Ramljak se popeo na ''krov svijeta''

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Ramljak Petar Lovrić, popeo se na krov svijeta.

Ekspedicija Himalaya pripremana je točno devet mjeseci. Izuzetno zahtijevan, kompliciran težak i riskantan pothvat trebalo je isplanirati do svakog detalja.

''Krov svijeta. Da, tek kada čovjek stane u podnožje Everesta i vidi zastrašujući planinski masiv visok 8.848 m, koji se diže prema nebu skoro 9 km,  zaključi da je to vrh svijeta'', piše Petar Lovrić.
Cijeli putopis Petra Lovrića koji je pisao za portal Rama-Prozor.info prenosimo u cijelosti.

Sve pripreme marljivo i pedantno radi Karl Juergen i o svemu nas izvješćuje. Ipak, najviše nas je šokirao kada nam je dva tjedna prije odlaska u Nepal dostavio formulare, koje smo morali ispuniti sa svim podacima da potpisujemo suglasnost da na domaćim linijama u Nepalu letimo kompanijama koje su na crnoj listi EU.

Ovog puta sastanak je u zračnoj luci u Istanbulu. Ja slijećem u Istanbul  27.9.2017 u 12 h, ostali tek oko 18h. Let za Kathmandu tek u 21h. Imam na raspolaganju punih sedam sati. Ulaskom u EU Turska je i Hrvatskoj recipročno uvela vize. Nikakav problem, plati se 80 $ i dobije se odmah. Ali Istanbul i njegov kaos me uopće ne zanimaju. Nalazim pogodan kut sa udobnim leżajem, uzimam svoju omiljenu knjigu Annapurna, o osvajanju vrha ove preko 8000 m visoke planine. Zračna luka Kemal Ataturtk ide u red velikih europskih zračnih luka. Zrakoplovi uzlijeću svake sekunde. Sve se odvija kupjutorski savršeno. Šarenilo boja, rasa nacija. Vrlo rijetke žene pokrivene hidžabom. Za nevjerovati je da se više žena pokrivenih hidžabom vidi  na Frankfurtskoj nego na Istanbulskoj zračnoj luci. Turkish Airlines brzo rastuća golema zrakoplovna kompanija, osjetit ćemo na letu, vrlo korektna i ugodna za putnike. Da, djelo je to gospodarskog napretka Turske. Novi gopodar Turske Erdogan, koji se svađa s pola svijeta i vidi sebe kao modernog sultana sa obnovljenim osmanskim carstvom od Sarajeva do Damaska, upravo radi suprotno da zaustavi ovaj napredak.

Evo nas konačno u sali za polijetanje za Kathmandu. Ekspediciju Viking čine: Karl Juergen, Klaus, Frank, Dieter, Heinz, Franz, Michael i ja. Treba zaslužiti  i dobiti povjerenja ovih iskusnih njemačkih planinskih vukova da prime jednog Hrvata u svoje društvo. Let od Istanbula do Kathmandua trajao je sedam i po sati. Obilni obroci, gostoljubive plavokose turske stjuardese, vrhunska turska crna vina, malo spavanja i vrijeme prođe.

U Kathmandu slijećemo po njihovom vremenu oko 7 h. Dočekuje nas naš glavni šerpa Janak Puri. Nasmijan, susretljiv, trči oko nas i pomaže oko prtljage. Imamo velike ruksake na leđima teške oko 18 kg i male na prsima teške 7 kg. Sve što trebamo za krov svijeta. Smještaj u hotelu, kratka okrepa i slijedi obilazak himalajske prijestolnice.

Šok na prvi pogled. Grad sa 3,5 milijuna stanovnika, samo poneka ulica asfaltirana, ali razrovana kao i one neasfaltirane. Glavno prevozio sredstvo su mali mopedi, tisuće njih vozeći po petero, jer oni su vrlo sitni ljudi, trube jedni drugima, guraju se kaotično kroz nesnosnu vrevu i stvaraju neviđen prizor košmara. Nepalci su ili budisti ili hindusi. Obilazimo najveći budistički hram Stupu, ogromnu kupolaste građevinu promjera oko 250 m, a zatim se upućujemo prema hinduističkom hramu boga Šive. To je zapravo ogromni kompleks hramova, kroz koji teče rijeka. Iznenadio nas se nesnosan miris i dim koji se dizao sa korita rijeke. A onda smo ugledali zapravo na desetak betonskih kružnih podesta gorjele su vatre. Mrtve leševe nakon pranja u rijeci i mazanja nekim mastima bacali  su na lomače i otud je dolazio taj neugodan miris. Jednom vidjeti i nikada više, pogotovo ne osjetiti.

