Rama - Pusti biser u kojem su skriveni uzdasi Boga

Tekst članka se nastavlja ispod banera

U Ramu sam krenuo loše raspoložen. Tom rečenicom počinje moja priča „Smrt po protokolu iz 1769.“. U međuvremenu sam, od vremena kad je priča napisana, shvatio da niko ko krene u Ramu naprosto nema pravo biti neraspoložen – bila bi to grjehota i bogohuljenje! Više se ni ne iznenadim kad mi srce koji put preskoči, ni njemu nije lako gledati svu tu Božju ljepotu: sva zajedno, Rama, naime, izgleda kao prostor na kojem je Bog zaštekao gomilu vlastitih uzdaha pa zaboravio na njih.

Općina se službeno zove Prozor-Rama, što je malo neobično za naše uvjete, jer je, gotovo bez izuzetka, naziv općine i grada isti. Ramljaci su, eto, mimo svijet – ako je kod svih drugih tako kako je, ne mora biti i kod njih. Sjedište je, dakako, u Prozoru, a čitav ramski kraj, podijeljen na Gornju, Srednju i Donju Ramu, gledan iz Božje perspektive, nalik je nepravilnom pladnju na kojem je neko ucrtao jedan debeli ipsilon. Taj ipsilon je, naravno, cesta koja prolazi Ramom, a na ulazu u Prozor s jablaničke strane grana se - jedan krak vodi ka Tomislavgradu, a drugi ka Gornjem Vakufu-Uskoplju. Većina naselja i nalazi se razmjerno blizu spomenute prometnice, a okolo brda, rasporedila se kao da su se zaigrala žmire ili borbe pa zaboravila da je vakat kući, na umivanje i večeru.

Da je kakve pravde na ovom svijetu, ramski kraj bi u turističkom smislu bio jedan od najpoznatijih u BiH pa – nije pretjerano reći – i u regiji. I da Općina, koja po glavi stanovnika ima jedan od najvećih proračuna na ovim prostorima, uloži koju paru više u razvoj turizma. Pošto pravde baš i nema, a i općinari su više zabavljeni poslovima koji donose političke poene, umjesto kolona turista s obveznom zastavicom turističkih agencija u rukama... Hm, poprilično je pusto. Nažalost!

Ali, hajd'mo redom, a redom znači od Jablanice pa dokle stignem. A prvo je na redu selo Lizoperci. I mnogi Ramljak će zbunjeno slegnuti ramenima kad mu se kaže da u tom selu postoji građevina iz davne 1530. godine, a riječ je, naravno, o mjesnoj džamiji. Smještena je na gotovo idealnom mjestu, malom platou s kojeg puca pogled na zelenu vodenu krpu u dolini. Predaja kaže da ju je gradio neki Pozder-efendija ili Pozder-beg, koji je i utemeljio selo. Niže džamije je mezarje, a na njemu, najbliži džamiji, upravo nišani Pozdera, kojih danas ima i u Prozoru, ali i u jablaničkom i konjičkom kraju. Nekad je džamija bila i ljepša, jer je do 1925. godine imala osmokutni drveni minaret, a tada je, u jednoj od obnova, napravljen novi, ali je i on prelijep, od sedre, pa se savršeno uklapa sa džamijskim krovom od kamenih ploča.

Džamija u Lizopercima

O džamiji i njenoj sudbini pričam sa Dikom Bajramović, koju pitam i otkud selu naziv Lizoperci, kakva su se to pera lizala i kako se zove stanovnica sela. Dika se smije i vadi na to da je ona iz Buturović Polja, tu je samo udana, pa...

Ono što rekoh da mnogi ne znaju za starost džamije stoji, ali ona ipak nije nepoznata, pogotovo što je proglašena i nacionalnim spomenikom BiH. Ali ono što nalazim u zidu s donje strane džamije potpuno je iznenađenje: ispod stakla, naime, stoji kamen na kojem je, kako je na tabli navedeno, sama priroda ispisala riječ ALLAH! Ne znam arapski, ali nemam ni razloga ne vjerovati da je u kamenu napisano upravo to. E, sad, ako je to tako, ne shvaćam kako kolone hodočasnika svakodnevno ne stižu u Lizoperce?!

