tajkuna koja se išetala sve do pločnika, ponegdje i do ulice, pa na kiosk koji je niknuo preko noći, a u Palmanovi sve okruglo k'o da je zaokruženo đačkim šestarom.

Sto sreća pa gradić ne čine samo stambene zgrade već i one javne, inače ne bi bio problem samo pronaći prava vrata kad završiš posjet i kreneš, a to se desi gotovo svakom kad dođe prvi put, nego bi bilo teško uopće se snaći, kao plivati naprijed plivaču kojem je jedna noga malo kraća pa se stalno lagano vrti ukrug.

Spomenik mučenicima otpora 1943.-1945.

Palmanova ima sve što treba jednom gradu. Recimo kazalište nazvano po velikom glumcu, rodoljubu (ali i masonu!) Gustavu Modeni, po kojem su nazvana i neka druga, važnija i veća kazališta u cijeloj Italiji, a njegov kip stoji na rimskom brdu Janiculum. Ili prelijepa zvjezdaška, to jest crveno-bijela zgrada osnovne škole bez imena kakvog narodnog heroja ili nekog sličnog velikana. Bezimena škola. Mjesto za velikane je pedesetak metara dalje: za ovdašnje prilike jednostavna zgrada s rešetkama sprijeda i sa strana, prednjeg zida uopće nema, samo dva stupa, a unutra mnogo spomen-ploča i spomenika, manjih i većih: od onog „Junacima opsade 1848.“, preko drugog, posvećenog „Poginulim za Domovinu 1915.-1918.“ pa do trećeg, „Mučenicima otpora 1943.-1945.“. Giuseppe Garibaldi, jedan od najvećih na planu ujedinjenja Italije, dobio je poseban spomenik, kao i Giovanni Durli, rođeni Palmanovljanin, ako se može tako reći, slavni ratni zrakoplovac, poginuo 1942. godine iznad Malte. Slično su prošli i neki od onih koji su dali sagraditi i sami sudjelovali u gradnji Palmanove, a sve ploče i spomenici stoje bez obzira na činjenicu da su se mijenjale i države i vladari i partije – prošlost je prošlost, bilo je kako je bilo, nikog i ništa ne treba skidati sa zida. Eto, da su se, recimo, ugledali u nas, ostala bi im samo spomen-ploča s imenima poginulih u Drugom svjetskom ratu, i to samo jednih, dok bi drugi odavno bili zauvijek izbrisani. Ispred zgrade četvorostrani obelisk, a ispred samog ulaza - samo što je stao malo po strani, da ne zasmeta onima koji ulaze - nekoliko metara visok kip – to nas gleda Marcantonio Barbaro (1518.-1595.), venecijanski diplomat voditelj gradnje Palmanove i – nakon što su radovi počeli – prvi palmanovljanski providur.

Do centra je, rekoh, blizu, a čim spomenuh tri značajne zgrade, znači da sam već na glavnom trgu. Piazza Grande je ogroman krug, očito također označen nekom šestarčinom, i prazan ako ne računamo Bog zna koliko metara visoki jarbol sa šestostranim postoljem na kojem su, sa svake strane po jedna, napisane ljudske i Božje zapovjedi. „Ne čini svom bližnjem ono što ne želiš da učine tebi“ i slične. Na postamentu niše sa česmama su grbovi, a na stepenici ispod njega zaljubljeni par – pojma nemaju da će se danas pojaviti na „Bljesku“ ?? Osim jarbola, u jednom dijelu trga smješteni su dječji tobogani i klackalice, a pored njih izložene replike sprava koje mi poizdalje nalikuju na srednjovjekovne sprave za mučenje: kad priđem, lijepo piše da su to strojevi i alati specijalno konstruirani i korišteni pri izgradnji grada. I nekoliko palmi, pomalo kržljavih. Čitav trg posut pijeskom, a za sat vremena preko njega je, osim ono dvoje zaljubljenih, prešlo svega nekoliko ljudi, očito turista.