Sutradan krećemo minibusom iz Kathmandua zapadno oko 200 km prema gradu Pokhara u podnožje Annapurne, još jednog osam- tisućnjaka. Tih 200 km vozili smo se nevjerojatnih 9 sati, cijeli dan. Cesta uska, rupava, prastari autobusi, redovito sa ogradom na krovu, na kojem ih se vozi još pedesetak, svaki par kilometara ostaju u kvaru, zakrče put. Da, Nepal spada među najsiromašnije zemlje svijeta.

Na kraju putovanja smo ipak sa svom opremom morali hodati oko sat vremena do naše prve baze. Tu smo se puna četeri dana kretali od 1600 m pa do 3600 m, utvrđujući kondiciju  i pripremajući se za prave visine.

Iz Pokhare smo se vratili manjim zrakoplovom u Kathmandu, odakle smo sa posve malim, sa deset sjedala, poletjeli prema podnožju Everesta. Taj let bio je zastrašujući. Kao muha taj se aviončić naginjao spuštao, pa dizao, probijajući se između šiljaka Himalaya i svaki put se činilo da će u jedan lupiti.  Odahnuli smo kada se na malu pistu Luckla dugu svega 50 m konačno spustio. Tu zapravo počinje sve na visini od 2800 m. Na izlazu nas je dočekao zamjenik glavnog šerpe Pasang, zadužen za transport opreme i hrane, njegova dva pomoćnika, goniča jakova, glavnog prijevoznog sredstva na Himalayi, i četeri šerpe nosača, tamo gdje se jakovi ne mogu kretati.

Nepal nema ništa osim Himalajskih vrhova, koji su izazov alpinistima iz cijelog svijeta. Stoga su u zadnje vrijeme uveli enormne iznose za dozvole penjanja, osiguranje, šerpe jakove  i ostalo. Mi smo samo za početak morali platiti po 1.600 $. po osobi.  Troškovi strahovito rastu sa visinom. Dozvola i ostali troškovi na sam vrh Everesta penju se i do 76.000,- $. po osobi.

Upoznavanje, slikanje i vođa svih šerpa Janak izdaje zapovijed da krenemo. Tako se može, sada imamo na leđima male ruksake, zalihe vode, nešto odjeće.

Prvo kreću natovareni Jakovi, nosači, a onda mi u koloni jedan za drugim. Naša staza se stalno diže, pa spušta, prema velikoj hirovitoj planinskoj rijeci Bhote Koshi Nadi, koju prelazimo visećim mostovima. Svi se moramo zaustaviti kada natovareni jakovi krenu na te mostove, koji su vrlo uski i jako se njišu. Prvi  dan smo se tako šest puta prebacivali s jedne strane rijeke na drugu. Mada mi nosimo lagani teret, goniči jakova sa hranom su odmakli daleko ispred nas. Prvo noćenje na zajedničkim ležajevima u mjestu Phakding. Narednog dana Janak nam priređuje pravo vatreno krštenje. Jakovi sa djelom hrane i opreme kreću prema mjestu Namche, a mi i nosači stazom koja se diže skoro vertikalno, često osigurana sajlama sa 2.600 m na 4.200 m. Kongde. Ukupan uspon 1.600 m sa već dosta razrijeđenim zrakom. Diše se vrlo otežano. A kada nas uhvati malaksalost, pogledamo naprijed ispred nas čudo ljudske vrste. Šerpe nosači, sitni ljudi , meni do ramena, nema u njima više od 50 kg, a nose ogromni zavežljaj od naša tri velika ruksaka, dakle oko 60 kg. I penju se po sajli s tim teretom i osmijehom. I to je Himalaya.

Prvo noćenje na 4.200 m, vreće za spavanje daju toplinu, pravog sna nema.  Ujutro Janak pripremio neku za doručak toplu kašu od griza, čaj i kuhana mala jaja od himalajskih kokoša, privikavanje na visinu i razrijeđeni zrak. Uspon na 5.100 m, povratak u bazu.

Iz Kongde-a se spuštamo 5.10. u mjesto Thame na 3.800 m. Tu su smještaj i hrana već konkretniji. 6.10. Iz Thamea Šerpe nosači sa opremom  se spuštaju u prijestolnicu naroda Šerpa mjesto Namche, a mi  radimo prvi uspon na 5.480 m. Svi dobro podnosimo. Spuštamo se i na 4.100 m posjećujemo budistički samostan Gomba, star 700 god. Susretljivi redovnici nam sve objašnjavaju.

Namche ili Namche Bazar je najživopisnije mjesto u području Everesta. Male kućice sa šarolikim fasadama, budističkim ukrasima, tisuće zastavica, preko koji budisti upuću molitve bogovima.

