Prođoh Bosnom, a bogme i Hercegovinom

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Dok sam bio mlad i lijep, ako sam ovo drugo ikad bio, često sam gledao televiziju. Jedan jedini kanal, jer – toliko ih je postojalo! Ali je na tom jednom jedincatom bilo svega! Nakon što sam odrastao, prestajući usput biti ono što ne znam jesam li ikad bio, nisam prestao biti glup, pa sam nastavio gledati televiziju. Na popriličnom broju kanala. Sad ih je još više, ali televiziju odavno ne gledam – nije da više nisam glup, ali sam glup na radikalno drugačiji način i to toliko da sam stoput propustio pozive na roštiljanja & prežderavanja, derneke & tulume i ostale srodne stvari, a umjesto uživanja u tim neponovljivim spektaklima, koje od prve do posljednje minute trajanja karakteriziraju i, k tomu još, krase nevjerojatno vrijedni i ničim mjerljivi dometi suvremenog ljudskog uma, radije bih, koliko sam glup, natočio pola spremnika goriva (ona druga, gornja polovica već godinama je u depresiji pa je ne želim uznemiravati) i krenuo. Ne na dalek put, kao Zeletovi Motori, niti, ne dao Bog, s primišlju da se možda nećemo vidjeti zanavijek. Ma, iskreno, ja, ustvari, ni ne putujem, ja se samo vrtim ukrug!

Muška, a žensko

Dok sam bio mlad i lijep, makar ovo drugo nikad ni ne bio, vidio sam, rekoh već, svega na tom jednom tv-kanalu: sibirske stepe, westernizirane pašnjake sa bezbroj kauboja i konja, revolveraša i Indijanaca, oceanske dubine, piramide, egipatske, dakako (ove naše, visočke, tada još nisu bile izmišljene!), jodlere, kauboje i Indijance, šerpase, sirotinjske četvrti nastale pod redateljskom palicom Idija Amina ili Ki-Mil Sunga... Svega, svega! Maštao sam kako ću i ja jednom...

E, a kad sam malo poodrastao i nastavio gledati, i dalje sam maštao. Paralelno ili kao vlak na tračnicama, ko bi ga sad znao! A onda sam... Eh, to je: onda sam otkrio svoju, vlastitu zemlju, Bosnu i Hercegovinu! Nevjerojatno, složit ćete se! Ma šta nevjerojatno, čudo, živo čudo!
Znam, urednik je već povilenio od mog uvoda; pametno bi bilo da ja ovo skratim! Otkrio, pa otkrio! I Kolumbo je otkrio Ameriku, pa se nije klinčio kô ja! A šta sam to mogao otkriti u zemlji u kojoj sam se rodio, odrastao, išao na pionirske ekskurzije, ljubio i plakao, padao i dizao se...? Eh, šta... Nije to Po šumama i gorama/ naše zemlje ponosne pa da to sad tek tako izrecitiram!

Upoznao sam, recimo, Mušku iz Nedjelišta, kod Vlasenice je to, tako bi trebalo reći, mada baš i nije kod Vlasenice, nego podaleko od Vlasenice. Žena, a Muška? Da, svega, rekoh... Eto, od nje ću krenuti. Muzafera, al' se do kijametskog dana ne bi okrenula kad bi je neko tako zazvao. Tri sina pod zemljom i samo jedna Muškina želja: da je Allah pozove k sebi. Al' Allah ima prečeg posla; šta ćemo, nije se naše miješati u Božje stvari! Muška kaže kako nikad ne plače: to ne znači kako nikad nije plakala ni kako suze mogu presušiti, ali naiđe tako pogano vrijeme da ni njih više nema. I potraje godinama. A baš bi ih trebalo, suza, u nečemu bi se morala utopiti ta stuga sazdana od krvavocrvenih cigli hladnog bola nakon koga se više nema što ni pričati, a kamo li što iščekivati i nadati se. Osim Allahovog poziva.