Evo me opet na glavnoj cesti. Jadni moj auto i njegova ručna kočnica – do sljedećeg odredišta, a to je skretanje ka Kleku, stajem bukadar puta, jer prosto ne mogu odoliti da ne fotografiram neke detalje. Jest da na kraju neću znati kud sa svim tim fotografijama, ali... Ko ne vjeruje, neka proba, pa će vidjeti. Ovdje ću zabilježiti samo putokaz za selo Rat, jer doslovno piše Rat, a ja se, da se ubijem, ne mogu sjetiti da se ikad igdje iko u BiH sjetio označiti naglasak na putokazu. Nema veze s naglaskom, ali da ga nema, mogao bi neko krivo shvatiti to što se jedno od posljednjih jablaničkih sela na tom putu zove Mirci! Bacam pogled i na Ustiramu, zastajem ispred crkve na Gračacu, kratko, jer je neki svetac i iznutra se čuje glas svećenika, a snimam i tablu na kojoj je označeno gdje se nalaze odmorište i plaža, osjećajući se barem desetak sekundi kao da sam negdje na plavom Jadranu.

E, Klek... Putokaz je na broju, na karti izgleda prilično blizu, idem! I jest, zračnom linijom, ali vijugavom cestom baš i nije – sve krivina do krivine i između njih krivina. Na ulazu u čopor kuća ruševine iz posljednjeg rata, a u njima, u baš svakoj, prekrasno otesani komadi zaglavnih komada kamena, što bi narod rekao „ćošetnjaci“. Dvije stare nane koje izviruju s balkona pitam kako doći do Šakićevine i jesu li se umorile. Objašnjavaju mi kuda se može, kuda je najbliže, kuda je najljepše, a umorile se, kažu s osmijehom, pomalo iznenađene strancem u njihovom seocetu, nisu, jer ništa nisu ni radile. Nastavljam makadamom uzbrdo, a uskoro preda me iz zasjede iskoči stado pitomih stećaka, učas me okruživši sa svih strana. Lokalitet se zove Rudno, a stećci su blago raspršeni po kosi, neki i u ilegali, duboko skriveni u obližnje grmlje, odakle izviruju kao one nane od malo prije s balkona. Dalje bi trebalo nadesno, a tamo susrećem dvojicu mještana, oba su Hodžići, koji mi daju nove upute, usput mi pričajući o svemu i svačemu, pa i o tome kako je Općina izdvojila 140.000 KM za asfaltiranje onog krivudavog puta kojim dođoh. (Aferim, Općino!)

Pošto sam veeeeliki talent kad treba zalutati i promašiti ono što tražim, najprije nailazim na još jednu nekropolu sa stećcima. Iz knjiga znam da se zove Glavičica, a tu je, po predaji, nekad stajala crkva. Stećci se zaogrnuli travuljinom i granjem pa se, iako prilično masivni, jedva naziru. Kad se napokon prešaltam u srednjovjekovnog stvora i razgledam okolo, lako nalazim ono što tražim, a to je Banov stol ili Kraljev stolac, dvije ogromne kamene stolice s naslonima za glavu. Osim Šakićevina, što je noviji naziv, mještani čitav taj kraj zovu i Kraljevina. Koji kralj je špartao klečkim poljem, ne zna se, ali je njegov stol prekrasno izveden. Još da sam ponio „varcarku“ pa da pokosim oko njega, eh, sve bi bilo još puno, puno ljepše, ali nisam. Ispod kamenih gromada mrtvo leži gomila otesanog kamena, ali ovaj put neću čeprkati – umjesto kralja, iz onog gustiša bi još mogla izmiliti kakva zmijurina. I da, treba i to spomenuti: trešnja, povelika, raste točno ispod Kraljevog stola. Nije da se sad pravim nešto pametan, ali mi djeluje da su se žile već podvukle pa možda ne bi bilo loše poduzeti nešto. Gle mladu voćku poslije kiše / ja dođoh s pilom i nema je više... Trešanja, drugih, na sve strane. Još jedan od Hodžića, mještana, Hamdija, priča mi da su lani ili preklani dolazili neki profesori iz Zagreba i Prozora, razgledali i slikali, a dovodili su i školsku djecu da vide to zanimljivo mjesto. Pokazuje mi gdje još ima stećaka, mjesto se zove Seperovina, ali upire prstom i nekud u daljinu, odakle se valjaju tmasti oblaci: Idi ti, momak, inače bi mog'o zanoćit' kod nas, u Kleku. Nije problem, ima mjesta, al'...

