Posjetili smo mostarske krojače – Odijelo nikad nije činilo čovjeka, ali je govorilo mnogo o njemu

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Zvuk mašine, škara, miris tekstila i metar za uzimanje mjera vidite i čujete tek onda kad uđete u krojački salon ''Lejla'' u mostarskoj Titovoj ulici. S vana je to skroz druga priča, kao da niste u 21. stoljeću digitalnih života, tipkanja, stresa i kao da je izgubljen osjećaj o brzini prolaznosti života. Odlično, to je ono što nam treba. Bez srkleta i 'moranja'.

Radnja kao filmski set

Balkon radnje podsjeća na onaj, na kojem je stajala čuvena Julija. Dobro, možda malo pretjerivanja u ovom slučaju je dobrodošlo, ali složit ćete se, da gledajući fotografije koje je napravio naš fotograf odišu nekim prošlim vremenima, koja bude posebne emocije. One koje pronalazite samo u pričama nekih starih knjiga.

Da je ovaj salon kojim slučajem priča iz neke knjige, onda bi pisac itekako imao što reći, ispričati i nastaviti plesti priču i danas. Neka bude u nastavcima, možda.

Ovo je prva od tri krojačke priče u Mostaru, čije smo radnje posjetili tog sunčanog, mostarskog zimskog dana.

Orhan Imami dočekao nas je u krojačkom salonu ''Lejla'', onom iz početnih redaka teksta koji ima taj balkon, a koji neodoljivo podsjeća na neki filmski set. Krojački zanat u njegovoj obitelji prisutan je od davnina, odnosno od vremena kad je čovjek, kako reče u razgovoru za Bljesak - jednostavno ''trebao nešto da radi''.

''Otac je Turčin, on je zanat završio u Makedonji, jer su se tada djeca slala na zanat mimo škola. On je krenuo od devete godine i majstor mu se zvao Risto. U to vrijeme otac je vojsku služio u Mostaru, zaljubio se u moju majku i ostao ovdje. I u vojsci je bio krojač također, radio je za vojsku'', ispričao je Orhan u razgovoru koji smo vodili u obiteljskoj krojačkoj radnji, a čija unutrašnjost odiše scenom iz filma.

Mostar je nekada bio grad stila

Priču nastavljamo o nastanku radnje i njezinim počecima. Bila je, kaže Orhan – tada, davne 1981. smještena u mostarskom naselju Luka. Otac je krojio za muškarce i žene.

Orhan se pak u posljednje vrijeme više koncentrirao na izradu odjeće za muškarce, posebice muška odijela. I brat Sabah jedno vrijeme je bio 'aktivan' u obiteljskom 'biznisu', sudjelovao je zajedno s Orhanom na modnim revijama i osvojili su čak i neke nagrade za svoje kreacije. Brat se kasnije više koncentrirao na enterijer, a Orhan se nastavio baviti tekstilom.

''Kod mene su se nekako poklopile stvari, posebice iza rata, izbora je bilo malo i trebalo se birati što ćeš raditi. Zanat je ipak zanat'', priča Orhan Imami i podsjeća nas na neka prijašnja vremena, kada je u gradu na Neretvi bilo puno više ovih zanatlija.

''Kad je moj otac radio prije rata, bilo je dosta dobrih krojača u Mostaru, 20-ak sigurno - jer je Mostar bio grad stila. Mediteranski grad, vodilo se računa o odijevanju. Poznato je da su u bivšoj Jugoslaviji, Mostarke bile jako 'teške' po tom pitanju, jer vizualno su izgledale tako, mnogo se vodilo računa o odijevanju''.

Znanje se treba prenositi

U skladu s tim zamahom od prije rata, Orhan je nastavio i danas, očevim stopama koji i dalje radi.

''Jer 'otac još juri i ja jurim za njim'. To je neki starinski odnos i odgoj, poštovanje prema starijim, po čaršijski što bi se reklo. Meni je pokojni Juso Nikšić, slikar, koji je bio susjed tu – znao reći: ubijen je esnafluk, misli se na uglednog čovjeka bez titule, i obično su to bile neke zanatlije. I u to vrijeme se slušalo mišljenje tih ljudi i uvažavalo što oni govore. Sada nema toga, nema esnafa, nema zanata.''

