Amerikanka na Neretvi
Rafting u Konjicu: Zastrašujuće iskustvo koje bih rado ponovila
Tekst članka se nastavlja ispod banera
Prije dva dana otišla sam na rafting u Konjicu. Tri stvari me iznenadile u vezi s raftingom. Jedna je bila čista voda.
U Ohiju, većina naših rijeka je blatna pa dno rijeka nikada nije vidljivo. Međutim, u Konjicu se dno moglo vidjeti gotovo cijelo vrijeme dok smo se spuštali niz rijeku. Naravno, gledanje dna golih stijena možda nije bio najugodniji osjećaj.
Druga stvar koja me je iznenadila je hladna voda. Nakon što sam zakoračila prema splavu, hladna voda mi je kapnula u cipele i tada sam znala sam da će to biti vrlo hladno putovanje niz rijeku. Zrak je bio vruć, a voda koja nas je zapljuskivala, stvarala je nevjerojatan osjećaj.
Spuštanje niz velike kanjone i hladna voda na licu bili su dovoljni poticaj da nastavim veslati dalje.
Srećom, nisam ispala iz čamca za vrijeme raftinga. Na kraju sam skočila u vodu, što me dovodi do posljednje stvari koja me iznenadila, a to je struja.
Jedina mjesta na kojima sam ikad plivala su u bazenima, Jadranskom moru i Meksičkom zaljevu, tako da je struja za vrijeme plivanja u Neretvi bila zastrašujuća. Ipak sam se uspjela izvući puštajući se da me struja odnese do idućeg mjesta gdje sam mogla izaći, a koje je bilo udaljeno samo dva-tri mjesta dalje.
Bilo je zastrašujuće, ali opet bi to rado draga srce učinila.
Nakon što smo izvukli čamac iz vode, sjedi smo na pijesak i uživali u pogledu. Iako su nam srca i dalje brzo kucala, to je bio jedan od ljepših pogleda koji sam u posljednje vrijeme vidjela.