Kraljev stol

Iz Kleka ću u Duge. Kanio sam i u Došćicu, pa na Klečku stijenu, ali mi rekoše da su proljetne kiše i kamioni koji voze trupce toliko uništili put da bih uzalud izazivao sudbinu. Nije meni mrsko izazivati sudbinu ni uzalud, a ni 'nako, ali, hajde da jednom nekog i poslušam. Ima dana, drugi ću put. E, dakle Duge... Znam da tamo ima neki vodopadčić, al' nikad da odem i vidim ga. Kiša me već uveliko opominje, ali je ignoriram k'o da je ni Bog nije dao. U Dugama je počela padati malo prije, a vodopadčić, koji je, ustvari, vodopadčina, negdje je po strani, na rubu sela, pa sam, dok kroz visoku travu i grmlje dođem do njega, već mokar do iza ramena. Ali vrijedi! Potok, ma šta potok, povelika rijeka, uz potmulu orljavu ulazi u prirodni kameni tunel i onako, iz zaleta, stropoštava se niz jedno - grubo procijenjeno - stotinjak metara! Nema pravog mjesta za fotografiranje, osim da načas okrilatim, a krila mi pokisla i uvukla u sebe pa od tog, nažalost, nema ništa. Elem, sve zajedno djeluje fascinantno, a da su neke stvari kao što nisu - evo, odgovorno tvrdim - vodopad u Dugama ne bi bio ništa manja atrakcija od kolege mu u Jajcu! Znam da će mnogima izgledati smjelo rečeno, ali je to naprosto tako. Međutim, nema pravog mjesta s donje strane, tamo gdje voda pada. Pokušavam i ispod sela, sa glavne ceste, ali se može samo do neke male novogradnje u kojoj nema nikoga, a onda neprolazni gustiš i čestar. Šteta, velika šteta, Ramljaci ne znaju šta imaju!

Kiša ne popušta pa, onakav mokar, nastavljam do Prozora. Kava u motelu, malo odmora i – kući! Eto, Jukiću, pa ti pravi putopise! Drugog dana, međutim, ništa ne prepuštam slučaju: jest da me dragi Bog sumnjičavo mjerka dok naručujem lijepo vrijeme, k'o biva, malo sam s tim i pretjerao, svako malo bih sunce, povjetarac i ugodnu temperaturu, ali mi pušta na volju – eto ti, kaže, kad si toliko navalio! Hvala Mu, šta ću Mu drugo!

Ovaj put polazim od grada, ali ne od Prozora, iako je i taj drugi grad tu, u zagrljaju s njim. Srednjovjekovni Prozor, neki ga zovu i Studenac, prvi put se spominje 1366. godine. Od njega je danas ostala samo glavna kula, čiji je ulaz bio šest metara iznad zemlje, a u kulu se valjda ulazilo preko mosta. Još do prije nekoliko desetljeća okolo su bile razbacane i druge zgrade. Nestalo ih je – tako mi reče jedna fina osoba koju slučajno upoznah tog dana – kad su Talijani u Drugom svjetskom ratu odlučili podizati utvrde za obranu od partizanskih napada. Šteta dvostruka: em više nema kula i kulina, em se uzalud zidalo. Tako se sada platoom ispod kule, poput prhuti izmiljele iz sijede kose vladara grada, blelasaju još samo neznatni ostaci temelja.
Dodatno su grad unakazili oni koji su, nekad davno, odlučili u blizini preostale kule postaviti relej, kao što je to urađeno i na poprilično drugih srednjovjekovnih gradova diljem BiH. Dođe mi da ga zavrtim među prstima i bacim u Ponir, provaliju s druge strane grada. I da, sa stupića je spala tabla s oznakom da se radi o nacionalnom spomeniku, pa ako se kome šarafa, šrafciger u ruke i... Ramski zaljubljenici u starine, moram to reći, prilično se trude glede održavanja prostora oko ostataka grada: kad god sam bio tu, a nije bilo malo puta, sve je izgledalo prilično uredno, pokošeno, očišćeno. A ona osoba što je malo prije spomenuh otkri mi još nešto: prolaz kad se cestom iz Jablanice ulazi u Prozor bio je širok, bolje rečeno uzak, kao prozor pa otud i naziv mjesta. Ovih dana ga moćni strojevi proširuju u prozorčinu – nestalo je pola brda, moći će prolaziti i zmajevi i ale, i to napoprijeko, a ne šta drugo.

S utvrde puca pogled na grad, onaj današnji, i to bolje nego da ga čovjek stavi na dlan. Ne samo središte, već i okolni proplanci, brdašca i visoravni, sve do dalekog zelenila planina što im imena ne zna ni domaći svijet, a kamo li ja.