Imami, kaže i da u mostarskom Kujundžiluku je jako malo kujundžija, ali ''imamo sreća slikara.''

''Trebalo bi se to znanje prenositi, da uvijek tu imate ljude koji uče. Jer u zanatu nema konkurencije, ja bih volio da su sve oko mene krojači'', dodao je mostarski krojač.

U razgovoru nam je ispričao i da komunicira s kolegama iz inozemstva, te da je i tamo vrlo malo krojača, jer svi bježe od manuelnog rada. Iako kroje odjeću za muškarce i žene, u salonu ''Lejla'' najviše pak prave muška poslovna odijela.

''Odijelo nikad nije činilo čovjeka, ali je govorilo dosta o njemu'', ističe Imami.

Napominje i da industrijska moda nije konkurencija krojačima, jer se radi o potpuno ''drugoj dimenziji.''

Sve se pravi, ne trguje se

''Ja ne znam ni konfekcijske brojeve, izmjerim te i vidim odmah što ti stoji. Nisam trgovac, od 80-ih godina u ovoj radnji se ništa prodalo nije, sve je pravljeno za nekoga.

Mušterije koje dođu raditi odijelo po mjeri, imaju i ova odijela iz industrisjke proizvodnje, ali oni vrlo dobro znaju razliku. U 7. i 8. mjesecu je prilično gužva, zbog velikog broja vjenčanja i proslava, onda ova 'poslovna raja' malo čeka. Tu su i mature'', pojasnio je.

Na naš upit ima li posla, odgovara da ima, i da je jako vezan za ovaj posao.

''Volim ovu radnju, mjesto. Ne volim te masovne industrije, jer ja u suštini volim biti krojač. Ne kažem da ja šijem najbolja odijela na svijetu, ali je uloženo najviše truda, to se vidi…moje mušterije su naslijeđene, one za koje je radio otac, pa do novih generacija'', zaključio je mostarski krojač iz krojačke radnje ''Lejla'' prije nego nas je i ispratio na našem putu do naredne priče.

Postoje ljudi koji ne kupuju ništa industrijsko, sve šiju

Laganim koracima odšetali smo se nekoliko stotina metara dalje Titovom ulicom, pored Narodnog pozorišta, do vrata krojačice Razije Talović Kevelj. Službeni naziv, odnosno ime radnje je OR Moda. Ova krojačica svoja djela tu stvara od svibnja prošle godine. Prije toga je radila od kuće.

''Posljednjih 10 godina radila sam od kuće, sve je to bilo ispočetka amaterski. Kasnije sam se educirala i usavršila, podigla posao na višu razinu. Ovo je isključivo ljubav prema šivanju i slučajno sam se našla u tome, ali sam išla na razne tečajeve'', kazala nam je Talović Kevelj.

Ističe i da je rad od kuće bio puno drugačiji, od onoga sada.

''Imala sam manje posla, nego sada. Bila sam na početku skeptična, kako će to izgledati kada otvorim radnju, ali evo posao ide odlično. Je li sreća ili što, ne znam''.

Razija kroji sve, haljine, suknje, panatalone, odijela, kapute…

''Preplavljeni smo industrijskom proizvodnjom, ali ima ljudi koji žele nešto autentično, da odgovara njihovom stilu, da im ispunite ono što su zamislili i da budu originalni. Postoje žene koje samo kroje odjeću, ne kupuju uopće gotovu odjeću. To su žene srednjih godina, i najviše imam tih klijentica. Nešto malo manje imam kupaca mlađe generacije, osim za neke prilike kao što su maturske haljine, za vjenčanja itd.'', govori nam dok razgledavamo sve ono što se nalazi u njezinom krojačkom salonu.

Cjenovna razlika

Na upit o cjenovnoj razlici, kaže da ona postoji, i da su se stvari promijenile tijekom godina.

Prije je jeftinije bilo sašiti, nego kupiti, a danas je obratno.

''Žene koje kroje kod mene prvenstveno nisu zadovoljne materijalima koji se nude u masovnoj industriji, zato najviše kroje sebi odjeći ili zbog nemogućnosti pronalaska adekvatne veličine. Skuplje je kad se kroji. No, starije generacije su ostale u tom vremenu 'da je jeftinije skrojiti, nego kupiti''', mišljenja je Talović Kevelj, koja napominje da ima posla i da se isplati biti krojač u Mostaru.

