Pazin - Mali grad iz čarobnih dijelova

Tekst članka se nastavlja ispod banera

U nekim gradovima dođeš, parkiraš auto (poželjno je zapamtiti gdje si parkirao ?? ) i sve što je zanimljivo obiđeš pješke. I ne vrijedi to samo za gradiće nego i za neke razmjerno veće gradove. Pazin je mali grad, ali je sastavljen “iz dijelova”, a onda je sve uzalud - ko ga želi lijepo razgledati, nahodat će se.

Prva “razina” je dio u zaravni ispod utvrde, a tu je glavna zgrada Pazinskog kolegija. Prije nje će pozornost privući dva kamena dvometraša, umjetnička instalacija pored koje stoji ploča s podacima od kojih je mala fajda: onaj ko ne zna o čemu se radi otići će i dalje ne znajući nimalo više o spomeniku i autoru. Siguran sam jedino u to da se radi o jednom od uradaka sudionika nekog od Mediteranskog kiparskog simpozija, koji se u susjednom Labinu održava već desetljećima.

Da, Pazinski kolegij, tamo sam krenuo. Zgrada arhitektonski vrlo moćna, ali i prevelika da bi njeno pročelje komotno stalo u objektiv, jedino se popeti na neko od stabala prekoputa.  Sagrađena je malo prije početka Velikog rata, i to kao dom za hrvatske gimnazijalce. U Drugom svjetskom ratu tu su se smještale sve vojske koje su zauzimale grad, a - suprotno od stotine drugih slučajeva - 1945. godine je vraćena katoličkoj crkvi i otad do 1980. godine u njoj se školuju budući svećenici. Nakon što se ispostavilo da slabo ide Istrijan u svećenike, zvrjala je prazna, a 13 godina kasnije u njoj je s radom počeo Pazinski kolegij, jedna od prvih privatnih škola u Hrvatskoj. U sklopu škole se, baš kao što joj je i bila prvobitna namjena, nalazi i internat, pa bi se Pazinski kolegij, ako ćemo koristiti suvremenu terminologiju, mogao nazvati koledžom, valjda jedinim takvim u Hrvatskoj.

Preko puta je Park istarskih velikana, a u njemu… Sve se pomiješalo: pisci, partizani, svećenici, njih ukupno 14 - jedan nogometni tim plus tri rezerve. Dakle: na vratima je biskup Juraj Dobrila, bekovski par čine skladatelji Matko Brajša Rašan i Ivan Matetić Ronjgov, u half-liniji su pisac i političar Vladimir Nazor, jedan od dužnosnika Čakavskog sabora Vjekoslav Jankelić Điđi, te svećenik i prosvjetitelj Božo Milanović, u napadu, naravno, partizani, narodni heroji Vladimir Gortan, Savo Vukelić, Jože Šuran, Joakim Rakovac i Giuseppe Pino Budicin. Na klupi za rezerve Otokar Keršovani, on je ionako bio svestran, može na bilo koju poziciju, kao i političar dr. Matko Laginja, te Olga Ban; njoj je, kad su je Nijemci strijeljali, bilo svega 17 godina i jedina je u pazinskom parku nasmijana. Oni su – sad ću se opet uozbiljiti – barem prema nekadašnjoj selekciji, najzaslužniji za ono što je Istra danas.

Glavni, najveći i u središtu parka je spomenik poginulim antifašističkim borcima: mišićavi tip upire u kamenčinu iznad glave i… Hajd' znaj umjetnicima - valjda je to - proći pa makar se moralo i kroz kamen, ta borba za slobodu, ili je sav sretan što je sloboda izborena pa ne zna kud udara ?? Nije što je spomenik djelo velikog Dušana Džamonje već je stvarno dobar, jedan od boljih s ovom tematikom. Inače se na tom mjestu, nekad zvanom Vinski trg, do 1943. godine, kad je uništena u savezničkom bombardiranju, nalazila zgrada talijanske gimnazije.