Stari i novi Prozor

Slavna kraljevina Rama... Ban Tvrtko je 1366. godine pod Prozorom u Rami izdao povelju Vukcu Hrvatiniću, a dubrovačko Veliko vijeće spominje 1433. godine da se njihov poslanik javio iz Prozora u Rami. Pismom, bit će, mobitela i mailova tada još nije bilo. Ugarski kralj Bela II. uzeo je 1138. godine titulu rex Ramae, a ban Stjepan II. Kotromanić naziva se 1345. godine banom Rame.

Grad se, pak, iz temelja preuređuje. Po glavnoj ulici je na sve strane razrovano, ponešto je, doduše, i završeno, na križanju koje vodi ka Šćitu i dalje, ka Tomislavgradu, pravi se kružni tok. Na dobrom dijelu ulice postavljeni su novi pločnici, a jedan je umalo progutao grafit koji godinama stoji preko puta motela „Rama“, blizu Doma zdravlja: ono VOLIM TE se gotovo utopilo u mramornim kockama. Sto sreća, i pločnici znaju stati na vrijeme! Na derutnoj zgradi u središtu grada, na kojoj je iz nekih davnih vremena ostala tabla zahvale borcima I. dalmatinske proleterske brigade koji padoše „oslobodivši i braneći Prozor“, i dalje se kočoperi jumbo plakat lanjskog Sajma poljoprivrede prehrane i turizma. Dvojica momaka na ulici upravo razvlače transparent podrške dječaku Marku Bošnjaku koji je čitavu bivšu državu oduševio svojim pjevačkim talentom, nekom je zasmetao turistički pano ispred motela pa ga je pola netragom nestalo, zgrada Općine se proširuje, na pločniku, spakovana u „kutiju“, gomila kamenih kocki, bit će da će se negdje praviti starinska kazdrma, djeca u parku igraju košarke gađajući loptom u fontanu iz koje nigdje ne teče voda, čistači mrtvo-hladno metu ulicu, iako se nedaleko odatle valja prašina koju prave bageri i ostale slične nemani...

Radovi na uređenju grada

Nemam se kad baviti detaljima, radije ću sjesti odmoriti u parku, ali mi vrag ne da mira pa primjećujem da su od poprsja Omera Osmića Dede, vijećnika zasjedanja AVNOJ-a i ZAVNOBIH-a, te istaknutih revolucionara Tome Mendeša i Osmana Bege Sabitovića, ostala samo postolja, dok su, odmah tu, blizu, grobovi Drage Malića, u ono doba kotarskog predstojnika, i Rasima Dželilovića, uredni kao da su jučer ograđeni. Njih dvojica su, zbog suradnje s partizanima, obješeni baš na tom mjestu, a ona trojica prije su samo poginuli, valjda su im brončane glave zbog toga bile manje vrijedne. Ovdje tla lako ostaju bez nogu, ovratnici bez vratova, reče jednom neki pjesnik.

Iznad parka je partizansko groblje, zapušteno kao da barem sto godina niko nije kročio u njega. Mnoge ploče s imenima oštećene, na mnogim drugim imena se više ne vide. Neke su i preživjele. Ramci i partizani se baš i ne pamte po nekoj velikoj ljubavi.

Iz parka ću najprije ka katoličkoj crkvi Presvetog Srca Isusova. Nekad prije sam ulazio unutra, ovaj put je zaključana. Iako je novija (sagrađena je 1968. godine, staru su zapalili partizani), nije ružna kao mnoge novovjeke, naprotiv, a i boje su joj, za moj ukus, odlično pogođene. Potom idem ka Mahalskoj (Hadži-Nesuhovoj) džamiji, koja se spominje i pod nazivom Fethija ili Ženska džamija. Postoji predaja da je prvobitna džamija nastala od crkve koja se nekad nalazila na tom mjestu, a na to i danas ukazuje podatak da joj se mihrab nalazi u lijevom kutu, umjesto na sredini, kao što je uobičajeno u drugim džamijama. Renovirao ju je neki Hadži-Nesuh, ali kada, e, to je ostalo nepoznato. Zna se samo da se u dokumentima prvi put spominje već 1604. godine.