Susret sa ostatkom pratnje sa Jakovima i šerpama, noćenje i nastavak puta. Prijatelj Stipe Božić me putem vibera moli da u Khumjungu posjetimo udovicu šerpe Ang Chooten, koji poginuo na jednom usponu s njim na Everest. Dižemo se prema Everest baznom logoru. Opet naše glavno transportno sredstvo jakovi, natovareni sa svom opremo idu naprijed. Cijela ekspedicija prenoćuje u Tengboche-u. Šerpe goniči jakova usput su negdje pronašli doze piva. Plaćamo trostruko i krijepio dušu. Dingboche je sljedeća postaja do koje nas prati kiša i snijeg.  

Putovanja do Lobuche-a i Gorak Shep-a upamtit ćemo po velikoj hladnoći i vjetru, koji sa Everesta udara sve jače. Ipak savršena organizacija, sjajna ekipa šerpa, dobro visinski i kondiciono pripremljena ekipa stiže 11. 10.2017. na kultno Everest mjesto Base Camp, Bazni logor na 5.365 m. Nevjerojatan prizor. Stotine šatora u raznim bojama između gromada kamenja, pored kojih tumaraju neka izvanzemaljska bića, sa velikim zaštitnim očalama, jer svijetlo je ovdje zaslijepćujuće, umotana  tako da im kroz kape viri samo nos. Kao da svi nešto traže, ali oni se zapravo kreću da se ne smrznu. Bazni logor se mora vidjeti i doživjeti.

Mi narednog dana krećemo prema našem cilju vrhu Peak Island, natrag istim putem Gorak Shep, Lobuche, pa prema Chhukhung. U Chhukhungu smo ostali cijeli dan, jer su udari vjetra sa snijegom bili sve jači. 14.10.2017. krećemo konačno prema baznom, zadnjem logoru prije uspona. Na 5780 m  naši vrijedne šerpe dižu dva šatora. Divimo se njihovoj umješnosti. Jedva čekamo da se zavučemo u vreće za spavanje. Sitni gusti snijeg pada sve jače. Ma kakvo spavanje, pred nama je završni čin uspona, ali uz ovakvu vijavicu ništa od toga. Svi molimo Boga samo da ne ostanemo ovdje dugo. U ovom šatoru ostati dva dana, čovjek pukne, i vraća se nazad. I sve one pripreme devet mjeseci i sve kondicione i visinske pripreme, sve uzalud, ako se ovo ne smiri. To je najgore, od toga je gora samo smrt. 

Stalno osluškujemo kako šerpe naslagama snijega utvrđuju naše šatore da nas vjetar ne otpuše skupa sa njima. Ne, ne nisu oni skupi, tko bi preživio ovo bez njih. Klaus mi pokazuje svoju smrznutu vodu u plastičnoj boci u šatoru. Malo drijemamo, malo osluškujemo fijukanje vjetra, vrijeme sporo prolazi. Možda je i nas ipak obuzeo umor, možda se i vijavica smirila, sve je utihnulo. A onda  šerpa Janak proviruje u štator i izdaje naredbu za pokret. Teško se izvlačimo iz naših toplih vreća i šatora. Nebesa se smilovala, 4 sata ujutro, zvjezdano nebo, da zvjezdano, rojevi, rojevi zvijezda koji se mogu vidjeti samo na ovoj visini. Termo odjeća i obuća, dereze, čeone lampe, najbitnije zalihe suhe hrane, vode, vežemo se po četeri užetom i krećemo. Janak je prvi, ostale šerpe ostaju u šatorima da sve pospreme. Svakih deset korak stajemo, nema zraka, ipak napredujemo. Još je noć. GPS pokazuje da smo u svitaj dana  na tih čarobnih 6000 m.

Nanosi snijega sve veći. Nebeski prizori vrhova pozlaćenih prvim sunčevim zrakama. Ali tko bi to slikao. Ovo je borba za svaki metar visine, za svaki metar treba duboki uzdah. I kratke pauze, i uzdasi, jer nam se čini da vrh vidimo, ali kao da se odmiče od nas. To je borba između prirode i čovjeka koji želi prijeći svoje ljudske granice. I tijelo mu govori da odustane, ali u čovjeku neka suluda ideja da pobijedi nepobjedivo. Dan 16.10. 2017. 12h i 34 min. 6.189 m vrh Peak Island, grlimo se i ljubimo, ja se želim slikati sa zabodenim hrvatskom zastavicom To je  taj dugoočekivani dan, dan za pamćenje za cijeli život.

U sjedištu šerpa u Kathmandu, naš glavni vođa Janak, kojem dugujemo ovaj uspjeh, stavio nam je u znak priznanja žuti šal, a meni kao jednom od najstarijih koji se popeo na vrh Peak Island, i budistički vijenac.