Pazinski kolegij

I to je to na „najnižoj razini“, dakako, gledano s geografsko-reljefnog aspekta, nakon čega mi valja prema Kaštelu, najvećoj srednjovjekovnoj utvrdi u Istri, a ima ih na desetke. Visoko na zidu sat, a par metara iznad asfalta (nekad, dok su oko utvrde bili duboki šanci, to je bilo podobro visoko!) grb obitelji Auersperg i Herberstein, nekadašnjih vlasnika grada. Radi se, u biti, o dva grba spojena u jedan, a spojena su, lako je pretpostaviti, ženidbenim vezama. U svakom od grbova mali grbovi zemalja koje su posjedovali jedni i drugi pa oni što se razumiju i u heraldiku i u kamen kažu kako je ovo najzahtjevniji kameni grb u Istri.

I Pazin je, naime, kao i valjda svaki grad u širem okruženju, tijekom proteklih stoljeća promijenio bukadar vlasnika i „vlasnika“, odnosno onih koji su njime upravljali, makar im nije, kao onim prvim, bio svojina 1/1. Prvi put se spominje još 983. godine kao Castrum Pisinum, a po tom dokumentu utvrda je vlasništvo porečke biskupije. Biskupi su, bit će, imali viška pa su dvjestotinjak godina kasnije utvrdu prodali nekom grofu Majnardu Črnogradskom von Schwanzenburg, a od njega su je, opet ženidbenim vezama, preuzeli Gorički grofovi. Pošto su Gorički grofovi, manje mačem, a više… hm, hajde, da ne budem prost, opet ću upotrijebiti isti termin, dakle ženidbenim vezama, stalno širili broj svojih posjeda, granice su se mijenjale, a suci i odvjetnici su imali pune ruke posla. Tako je došlo i do nastanka poznatog Istarskog razvoda, čudnog dokumenta napisanog na trima jezicima (latinski, njemački i hrvatski). Pa nek' neko kaže da su razvodi tek produkt modernih vremena i ljudskog pasjaluka! ??

Uglavnom je, nakon smrti posljednjeg goričkog grofa, Alberta IV., vlast nad Pazinštinom preuzela Austrija. Pazinsku grofoviju je 1766. godine kupio savjetnik carice Marije Terezije, grof Antonio Laderchi markiz Montecuccoli, a u vlasništvu te obitelji je, makar su se države mijenjale (Austrijanci, Mlečani, Napoleon, pa opet Austrijanci, pa Talijani) bila sve do kraja Drugog svjetskog rata. Nakon toga, zna se… Naravno da sve to nije pasalo Mlečanima, koji su malo pomalo poklopili najveći dio Istre. Eto, otimali se za Pazin k'o da je Messi il' Ronaldo ??

Zvonik crkve svetog Nikole

Utvrdom dominira 45 metara zvonik crkve svetog Nikole, podignut 1705. godine, ali ako neko misli da je i crkva stara svega dvjestotinjak godina… Ma kakvi, izidali je još 1266. godine, makar su je kasnije i proširivali. Nadaleko poznata po mrežastom gotičkom svodu prezbiterija i freskama naslikanim oko 1460. godine, koje povjesničari umjetnosti stavljaju u sami vrh kasnogotičkih uradaka na istarskom području. I sve to može vidjeti onaj ko se najavi dva dana ranije, a ne k'o ja, što samo banem. Sto sreća, i oko crkve se ima što vidjeti, i to nemalo: na zvoniku, recimo, latinski natpis iz MDCCV. godine, iznad njega kameni grb Pazina, iznad njega još jedan sat, kroz zvonik lučni prolaz, a gdjegdje iz spojeva kamena iždžikljao i pokoji busen trave. Na okolnim tvrđavskim zidovima prava izložba kamenih grbova i likova vojskovođa pa Gospa sklopljenih ruku, pogleda usmjerenog k nebu, djeluje kao da se uplašila svih tih oštrih mačeva, lavova i zmajeva… U niši iznad ulaznih vrata crkve sveti Nikola, sličan mnogima samim sebi drugdje, onizak i zeru poguren, a ispod nogu mu još jedan latinski natpis. I po dvorištu kamenih kipova, križeva i nadgrobnih spomenika, plus obelisk ispisan sa tri strane. Na jednom križu, dakako na latinskom, stoji samo „Budi volja Tvoja“, a najbolje je sačuvan nadgrobnjak nekog Celestina Cescuttija; podigoše mu ga „la moglie e figlie addolatore“ odnosno tugujuća supruga i kćeri. Kasnije ću doznati podatak da je Cescutti, bogati trgovac, bio jedan od Talijana koje su partizani strijeljali po zauzimanju ovog dijela Istre. Fojbe, masakri… Ali neću o politici, to će neko drugi.