Od Mahalske ću do Čaršijske ili Nuhefendića džamije. Podigli su je Nuhefendići, čitav njihov rod, kao zadužbinu, i to nekad na samom počletku 18. stoljeća. I ona je prije osamdesetak godina ostala bez drvene munare, čime je na ljepoti nepovratno izgubila mnogo. Pored nje je, u džamijskom haremu, sahat-kula, visoka dvadesetak metara, ali mnogo manje lijepa nego druge po BiH, jer ovakva, okrečena u bijelo, bez zere patine prošlih vremena, nimalo ne odaje dojam starosti. A ni sa(ha) nigdje. Šteta!

No dobro, dosta Prozora! Nije da mi nije drag, ali ima Rame još puno, a njoj sve zanimljivije od zanimljivijeg! Ako krenem onim desnim krakom ipsilona, mogu u etno-selo Mejnik, mogu u Ramsku kuću, na spomenik na Makljenu, djelo velikog kipara Boška Kućanskog, ili ono što je od njega ostalo, jer je prije dvadestak godina miniran... Ipak, na drugu ću stranu, a prvo zanimljivo mjesto je u selu Ometala. Mještani ga zovu Regani, nema veze s Ronaldom, ali ima sa Židovima: tako se, naime, zove mjesto na kojem se nalazi malo židovsko groblje sa svega tri nadgrobnjaka. Artur i Karolina Kraus te Doroteja Steckel. Ograđeno, pokošeno, uredno. Otkud Židovi u Rami, sam Jahve zna. Nije bio on-line, a niko drugi mi nije znao reći. Baksuz.

Regani

Malo nakon što krenem dalje, ukazuje mi se franjevački samostan na Šćitu. Bljesne pred očima iznenada, kao munja koja ni sama ne zna gdje joj je izvor, a gdje utok. Samostan na malom poluotoku kao da lebdi; između neba i vode, između jave i sna. Jona koji proviruje iz kitove utrobe. Na prilazu samostanu, na parkingu uza samo jezero, tri kampera Nijemaca, stali odmoriti i ručati. Bolje mjesto su, bogme, teško mogli izabrati. A samostan i sve oko njega... Eheeeej, kad bih sad počeo nadugo i naširoko...

Samostan i Kuća mira

Imali su fratri ovdje samostan još prije više pola tisućljeća. Pa su morali bježati, pa... Duga priča. Ponovno su podigli samostan 1856. godine, a u toj zgradi, koja je još uvijek u životu, danas je smješten muzej, napravljen prije desetak godina. U međuvremenu se u zgradi izmjenjalo sve i svašta, od ispostave policijske stanice i komunističkog zatvora, preko mjesnog ureda, pa do mjesta na kojem su neko vrijeme bili smjesšteni mnogi nevoljnici čije su kuće i imanja izgradnjom akumulacijskog jezera završili pod vodom, a oni ostavljeni da se snalaze. Kada je Rama potopljena, ali nije udavljena. U muzeju sto čuda, kompletan život Ramljaka u sve jednom segmentu, od odjeće, zanata, alata, pa do prepariranih divljih životinja. I, u potkrovlju, fratarska ćelija u kojoj sam jednom... Hm, ma neću sad o tome, to je d(r)uga priča... Između 1914. i 1930. godine podignuta je nova samostanska zgrada, a prije toga, između 1873. i 1881. godine, i nova crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije. Nije joj se dalo: kad se narodna vojska 1942. godine navalila na Ramu k’o Šar-planina na tri čobana u onoj makedonskoj narodnoj pjesmi, sve se pretvorilo u pepeo. Obnovljena je dvadesetak godina kasnije, a posebnu pozornost privlače velkika oltarska slika i postaje križnog puta, djelo velikog hrvatskog slikara Josipa Bifela. Na platou ispred crkve, samostana i Kuće mira dominira Ramski križ, koji, kladio bih se, i to ne u jednoj formi, ima svaka ramska katolička kuća, ali su i ostale umjetnine, Ramska majka Mile Blaževića te Posljednja večera, Diva Grabovčeva i Gospina vrata, radovi znamenitog Kuzme Kovačića, čudesno lijepe. Galerija na otvorenom. Okolo, kud god se čovjek okrene, jezero, voda, otočići su nasmješene zvijezde koje su nekad davno izmilile iz svojih loga pa zaboravile put natrag, a u ušnim školjkama se u umilnu melodiju slažu beskraj tišine i pjev ptica zarobljenih u neopisive ljepote...