Kuća bez krova

Jovu iz Malovana Gornjeg, koji, kad pada kiša, spava ispod kreveta, jer njegova kuća nema krova pa mu je krevet ujedno i krov. A obećali su mu, nije da nisu... I Ružu Vavan, u istom selu, jedno petsto metara od Jove: 96. godina bila joj je onda kad sam je sreo. Bila izbjeglica u Prvom i Drugom svjetskom ratu, pa onda i u ovom posljednjem, kojeg, vidim, često nazivaju nesretnim, kao da je neki rat bio sretan. I sve se Ruža sjeća: kad je izbjegla u Vojvodinu, negdje kod Alibunara, i u Slavoniju, tamo je brala kukuruze, kraja im ne vidiš, i negdje kod Šipova: „...ne mogu se selu sjetit imena, ustaše nas naćerale!“. Ali ne zna u kojem od ratova je gdje bila, sve se zbućkurišalo! Umrla je, sirotica, dosad, inače bi je na dnevniku, koji, doduše, ne gledam, kadli-tadli spomenulo kao najstariju u... I Jovo i Ruža su optimisti: Jovo da će mu napraviti krov („bio je drug ministar ođe neki dan“), a Ruža kako u narednom ratu neće morati bježati, što znači i nadu da će ga doživjeti. Nadati se ratu nije, doduše, nimalo ugodna stvar, ali nadati se kako će se ga se doživjeti mnogo je ljepše nego misliti kako ga se neće dočekati, barem za one kojima je strah od smrti ostao jedini motiv za preživljavanje.

Pa fra Mirka, u jednom posuškom selu, koji potrebu za nekom vrstom stalnog, dobroćudnog provociranja zna ovaplotiti i tako što, umjesto Hvaljen Isus!, župljanima okupljenim pred seoskom kavanom, nazove Merhaba! („Jes' vidio ti ove harlovine“, zavjerničkim šapatom mi, sav zblanut, zaklanjajući rukom svoje umjesto moga uha, govori uzorni župljanin Jozo, „pa, Issa ti, reci ti meni je l' on normalan?!“). Jedan njegov kolega, don Vlado, upoznao sam ga u Rastičevu kod Kupresa, bio je vrstan slikar, a najčešći motiv bila mu je neka plavojka; njenih slika svukud po župnom dvoru. Ne, ne, ništa ja nisam rekao, samo mi je bilo malo čudno! Pravio je u tom pustom selu novu crkvu, od stare je, nakon što je nekoliko stotina kilograma eksploziva otpjevalo svoje, ostala samo gonila kamena i prašine, a plavojka ga je valjda trebala držati u pameti, jer praviti crkvu župljanima kojih je svugdje bilo pomalo, a najmanje u Rastičevu, nije baš dovoljan motiv za ostajanje u pameti, vlastitoj i onoj koju, ne pitajući vlasnika, stvaraju oni koji su, po prirodi stvari, iznad njega, mada teško da su to i po svojoj pameti.

Da, i još jednu nanu, Šidu, gdje bih nju zaboravio, iz Kljuna kod Nevesinja. Ili je možda iz Presjeke, ne znam više... Ja joj već u prvoj rečenici kažem „Gospođo Našida...“, ali ne stižem ništa više od toga, jer me prekida: „Moj ti, nit' sam ti ja gospoja, nit' sam Našida, veg' Šida!“ „Pa, dobro“, branim se, „Šida Vas zovu, al' ste sigurno kod matičara zapisani kao Našida!“ „Ma, jok, bolan i ne bio, Šehida je meni pravo ime! I nismo mi, što ti to meni...“ Hm Šehida...! Elem, Šida me pita s kim ja 'odam, a kad joj kažem kako 'odam sam, pita me je l' me strao? „Ma nije“, odvraćam, „niko me ne dira, nema problema!“ „E, nek' te Allah čuva, isti si mi moj Suvad!“, kaže Šida i tapše me po ramenu. Suvad je, saznajem kasnije, Kljune (ili Presjeku) zamijenio Norveškom. „Ma, bona, jesam ti rek'o da čo'jek nije naš, kako će ti ličit na Suvada?!“, ljuti se na Šidu njezin muž Salkan, koji se već raspitao čiji sam ja. „Ma nek' njega Allah čuva či' je god!“, gotovo pobjedonosno uzvraća Šida. I, eto, čuva me, čim ovo pišem. Šida, fala ti gdje čula i gdje ne čula!