Oni nemaju pojma da će „osvanuti“ na „Bljesku“

Čudna stvar: po svim ondašnjim kriterijima, Palmanova je bio „savršen grad“, sav u skladu s renesansnim stremljenjima, a istodobno i dovoljno tvrd za osvajanje. Ondašnja vlast smatrala je kako će, čim izgradnja počne i budu podignute prve zgrade, narod navaliti toliko da će se morati praviti popisi čekanja, kao što se kod nas u socijalizmu čekalo na listama za stanove. Narod, međutim, nije mislio tako, pa je grad stoljećima bio više prazan nego pun. Došlo je dotle da je mletačka vlast u gradu nudila i besplatne placeve, a jedno vrijeme je čak opraštala kazne kriminalcima pod uvjetom da se nasele u gradu, ali je čak i takvo što uglavnom bilo uzaludno. Kako onda, tako i danas, mada o pravom razlogu nagađaju svi, a ne zna ga niko. Što god da je u pitanju, popis kaže da u gradu trenutno živi svega 5396 stanovnika! Stanje se, istina, prije nekog vremena bilo promijenilo, grad je postao velika tržnica u koju se, kao nekad u Trst, išlo čak i s naših prostora, ali – kako došlo, tako i prošlo, pa su povelike radnje danas prazne, a Palmanovu je zamijenila Bazovica, po talijanski Basovizza, mjestašce na putu između slovenske granice i Trsta.

Sve spomenuto najbolje se vidi upravo na gradskom trgu: između lila, oker, sivih, smeđih i bijelih zgrada, oko ruba trga, svega nekoliko kafića i malih prodavaonica, uglavnom praznih, makar je dan prelijep. Dobro, jest vruće, pa prodavaonice rade dvokratno, ali se ništa ne mijenja ni koji sat kasnije. Da ima stanovnika, sigurno bi ih moglo stati i bilo dvadeset puta više, jer je trg prostraniji nego u nekim, po broju stanovnika, nemjerljivo većim gradovima.

Projektant Vincenzo Scamozzi, kao i voditelj gradnje Marcantonio Martinego te njegov savjetnik Giulio Savorgnan doista su se potrudili napraviti lijepih zgrada, a u Veneciji su kesu držali odriješenu, makar se zna i podatak da je vanjska linija bedema dovršena tek u Napoleonovo vrijeme. Ipak, raskošna pročelja, desetci spomen-ploča i grbova, generalima, providurima, prefektima (umalo ne rekoh i prezentima ??), čak i jednom provveditoreu, što bi doslovno značilo domaru, mada je riječ o nekom službeniku koji se valjda brinuo za javne zgrade ili radove – domarima se, Bože moj, ne podižu kipovi. Pravilno je razmješteno i poprilično spomenika, uglavnom kipova u prirodnoj, gdjegdje i u natprirodnoj veličini, dokaz su da se nije previše štedjelo. Jedan se upravo restaurira, a ja moram zaviriti da vidim kako izgleda gospodin zamotan u najlon. Iznad općinske zgrade tri zastave, državna, pokrajinska i gradska, a još jedna lijepa građevina rezervirana je za vojsku; tu je i sjedište vojnog muzeja sa stalnom postavkom, nadležnog i za onaj ograđeni dio kod Udinske kapije. Zbog svega što se može vidjeti, Palmanova je 1960. godine i službeno proglašena nacionalnim spomenikom kulture.

Ispred katedrale Presvetog Otkupitelja

Glavna zgrada je ipak katedrala Presvetog Otkupljenja, smještena naspram gradske vijećnice ili providurove palače, toliko velika da bi u nju bez problema mogli stati svi stanovnici Palmanove, zajedno s rodbinom i turistima. I sa nje gledaju sveci: u sredini kip zaštitnik, a sa strana dvoje njegovih pomoćnika, sveti Marko Evanđelist i sveta Justina, djevica i mučenica. Iznad svega, pod samim krovom, venecijanski lav. I temeljni kamenovi crkve iskorišteni za spomen-ploče, ako se to može nazvati tako, jer su tekstovi urezani izravno u ogromno četvrtasto kamenje.

Rasvjeta u katedrali nije čemu pa djeluje pomalo sablasno, kao da više svjetlosti dolazi od svijeća, nekoliko osvjetljenih kipova i ogromnog pozlaćenog križa nego kroz prozore, ali je zato temperatura, za razliku od vanjske, idealna, valjda zbog više od metar debelih zidova.