Sa Šćita ću u Rumboke, vidjeti turbe Alaj-bega Kopčića. Predaja o Kopčićima je obimna i sveprisutna u Rami, a dio o Alaj-begu obično se smješta u 15. stoljeće. Biva, sultan ratovao protiv Poljaka, a Alaj-beg u nekoj bitci zarobi poljskog princa Rákóczija. Sultan mu ponudi da izabere nagradu, a Kopčić zaželi "onoliko zemlje koliko mogne za jedan dan na svom konju Mlikoti objahati." Tako i bî, obećanje je obećanje, pa se Alaj-beg i njegov Mlikota (narod ga naziva i Šćitonja) cijeli dan nisu zaustavljali, dok su se sultanovi ljudi polomili jureći za njima i označavajući Alaj-begovo novo imanje. Uglavnom, kad je Alaj-beg predvečer stigao do Rumboka, upitao je neku babu čime bi mogao okrijepiti sebe i preumornog konja. Baba ga nasjetova da konja napoji hladnom vodom, a on da se napije kiselog mlijeka. Je li ih baba namjerno zeznula, ko će sad znati, elem, padoše mrtvi i gospodar i konj. Tu ih i pokopaše, a begovi potomci podigoše mu turbe. Naravno da priča, kao i sve koje izviru iz narodne predaje, ima bezbroj varijacija, ali neka, tako je zanimljivije, bio onaj konj Mlikota ili Šćitonja.

Rumboci graniče s Varvarom, kuće su pomiješane, pa baš i ne kontam šta pripada jednom, a šta drugom selu. U Varvari, na tamošnjoj plaži, zatječem dva društva iz Zenice – četvero ih se kupa, a dvoje ruča. To su, kažu mi kasnije mještani, i prvi ovogodišnji kupači, ali ne dolazim zbog njih, mada spremno poziraju i nude me da se poslužim s roštilja, nego zbog Male i Velike gradine. Varvara je, naime, jedan od najznačajnijih pretpovijesnih lokaliteta u našoj zemlji. Baka Luca Ljubić mi je lani ispričala kako su „oni neki iz Sarajva prije jedno četrest, možda i više godina, nešto danima kopali i kopali, a ljudi su sve to iznosili u sepetima“. Radilo se, naravno, o keramici i drugim nalazima. Naselje u Varvari postojalo je još u kasnom eneolitu, a među nalazima je bilo i onih s karakteristikama vučedolske kulture. Kasnije, u brončano doba, izgrađena je i utvrda, a u njoj se razvio jak metalurški centar pa su nalaženi i kalupi za lijevanje brončanih predmeta. Mala gradina je sad pod vodom, ali se zna desiti da se do nje, kad je vodostaj jezera niži, može i pješke. I u vrijeme vladavine Rimljana Varvara je centar okolnog područja, pa su otkopani i ostaci rimskih zgrada te kasnoantičke crkve, u kojoj su, pak, nađeni stela i veći broj kamenih fragmenata s natpisima. Tu se, ispostavilo se, nalazio rimski municipij Bistue Vetus. Eto, a danas je Varvara tek jedno prelijepo seoce...

Posljednja stanica lunjanja po Rami je Zahum, selo smještno na golobrđu ispod uzvišenja Umna glava. Da, baš Umna, mada ne kao Ivo Andrić ili takav neko – iz naziva, s početka, nekad je ispalo ono H i izgubilo se, nikad ga više niko ne nađe. Tu je, u jednom od zaselaka, prošle godine podignuto još jedno spomen-obilježje Divi Grabovčevoj. Diva je ramska legenda kako god ta riječ bila shvaćena, jer se pouzdano ni ne zna kad je živjela. Uglavnom ju je proganjao neki beg Kopčić (opet ti Kopčići, samo su nešto ili nekoga ganjali!), a ona žrtvova glavu kako bi sačuvala čast i poštenje. Posebno se štuje na Kedžari, u Nacionalnom parku Blidinje, gdje svake godine tisuće ljudi dođe odati joj počast, a spomenuh i njen kip ispred samostana na Šćitu.

Ako je nastavim gledati...

Najnovija, zahumska inačica Dive Grabovčeve stoji ispred ramske kuće, nove, a napravljene onako kako su kuće u Rami nekad izgledale. Iza kuće jezerce prekriveno lokvanjima. Diva je u pokretu, gotovo bi se moglo reći u plesnom koraku, s leptirom u rukama, nebo i sunce joj se slili u drhtavi pogled; u isti mah i lelujava i razigrana, kao da će, zajedno s leptirom, ovog časa prevariti svemir i poletjeti. A ako je nastavim gledati, čini mi da ću i ja s njom. U ramske visine, vedrine i oblake, da nestanem i nikad više se ne nađem...