Zaboravljeni Kusturice i Andrići

Tu negdje sam sreo i najljepšu djevojku koju su moje oči ikad vidjele: bila je kasna jesen, već pomalo prohladno, čuvala je omanje stado ovaca, ogrnuta u vunenu kabanicu, ako se tako može reći, jer je uštavljena ovčja koža i topla i nepromočiva. Nije imala ništa od onog čime se prse novovjeke lutke s modnih pisti Milana ili gdje se već prave one besmislene šetnje kroz špalir pohotnih pogleda žena i muškaraca koji čekaju da sve to prođe, da dadnu izjavu medijima i odu po svoj honorar. Svaka naslovna stranica na koju bi njeno lice bilo stavljeno sama od sebe bi se vratila u remitendu, jer njena ljepota nije bila nalik ničemu što su izmislili svjetski majstori ljepote. Da me ko krivo ne shvati, nije sličila ni na lica i slike velikih umjetnika! Ne, ona je prosto bila toliko svoja, izvan svih poznatih, pa čak i mogućih formula ljepote, da je za ime nisam ni pitao, to bi već bio podatak koji nikada nikome ništa ne bi značio. Samo jedan kratki pogled bio je dovoljan da dodam gas – ne može se takva ljepota gledati dugo!

Pa sam u Podgorju iznad Bileće upoznao Kusturice i Avdiće, ostavljene i zaboravljene u par kuća bez struje, i spojio ih sa Ćatovićima iz dvadesetak kilometara udaljenog Đeča. Kod Ćatovića sam, moram to reći, dvaput i noćio, igrajući se magaraca i drugih kartaških igara sa Safirom i djecom, pod petrolejkom, nakon što se najedemo užljevaka i mlaćanice. Bio sam nedavno kod njih, iskopali su im rupe za bandere, Ćatovići uskoro možda stvarno dobiju struju. Jest da im je obećana i onda kad smo igrali magaraca, prije deset godina, ali... Hm... Da, pa ja sam krenuo od Podgorja, a završio u Đeču. E, da, u Podgorju sam se čudom čudio zašto mnoge rečenice završavaju jednim „kukala ti za njim“. Videći kako od čuđenja fajde nema, morao sam ih prekinuti i pitati. Od stabla nisam vidio šumu: pričalo se o komšiji koji se u ratnim godinama baš i nije pokazao kakvim čovjekom, a prokleti nekoga bila bi grjehota, makar bio i najveći zlotvor. Jednostavno, zar ne? Eto, zato su mnoge rečenice završavale istom čarobnom formulom: kukala ti za njim!

Igranje svetaca

Želeći, eto, pričati o tome koga sam sve upoznao, raspričah se i o onom što sam čuo. A i čuo sam svašta! Jedna mi nana (kakav bi život jednog lutalice vlastitom zemljom bio bez tih nana, pitam se?) u Baljvinama, to je iznad Mrkonjića, kaže kako neće kukat' iz inata, sve dok se ima hliba jest'. Hm, hliba...? Zvuči mi to odnekud poznato?! Jedan dedo u Godijenom, kod Čajniča ili Goražda (vidjet ću pa ću jedno od ovo dvoje izbrisati), čudi se kako ne znam da se ono kad se gradi kuća zove pravljevina. I da je „ono rato bilo gore nego ovo rato“. Da, da, o ratu je riječ, ali su se u tom kraju toliko srodili s njim da su ga, Bog zna kada, prebacili u srednji rod. I tepaju mu, kao da je dijete! Ili je možda riječ zlo bila ta po kojem su mu odredili rod?! U Srebrenici mi mladić, učitelj po struci, kaže da Bosna ne može ostati đe je sad: il' će otić' goramo, il' dolamo, usput me uvjeravajući i pokazujući rukom nekud neodređeno, kako je vudgore, u vrhu države, potpuni nered. Srećom, ima tome deset godina, nereda odavno nema. Sad je kaos. I vudgore, a i vuddolje, samo što riječ vuddolje još nije patentirana. Ni u Srebrenici, ni u rječnicima.

