Pet poremećaja spavanja za koje vjerojatno niste znali

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Lako za hrkanje, ali što ako usred noći stanete urlati na partnera, a da toga niste svjesni? Ili se ritati u krevetu? Ili ako ste paralizirani? Za većinu od sljedećih pet poremećaja spavanja vjerojatno još nikada niste čuli.

Apneja u spavanju je iznenađujuće česta pojava, pri kojoj spavač na 10 sekundi, a najčešće i dulje, prestane disati. Manjak kisika dovodi do toga da se spavač naglo probudi ili barem prijeđe u fazu laganijeg sna. Ovaj poremećaj jako pogađa kvalitetu sna, često je povezan s hrkanjem i treba ga liječiti.

Paraliza tijekom spavanja je zastrašujuće iskustvo za spavača koji se probudi i najednom shvati da je paraliziran. Osoba je savršeno svjesna i budna, ali se ne može pomicati, govoriti, ponekad čak ima osjećaj da se guši ili da joj nešto pritišće prsa, nekad čak u vizualne halucinacije, što može potrajati i nekoliko minuta. Tijelo inače prirodno biva paralizirano tijekom REM-faze sna, ali se ta paraliziranost ponekad, uslijed manjka sna, droga ili drugih poremećaja sna, nakratko produlji i nakon buđenja.

Hipnagoški trzaji Riječ je o trzajima ili poskakivanjima ili čak osjećajima padanja dok osoba polako pada u san. Uzroci još uvijek nisu otkriveni. Prema jednoj teoriji, osoba mentalno pada u san prije nego što se tijelo stiglo fizički paralizirati. Prema drugoj teoriji, riječ je o fizičkim manifestacijama kojima se tijelo uoči sna oslobađa nakupljene napetosti.

REM poremećaji spavanja znaju užasno poremetiti osobne živote ljudi. Ovakvi spavači ponekad usred noći urlaju na partnera, čak ga i udare, a da se sljedećeg jutra ničega ne sjećaju. Ovo je posljedica situacije u kojoj je spavač zašao čak u REM fazu, a tijelo još nije potpuno paralizirano. Spavač se stoga ponaša u skladu sa svojim snom.

Sindrom eksplodirajuće glave nije doslovni opis onoga što se događa. Osoba, dok pada u san ili dok se budi, odjednom kao da doživi da joj je u glavi odjeknuo pucanj ili eksplozija bombe, uz bljesak i uz prasak. Nakon 50. godine života ovo doživljava prosječno svaka deseta osoba. Nitko sa sigurnošću ne zna o čemu je riječ, osim da je bezopasno. Pretpostavlja se da bi mogla biti riječ o promjenama u srednjem uhu ili sićušnim napadajima u temporalnom režnju mozga.