Građena je od 1603. do 1636. godine, sporo, a sve zbog vječitih sukoba Venecije i rimskih papa. Radove je vodio neki Girolamo Capello, a zbog trzavica oko toga kojoj oblasti će crkveno pripadati, posvećena je tek 1777. godine. Znanstvenici se još uvijek spore (i sporit će se ko zna dokad) oko toga je li crkvu projektirao znameniti Vincenzo Scamozzi ili neko drugi, ali to za nas i nije previše važno. Zvonik je podignut svega godinu dana prije posvećenja i poprilično je nizak i zdepast u odnosu na to koliki bi trebao biti uz takvu jednu građevinu, ali ne zbog toga što je nestalo love već je takav da ga možebitni napadači ne bi vidjeli s one strane zidina – poslužio bi im kao odličan orjentir, jer se izvan grada vide samo obrambeni bedemi i ništa više. Jedna zanimljivost vezana za tavanicu crkve: napravljena je od ariša dovezenog čak iz Slavonije!

Crkva je ujedno, kao i sve ovdašnje, pravi mali muzej sakralne umjetnosti. Naravno da svi „eksponati“ ne potječu iz vremena gradnje, ali zbog toga nisu manje vrijedni. Na pokaznim pločama sve je lijepo opisano, a dodane su i fotografije, pa ni stranac kao ja nema problema razoputiti što je što, ko je što izradio i napravio i iz kojeg vremena potječe. Među najstarijim od onog što se može vidjeti je krstionica iz 1614. godine, a orgulje, smještene, zanimljivo, iznad bočnih vrata, tri desetljeća su mlađe, mada je spomenuto i to da su restaurirane u toj mjeri da se može smatrati kako su ustvari u sadašnjoj inačici sagrađene „tek“ prije dvjestotinjak godina. Oltara je nekoliko, a meni je zanimljivo da je jedan, izrađen između 1640. i 1680. godine, naručila i platila ovdašnja policija, zajedno sa svojim kolegama iz Venecije, a oltarnu sliku svetih Bartolomeja i Jeronima, sa još nekoliko svetaca poznatih kao zaštitnika policajaca, naslikao je 1641. godine znameniti Alessandro Varotari. U lijevom kraju apside nalazi se kapela Carmine sa Gospom i Isusom izrađenim od drveta, a rad se pripisuje Domenicu da Tolmezzu i njegovom bratu Martinu. I mnogo drugoga: relikvijara, raspela, freski, oltara, svijećnjaka, crkvenog namještaja... I da: luster je lažnjak, originalni su odnijele Napoleonove trupe, a ovaj je donesen iz kazališta. Hahah, znam, znam da je nevažno, al' nećemo valjda do kraja ostati ozbiljni ??

Akvedukt kod Akvilejskih vrata

Još bi se mnogo zanimljivog moglo naći u Palmanovi, i tražio bih, ali ko će skontati koja je treća kapija, Porta Aquileia, kad su sve iste?! Zastajem još samo ispred Napoleonove barutane te kod sunčanog sata blizu nje, pa se dajem u kruženje; treću kapiju moram naći jer...

Jer je iza nje akvedukt kojim u grad dolazi obilje vode. Nekako je i nalazim, a akvedukt se vidi čim se iskorači iz grada. Na njemu nekoliko metara visok grb s natpisom iz MDCCLI. godine. „Tunel“ kojim je voda ulazila u grad pored unutarnje kapije zapušten je, ali je s druge strane druga slika: renoviranje je u toku, voda je skrenuta u neko drugo, također kamenom obloženo korito, pa je slika, zbog dva vodopada, još ljepša.

I sve, sve, ali ni sanjao nisam da ću nakon obilaska Palmanove sjesti u hladovinu i sladiti se dudom, a nekoliko stabala raste taman tamo gdje akvedukt „niče“ iz brda i počinje se pružati ka gradu. Eto, moja skromna preporuka za kraj: kad završite obilazak, ne zaboravite dud, sladak je i presladak!