Ah, da, sjetio sam se: Godijeno je kod Goražda, a kod Čajniča, na potkozarskom prevoju, neki je zaselak u koje sam prvi i jedini došao autom; dotad je tamo dolazio samo traktor, a ja se, kako sam vrlo sposoban kad treba zalutati, spustio „golfom“ po izrovanom makadamu. I vidim, čovjek se, kad me je ugledao, krsti! Nije i desnom i lijevom, kô u narodnoj pjesmi, a ni nogom, ali se krsti. Razmišljam: jest da mi je ovo peti dan lunjanja, ali da tako strašno izgledam... A čim sam došao, zagrmi, oblaci se se uskomešaše; da sam spretan u umišljanju vlastite važnosti, pomislio bih da je dragi Bog ostavio to selo za neki svoj nemotorizirani eksperiment, pa sam mu, nepromišljeno i egoistično, ne mareći, kao i uvijek, ni kad ću ni kud ću poći i stići, zarovio posred izvedbenog projekta! „Nemoj, momak, mislit da te ćeram“, trudi se biti uljudan domaćin, „al' ako počne kiša, nema tebi nazad bar pet dana, dok se ilovača dobro ne prosuši, ne može ni traktor drukčije! Ima kod mene mjesta, nije da nema, al' ti kako 'oćeš...“ I tako brzo napustih zaselak kojem zbog toga ne zapamtih ni ime. A što je najgore, kiša uopće nije pala! Sveci i meleci se, bit će, zaigrali pa zaboravili...

Jurenje nane

No, moram se vratiti u bilećki kraj, još samo malo, malkice: mlaćanica koju sam spomenuo jednom mi je, kad sam je kušao prvi put, umalo dohakala, jedva ostadoh živ! Mnogo kasnije mi je jedan liječnik objasnio da organizam proizvodi enzim koji neutralizira kiselinu specifičnu za prejaku mlaćanicu, ali je proizvodi samo kod onih koji mlaćanicu redovito konzumiraju. Ne znam jesam li je ikad prije probao; uglavnom su me spasile neke žene u Fazlagića Kuli, kamo sam prispio iz Đeča – sir ispržen na plati šporeta, to je bio lijek – stomak je opet bio moj! To mi je rečeno naknadno: sjećam se samo pet-šest zamaramljenih staračkih ženskih glava iznad moje, koja je nestajala u ponorima mlaćanice, stapa i bola, nepodnošljivog bola... Ničeg pjesničkoj u toj slici, nekompatibilno je; ko zna bi li Aleksa napisao Eminu da se onoga dana kad ju je naumio opjesmiti prežderao mlaćanice ili bi Emina odlepršala u nepovrat svemirskih bespuća, nestrpljiva u svom čekanju da se iz nepreglednih svjetova pjesnikove mašte, kroz cjevčicu guščijeg pera, preseli na tanani list bijelog papira!

I druga bilećka stvar: nedjelja jutro, pjevam ja i vozim se iz Bileće ka Stocu. I onda: buuuf! Kamen veličine turske topovske kugle kalibra cca 40 centimetara odvalio se iz obale baš kad sam ja naišao i lupio pravo u auto! Eh, jadni moj „golf“, šta je i on proživio sa mnom, iako ga niko nije pitao šta njemu znači Bosna. A bogme i Hercegovina. Kako god, htio on ili ne htio, tragovi su ostali, brojni i vidljivi. Ako ne u duši, a na haubi sigurno jesu.