Da, kad sam već o ovoj, trebao bih možda i o franjevačkom samostanu i crkvi Pohođenja Blažene Djevice Marije, ali je ona tristotinjak godina mlađa i ima sličan prezbiterij, jer je i rađen po uzoru na crkvu svetog Nikole. U svemu vezanom za pazinske fratre najzanimljivijim mi se čini podatak da su, baš kao i naši, bosanski fratri, stoljećima u samostanu imali i ljekarnu i školu.         

Blizu crkve svetog Nikole je veliko žuto zdanje Državnog arhiva. To je zgrada nekadašnje Carsko-kraljevske velike državne gimnazije, prve srednjoškolske ustanove istarskih Hrvata, pa je poznata i kao Hrvatska gimnazija. A arhiv – nije kao dubrovački ili venecijanski, ali u nekim segmentima ne zaostaje mnogo, primjerice kad su u pitanju notarski zapisi.

U samom Kaštelu su smješteni Etnografski muzej Istre i Muzej Grada Pazina. I tu je iznad ulaza bogat kameni grbovnik, imalo bi se šta vidjeti i da se ne uđe, ali je još više „kamenja“ u predvorju. Ljubazna djelatnica prima na znanje podatke o tome ko sam i zašto sam tu i ne brani snimati, ali me u muzej, kaže, ne može uvesti bez direktorovog odobrenja. Da zna da sam za Pazin odvojio samo jedan, a ne tri dana, ne bi mi to ni govorila! Tu je, naime, bogata etnografska zbirka, od istarske obuće i nošnji, preko glazbenih instrumenata, pa do poljoprivrednih alatki i kompletne kovačnice, originalna zbirka zvona, uglavnom izlivenih u Mlecima, pa arheološka zbirka, ona o Juraju Dobrili, pa o samom Kaštelu i gradu… Neka, hvala, toliko dana nemam, ipak ću ja u poneki od manjih istarskih muzeja!

U predvorju muzeja

Ispod Kaštela, omeđena okomitim stijenama, provalija kojoj se dno, prekriveno šumom, samo nazire, a na drugoj strani, opet na stijeni, zračnom linijom udaljenoj nekoliko stotina metara, vidi se jedan od nekoliko drvenih platoa s kojih su na sve strane zategnute jake čelične žice. To mjesto zovu Zelena terasa. Pješke je predaleko, mora se spustiti s kaštela pa se uspeti uskim cestama i onda zaokružiti oko provalije.

Kaštel se s drvenih platformi vidi doslovno kao na dlanu, a snimam ga iščekujući da se pojavi neko koga će oko struka, ispod pazuha i drugdje, uvezati lancima, zakačiti za sajlu i pustiti iznad provalije. Nema nikog, a, jedan od kršnih momaka koji dočekuje ljude željne avanture kaže kako ih je prije nepuni sat vremena bila čitava skupina. Jedna djevojka se uplašila pa je, kaže, sat vremena oklijevala, vagala smije li ili ne smije i na kraju odustala. Što se mene tiče, ili ću nekog snimiti kako lebdi iznad provalije ili ću na žice ja, a foto-aparat ću tutnuti u ruke ovom što mi sve to priča. Što se njega tiče, kaže, nikakav problem. Odoh se spustiti do Pazinske jame pa ako se niko ne pojavi dok se vratim…