Škare od bake stare preko 150 godina

Nakon Razije, odlazimo i do krojačkog salona Jadranke Ledić. Treća priča, drugačija, individualna, kao i prethodne dvije, prava krojačka. O ljubavi prema ovom poslu, punim ormarima odjeće, baki čije škare se koriste i nakon 150 godina i radu u Pošti, Jadranka Ledić ispričala nam je u svojoj radnji – koja izgleda kao malo ''tekstilno carstvo''.

''Moja pokojna baka je bila stručna šnajderica. Ona je dobila škare kad je pošla na zanat kod svoje bake, a ja sam od moje bake dobila škare koje imam i sada, one su stare preko 150 godina i sada krojim s njima. Baka me čuvala, ja sam gledala što ona radi i tako sam se zaljubila u krojenje'', rekla nam je na početku razgovora Jadranka.

Prvu haljini sebi je sašila kad je bila četvrti razred osnovne škole.

''To je bila haljina od žutog lana, sašila sam to i otišla po svoju školsku knjižicu. Ne postoji nešto što ne znam sašiti, nešto me baka naučila, nešto tetka – bakina sestra, a većinom sam ja učila iz Burdi koje mi je otac donosio sa službenog puta. Iz Burde sam učila plesti, od onih starih žena muslimanki sam učila miritanje, jer sam živjela kod Narodnog pozorišta, to izgleda kao hekleraj. Za sebe kažem da mogu sašiti ono što mogu očima vidjeti'', priča nam ova krojačica.

Modne revije u Ruži

Počela je šiti kući, prijateljicama i sebi, a mirovinu je zaradila radeći u Pošti. Tata je bio vojno lice, mama nije dala da se ''ide od kuće''.

''Prije rata sam držala butik i bilo nas je 12, šnajderaj i butik. Održavali smo sa Zlatkom Vuković u hotelu Ruža – modne revije. Poslije rata sam se prestala baviti time, jer me više nije interesiralo'', govori Jadranka, koje je jedno vrijeme imala ''neki stan u zgradi Mostarka, i nikad više žena nije hodalo pješke na 14. sprat nego tada.''

Kad se nešto voli, onda to nije posao, to je ljubav i odmor.

Iako službeno u mirovini već osam godina, rad za mašinom mirovinu ne poznaje.

Šivanje je odmor

''Mene ovaj posao odmara jer to volim, sve ostalo me umara. Ja više ne šijem po kroju, po Burdi, kažem im donesite slike, uzmem mjeru i sama pravim sve'', govori nam dok na vrata radnje ulazi njezina kolegica Sonja, s kojom radi i druži se više od 35 godina.

Njih dvije su, kako nam kaže Jadranka pravi tim dugi niz godina, i jedna bez druge ne ide.

''Ja imam pune ormare haljina koje obučem jednom i više nikad. Sreća imam kćerku, pa onda ona bira. Zato sam počela da šijem drugima, jer nisam imala više gdje smjestiti to.

Meni to bude interesantno obući jednom-dvaput i onda mi više nije zanimljivo. Ovako kad šijem za druge, obučem, pogledam i kažem: sašit ću sebi ovu haljinu. Onda dođe druga haljina, ja zaboravim prvu itd.''

Šivanje u zamjenu za konzerve tijekom rata

Jadranka je šila i tijekom rata, ali to su bila neka druga vremena i okolnosti.

''U tijeku rata kad se šilo nije bilo para, pa je bilo konzervi, šilo se za što se šilo. Nije najvažnije ni naplatiti. Najveća nagrada je kad se kupac obuče, stane ispred ogledala, počne ogledati i smijati'', otkriva nam sugovornica koja napominje da ovaj posao ne mora raditi zbog novca, jer je u tom segmentu već osigurana.

Jednostavno radi se o ljubavi.

''Kad sam ja tek počela šiti, imala sam butik i često bih se zamislila prolazeći pored robne kuće Hit u Mostaru i vidjevši sve ono što se tamo prodavalo, upitala bih se: tko će kod mene doći i kupiti. Ali svako ima svoju nafaku. Najbolja reklama je od usta do usta'', zadovoljno kaže Jadranka Ledić i zaključuje da će raditi dokle god je zdravlje bude služilo.