I nije samo Bileća, nego čitav taj kraj: vidio sam da Trebinju nedostaje samo more da bi bilo mali Dubrovnik, pio kavu u Nevesinju u kafani koja se zove Rodi godino (prvi put u životu mi nije zasmetalo što nedostaju tako važne stvari kao što su zarez i uskličnik), u Gacku, preko puta sjedišta tamošnjeg Udruženja guslara, naivno pitao gdje je centar grada, a čovjek mi, čudeći se, kaže: „Pa ovdje, evo, gdje sad stojimo!“ Ulazio u Gornje horizonte, pa me ispušni plinovi malkice omantali, ipak su to čitavi kilometri ispod zemlje. Fotografirao samog sebe u vodi bunara, jaruge, ustvari, za skupljanje kišnice, ne znam kako oni to zvahu, a ne znam više ni kako se selo zvalo, znam samo da je negdje kod Ljubinja i da sam u tom selu pola sata jurio za jednim taksijem, jureći nanu koju sam želio snimiti, a taksist jurio misleći da ga neko juri iz nekih sasvim drugih razloga...

Sava Kovačević

Da, da! Da ni se spominjem to što sam kô flak izletio na brdo Gat, nakon što sam kod domaćina u podnožju brda popio šljivu; nije da mi se pila u devet ujutro, nego što je to u gatačkom kraju bilo pitanje časti, vidio sam to u domaćinovom pogledu. I nekad kasnije o svemu napisao pjesmu. Na Gatu sam susreo i pozdravio se sa duhom narodne heroine Anđe Ranković – tu je ostavila kosti, barem za neko vrijeme, dok je nisu odnijeli u neku grobnicu koja sljeduje jednu takvu hrabru partiznaku koja nije, kao Marija Bursać, ušla u legende, priče, pjesme, a možda i u poneki putopis. I duh ko zna čijih vojnika iz Prvog svjetskog rata čija su imena ostala uklesana u stijeni podno brda, izblijedjela i nikome više važna – kad kod nas prispije novi rat, oni iz prošlog se iz legende preseljavaju u područje narodne spremnosti za neslane šale.

Tako je i brk Save Kovačevića na zidu škole u Popovom Mostu kod Foče neko prošarao kratkim rafalom. Ko, to nisam doznao, jer su mi oni koje sam pitao odgovorili neka Sava zahvali Bogu što je uopće još uvijek živ. Hm, Sava i Bog, Sava živ???! Savu sam vidio i na ploči kinodvorane u Fojnici, nekadašnjem i sadašnjem Hrvatskom domu; tu je nekad, '44., čini mi se, održao govor, nakon što je sa drugovima oslobodio Fojnicu. Sada preko spomen-ploče svoje plakate lijepe HDZ i SDA. Žalibože momačkog Savinog grla, ali, govor je, koliko sam vidio, izgovoren uzalud. Savu Kovačevića sreo sam i na Palama, u Opštinskoj službi za izbjeglice i još bukadar nekih drugih stvari. Brkajlija kojem sam rekao zašto sam tu, ali se još nisam stigao predstaviti, pružio mi je ruku, stisnuo snažno i predstavio se: „Sava Kovačević“ „Boško Buha“, uzvratih, namah se kiteći ordenom sa sjajem u očima za dovitljivost. „Ne, ne, ja se stvarno zovem Sava Kovačević“, odgovorio je brkajlija, pitomo se smiješeći; valjda nije bilo prvi put da mu ne povjeruju. Bit će da nikad nije bio u Popovom Mostu, inače se ne bi toliko furao na onog Savu; gdje se strižu brci, ako je brico malo nevješt, može se ostati i bez glave!