Spust do jame ispočetka je blag i ugodan, pragovima od hrastovih greda ukopanih u zemlju moglo bi se, izgleda ti, do središta zemlje, a ne do dna provalije. Usput susrećem ponekog znatiželjnika ili manju skupinu; uglavnom su stranci, od domaćih nikoga. Kroz krošnje stabala u provaliji se na nekoliko mjesta naziru pećine i pripećci u stijenama; posjetitelji ih promatraju sa sigurnog, s malih vidikovaca postavljenih na zavojima, a zastaju i pred tablama s detaljno opisanim osobitostima čitavog područja Pazinske jame. Hrastove stube u neko doba nestaju, a umjesto njih su tu, jer je nagib prilično opasan, čvrsti konopi zavezani za stabla i zategnuti taman toliko da se naprijed može, ali polako, s doista prijeko potrebnim oprezom. Tako se stiže i do posljednjeg vidikovca, s kojeg se vidi najveći dio ulaza u glavnu pećinu, zasut granjem i dijelovima stabala. I tu je kraj puta, ne uvijek nego ovih dana: prilaz je, kaže obavijest, zabranjen! „Ovaj dio staze koji vodi do mosta 'Vršić' je zatvoren zbog učestalih poplava“. Da, upozoren sam da se do samog kraja ne može, ali sam želio dokle se može. U tom dijelu, kamo se dolazi uz pomoć konopa, nema više nikoga, oni stranci što ih sretoh ni ne pomišljaju dalje od kraja stuba.

Šteta je što se ne može dalje, vidjeti Pazinčicu, možda i dva vještačka jezerca, makar su ona ispod površine; zato se, kad jezera i rječica ne mogu progutati svu pridošlu vodu, na površini stvori pravo jezero, a posljednji put se to desilo prije osam godina. Vide se, kažu oni koji su bili dolje, i ostaci nekadašnjih mlinica, a i vodenih kaskada i slapova, malih, ali atraktivnih. Elem, da nije zabranjeno, a razloga za zabranu očito ima, imalo bi se što vidjeti; dovoljno je reći da Pazinsku jamu nisu zaobišli ni putopisci kao što su barun Johann Weickhard Valvasor ili Charles Yriarte pa je čovjeku sve jasno. Zavidim im na vremenu u kojem su živjeli, očito su u Pazinu mogli ostati danima i fino sačekati da nestane one table sa zabranom, a onda - pravac grotlo!

Žicovoz ??

Valja mi nazad, a zna se da svako nizbrdo ima svoje uzbrdo. Opet ću na zaletište, na žicovoz, pa ako se nije pojavio niko ko bi da se proveze iznad ponora, valjat će mi pod kacigu te među užad i koloture. Kad se napokon popnem, ne da drvena platforma nije prazna već ima i malo gužve – desetak ih čeka da ih povežu. (Ne znam je li mi zbog toga drago ili krivo; pola mene je željelo da budu tu, da snimim koju dobru fotografiju, dok je druga polovica priželjkivala da ne bude nikog pa da se zavrtim iznad ponora.) Među odraslim je i djevojčica kojoj se na licu vide čas strah, čas ushit, pa je malo ukočena, a onda, dok je ostali bodre, nasmijana i, kao, opuštena. Ona ide u tandemu s vodičem, takva su pravila. Stvarnog, racionalnog razloga za strah nema ni za odrasle ni za djecu – sigurnost je na najvišoj zamislivoj razini, samo pustiti momcima i djevojkama da obave svoje i zakoračiti iznad ponora.

Dvije žice duge su po 80, treća 220, a četvrta 280 metara. Nagib je blag, oku se čak čini da su žice na krajevima zategnute uvis, uzbrdo, ali se postigne brzina od nekih 50 kilometara na sat, a u jednom dijelu, iznad same Pazinske jame, i dvostruko veća. Sve traje razmjerno kratko, ali je adrenalina, očito je, toliko da nijedno lice nije isto na početnoj točki i nakon što se provoza barem jednom linijom.

Trećom linijom, onom od 220 metara, stiže se točno ispred pazinske Kuće za pisce ili Hiže od besid. Nedavno je istoimena organizacija raspisala natječaj za rezidencijalni književni boravak, a ja poslao prijavu. Ko zna, možda prođe(m), a ako se to desi, onda više neće biti pitanja hoću li ili neću na žice. Pa ko zna, možda se tada, umjesto putopisa, ovdje, na 'Bljesku', prvi put nađe jedan žicopis ??