Preminuo Žuga – legenda iz pjesme Zabranjenog pušenja

Tekst članka se nastavlja ispod banera

U četvrtak je iznenada preminuo Predrag Žustrić Žuga, jedan od junaka mega uspješne pjesme Zabranjenog pušenja 'Balada o Pišonji i Žugi', prenijela je službena Facebook stranica grupe pisanje metkovskih medija.

Svi koji su odrastali u bivšoj Jugoslaviji znaju za legendarnu pjesmu Balada o Pišonji i Žugi, koja govori o dvojici tinejdžera iz Sarajeva, koji su oteli autobus gradskog prijevoznika i s njim probali stići na more. U tome ih je spriječila policija postavivši barikadu koja je zaustavila autobus, a dvojicu krivaca uhitila.

Inače, Pišonja je poginuo u Sarajevu u 1992. godine, a Žuga je od 90-ih živio kao umirovljenik u Metkoviću.

U jednom od intervjua za sarajevsku Azru, Žuga je opsao opjevani dvojac i noć koja će ih odvesti u jednu od najpoznatijih pjesama Pušenja.

''Jasko, odnosno Pišonja i ja smo bili dva dječaka kad smo se počeli družiti. Prvo se pobijemo, psujemo jedan drugom majku, a sutradan smo opet najbolji drugari. Obojica smo u ulicu Fuada Midžića doselili s Ali-pašinog. Ja sam imao nekih 10-11 godina kad je on doselio, a on je bio dvije godine mlađi od mene. Kad su se Jaskovi roditelji razveli, on je pripao ćaći, pa su se opet vratili na Ali-pašino. Dolje nije imao raje, pa se stalno vraćao kod majke, spavao je kod nje ili kod nekog druga. I kod mene je dok mama nije skontala da ga navečer puštam da uđe kroz prozor, pa je bilo panike. Bio je prešao kod majke skroz, dok se kod nje nije uselio novi muž i dobio je mlađeg brata. Pišonja se u toj priči osjećao kao višak, vukao je na očevu stranu…'', rekao je Žuga.

Rekao je kako nitko nije znao za nadimak Pišonja te da su tek kasnije, kad je izašla pjesma od Pušenja, saznali za to.

''Njega su svi zvali Šonjo ili Jasko. Majka ga je izdala Neletu za jedan događaj iz djetinjstva, kad im je u goste došla krsna kuma iz Australije. Igrali smo lopte vani, on je potrčao u wc, a kuma ga uhvati u krilo i nije ga htjela pustiti. Sve govorila: „neka te, neka te” i tako se Jasko upišao. Tad mu je rekla: „nisi ti Šonja, ti si Pišonja”. U početku mu je smetao taj nadimak, kasnije se navikao na njega'', rekao je.

Kaže kako nisu ukrali autobus, već ga samo posudili.

''Samo što su nas drotovi uhvatili pa je ispalo da smo ukrali. I prije smo mi posuđivali vozila pa uredno vraćali. I tramvaj smo vozali. Svi otišli iz remize, a mi se vozali. Kad je došao vozač, nema tramvaja. Kaže, vidi ga u neka doba ide sam, a mi utekli'', rekao je.

Otkrio je kako nisu imali velike planove oko svojeg poduhvata koji će kasnije biti opjevan.

''Mi smo bili na željezničkoj stanici, igrali tombolu, bio je tu Lepi i još neke raje. Htjeli mi ići kući ranije, a Lepi navalio da ostanemo i tako dočekamo dva-tri sata ujutro. A on, normalno, alkos, pive se nagutao, ne može hodati. Kaže: “idite nađite nešto da me vozite kući, samo nemojte k'o prošli put da bude onaj japaner”. Znate li šta je japaner? To su kolica na dva točka za izbacivanje smeća. Vozili smo ga tim jednom pa ga je cijelo naselje zezalo sutradan. Prijetio nam je da će nas pretući, pa je ovog puta rekao nađite bilo šta samo da nije taj japaner. On je ostao na željezničkoj, kaže da malo dođe sebi. U ruci mu je bila jedna, a u džepu druga piva. Jasko i ja krenemo da tražimo prevoz. Prvo naiđemo na jednog fiću, oni se lako provale, uđemo unutra kad nema goriva. I onda vidimo autobus tamo između Holiday Inna i Tehničke škole. Bila je trka između nas dvojice ko će ući na koja vrata. Prva nisu radila, pa smo ušli na zadnja. Jedva smo ga upalili i krenuli. U međuvremenu, Jasko je potražio Lepog, ali on je krenuo niz ulicu bez nas. Trebalo ga je stići. A otkud smo mi znali da je autobus neispravan, da mu ne rade kočnice?! Krenuli smo, htjeli samo obići kasarnu Maršal Tito i smotati prema Željezničkoj stanici, ali nismo uspjeli. Krenuli smo u juriš prema Stupu'', prepričao je Žuga.

Dodao je kako se nisu mogli zaustaviti i da se nisu vidjeli dobro u mraku jer je svjetlo unutar autobusa ugašeno, a farove nisu upalili…

''Utom je izletio pandur pred nas. Kad smo ga vidjeli, već je bilo kasno. Kasnije je u novinama pisalo: Panterskim skokom spasio se sigurne smrti'', pričao je Žuga koji je završio u Metkoviću nakon što je njegov prijatelj otišao u zatvor, a roditelji se razveli.

''Dok je on bio tamo, ja sam odselio u Metković kod majke i zbog posla. Moji starci su se razveli nakon 33 godine braka. U Sarajevo sam dolazio vikendom, dok moj stari nije zamijenio bravu. Zvao sam ga da mi otvori, a on se derao da nisam njegov sin, da sam ustaški kopilan. Te riječi su mi najviše smetale u životu. I otišao sam. Majka je rekla da tu više nemam šta tražiti, da ostanem kod nje, da imam stan i posao. Tako je i bilo'', rekao je.

Opisao je i kako su saznali za pjesmu.

''E, da. Jasko došao, crče od smijeha, kaže: 'Dođi da te upoznam s jednim žvaljom'. Mi na Marin Dvor kad tamo Nele Karajlić, zvani Žvaljo. Bunio se zbog nadimka, ali džaba mu kad ima te žvalje. Znam da je živio blizu nas, njegov brat je s Jaskom išao u školu, ali nismo se družili, jer oni su 'iz fine porodice, a mi iz loše'. Ta nas je pjesma pogotovo napravila lošim, nismo mogli više curama prići. Gdje god smo išli bilo je: 'Gdje si Žuga, gdje si Pišonja', mame napadnu kćerke, govoreći: 'oni su ukrali autobus'… Ma nema nam više cure u Sarajevu naći. Takva su vremena bila'', pričao je tako legenda pjesme uz koju su odrasle mnoge generacije.