A na sve strane u Bosni ponešto zanimljivo, nešto što ne možeš vidjeti, sresti, čuti u europskim metropolama. U kutiju za milodare nakon rata napuštene pravoslavne crkve u za mene bezimenom zaseoku kod Jajca neko je ubacio dvije kovanice od po pet kuna i one se ispod stakla sjaje zajedno sa sitnim jugoslavenskim dinarima; u drugom bezimenom zaseoku vidio sam i jegulju u bunaru; tek kasnije sam doznao da je jegulji dodijeljena uloga prečistača – dok je ona živa, voda je pitka! Eto, kako bih to doznao u, recimo, Parizu ili Madridu? Čak i da Madrid ima rijeku, kao što je nema, opet bih išao uzalud, vratio se i umro ni ne znajući čega sve ima na ovom čudnom i čudesnom svijetu!

Ljudi iz vremeplova

Da, pa pastir u Vidimlijama kod Glamoča, kojeg sam pitao vidi li ikakve perspektive u ostanku tu ili će, kao i mnogi drugi, nekud u treće zemlje, a on me zbunjeno gledao, pokazujući u svoje stado, očima mi prijekorno govoreći: Što me pitaš kad i sam vidiš?! Da, jesam ponekad naivan, priznajem... U Ustikolini, tamo kod onih praznih mlinova, jedna me je mladica pitala jesam li ja onaj novi spiker s Hayata, a nisam, nikad nisam znao pričati, ali joj nisam imao srca odreći; kako se samo čarobno osmjehnula! Jedan takav osmijeh valjda vrijedi barem kao sedmodnevno krstarenje Jadranom!

U Zvorniku ja sam svoju kosu ostavio – nema veze ni s kakvom dramom nego mi dojadilo lunjanje prevrelim gradskim asfaltom, a mozak prokuhao, pa sam svratio u prvu brijačnicu koja mi je krenula u susret. Gdje završi kosa kada se šišaš u Zvorniku, to ne znam! Na Strljanici, na Kupreškom poljcu, gledao sam nekog Čička, mislim da mu je Ivica ime, možda i Vinko, kako se raduje pobjedi i tituli najboljeg kosca te godine, a pola sata kasnije žiri objavljuje kako je pobjednik neki drugi kosac - Čičkovi otkosi bili su malo krivudavi, a i kosio je previsoko od zemlje za ukus članova žirija. Pa su novinari morali brisati njegove već date izjave, a uzimati nove od pravog pobjednika kojem ime niko nije zapamtio. U Mrkonjiću sam upoznao Zoniće, kovače kosa. Ahmo i žena mu Biba ljudi su iz vremeplova: starinska kovačka vatra, Ahmo kuje, a Biba puše u metarsku lulu i goni kâl duž kose! U certifikatu koji sam dobio uz svoju varcarku stoji da su Zonići kose kovali još 1548. godine; iz te je godine sačuvana jedna na pergamentu napisana narudžba njihovih kosa, pristigla iz Anadolije. Gdje to ima?! Možda nešto slično još samo u mom Kreševu: ovdašnji kovači ne znaju iskovati kosu, ali znaju potkovati jaje, a rade to i dandanas. Nekad je to, kaže predaja, bio svojevrsni maturski rad: kad neki šegrt uspije potkovati jaje, to je značilo da je toliko svještio zanat da može samostalno raditi i svojim radom izdržavati obitelj. Potkovano jaje mladi majstor stavi na prozor i – tada su na redu djevojke!

Djela i nedjela muške vode

U Kladnju me je Muharem vodio na izvor muške vode – mislio sam, autom ću doći pred izvor, natočiti, fotografirati, kad jok: valja pješice kroz šumu, a u šumi jedna željezna cijev i curak... I to je ta muška voda! Kako se samo znam prevariti u procjeni, čudo jedno! Elem, Muharem mi je ispričao čitava sabrana djela i nedjela muške vode; nisam znao smijem li mu i trebam li vjerovati, ali sam znao da ne smijem pokazati sumnju! Nema smisla: da me čovjek vodi na nešto za što ne vjerujem da postoji! Elem prim, rekli bi matematičari da pišu putopise, natočim ja dvolitarsku bocu muške vode, jer me je vlasnik jednog kafića u mom kraju zamolio da mu donesem, da je stavi u šank, čisto da reportoar kafićke zajebancije postane malo širi i sadržajniji. (A ko zna, možda kome i zatreba!) Sad bi opet išlo elem, al' neću, ne znam šta dođe nakon onog prim... Natočio. Krenuo, kad malo iznad Bakića, bez najave i mimo protokola, puče mali hladnjak mog „golfa“! Da skratim: majstor je sve sredio, ali vode nije bilo u blizini, a kako je stara istekla iz spremnika, sa žalošću sam, videći kako nemam izbora, utočio ona dva litra kladanjske muške. Trebam li reći kako je „golf“ letio uzbrdo, sve hržući od zadovoljstva?!

Ima li smisla pričati gdje uvijek, baš svaki put stanem i divim se? Na Nišićkoj visoravni, posebno u proljeće, kad se u jednom kadru vidi barem jedan mali, malecki milijun izbeharalih trešanja koje mame kao “začinjavci” svojim sladunjavim podoknicama. I na Radimlji, dašta, ne znam kako neko može samo proći pored spavača; i u snu, stoljećima dugom, oni te zovu da svratiš. Pa budi toliko neuljudan i ne svrati?! Na višegradskoj ćupriji; kad smo sjeli fotografirati se na sofi, morali smo malo raširili ruke kako bismo prekrili grafit Višegrad smrdi. Ova točka je moja, tamo nema ni nje, ni uskličnika, a autor nije dao ni podrobnije obrazloženje. S ceste između Banovića i Zavidovića jedan se uži put odvaja ka Olovu: ispod Jelašaka, kroz Solun i Carev Most, nekad je išla uskotračna pruga preko koje je mnogo kasnije nabačena deka od asfalta. E, o tome neću ni riječi, jer opisati se ne da; vrijedi samo proći!

Glavićevi ćeifi

Da pričam kako sam ispušio tri cigarete diveći se crtežima i šarama na stećcima u Naratu, zaraslim u korov i trnje, kao i ispred bezimene pećine kod Fatnice? Ili o Tuckovićima u Rabranima iznad Neuma: u selu ih 76, u Americi 102, tako mi podnesoše izvještaj! A to je bilo prije deset godina; kakav je današnji odnos, to ću vidjeti kad me sudbina sljedeći put nanese kroz Rabrane. Uh, ma imalo bi se toga... O Živojinu iz Capardi koji po cijele dane stoji na raskršću i onima koji nisu sigurni pokazuje kuda vodi koji put. Hm, da, i onima što znaju, ali šta Živojina briga, neće on tu stajati besposlen... O Đuri iz Kiseljaka, nekadašnjem kuriru Vrhovnog štaba, koji mi je podrobno objasnio kako su mlade partizanke bile poštene do '42. i kako se zbog glavićevih ćeifa mogla izgubiti glava, ona prava. Kasnije... Eh, kasnije, to je već druga priča! O Ekremu iz jednog cazinskog sela čija prva žena živi u prizemlju, a druga na katu i „šućur Allahu, dobro se slažu, sinko!“ Ili o medi iz doline Ugra, eno ga i danas tamo, koji voli pivo, i to samo „Karlovačko“! Natoče mu neko drugo pivo u bocu od „Karlovačkog“, al' jok – otpije gutljaj i baci bocu! I ljutne se, čak! Na dijeti je, kažu mi neki dan, čašćenja su mu gotovo došla glave pa se njegov gazda dosjetio – nema više ni piva, a ni preobilnih obroka!

Puna je Bosna svega, a bogme i Hercegovina, mogao bih ja ovako čitavu knjigu napisati, ali kome? Ko će čitati kad ima televizija?! Sto kanala ima i sve je tamo; i još vidiš, umjesto da zamišljaš! A i šta ja imam kome pričat stvari koje svaki dan gledamo! E, pa zato ovaj putopis ipak neću pisati! Odustajem! Odustajem i to - definitivno...